PREMLAĆIVANJA I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Spomenik kralju Petru - podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji

Sjećanje logoraša (3)

PREMLAĆIVANJE I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Ispisujem ove redove da bi se vidjelo kroz kakve smo strahote prošli.

Kada je kiša prestala, naši čuvari su izišli ispod nadstraŠnica.

Naredili  su nam da pođemo za njima.

Povedoše nas u jedan oveći magacin. Mislim da se tu nekada skladištio građevinski materijal.

Umjesto drvenog poda, tu je bila betonska ploča,  puno prašine od cimenta koJi je nekada bio tu uskladišten.

Na sredini prostorije bio je jedan omanji drveni sto. Na njega su se naslonili Ivica Vrbanac, Braco i Boris Duvnjak kojima je prišlo nas nekoliko. Svi smo zbunjeni i vrlo uplašeni. Strijepili smo jer nismo više bili sigurni da ćemo iz ovog pakla izaći živi.

Poslije otprilike dvadeset minuta, malo smo se pribrali, pa smo polako počeli tražiti komade kartona na  kojima ćemo spavati.

Vidio sam Islamića kako nosi oveći komad kartona, pa  svog komšu upitah gdje je našao taj karton. On ništa ne odgovori, samo me pogleda – pogledom punim bola i straha, pa mi rukom pokaza gdje je našao taj komad kartona.

„Dobro, komšo,“  rekoh mu, pa se zaputih tražiti karton. Našao sam jedan komad.

Na ulazu magacina postavili su jednoga policajca, ekstrema.  Prijetio je i psovao.

Neke sam milicionere viđao prije rata, neke sam prepoznao u Podbrdu – kao Milenka Milekića zvanog Burduš. Poznao sam i Ćoćkala – on je iz Šibova, ime mu ne znam.

Nakon izvjesnog vremena  postrojili su nas i naredili da idemo za njima.

Ni u najružnijem snu ne bi mogao usniti ono šta su nam naumili prirediti.

Išli smo šutke.

Stali smo pred klaonicom.

Otvorili su jedna metalna vrata i naredili da ulazimo unutra. Polako smo ulazili. Ulazeći, vidio sam da je prostorija bila obložena bijelim keramičkim pločicama.

Potom sam vidio  oveći ventilator u zidu, u ćošku, par paleta složenih na drugoj strani prostorije. Tu su i druga metalna vrata.

Kada su svi unišli, zatvorili su metalna vrata koja su se zatvarala hermetički. Vrata nisu imala brave s unutrašnje strane pa ih uznutra niko nije mogao otvoriti niti izaći vani.

Sjećam se da je Benko tada reko da su nas zatvorili u hladnjaču.  Ovdije se držalo meso poklane stoke.

Ne znam šta su naumili!

Pomislim da će nas žive zamrznuti, ili će nas pogušiti.

Ne znam!

Gledali smo se njemi zbog neizvjesnosti, muke, jada i bola u duši, užasnoga straha. Pitamo se ponovo:  zašto, zašto, zašto?! Šta smo skrivili, Bože moj pa da budemo likvidirani nevini?!  Nikome ništa nismo nažao uradili.

Odjednom su se otvorila metalna vrata.

Pojavila su se  dvojica milicajca i prozvali Ivicu Vrbanca koji je bio rodom iz Slavonije.

Povikaše milicioneri:

„Orginalni ustaša!!!“

Odveli su ga u klaonicu iz koje se  čula muzika. Zatvoriše vrata za sobom.

Nakon nekoliko sekundi, muzika je pojačana „do daske.“ Ipak, svi smo čuli zapomaganje Ivice Vrbanca koje je preraslo u strašne vriske, jauke i krikove.

Batinanje  je trajalo, mislim, oko 15 minuta.

Otvorila su se vrata i u hladnjaču su ubacili Vrbanca. Taj prizor nikada neću zaboraviti. Košulja mu je bila napola poderana i sva krvava. Nije mogao da stoji – odmah se stropoštao u ćošak.

Zatim su odveli Baju.

1176256_10203109461530793_2037375885019872408_n

Josip Svetinović Baja

Malo zatim, čula se Bajina vriska i jauci od kojih ti se ledi krv.

Premlaćivanje Baje  trajalo je isto tako dugo trjalo kao i kada su tukli Ivicu Vrbanca.

Otvorila su se vrata hladnjače;  Baju su njih dvojica vukli za ruke. Ostavili su ga na sred prostorije. Prozvali su slijedećega kojeg će tući.

Prvi koji su prišli Baji bili su Josip i Vinko.

Benko je donio jednu paletu i polozili su Baju na nju.

Prišao sam. Kada sam vidio šta su mu uradili, krv mi se sledila u žilama.

Nad Bajom su bili Vinko, Josip, Braco, Benko i ja.

Josip je molio za Baju. I mi sa njim molili Dragoga Boga da se smiluje Baji.

Baja je teško disao.

Svaki put kada bi izdahnuo zrak, na usta mu je navirala krv. Bio je u krvavom hropcu.

Tada je Josip tiho rekao da Baja neće dugo.

I, zaista, poslije samo još nekoliko uzdisaja, Baja se smirio.

Prestao je disati; u teškim mukama i bolu, ispustio je svoju nevinu dušu.

U međuvremenu su ubacili u hladnjaču čovjeka kojega su pretukli i koji je jedva bio pri svijesti.

Zatim su prozvali mene.

To nikada neću zaboraviti. Nikada!

Na ulazu u klaonicu vidio sam ovo: unutra su gorila ultra-plava svijetla. Ta se svijetla koriste u vojsci prilikom uzbune. Naši ih mučitelji koriste da ne možes nikoga od njih poznati.

I, stvarno nikoga ne možeš poznati, nikoga!

Vidiš samo siluete.

Možeš samo prepoznati nekoga ako ti priđe na jedan metar.

Sa desne strane stajao je metalni sto. Na njemu su poredani – nekoliko sjekira i noževa, a sa strane su velike čengele za vješanje i deranje krupne stoke.

Odjednom, iz grupe mučitelja se izdvojio jedan i prišao mi.

Poznao sam ga.

Nekada smo radili skupa u Tvornici. Znao sam ga po nadimku „Pjevac“. Bio je, mislim, iz Medne. Pitao me je da li znam ko je parao neke slike od nekih političara, na što sam mu  rekao da za to nikada nisam čuo. Rekoh mu da nemam pojma o tome.

Dok sam govorio, krajičkom oka sam primjetio da ih unutra ima preko davedest. Neki su provirivali iza stubova kojih u klaonici ima nekoliko.

Tada mi je prišao drugi visok čovjek.

Imao je na sebi „esenbe“ uniformu, na glavi beretku. Pogledao me, gledao me par sekundi, pa reče:

“Ne znaš ko je to parao!”

“Ne,” rekoh.

Znao sam, ali nisam htio odati ime jer znam da bi taj bio ubijen.

“Dobro,” rekao je.

Onda su me dvojica zgrabila i bacili uza stub.

Jedan me držao za lijevu ruku, drugi za desnu. Raširili su mi noge da me pretresu. Kada su me pretresli, odjednom se sručila kiša udaraca po meni. Tukli su me palicama, nogama, šakama. Gdje god su stigli. Bez milosti.

Jedan povika:

“Jebem mu ustašku majku! Vidi što je tvrd! Udrimo jače!”

I, odmah, počeše me udarati što su mogli snažnije i bjesomučnije.

Počeo sam posrtati od udaraca.

Pokleknuo sam na desnu nogu.

Povika jedan:

„Evo ga, gotov je!“

Njegov povik mi dade snagu.  Ustadoh pod kišom udaraca.

Opet – glas:

„Tvrd je!  Udrimo jače, pa da vidimo hoće li izdržati!“

Udaraju me, udara i on. Opet sam posrnuo.

Nešto mi puče u glavi i pomislih u sekundi; ako padnem na pod, ubiće me ko Baju. To mi dade snagu i ponovo se pridigoh uz nesnosni bol u leđima.

Odijednom, prestadoše me udarati.

Zgrabiše me dvojica i vrlo grubo baciše opet uz stub. Jedan me drži za jednu, drugi za drugu ruku u razapetome stanju, raširenih ruku.

Tada priđe jedan.

Iza pasa izvadi poveći nož bodež sa dvije oštrice. Prinese vrh noža pod moje lijevo oko i reče:

“Ako ne kažeš ko je parao slike, vadiću ti oči!”

Ponovo rekoh:

“Ne znam! Možeš me ubiti ako hoćeš, ali ne mogu ti reći ime kada ga ne znam.”

Neko povika:

“Ma ne pogani nož sa ustaškom krvlju! Udri ga!“

I, nastaviše me udarati i gurati prema izlaznim vratima.  Kada su me sabili uz metalna vrata, prestadoše me tući.

Bio sam na izmaku snage ali na nogama.

Otvoriše vrata i gurnuše me u hladnjaču. Stajao sam nekoliko sekundi.

Moji supatnici u hladnjači su me gledali sa strahom.

Sjećam se riječi koj sam tada izgovorio kao molitvu:

„Majko moja i majko Božija, pomozi nam!“

Stropošto sam se na pločice.

Ne znam koliko sam dugo ležao jer sam izgubio svijest.

Odjednom sam osjetio da me neko podiže, ali od bolova nisam mogao otvoriti oči, niti sam znao ko mi pomaže da se pridignem.

Kasnije , kada sam došao punoj svijesti, video sam da smo u magacinu iz kojega su nas odveli u hladnjaču.

Tu noć nisam mogao spavati od bolova.

U magacinu je bilo svijetlo, pa sam mogao vidjeti ljude oko sebe.

Gledao sam oko sebe, gledao moje prijatelje. Niko nije spavao. Bio je muk.

Duga noć. Nikada duža u mome životu.

Napokon sviće.

Nakon nekoliko sati. izvode nas napolje i – koga vidim – vidim – Đuru MARKOVICA.

Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano.  Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdije?“

Marković mu uz osmjeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.

Opet su nas vratili u magacin.

U neko doba smo po malo počeli razgovarati među sobom.

Na ulaz su doveli drugoga policajca.

Njega znam.

On je od Kule – Luka  ĐURANOVIĆ.

Poznao je i on mnoge od nas.

Bio je jako ozbiljan. Prišao je Braci i nekima od naših i pricao je sa ljudima normalno bez vrijeđanja . Neki su mu rekli za predhodnoga policajca da je bio jako ekstreman. On je samo gledao i šutio, nije znao šta bi rekao.

Najzad reče:

„Ovako! Dok vas ja čuvam, niko vas neće dirati.

I – istina!

Znali su dolaziti Podbrđani – seljaci s ciljem da nas maltretiraju i napadaju, ali Luka Đuranović ih nije puštao unutra.

Znao je govoriti:

„Ostavite ove ljude sa njihovom mukom!”

noć u mrkonjiću

Dani su prolazili.

Često smo se okupljali oko stola na sredini magacina, pričali i pitali šta je sa Bajom.

Ali, niko nije nista znao. Njegovo mrtvo tijelo je negdje odneseno.

Peti dan nije dosao Đuranovic da nas čuva.  Došao je neki drugi.

Svaku noć su nam donosili kuhanje  – večeru, ali malo ko je mogao jesti. Strah za goli život bio je jači od gladi.

Na kraju i pored svih briga morao si jesti makar i nazor.

Čovjeka koji je donosio hranu – viđao sam prije rata, mislim da je iz Podrašnice.  U vrijeme mira često je dolazio kod Brace.  Nije nas vrijeđao, ponašao se normalno.

Peti dan je došao neki milicioner rezervnog sastava da nas čuva. Sve je bilo dobro.

Oko jedan sat poslije podne došao je jedan idiot; bio je vani ispred magacina i molio milicionera da ga upusti u magacin di smo mi bili. Taj budalaš ga je upustio. Kada je unišao, kada je vidio Bracu, napao ga je:

„Ti, Duvnjak! I ćaća ti je bio ustaša.”

“Ne! Nije bio,” odgovori Braco.

Na to će ovaj:

“Našli smo u Vincu sataru i znas šta piše na njoj: ‘Za osjecanje srpski glava.’  Tvoje ime i Brankovo ime na njoj!”

Braco odgovori:

“Ja i Branko nismo kovali satare ni noževe!“

„Pa ko je onda kovao, koji kovači!“ – nastavi se derati ovaj pomahnitali idiot i lažov.

Vidijevši da će doći do krvi, stražar milicioner reče ovome što je došao i napao Bracu da izađe.  I, otišao je.

Uveče su nam donijeli hranu.

Niko nije mogao jesti jer vidilo se da nam se loše piše.

Čovjek koji je donio hranu rekao je da ćemo biti prebačeni na drugo mjesto – radi naše sigurnosti. Po njegovom – mještani Podbrda hoće da nas poubijaju.

I – tačno!

Nakon, mislim, jednog sata došla su dva kamiona po nas.  Bili su vlasiništvo „Konfekcije MLADOST“.

Izveli su nas pod oružanom pratnjom iz magacina. Rekli su nam da jedna grupa uniđe u jedan kamion-furgon, druga u drugi. Tako je i bilo.

Krenuli su kamioni.

Kuda?

Niko nezna.

Tjeskoba u duši i pitanje šta će biti s nama.

IMG_1698

3 komentara (+dodaj svoje?)

  1. handjarlija
    Apr 30, 2015 @ 03:07:55

    Ostatce vjecne traume Pudjenje u nocnim morama obliven Hladnim znojem Nikada vise dusevnoga mira za ove ljude koi su na pravdi boga nastradali A zasto su nastradali pa znase Zato sto nisu iste nacije kao i njihovi Krvnici ili Katili Zato sto vole svoju zemlju B. i. H

    Komentariši

  2. Povratni poziv: TUŽIĆU SIPINOG ISNPEKTORA FIŠU ZA ZLOUPOTREBU POLOŽAJA I OVLASTI I UZNEMIRAVANJE PUTEM INTREPOLA, KAO I OMETANJE PRAVDE | ihalilovic
  3. Povratni poziv: Ibrahim Halilović: TUŽIĆU SIPINOG ISNPEKTORA FIŠU ZA ZLOUPOTREBU POLOŽAJA I OVLASTI I UZNEMIRAVANJE PUTEM INTREPOLA, KAO I OMETANJE PRAVDE | bedrudingusic

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: