INTERPOL – WANTED – TRAŽI SE
IBRAHIM HALILOVIĆ
po nalogu SIPE zbog “otkrivanja tajnog dokumenta” – izjave Ivanke Svetinović u vezi sa ubistvom njenog muža Josipa SVETINOVIĆA – Baje sredinom juna 1992.
NI JEDAN DOKUMENT KOJI SAM OBJAVIO NIJE NOSIO NIKAKVU OZNAKU TAJNOSTI. SIPA JE ISTRAGU KOMPLETIRALA I PREDMET PREDALA ZUŽILAŠTVU. SUTKINJA DŽEMILA BEGOVIĆ JE NADLEŽNA ZA TAJ PREDMET – NA KOJI, ZA SADA, PADA PRAŠINA U NJENOJ LADICI.
Inspektor Policije iz Widsora našao me 19. 04. 2016. u avaliji taman kada sam završavao popravku auta.
Predstavi se, pokaza mi “badge” (policijski bedž) pa nakon što je utvrdio moj identitet, pita me jesam li ikad čuo za Intrepol.
E – on dolazi kod mene baš po nalogu Interpola. Ima zadatak da me sasluša na osnovu povjerljivog zahtjeva SIPE iz Banje Luke, Bosna i Hercegovina – koji je stigao preko canadskog ureda Intrepola u Ottawi. Broj: IP 40/201326-181-0 (Ovo IP – znači – Interpol.) Slučaj – a vjerovatno i Interpolova potjernica – su djelo inspektora SIPE koji se zove Melis FIŠO (ili FISO.)
Canadski inspektor, profesionalan i uljudan, strpljiv i pun razmijevanja, kulturan – službeno me pitao je da li imam Blog, na što je dobio potvrdan odgovor.
Potom je pitao da li iko drugi ima pristup blogu da bi nešto objavio, na što je dobio negativan odgovor.
Pitao me – da li sam u februaru 2015. godine objavio izjavu Ivanke Svetinović koju je ona dala SIPI. Rekao sam da jesam.
Pitao me i kako sam došao do te informacije – pa sam rekao da sam je dobio od obitelji Josipa Svetinovića, kao i svu dokumentacju koju je obitelj imala. Dokumenti su mi usupljeni dragovoljno i bez prisile o čemu imam dokumentaciju. (Vidi napomenu na kraju ovog teksta!)
Inspektor me pitao kako je informacija došla do mene, na što je dobio odgovor – preko interneta – digitalno.
To bi bilo ukratko sve što je inspetor htio znati. Zahvalio se! I ja sam njemu.
Tokom daljeg razgovora koji nije ima strogu službeni karakter, objasnio sam policijskom inspektoru o čemu se radi. Rekao sam da su srpske vlasti SDS-a u Mrkonjić-Gradu na čijem čelu je bio dr. Luka Čulić naredile, a srpska milicija srednim juna 1992. godine zašla od kuće do kuće i uhapsila veću grupu civila muslimana i katolika, ni krivih ni dužnih građana.Prilikom hapšenja tim građanima niko nije rekao razloge hapšenja. Odvedeni su u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu gdje su čekali da budu ispitani. Među uhapšenim je bio i Josip Svetinović Baja, omiljeni građanin, odličan fudbaler i pobožan katolik, pjevač u gradskom i crkvenom horu, zaposlen kao vozač u Trgovačkom preduzeću.
Uhapšeni građani su znali da su nevini. Čekajući da im bude bude objašnjen razlog privođenja, pa da se nakon ispitivanja vrate kućama, grupa oko Baje se u jednom trenutku nasmijala nekoj šali. Zbog te šale, Baja se nikad nije vratio kući, a evo Intrepol meni kuca na vrata, umjesto da su Bajine ubojice pohvatane i kažnjene – pa i uz pomoć Intrepola, ako treba!
Čuvši smijeh, pojavio se odnekud komandir Stanice milicije Mrkonjić-Grad Đuro Marković koji je uz psovku, udario snažno pesnicom u lice Josipa Svetinića Baju i teško ga ozlijedio, pri čemu ga je krv oblila.
Veći broj nevino uhapšenih građana su već bili pretučeni u garaži “Udarnika” u Bjelajcu, a tukli su ih i u Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu. Potom su prebačeni je u Klaonicu u Podbrdu, a zatim su traspotovani u malom furgonu na Manjaču gdje su jedva dolazili do zraka, presovani kao ribe u konzervi.
Josip Svetinović Baja nije stigao u logor. Ubijen je u Podbrdu. Tu su i mnogi drugi nevini građani krvnički pretučeni.
Baju su polumrtva ubacili u Hladnjaču klaonice među ostale zatvorenike, gdje je u najtežim mukama tokom noći umro. Ostali zatvorenici proveli su noć u velikom strahu i neizviejsnosti. Mnoge od njih i danas progone ti bolni jecaji i jauci njihova sugrađanina na izdisaju, a nisu nikada zaboravili ni svoje muke.
Dugo vremena je obitelj ubijenog Josipa Svetinovća nastojala dokučiti istinu o mužu i ocu, da bi najzad posredno saznala da je ubijen, i to kada su se Bajini našili u Hrvatskoj.
U pokušaju da sazna istinu o sudbini svoga muža nakon hapšenja, Ivanka se raspitivala u Stanici milicije gdje su joj nadležni slagali sve o sudbini njena ubijenog muža. Nisu rekli da je davno ubijen. Namjerno su skrivali teško krivično djelo. Nedjeljko Kesić se pravio da je iznenađen Ivankinim pitanjem gdje je Baja.
Canadskom inspektoru rekao sam: „Oni koji su naredili protupravno hapšenje nevinih građana, a to je bila srpska vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem, oni koji su naredili nezakonto odvođenje u Podbrdo, oni su i odredili i čuvare i znali su imena svih osoba koje su imale pristup uhapšenim koje su ih ispitivale uz prigušena svjetla i muziku, i pri tome ih tukle i sadistički mučile.”
Prvog jutra po ubojstvu, nadležni su morali provesti istragu i odmah saznati ko su ubojice nevina čovjeka. Umjesto da otkriju i kazne ubojice, srpske vlasti su ih skrivale.
SIPI trebaju dvije decenije da bi pronašla ubojice koje su poznate već 24 godine. Niko ne odgovara za nezakonito hapšenje nevinih ljudi, njihovo premlaćivanje i ubojstvo Josipa Svetinovća, odvođenje na Manjaču u logor gdje su preživjeli strašne muke – jer SIPA ne radi svoj posao; SIPA preko Intrepola traga za mnom u Canadi zbog toga što sam objelodanio iskaz Ivanke Svetinović kojeg SIPA smatra povjerljivim.
Taj iskaz sam mogao dobiti od Ivanke u svako doba da smo se sreli. Uostalom preko „Večernjeg lista“ moguće je da je i saznala, ili pak potvrdila istinu o smrti svoga muža Josipa u tekstu kojeg sam objavio početkom septembra 1992. o dolasku grupe logoraša s Manjače u Jajce kada sam od brata Muharema i sazano da su ubili Baju.
Canadski inspektor je nakon mojeg iskaza bio začuđen i iznenađen. Pitao me da li posjećujem svoj radni grad u Bosni. Bojim li se. Odgovorio sam mu da idem svake godine, da sam izložen stalnim prijetnjama, psovkama, saslušanjima, te da neću više ništa prijavljivati policiji jer umjesto nasilnika koji me napadaju, sud globi mene koji sam napad prijavio.
U toj izjavi Ivanke Svetinović, nema ničega tajnog i povjerljiovog, jer tu priču odavno znaju mnogi građani, a da svjedoke logoraše i ne spominjem. Tajna je zašto SIPA i Tužilaštvo i Sud ne hvataju ubojice nedužna čovjeka, nego preko Interpola traže i policijski isljeđuju mene za tekst koji sam objavio u febnuaru 2015. Zna i SIPA i Sud da sam autor toga teksta i da nekoliko mjeseci godišnje provodim u Varcar Vakufu. Nije im trebao Interpol! Sve o meni je dostupno javno – na internetu, a mene su mogli saslušati u rodnom gradu ili bilo gdje u Bosni, ta navikao sam na informativne razgovore kojih je bilo mnogo u mojoj novinarskoj karijeri.
Inspektoru sam rekao da se upravo spremam na put u Bosnu, a da sam dvadeset i više godina izložen provokacijama, prijetnjama ubojstvom, uništavanjem i razaranjem imovine… Niko nije kažnjen zbog toga. Ni ja niti iko drugi od muslimana i katolika neće imati mira u našem gradu dok ne budu kažnjeni nasilnici i ubojice. Zato se i borim za pravdu. Ali, SIPA ne bi bila SIPA kada ne bi istraživala mene koji sam javno tražio od SIPE da pronađe ubojice.
Rekao sam da ni po koju cijenu nikada neću odustati i od pravde za sve nevine ljude, a posebno za moje sugrađane među kojima je i nevino ubijeni Josip Svetinović Baja. (Nisam stigao spomenuti nekažnjeni masakr – genocid u Oborcima.)
Boriću se za istinu i po cijenu da me SIPA ganja u Canadi preko Intrepola, ili uhapsi sutra u Bosni – umjesto da hapsi ubojice! Nadam se da će pravda pobijediti, a da će Canada na pravi način zaštiti svoga građanina kada mu već organi gonjenja rodne Bosne ne daju mi
***
HISTORIJA OBJAVLJIVANJA PRILOGA ZBOG KOJIM MI SIPA ŠALJE INTREPOL NA VRATA
Prvo mi je prijatelj – inače logoraš Manjače i svijedok ubojstva Josipa Svetnovića Baje javio da je SIPA uhapsila grupu osoba iz Mrkonjić-Grada – u vezi sa ubojstvom Josipa Svetnovića Baje. Naveo je imena uhapšenih.
Potom sam imao prepisku sa Krunom Svetinovićem, sinom ubijenog, smatrajući da on zna nešto više o tome. Kruno je tvrdio da je informaicja tačna, da ju je objavio srpski Radio, ali nisam povjerovao, niti htio išta objaviti dok ne provjerim kod SIPE, napismeno, odakle mi je ubrzo odgovoreno da niko nije uhapšen.
Tada mi je Kruno Svetinović poručio da će na Facebooku objaviti svu dokumentciju kojom raspolaže, a da će je ustupiti i meni. U jednoj poruci Kruno Svetinović mi je napisao u vezi imena osoba na koje sumnja da su mu ubili oca:
“Ja sam rekao ovima u tuzilastvu i SIPI da cu ja javno objaviti imena tih ljudi na internet, zato sam i(h) spominjao u komentarima sto si ti pisao o svom bratu.”
(Riječ je o r. Muharemu Haliloviću, jednom od svjedoka ubojstva Kruninog oca Josipa, op. I.H.)
Kruno je kasnije poručio:
“Sve cu ja to objaviti ove dane pa neka se trese drzava. Ja se nikog nebojim i castan san covjek. on je direktor sada, znam to. Ibrahime sve cu ti ja papire prosljediti i ti ih mozes slobodno objaviti, moje dopustenje imas.”
Zatim mi je slao dokument po dokument: “Evo i zapisnik od SIPe sto je mama dala izjavu”
“Ibrahime evo sve poslano ponovno,svaki papir posebno”
10.2.2015 5:17
Ibrahime svaka cast,dokumenti su vrijedni cijelo bogastvo (Poruka stigla od Krune nakon objavljivanja dokumetacije na mome Blogu, op. I.H.)
“Sutkinja u tuzilastvu BiH za slucaj pok.oca je Djemila Begovic”
10.2.2015 10:10
Krunoslav Svetinović: “Napravio si zbrku u BiH!” (Misli na objavljivanje priloga na mome Blogu, op. I.H.)
A onda – stiže ova poruka:
“Bila je policija u sestre, sto zivi u Bosni da jel ona tebi dala ovi dokument od izjave. I mene je sada strah.”
I, evo nakon više od godinu dana – evo i meni Intrepola na vrata!
Je li me strah što me progone, a progone zbog toga što SIPA, TUŽILAŠTVO I SUD NE RADE SVOJ POSAO?
Nije me strah.
Njih treba biti strah!
***
Ovdje su tekstovi u kojima su objavljeni „tajni dokumenti“ zbog čega, po nalogu SIPE – imam posla sa Interpolom:
Ibrahim Halilović 
Katastrofa! Dno dna i Dejtonske Bosne i njenih institucija, u konkretnom slučaju SIPA-e! Umjesto da hvata i procesuira ubojice I zločince, ganja slobodoljubive i pravdoljubive ljude koji godinama traže od te Agencije da radi svoj posao. Sav je “grijeh” Ibrahimov u tome da se demokratskim i žurnalističkim sredstvima bori da pravda stigne one koji su mučki ubili njegovog uglednog i nevinog sugrađanina.Da, grijeh je baviti se Bosnom i njenim ubojicama na takav način. Dok fašističke četničke horde marširaju Bosnom i čine zulume povratnicima-Bošnjacima, sve to ispred nosa SIPA-e, ona ganja vještice po Kanadi i drugdje po svijetu i stavlja se na stranu nepravde. Kakav idiotluk: SIPA preko Interpola vrši hajku na jednog časnog novinara i građanina R BiH koji je i sam žrtva istih onih koji su ubili pokojnog Baju Svetinovića i mnoge druge u Mrkonjić Gradu. Znajući Ibrahima, siguran sam da se neće dati zaplašiti, da će nastaviti put kojim je do sada išao, a u tome ima i moju javnu podršku, a vjerujem i velikog broja drugih građana BiH, ma gdje da su. Puno bi se ovdje pitanja moglo logički postaviti, a jedno mi se čini kao dominantno: ČIJA JE SIPA?
OVO JE VECE CUDO NEGO DRVENI SPORET
Moje iskreno saucesce Josipovoj porodici. Po liniji fudbala on je svim sportistima bio dio familije koja uvijek po svijetu zeli samo mir.
Ibrahime, vjerujem da sve patriote i slobodni novinari Amerike, Kanade, i Bosne cvrsto stoje uz tebe.
Sipa proglasava tajnom imena zlocinaca I proganja one koji to javno objave,po svemu sudeci stavlja se na stranu zlocina I zlocinaca.Neka razmisli Stanic jer mnogo je po svijetu rastjerano onih koji su svjedoci zlocina a ne samo gospodin Halilovic,tako da bi to bio velik posao da ih se sve usutka.
Pre jedno desetak godina, mnogo pre nego što je zaživeo Facebook, imao sam tu čast da preko svog velikog prijatelja, doajena bh. pera, Bedrudina Gušića, budem povezan sa Ibrahimom Halilovićem. Ta opcija „zajedničkog prijatelja“ učinila je da istovremeno budem upoznat sa radom i životnim principima gospodina Halilovića.
Vest o isleđivanju gospodina Halilovića me je zatekla i šokirala. Pitao sam se šta to može uraditi novinar, koji je zbog svojih slobodarskih ideja bio prognan iz svoje matice. Kada mi je objašnjeno zbog čega bezbedonosne strukture BiH potražuju Halilovića, zapitao sam se ima li put istine smisla. S druge strane, shvatio sam da je Halilović na sebe preuzeo posao koji je ta ista služba trebala obaviti/rešiti pre jedno dvadesetak godina. Mnogi su rekli da je ovo udar na jedno od osnovnih postulata demokratije- udar na slobodu govora. Meni ova konstatacija zvuči istinito, iskreno, ali i pomalo šturo. Ovde nije reč o klasičnom novinarstvu i slobodi govori, koliko o jednoj višoj oktavi novinarstva. Ovde se radi o istraživačkom novinarstvu, a zemlja u kojoj novinari, blogeri i ostali slobodnjaci rade istraživački posao, koji ima svrhu odgovornosti i budućeg pomirenja, ne bi smela da na ovaj način koristi svoje članstvo u međunarodnim organizacijama. Ništa Ibrahim nije objavio što bi srušilo ustavni poredak ili ugrozilo red i mir. Ako se zbog ovoga poteže međunarodna policijska mreža, onda se samo po sebi nameće pitanje- Šta im je sledeće činiti?
Gospodin Halilović će iz ovog, bez sumnje, izaći kao pobednik. Znam da će proći silna „cimanja“, možda i neke papirologije, ali želim da verujem i da se uzdam u politiku i demokratske tekovine njegove trenutne domovine, te se nadam da mu ovakve neprijatnosti više neće priređivati.
Da ovaj komentar ne bi poprimio dozu subjektivnosti, iz koga bi se očitavao moj afinitet prema nekom ili njegovim radovima/idejama, ja ću na stranu staviti sve ono što mislim o Halilovićevom radu, kao i njegovu podršku koju mi je u nekoiko navrata upućivao (a ticala se mog stvaralaštva i mojih ideja), ali ću isto tako spomenuti da na ovu vest nisam mogao ostati ravnodušan. Ja sam ovaj događaj shvatio i doživeo lično, jer ideje o istini, odgovornosti i pomirenju delim sa Halilovićem.
Želim da u ovom mom skromnom doprinosu, koji je najviša lestvica moje moći, uputim svu podršku gospodinu Haliloviću!
Pobediće, druge mu nema!
Dragoljub Todorović
Ovom prilikom zahvaljujem se svim brojnim znanim i neznanim građanima koji su mi javno ili privatno izrazili podršku zbog uznemiravanja koje mi je SIPA BiH preko Interpola priredila bez ikakve potrebe i razloga.
Stoga ću poduzeti potrebne pravne korake da zaštitim integritet svoje ličnosti, posebno u vezi za pokušajem zastrašivanja i u ušutkivanja o otrivanju nepravilnosti i u radu organa gonjenja i pravosudnih organa u BiH u odugovlačenju hvatanja i kažnjavanja počinilaca teških krivičnih djela genocida – osoba koje su učestvovale u krivičnim djelima, ili onih koji su ta su djela pokušali prikriti.
Svoju tužbu protiv SIPE utemeljiću na odredbama Zakona o SIPI BiH i Krivičnog zakona BiH. Odredbe tih zakona mi omogućuju kao novinaru objavljivanje čak i službene tajne ako ona razoktiva počnitelje krivičnog djela, ili razotkriva nepravilnosti u radu pojedinih službi BiH.
SIPA je izmislila da sam objavio povjerljive dokumente što je krivično djelo. U svrhu moga zastrašivanja, ušutkivanja, otkrivanja nezakonitosti u njenom radu zloupotrijebila i Interpol kojeg je namjerno krivo informirala da sam objavio povjerljivu informaciju – Izjavu Ivanke Svetnović. Niti je izjava povjerljivi niti službeni dokument, niti ima ikakvu oznaku tajnosti.
Zahvaljujem se svima koji su se oglasili na mome Facebook profilu, koji su ostavili komentare na Blogu. Posebno se zahvaljujem Bedrudinu Gušiću, Marjanu Hajnalu, Muhamedu Borogovocu, Salihu Čavkiću, Ibrahimu Suhopoljcu, Nihadu Filipoviću, Muhamedu Fazlagiću Fazli, Bosancu, Muslimoviću…, što su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da istina o ovom slučaju prodre u javnost.
Hvala i svima onima koji su pročitali moje tekstove na ovu temu i podjelili sa svojim prijateljima. To je vrlo važno ohrabrenje u mojoj borbi za istinu koja traje decenijama, bez obzira ko je ugrožen. Svi oni koji su me podržali, nadam se da to nisu učiniii iz nikojih drugih pobuda, osim zbog istine.
Podrška od mnogih je bila očekivana, ali me prijatno i posebno iznenadila ona koja je stigla iz Srbije, od Dragoljuba Todorovića kojeg nikad nisam sreo u životu, a s kojim sam stupio u vezu nakon jednog interviewa prije desetak godina koji je dao Bedrudinu Gušiću.
Nismo razmijenili pisma ima godina i godina, ali – Dragoljub je osjetio kada treba obnoviti vezu i on je to činio gornjim komentarom na najbolji mogući koji je za me veliki podsticaj i ohrabrenje da ne posustanem u borbi za istinu.
Istina, ma kako bolna bila – bolja je od svake laži.
A Dragoljub je borac za istinu i to u ni malo prijeteljskom i istini naklonjenom okruženju i klimi. Tamo gdje živi Dragoljub – istina se službeno poriče.
Dragoljub je suprotnost današnjoj oficijelnoj politici ne samo u Srbiji, nego i u Bosni i Hercegovini, i bilo gdje na Planeti. On je jednostvano poklonik pravde, a u borbi za istinu ne pita za cijenu. Stoga, posebno se zahvaljujem Dragoljubu Todoroviću za njegovu ljudsku podršku Pravdi i Istini, čime je podržao i mene – dodajući još jedan detalj u lijepom mozaiku osobina koje ga krase kao čovjeka.