PISMO NAČELNIKA SJB. N. POPOVIĆA KOJIM ON I PRIZNAJE I PRIKRIVA BAJINO UBOJSTVO

Prikrivanje zločina je teško krivično djelo.

Josip Svetinović Baja je svirepo ubijen 16. juna 1992.

Dva dana ranije, 14. juna 1992., taj  mirni i nevini građanin priveden je u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu –  bez pismneog naloga i ikakvog razloga, na nekakav razgovor.

Uhapšen je na kućnom pragu, bez osnova;  milicioner Milan Lazendić, obratio se  Ivanki, supruzi Josipa Svetinovića pitanjem gdje je Baja.

„Baja“ je iza Ivankinh leđa, na kućnom pragu, odgovorio:

„Evo me!“

Uz Lazendića, bilo je još nekoliko njegovih kolega koji su odvodili  građane u kombi koji je čekao na Sokaku. Uz Baju, u Sanicu milicije priveden je i njegov brat Marko, te susjedi Vinko Kotromanović i Josip Fabri.

Kada se bezazleno nasmijao nekoj šali, na Josipa Svetinovića Baju vulgarno se izderao, pa ga šakom razvalio u lice komandir Milicije Đuro Marković.  Ozlijedio ga je i okrvavio. (O tome svjedoči Marko Svetinović,  brat Josipov, na koje se u svom pismenom iskazu SIPI poziva Ivanka – supruga Josipa Svetnovića)

Đuro Marković je udario nedužnog Josipa Svetinovića zbog smijeha, znajući da se Josip Svetinović nije smijao pogibiji milicionera za koju je i komandir odgovoran.

Taj udarac je bio signal za Bajino dalje maltretiranje, premlaćivanje koje je završilo tragično.

Polomljene kosti lobanje

Ubijstvo se dogodilo 16. juna 1992. godine u Podrbdu, u objektima Klaonice.  Na smrt pretučeni Josip Svetnović Baja ubačen je haman mrtav među prestravljene i zanijemjele logoraše.

Po svjedočenju r. Muharema Hare Halilovića, Baja je ubrzo izdahnuo  u teškim mukama,  u hropcu koji je trajao dvadesetak minuta.

Niko od sugrađana koji su nezakonito, nez ikakve sumnje i krivice privedeni i premlaćivani u SJB, Bjelajcu i Podbrdu, nije smio, a nije ni mogao pomoći Josipu Svetinoviću.  U mraku prostorije u kojoj su bili, ukočili su se od straha jer svako od njih je mogao doživjeti Bajinu sudbinu.

Logoraši (ne)znaju ko je ili ko su ubojice. Zvanični organi prikrivaju ubojstvo i ubojice.

U Podbrdu su sahranili  Josipa Svatinovića Baju, sa krvavom odjećim na njemu, naočalama u džepu…

Šest godina kasnije, uporna familija ubijenog najzad je uspjela dobiti njegove posmrtne ostatke. Prepoznala ga je,  i po odjeći i po predmetima koje je imao uza se. Nakon obdukcije, dostojno su ga sahraniti.

Obdukcija je izvršena u Kliničkom bolničkom centru u Splitu 31. oktobra 1998. godine.

Patolog dr. Jakša Ivanić konstatirao je da je smrt Josipa Svetinovića (1937.) bila nasilna zbog polomljenih kosti lobanje.  (Fracturae crani.)

baja IV

Prikrivanje ubojstva

Uhićenici su za svoga mučeništva na Manjači stalno imali na umu mučeničku smrt njihova sugrađanina Baje. Ali, o tome nisu smjeli razgovarati; svakome od njih je smrt bila bliža od jake za vratom. Ali, vakat je da prekinu šutnju.

Iako se i po gradu poluglasno govorilo o tome da je Baja ubijen, Ivanka Svetinović, supruga Josipova, uporno je nastojala saznati o nadležnih politickih službi zvanične informacije o sudbini svoga muža, pa je stalno odlazila u SJB. Čitave dvije godine nejna nastojanja nisu urodile plodom.

Pred odlazak iz Mrkonjić-Grada u junu 1994. godine, Ivanka je još jednom pitala načelnika Popovića za sudbinu svoga muža, ali nije dobila odgovor. Popović joj je rekao kako narednog dana dolazi Nedjeljko Kesić iz Banje Luke, pa neka njega pita, od zna više.

Kesić se čudi…

Ivanka je razgovarala s Kesićem. Kako je službeno posvjedočila o tom razgovoru, Kesić se čudio kako se to moglo dogoditi Baji jer je on poznavao Baju… Ni riječi o ubojstvu…

Tek našavši se u Zagrebu kod rođaka, Ivanka je saznala je od njega da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen. Tu vijest su objavile zagrebačke novine početkom septembra 1992.

Neviđen bezobrazluk i licemjerje načelnika Popovića – protokolisan, ovjeren i potpisano pismo  kojim načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonji-Gradu Nedjeljko Popović prikriva ubojstvo Josipa Svetinovića Baje

Josip Svetinović, vozač direktora „Zadružne trgovine“ dobio je 12. juna 1992. rješenje o godišnjem odmoru. (Dobili su takvo rješenje i gotovo svi Muslimani i Hrvati, ali teško da se iko ikad vratio na posao. Moja  sestra r. Ismeta borila se za to pravo davdeset godina, ali se nikad nije vratila na svoje radno mjesto u Pošti odakle je izbačena u počekom ljeta 1992.)

Od trenutka hapšenja – čitav naredni mjesec dana Ivanka Svetinović je odlazila u SJB u Mrkonji-Gradu, ali nije dobila odgovor  o sudbini svoga muža Josipa.

Pošto se Josip Svetinović nije vratio na posao po isteku odmora (sic!),  „Zadružna trgovina“ mu je dala otkaz. Po primitku tog dokumenta,  supruga Ivanka se pismeno obratila načelniku SJB Nedjeljku Popoviću ,  te molila ga da njen muž napiše žalbu na otkaz.

  1. augusta 1992., dakle dva mjeseca i deset dana po Bajinom ubojstvu, načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu, Nedjeljko Popović pismom odgovara Ivanki Svetinović.

Pismo svjedoči neviđenu drskost i bezobrazluk, ironiju i licemjerje kojim načelnik SJB Mrkonji-Grad Nedjeljko Popadić krije istinu od Ivanke Svetinović, sve u cilju svjesnog prikrivanja zločinačkog ubojstva.

U zaglavlju toga svoga sramnoga, ponižavajućeg i obmanjujećeg službenog milicijskog akta, načelnik Nedjeljko Popović  navodi u   u čije ime piše taj akt  „Srpska Republika, Centar Službi Bezbijednosti Banja Luka, Stanica Javne sigurnosti Mrkonjić-Grad. Tu je datum, pa broj protokola pod kojim je njegov akt službeno zaveden.  Svojim potpisom i pečatom SJB kojom rukovodi,  on ovjerava svoje obmane i laži u cilju prikrivanja ubojstva – kako naredbodavaca, tako i izvršitelja.

Taj „akt“ Nedjeljka Popadića uvreda je zdravoj pameti, sol na žive rane familiji ubijenog. On je dokaz zločina i njegovo svjesno prikrivanje.

Nedjeljko Popadić službeno priznaje da je Josip Svetinović priveden u SJB, i to – nakon „pogibije većeg broja milicionera“.  (sic!).  (Nigdje ni spomena sumnj,e krivnje…)

Josip Svetinović nema veze sa tom pogibijom većeg broja milicionera, niti je bilo ikakvih razloga da bude nezakonito  priveden, a kamo li zvjerki premlaćen i ubijen.

Za sve to odgovornost pada i na načelnika Popadića, na više i niže po činu od njega, kao i na sve one koji su nezakonito organizirali hapšenja nedužnih građana – dakle vojsne i civilne vlasti koje u okviru SDS-a. SDS i oni su imali vlast u rukama, oni su odlučili koga na Manjaču, a koga pustiti nakon privođenja, ko će na kopanje rovova, ko na čišćenje šaršije, ko na kuluk dr. Čuliću.  Oni su znali ko su batinaši. Oni su morali znati za ubojstvo odmah nakon što se dogodilo.

Nisu ništa uradili da se teška barinanja uhićenika i ubojstvo Baje spriječe, zločinci otkriju i kazne, iako su im morali biti poznati i detalji ubojstva i nalogodavci i ubojice.

Svi oni, a načelnik  SJB Popović i službeno, protokolisano, potpisano i ovjereno – kriju svoj i zločin drugih. I pored svega, do dana današnjeg, SIPA nikoga ne hapsi! (sic!)

Baja, I

Ni luk jeo, ni luk mirisao – načelnik SJB Nedjeljko Popović u pismu moli direktora „Zadružne trgovine“ da omogući supruzi Josipa Svetinovića da ona podnese žalbu na otkaz koji je dobio njen muž u „Zadružnoj trgovini“, što je začinio ovako:

„Molimo Vas da dozvolite njegovoj supruzi podnese žalbu u njegovo ime obzirom da on nije u mogućnosti da podnese istu.“

Zna Nedjeljko Popadić, načelnik SJB Mrkonjić-Grad kako je svirepo ubijeni Josip Svetinović Baja već dva mjeseca i deset dana pod zemljom,  i on to potvrđuje – svojim potpisom, pečatom i protoklom,  tvrdeći kako „isti“ nije u stanju napisati žalbu.  Mrtvi ne pišu žalbe.  „Zadružna trgovina“ je odbila tu žalbu kao neosnovanu!

SIPA ima ovo pismo kojim Nedjeljko Popadić, načelnik SJB službeno prikriva zločin za koji je i sam odgovoran.

Tužilaštvo BiH također ima svu dokumentaciju, a i sutkinja određena za suđenje po ovom predmetu. Ali, niko ništa ne poduzima. Prijava leži u ladici.

Sve dok su zločinci na slobodi, oni će se izrugivati svim svojim žrtvama, SIPI, Tužilaštvu, Sudu, a svi oni koji o tome zucnu, pogotovo javno, neka beru kožu na šiljak!

Nevino pobijeni neće imati smiraja, njihove obitelji neće neće doživjeti nikakvo olakšanje sve dok pravda ne bude zadovoljena.  Na tome se mora tvrdoglavo inzistirati, pa šta košta – neka košta!

baja i obitellj

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: