Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca: NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

Jajce, sječa drveća

Drvosječe u sred grada – sječa stabala, uništavanje pluća Jajca (Photo: Tvrtko ZRILE, Jajce Online)

 

Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca:

NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

armin (2)

Armin SARAČEVIĆ: Vratiti Jajčane,  a Jajčanima – njihov grad.

Poštovano gospodo,
vi koji vladate našim gradom!

Mi Jajčani smo uvijek bili ponosni na naše školstvo i našu kulturu, naš grad i međusobno poštivanje i uvažavanje.

Našu kulturu smo dobijali u našim kućama, a svakako i u gradu jer jajačka gradska kultura je bila nešto posebno kao odraz uzajamnog poštivanja gradske gospode, pravilnog ponašanja i jednostavno jednog zdravog života kojim je odisao grad.

Politika nas nije interesovala i nije nas interesovalo ko u Opštini sjedi, jer smo tim ljudima vjerovali.

Taj osjećaj više nemamo jer Vama su bitne vaše stolice i vaša politička opredjeljenja u kojima u prvom redu stradaju Jajčani i njihovi sugrađani,  pa svakako i sam grad koji je izgubio sve ono što ga je nekad činilo gradom.

Srednjoškolci se danas bore kako bi ukinuli diskriminaciju u tzv. dvije škole pod jednim krovom, dobijaju podršku američke Ambasade, kao i svih naprednih ljudi. Šta vi radite

da bi to civilizacijsko ruglo uklonili?

jajce ovih dana

Jajce ovih dana – zimska idila samo na slici (Photo Jajce Online)

Naš grad nikad nije bio ni Srbija ni Hrvatska a nije bio ni muslimanska kasaba, nego je bio Bosna i Hercegovina, grad svih njegovoh gražana. Tako je bilo i u prošlom ratu, tako mora biti i u budućnosti. Samo tim putem treba graditi novo lice Jajca, grada koji će krenuti  puem napretka i stasati u jedan od  vodećih gradova u BiH gdje mu je i mjesto.
Zašto nema investitora u Jajcu?

Nema, jer neće da investiraju ondje gdje nema sigurnosti i gdje im se njihova investicija ne bi isplatila. Sadašnja sigurnosna situacija u Jajcu je toliko niska da niko i ne pomišlja ni drvo zasaditi jer zna da će i to drvo biti posječeno, čemu se Jajčani svjedoče ovih dana.
Nekad se moglo otići u Bibića Park i udahnuti čist zrak, ali borove ste posjekli.
Jajčani mogu sjesti na u “lijepe” gradske klupe koje ste postavili po gradu. Kada ih čovijek vidi, osjeća se kao da je u najvećoj selendri, da nije u Jajcu, nego gore negdje u Janju. Mogu kazati u svoje, a sigurno i ime mnogobrojnih građana Jajčana: Bože sačuvaj!
U naše ime molim Vas da uklonite to ruglo, pa, kad ste već drveće posjekli, na tim mjestima posadite novo, napravite atraktivan park dostojan gradu Jajcu koji će i nama i turistima vrijedan i drag biti.

jajce vjećnici (2)

Vijećnici SO-e Jajce otišli na pauzu, pa se “zaboravili” vratiti i nastaviti sjednicu (Photo: Jajce Online)

U Jajcu su loši politički odnosi vladajućih garnitura, a najveći uzrok gradskih i općinskih nevolja svakako je uzajamno nepoštivanje izmedju muslimana i katolika.
Šta je sa pravslavcima koji su ostali odani svome gradu, kao i onima koji su branili ovaj grad?

Ivo (Šimunović), mogu reći Ivo, jer zajedno smo govna jeli 92-ge, vrijeme je da sjednete zajedno i da se dogovorite kao ljudi i građani u ime Jajčana i Jajca, u ime svih onih koji su dali svoje živote za ovaj grad, u ime onog muslimana koji je poginuo na Navisu braneći Mile i u ime onog katolika što poginu na Goloj Planini braneći Pšenik i u ime svakog pravoslavca koji je branio ovaj grad.

Zar ste to zaboravili?

Mi nismo i sigurno nećemo!

S vašom neslogom gazite ona imena na onim spomenicima koji se nalaze jedan do drugoga i ta imena moraju nama svima biti sveta i jača od svih političkih partija u BiH.
Nama Jajčanima Vučić sigurno neće gaziti ta imena kao što to trenutno radi po Bosni jer ima podršku od nekih profitera iz BiH.

Vratite nam naše dostojanstvo, našu kulturu, jednostavno vratite nam naše Jajce!

Ubrzo dolaze i slijedeći izbori, narod je gladan, izvaran, besposlen. Vrijeme je da se neko iz grada kandiduje za načelnika, možda ću to biti ja, Cepa ili Zlaja, nije bitno ko, jednostavno neko iz čaršije kojemu raja vjeruje, koji će učiniti sve kako bi Jajcu vratio Jajčane, a Jajčanima – njihov grad.

11. decembra 2017.

***

Bilješla o autoru

 Armin SARAČEVIĆ potječe iz ugledne stare gradske obitelji.

 

aemin 3

Jedan je od organizatora obrane Jajca, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Srčan i hrabar, nekad kao borac u obrani svoga grada i RBiH, danas kao i uvijek speman za pravu dati sve od sebe, uvijek bez dlake na jeziku, pri ruci svakome u nevolji čija su ljudska prava na bilo koji način ugrožena.

Veliki zaljubljenik u svoj rodni grad na Plivi i Vrbasu.

Na fotografiji:

Kad neko psuje i vrijeđa Bosnu, kad uzvikuje fašističke i genocdne parole, onda “Bošnjo” (Armin SARAČEVIĆ) krene na tribinu i priupit ga za zdravlje

 

armin 1

Radost na sporskom polju, tuga za izgubljenim i poseljačenom gradom: Armin SARAČEVIĆ

 

 

Advertisements

In memoriam: Doroteja Dora DODIČ komšinica;  U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

In memoriam: Doroteja Dora DODIĆ – komšinica

 U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

Dora, 1Naša komšinica Doroteja Dora Dodič ne stoji kao nekad uz prozor u svojoj kući u Windsoru, niti kao nekad geda na parking gdje pokušavam otkloniti kvar na mome autu.

Ali, kao i prije desetak godina, do mene dolazi Dorin suprug Viktor da bi mi ponudio pomoć – gražu u kojoj možemo naložiti vatru i u toplom pokušati riješiti problem koji mi zadaje glavobolju. Već mi je posudio starter, punjač akumulatora, produžne kablove.

I jutros je studeno, plaho studeno; od žestine pada snijeg.

Navršava se mjesec dana od kako Dore   nema među živima.

Otišla je je iznenada nakon što je nesretno pala niz setpenice u svojoj kući. Dva dana su je držali na apartima bez svijesti. Nije joj bilo spasa.

Doktori su uzgubili nadu da će je moći opreirati i spasiti nakon što je imala veliki izliv krvi u mozak; sad nizak, sad visok pritisak vezao im je ruke i ugasio nade Dorinih najbližih.

Sahranjena je sedam dana kasnije na groblju u Windsoru uz prusustvo velikog broja prijatelja i poznanika, nakon mise u Hrvatskom katoličkom centru.

Uplakan je Viktor, uplakana su njegova i Dorina djeca Lili i Danni.

I nama je teško.

Kad god iziđemo na avliju, ili se nekud zaputimo, pogledamo prema Dorinoj i Vikotorovoj kući. Navikli smo mahnuti jedni drugima – Dora je u avliji ili vrtu radeći nešto, Vuktor u svojoj garaži …

I u našim odnosima se potvrdila ona starinska kako je komšija preči od brata.

Koliko se god Hajra i ja, a naša djeca, trudili da Dori i Viktoru uvratimo na pažnju, komšijsku i ljudsku solidarnost i pomoć, oni su uvijek bili nekliko koraka ispred nas svojom dobrotom.

Bijaše studena canadska zima, desetak godina prije ove, sa puno snijega i leda; moja mala „Honda“ iznevjerila nas, ne mogu pokrenuti motor. Bez auta si u ovom prostranom gradu kao bez ruku.

Utoplim se, pa po ciči pokušam otkloniti kvar. Tresem se od studeni, bojim se da neću moći otkloniti kvar, premda imam dosta alata, a o mehanici – nešto sam naučio kod Orlaša i Nine Mošunjca, Laleta… Naučio sam da se ne predajem lahko… Hučem u ruke. Dok sam pognut ispod haube nad motorom, čujem neko mi se obraća.

“How are you? It is pretty cold today, is it not?”  (Kako ste? Danas je vrlo studeno, zar ne?)

Obazrem se iznenađen.

U Canadi mnogo će ti neznanci pružiti ruku pomoći kada vide da nemoćno stojiš pokraj auta; pitaju treba li pomoć,  pa ti nekako i u najgoroj nevolji bude lakše. Mislim, to je jedan od takvih. Pogledam ga – ispred mene stoji krupna kršna ljudina. Zahvalim mu se na pitanju za zdravlje, za brigu.

Ljudina nastavlja na engleskom jeziku. Meni sve toplije oko srca.

“What is your born country?” pitam odakle je nakon što smo razmijenili nekoliko riječi.

“Slovenija.”

Kao da me sunce ogrija. Neka svoga…

Kad mu rekoh da sam iz Bosne i on progovori jezikom kojeg obojica razumijemo, ubacujući poneku slovenačku, a i englesku riječ.

“Vidimo te s našeg prozora kako se smrzavaš, pa…”

“Nego, da mi poguramo auto do moje garaže. Tamo ćemo naložiti (rekao je “zakuriti”, ali sam razumio) vatru, a imam i dosta alata…”

Tako je počelo naše prijateljstvo sa komšijama Viktorom i Dorom Dodič.

Kasnije mi je Viktor pričao kako je Dora –  zapazila da smo vrijedni.

Vidjevši me na snijegu i studeni, rekla je Viktoru neka mi pomogne.

Kako tada prije desetak godina, tako i danas. Dore nema više, ali tu je Viktor.

Kad god mi šta fali od alata, posudim od Viktora. Viktor je na raspolaganju kad god treba voziti nas na aerodrom u Windsor ili Detroit. Posuđivao mi je svoj kamionić da bih prevezao namještaj za naš stan.  Budio sam ga zorom kad mi je trebala pomoć. I, bilo me je stid.

“Ne brini,” ponovio je nekoliko puta na moju molbu za oprost.

Viktor i Doroteja Dora Dodič rodom su iz okoline Kopra u Sloveniji. Prije pedest godina stigli su u Canadu.  Cijenjeni i poštovani kao uzoriti domaćini i vrijedni građani. Prijatelja mnogo, sa svih strana – i ovdje u Canadi i u Americi, a i u Sloveniji. Vikendom, kuća im puna gostiju, ili su oni u posjeti kod nekoga…  S vremena na vrijeme, posjete svoj zavičaj.

Fali nam Dora.

Studeno nam je oko srca, ne od studeni, već od gorke i tužne istine da Dora nije više s nama.

Ali Vikotor jeste, kao i prije, pravi komšija, preči od brata.

Uvodi me u gražu da uzem alat koji mi treba i nudi mi svaku pomoć.

Hajra me zove u kuću, jer dosta je popravke za danas, subotu 9. decembra 2017. Donosi mi telefon, s one strane žice Alma moli da prekinem popravku…

Najzad ulazim u toplinu našeg doma.

Na stolu nam neuvehlo cvijeće koje smo ponijeli sa Dorinog groba. Običaj je položiti na humku, ali i ponijeti struk-dva cvijeća sa groba onog koga se ispraća.

Otvorim frižider, tamo je još nekoliko zelenih paprika i paradajza koje nam je uz ruzmarin donijela samo dva dana pred odlazak sa ovog svijeta. Posadila u svom vrtu, zalivala, okopavala, ubrala, pa donijela i nama.

Tri puta nas obilazila za mjesec dana od kako smo se vratili iz Europe. Kao da se opraštala.

U kući nam miriše ruzmarin.

To miriše Dorina plemenita duša.

IMG_8030

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U OBORCIMA

 

Optuženi su:
Čigoja Branko
Todić Željko
Boškić Saša i
Glamočak Milorad
Kliknite na link, bi pročitali detalje, a ako ne otvara, kopirajte ga i otvorite pomoću Googlea:
Obratite pažnju na pasus o odgovornosti Milorada Galamočaka u kojem se spominje da je znao za zapoviejst o ubijanju zatočenih civila, ali se ne kaže ko ju je izdao.
Nadajmo se da će Sud todokazati, te da će biti još hapšenja.

SLUČAJ PATOLOŠKOG LAŽIVA SLAVOLJUBA KOVAČEVIĆA; OPTUŽUJE ME DA SAM SA HRVATSKIM SNAGAMA, A ZATIM SA ARMIJOM BIH NA TENKU UNIŠAO U MRKONJIĆ, DA SAM SAUČESNIK ZLOČINA, KOJEG SAM SNIMIO I DA ZNAM IMENA ZLOČNACA!

Neki Slavojub iz Beograda poslao mi nedavno “komentar” na dio jednog od nastavaka ratnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada LEPIRA u okuiranon Mrkonjiću. Slavoljub utjerava i mene i Lepira u laž ispravkom imena jedne žrtve sa Zborišta, Nije Deura, nego Batinica. Optužuje mene drsko i bezobrazno za laž u vezi s tim imenom, mada nemam nikakve veze s tim…

Citat Slavoljubovog “komentara:”
“Jedno pitanje al da budeš iskren Ibrahime. Pošto si ti usao sa kamerom u Mrkonjić Grad i sve snimio 95 godine sa hrvatskom vojskom. Zašto neobjavis snimak masakra srba i zakopavanje na groblje u masovnu grobnicu. A ti si zivi svjedok tog čina. Zašto ne kažeš ko su ti ljudi počinioci tog zločina.”

ibrahim 1Haj neka je Slavoljub nepismen, ali otkud toliki četnik-lažov kojem bih se trebao pravdati i polagati račun za neđto što ni u snu ne bih pomislio! Zar kao urednik svoga Bloga nemam diskreciono pravo objaviti šta hoću, a šta neću,  pod uvjetom da znam ko piše komentar i a je istina, a ne gnusna laž. Nisam objavio taj komentar, pa se Slavoljub ponvno javlja:
Citat:  “Kad stignes smisliti opet neku laz. Neznam razlig zasto brises moje komentare tj. Demante na tvoje besumicne lazi. Ako si toliko pravedan i nemas cega da se plasis zasto mi pises licno na mail zasto javno neodgovoris na moja pitanja. Djecak koji je poginuo na Zboristu nepreziva se Deura nego Batinica. Poznavao sam sve te ljude ziveo sam na zboristu. A neodgovori mi na pitanje. Ti si sa vojskom ARmije BIH usao prvi na tenku sa kemerom imas sve zabiljezeno ti znas ko je izvrsio genocid na srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu tada. Vjerovatno imas i snimljeno kad su ih mucili ubijali zakivali im eksere u lobanju. Tako da tebe smatram za saucesnika u tim zlodjelima. Svi ti srbi su nadjeni u masovnoj gtobnici. Pa reci nam ko su ti lijepi posteni sto masakriraju a ti si bio svjedok svega toga ili mozda cak i ucesnik…. Nemas potrebe da brises moje komentare ako nisi uprljao ruke. I javno mi odgovori za sve sto sam te pitao. Nemas potrebe da mi licno pises.”
oslobdiociZa nekoliko dana između ta dva e-maila, Slavoljub je sam sebe uhvatuo u laži. Prvo je tvrdio da sam unišao u gad sa “hrvatskom vojskom i sve snimio,” a drugom tvrdi da sma unišao na “tenku sa Armijom BiH.” Potom niže laži kojih se ne bi postidio ni Srbin najveći svjetski lažov. Najgora optužba je da sam saučesnik u zločinu.

Tražio sam puno ime i prezme i obećao monstrumu da ću objaviti njegove “komentare.” On najzad jutros šalje svoje ime i prezime i prijeti mi tužbom.
Zove se Slavoljub Kovačević. Napravio je novu e-mail adresu, a Bog zna je li to prava osoba koja se krije iza imena Slavoljub Kovačević. Piše:

“Za ove uvrede cu da te tuzim. A postaracu se da ti posaljem dokaze ti si svjedok desavanja po ulasku ARBIH u Mrkonjc Grad. Zasto nekazes istinu sta se tih dana desavalo sa srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu? Nijedan ziv nije izasao svi su nadjeni u masovnoj grobnici izmasakrirani. Moje ime i prezime znas pise ti na mailu.”

Šta reći ovom monstrumu lažovu?

Dobrica Ćosić, književnik, član SANU, bivši predsjednik države, „otac srpske nacije“, napisao je sljedeće o Srbima, citat:

DOBRICA COSIC

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
Izvor: Dobrica Ćosić “Deobe”, 1961. NIN-ova nagrada.

U ovaj opis Dobrice Ćosića ne uklapa i Slavoljub Kovačević iz Beograda, jer je patološki lažov. Ćosić piše:

“Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.” (Izvor: Dobrica Ćosić: “Bosanski rat,” strana 138.)
Svih sedam ratova Srbi su zasnovali na lažima. U tim ratovima počinili su 12 genocida i neće se okaniti od Bosne dok ne iskorijene Bošnjake i ujedine ih sa Srbijom. Zbog toga su izazvali i Prvi svjetski rat u kojem je bilo oko 50 miljuna žrtava.
Patološki lažov Slavoljub Kovačević je nadratstao sve Srbe lažove na koje je mislio Dobrica Ćosić.
Tužiće me, prijeti mi, na osnovu svojih laži.
Najbolje bi bilo da me ispruči u Haag kad već Prliću, Ćoriću i ekipi nisu prišili zločin nad civilima Mrkonjića, zločin koji Slavoljub Kovačević pripisuje meni. Umjesto da goni zločince, on goni mene. Dodik bi ga prije na kolac nabio, nego da dirne u stvarne zločince. Možda bi me taj lažov dobio u Sudu u Mrkonjiću ako bi sudio Safet Šljivo, koji četnicima gleda kroz prste.
Za patološke lažove sam ustaša, eto Slavoljub Kovačević ide dalje i tvrdi da sam saučesnik zločina u Mrkonjiću i to prvo u okviru hrvatskih snaga, a potom Armije RBiH, iako Armija RBIH nije nikad unišla u taj grad, niti ima ikakve veze sa zločinom.
Imena počinitelja zločina se mogu naći na internetu, ali niti ih ko traži, niti zločince progoni da ne bi kvarili ustaško-četnički savez još iz II svjetskog rata do današnjih dana. Saveznici se međusobno ne optužuju, povlače međusobne tužbe na Svjetskom sudu pravde, ali putem patološkog lažova monstruma, izroda, optužuju mene ni kriva ni dužna…
Na bih se osvrtao ni na ovu Slavoljubovu hrpu laži jer što god da napišem ispašće da se pravdam, mnoge moje riječi će biti izvrnute u njihovu suprotnost, a Slavoljubove uzete novo za gotovo. Ddegutantno je i kontraproduktvno spuštti se na njegov nivo. Međutim, pošto Slavoljuba ima za izvoz, to ću istine radi napisati slijedeće. Mada sam svjestan da nema načina da će moje pisanje imati ikavog utjecaja na četničku propagandu i laži, ali moram to učiniti jer stotinu puta ponovljena laž po Ćosićevoj recepeturi može postati istina.

zlocin
Postoji umnožena kaaseta o mom ulasku u okupirani Mrkonjić, od prve do zadnje minute moga kratkog, ni dva sahata dugog boravka.

U Šipovu, gdje smo tražili dozvole za posjet gradu i gađanima, dozapovjednik one ustaške vlasti, četničkih saveznika, možda i počinitelja zločina u Mrkonjiću, prvo nije hto ni čuti o mojoj namjeri posjete rodnom gradu 23. oktobra 1995. Popustio je tek na zahtjev katoličkog župnika koji se iz Ključa zaputio sa mnom mojim autom u naš grad, a kojem u je dozapovjednik rekao da će mu dati dozvolu, ali meni, novinaru ne. Zašto, pa valjda ne bih snimio nešto od zločina kje su ostavili iza sebe, razoreni grad, humku masovne grobnice, pljačku….
Svećenik Franjo Krešić se habro i ljudski suprostavio dozapovjedniku rekavši odlučno: 
“Ako ide Halilović, ne idem ni ja!”

 
Dozapovjednik je pospusti. Ali, strogo je zaprijetio hapšenjem ako pokušam  bilo šta snimiti u gradu.
Po cijenu hapšenja, snimio sam ono što je svako mogao vidjeti.
Dok sam boravio u Rici, poneki katolik iz grada i Majdana bavio se pljačkom, a čujem da su se i msulimanni namirivali po srpskim kućama u kojoma je bilo dosta opljačkanog – i od mslimana i od katolika. U to vrijeme ustaše su vodile precizan dnevnik o svmu u gradu, paljevinama, pljački, ali nikoga nisu otkrili. Imena brigada koje su zauzele grad i počinile zločin bile su ispisane po zidovima zaposjednutih kuća. Zločin se ispostvalja meni!

U masovnoj grobnici na Pravoslavnom groblju o kojoj mi naravno niko ni riječi nije rekao, truhnuli  već dvije sedmice pobijeni civili Srbi.
O tome, kao i o teroru nad muslimanima – čuo sam tek ponešto kasnije.
Šta vrijedi, Slavoljub Kovačević i njemu slični lažovi su davno zamijenili istinu lažima. Na tome su vrsni umjetnici, na lažima su uemeljeili svoj genocidni projekat koji, nadam se neće dugo potrajati.

** Ono najvažnije u cijelojovoj priči; u vrijeme zločina za koji me optužuje Slavoljub Kovačević nalazio sam se u Njemačkoj.

IMG_9816

NAPUSTIO NAS JE TIHI VARCARANIN IZ ZAVAKUFA, ISTINSKI BOŠNJAK SAFET SAJO ARNAUTOVIĆ

Safet Sajo ARNAUTOVIĆ, tihi i fini moj prijatelj, pravi Bošnjak, preslio je na Ahiret iznenada u svojoj kući u Zavakufu u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu.

Smrt je bliža od jake za vratom, rekli bi naši stari

Volio sam Saju. Ko nije!

11416452_10204226777694094_6166538376185124024_o (2)

Bio je pravi Bošnjak. Starnski Varcaranin. Od njega nikog glava nije zabolila.

Tih, povučen, govorio bi samo kada je baš morao. Bio je vjeran i strpljiv slušatelj sugovornika; slušao bi pažljivo, donosio prave zaključke brzo i jednostvanim riječima ih objašnjavao. Ako se s nečim ne bi slagao, otšutio bi. Ali, uvejk bi reagirao na nepravdu, makar s ajednom riječju.

Prognanik. Ali odmah iza rata vratio se u svoju kuću u Varcar Vakufu. Provodio je tih život, nemateljivo, sam. Posjećivao je svoju djecu i unučad u Sanskom Mostu i Švedskoj, obično preko zime, ali prije lasta se vraćao u Zavakuf.

Bio je odličan majstor svoga zanata, vrsni moler. Pomagao nam je u obnovi našega varcarskog stana. Volio je plaho moju Hajru, poštovao je kao brat rođeni.

Rado sam ga sretao u Varcaru, obično kod Jusfufa Dubice.

Sjedjeli bi u hladu pod lozom u Jusufovoj i Isminoj avliji. Bio je tih i nenametljiv. Kao sjena. Taj mrava nije zgazio. Nisam ga čuo da galami, da se ljuti, a ako bi ga nekad huja hvatala na nepravdu, brzo bi se stišavao. Bio je dureći.

On i Jusuf su jesenas trebali ići na kontrolu kardiologu u Tuzlu. Trebalo je da ih ja vozim, Jusuf pitao, ja pristao. Ali, kasnije im se ponudio im moj sestrić Ermin Krivdić, pa su se odlučili za mlađeg.  Kada su se vratili, i Jusuf i Sajo su potvrdili da je sve u redu sa njihovim srcima.

“Kuca ko sahat –  pohvalio mi se Sajo i  dodao ono svoje:

“Ma hajde, bolan!”

Bi mi drago.

Raspitivao se o mome zdravlju, pitao za ostale u familiji.

“Kad će mali? Kad će mala vamo?” pitao bi za Mirzu i Almu.

Lijepo bi govorio o mojoj djeci i unucima, o “majima” kako je im je tepao,  a baška bi se raspitovao za Hajru.

Prije odlaska iz Varcara, ove jeseni, kupio sam nešto drinjaka u Jajcu, pa u Jusufovoj šupi kuhao sok. Jednu flašu poklonih Saji.

Prije polaska u Canadu, svratio sam kod Saje ostaviti ključeve od stana da ih preda Jusufu, što je on revnosno uradio.

“Ma, ne brini bolan!”

Jusf bijaše tada kod kćerke Melise u Švicarskoj.

Rastali smo kao dva dobra ahbaba, oba u uvjerenju da ćemo se ponovo sresti.

Ali, insan sanja, a Bog dragi određuje.

Javlja danas Melisa Jusufova, moja sestrišnja.

“Umro  čika Sajo.”

Piše još kako je njen otac Jusuf jutros uzaludno kucao na Sajina vrata, da bi išli nekud, u šetnju do Privila, ili možda u Jajce na pijacu…

Kako se Sajo nije odazivao niti pojaljivao na kućnom pragu, Jusuf je prijavio policiji. Odvalili su vrata i našili Saju u fotelji.

Smrt ga je zatekla iznenada, bila je očito brza, trenutna. Srce, šta li?

Svakog ljeta provodio sam dosta vremena sa Jusufom i Sajom.

Njih dvojica – kao šipka uz bubanj, nikud jedan bez drugoga. Malo riječi među njima, puno razumijevanja i solidarnosti. Ako ih nema pod lozom u avliji. onda su u šetnji do Podhorugle i Privila, ili u Bilajcu, Jajcu na pazaru, Jezeru gdje su bili džemtlije. Sajo s epoijavljivao u Jusufovoj avliji iznenada th kao sjena. Gotovo uvijek je znao gdje mu je ahbab i kad će se vratiti.

“Zar ga još nejma? A reko je…” govorio mi je zatekavši me u Jusufovoj avliji.

Vozio sam Saju i Jusufa na dženazu u Sanski Most rahmetli Hasniji Medić i u Bugojno rahmetli Aliji Alici Šehić.

Faliće mi Sajo, jedan od simbola našega grada.

Još će više nedostajati Jusufu, prijateljima i znancima, a  najviše svojoj djeci i unucuma,

Otkinu se još jedna biser-grana Varcarska.

Ode naš Safet Sajo Arnautović, ukarade se iznenada, tiho, nenametljivo, baš onako kako je i živio.

Rahmet Ti duši Sajo!

***

Džennaza rahmetli Safetu Saji Arnautoviću je u petak 1. decembra 2017. na mezaru u Zavakufu u Varcar Vakufu.

 

 

 

 

 

SUPROTNO TVRDNJI B. IZETBEGOVIĆA DA NAŠA DRŽAVA NE MOŽE TUŽITI HRVATSKU ZA AGRESIJU, PROF. FRANCIS A. BOYLE TRDI DA MOŽE – I ZA GENOCID

Expert za internacionalno pravo, prvi zastupnik naše Tužbe na ICJ protiv Srbije i Crne Gore za genocid tvrdi nakon presude zločinačkoj ekipi najviših dunosnika u Hrvatskoj i Bosni, Herceg Bosni i Hrvatskoj za združeni zločinački pothvat i druge zločine:

IMAMO PRAVO TUŽITI HRVATSKU…

Nakon izricanja pravosnažnne presude Priliću i ostalim najvišim dužnosnicima tzv. Herceg Bosne i jasne obznane Tuđmanove krivice, pa tako i krivice države Hrvatske za združeni zločinački pothvat u RBiH, pitao sam profesora međunarodnog prava za komentar.

U svom stilu odgovorio je kratko:

“Više puta sam tražio od bosanske Vlade da tužim Hrvatsku, ali to mi nije blo dopušteno.”

Na moje pitanje da li je kasno sada nakon izricanja ove pravosnažne presude za združeni zločinački pothvat u kojem je Tribunal označio u presudi i politički i vojni vrh države Hrvatske, prof. Boyle je odgovorio:

“Ne. Nije kasno. Ali dejtonska vlada neće to učiniti.”

Možda hoće ako je pritisnemo svim silama, jer međunardono pravo je na našoj strani. nema pomirenja bez izvršenja presuda, ukidanja genociden RS i zločinačke Herceg Bosne. Tu ne može biti niakkvih izgovora niti pogađanja.

Ne mogu srpski i hravstki predstavnici sudjelovati u združenom zločinačkom pothvatu u ratu, i braniti taj zločin u miru. Bošnjački član predsjedništva nema pravo suučestvovati u tom zločinu u dejtonskom ilegalnom sistemu.

Mi imamo neotuđivo pravo da Republiku BiH bez Herceg Bosne i bez RS i u tome nas niko ne bi smio omesti niti spriječiti.

***

Malo kasnije, B. Izetbegović je izjavio da nemamo pravo tužiti Hrvatsku za agesiju i tako potvrdio, za sada, prognozu prof. Boyle da dejtosnka Vlada neće tužiti Hrvatsku iako na to ima pravo.

Evo dijela te izjave koju prenosi N1 TV, koju seam preveo i psolao e-mailom prof. Boyle-u.

Citat dijela izjave B. Izetbegovića:

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović danas se obratio medijima nakon izricanja drugostepene presude Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću.

Na pitanje da li BiH može pokrenuti pravni spor protiv Hrvatske zbog agresije, Izetbegović je kazao da ‘kao laik može reći da se ne može ništa poduzeti po tom pitanju’.

bskir, 1Nisam pravnik i ne mogu reći da se potpuno razumijem o pravnim stvarima. Gospodin Džaferović je kompetentniji. On je kazao da mi isključivo za genocid možemo tužiti susjedne zemlje, a ne za agresiju. Kao laik mogu reći da ne možemo nešto posebno poduzeti po tom pitanju”, odgovorio je Izetbegović.”

Moja primjedba: Izetbegović, dokazani saboter pravde nije čak konsulitirao ni svog Džaferovića koji mu je uz koljeno o tako važnim pravnim stvatima, ali on kao vrhovni državni sudac već presuđuje, glumeži neznalicu. Prof Boyle ga demantira:

Prof Boyle demanitara Izetbegovića:

IMAMO PRAVO TUŽITI HRVATSKU ZA GENOCID

Prof. to čini kratko, jasno i edosmisleno kao pravni expert koji se nikada nije razbacivao sa nečim u što nije sto posto kao pravnik siguran i u pravu:

“We can sue Croatia for Genocide.”

“Clearly he (Izetbegović) is wrong. BIH can sue Croatia for genocide if it wants to. I had so advised the RBIH government during the two-front war/genocide and asked for authority to do so repeatedly, but never got it.”

Prijevod. Iammo pravo – možemo – tužiti Hrvatsku za genocid.

“Potpuno je jasno da je on (Izetbegović) u krivu. Više puta sam savjetovao RBiH Vadu za vrijeme rata na dva ratna genocidna fronta (na agresiju Srbije i Hrvatske) i tražio sam ponavljajući više puta od vlasti da to učinem, ali nikad nisam dobio odobenje.” Kraj citata.

Ovaj Amerikanc nam je iskreni prijatelj, a B. Izetbegović je veliki neprijatelj i nas i naše drževe, oprobani saboter prava kako mu je u javno skresao Byole na našoj FB stranici, a potom i na N1 TV u martu prošle godine. Izetbegović je tu pravnu kvalifikaciju i danas potvrdio.

Sudovi su rekli svoje, lopta je u našoj avliji!

 

Fotografija korisnika/ce Ibrahim Halilovic.
Fotografija korisnika/ce Ibrahim Halilovic.

POTVRĐEN UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT ŠESTORCI VISKIH DUŽNOSNIKA ZLOČINAČKE HERCEG BOSNE NA ČELU SA PRLIĆEM

Tribunal:

POTVRĐEN UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT ŠESTORCI DUŽNOSNIKA ZLOČINAČKE HERCEG BOSNE NA ČELU SA PRLIĆEM 

* Čitanje presude prekinuto jer je general Praljak koji je osuđen na 20 godina zatovra, navodno popio otrov u sudnici. Nadamo se da će živ dočekati konačno izricanje presude.

* Pitanje Sudu: Zašto nije Praljak detaljno prepipan? Ko mu je dobacio bočicu u kojoj je navodno otrov. Nije li i to združeni zločinački pothvat protv pravde i Suda, greškom i samog Suda, odnosno njegovim suučesništvom? Nije li Sud već mnogo puta progledao kroz prste teškim ratnim zločincima, pa i ovog puta, kako u persudi tako i i sigurnosti u sudnici?

* I Hitelov ministar propagande Joseph Goebbels je popio otrov, ne dočakavši suđenje; njegova žena se otrovala zajedno sa šestero djece. Ništa od svega nije umanjilo Goebbelsovu nacitičku krivnju – 

* Velika greška sudova po mom mišljenju što su pobunjeničke snage Srba i Hrvata stavili u istu ravan sa zvančnom Armijom RBiH čime su dali zeleno svjetlo za špekulacije o agresiji Srbije i Hrvatske i njihovih pomagača u RBiH – da se radilo o građanskom ratu

* Neslužbeno – “Slobdona Bosna” piše da je Praljak umro u bolnici. 

Presudu je dočekao za života. Kolinda Grabarrević- Kitarević prekinula posjetu Irskoj. Uzbuna HDZ po Bosni i Hravtskoj. Tuča u Saboru.

prlic_i_ostali

Beogradski mediji javljaju iz Haaga gdje je danas izricana konačna presuda zločinačkim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata visokim dužnosnicima Herceg Bosne na čelu sa Prlićem.

Citat iz Al Jeezere Ballans:.

“I Haški sud potvrdio: Udruženi zločinački pothvat, Tuđman na čelu”, “Postojao je zločinački pothvat optuženih Hrvata”, “Potvrđeno postojanje zločinačkog pothvata u slučaju Prlić i ostali”… neki su od naslova kojima beogradski elektronski mediji izvještavaju o ocjeni Žalbenog vijeća ICTY-a u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorici.”

Kraj citata.

Da li se Srbi vesele, ili tuguju ovom presudom? To oni znaju. Tek, imaju subraću i sveznike u združenom zločinačkom pothvatu i sudski odgovorne za agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini. Tuđman je i mrtav kriv, a njegov brat bliznac Milošević je povjesni krivac za našu tragediju i genocid! Živ nije dočekao presudu, ali krvavi bljezi genocida su ostali za sva vremena. Stoga moguće je da ovim napisaima u beogradskom tisku nakon današnje prsude Prliću i bratiji, oni postupaju po onoj naodnoj: “Držite lopova!”

praljak2

Nepotvrđena viejst – Praljak umro u Bolnici nakon što je velikom greškom Tribunala dobio, pa koristio otrov u sudnici

Ništa nije kao što je bilo prije današnjeg izricanja Presude.

Ako u državi Bosni ima iko kome je pravda na srcu, onda će svim silama uprijeti da se pravda izvrši i da se vrati Republika Bosna i Hercegovina. Bude li se htjelo, džaba javne izjave Krištićke i Čovića, džaba moltive za nevinost Tuđmanovih izbršilaca u Bosni; unutražnje uređenje države će se morati mijenjati. U suprotnom, sve bi bilo nagrada za zločin. Isto važi i za genoccidnu RS. I još gore!

Ali kome je u Bosni do pravde osim pokojeg amatera!

 

Zbog sbotiranja pravde u dokazivanju genocida koji je uz RS u RBiH počinila Srbija, još lani mi je blokiran e-mail i ne mogu se obratiti članu Predsjedništva B. Izetbegoviću, jer je on ogrezao u laži, sabotažama države i pravde za državu, kao i njegovi suradnici, ruku pod ruku sa IZ. Blokirao me na FB davno. Ipak, istinu ne može sakriti pod tepih, ni o sebi ni o svojim saveznicima u Mostaru, Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu, Ankari odakle mu po nekim procjenama obavještenih analitičara dolaze naredbe da ne dira genocidnu RS… On se sam svrtao tako i na stranu Rusije.

Možda nekog od vas ova ekipa ne bi blokirala. Kod Bećirevića stoje moji komentari, ali ja nemam pristupa njegovom profilu.

Pokušajte. Zasipajte ih svojim pismima, zahtjevima za izvršenjem pravde. Dovljno je da im kopirate naš banner ili pravno tumačenje ius cogens norme. Istina mora izaći na svjetlo dana, a evo izlazi i danas.

Osim ličnog, evo malo i lokalnog.

Osvajajući topništvom moj rodni grad Varcar-Mrkonjić na osnovu dozvole Alije Izetbegovića, HVO i HV su počinili teški ratni zločin ubivši stotine civila, progonom, razaranjem, pljačkom. Grad i općina su odlukom Izetbegovića i Silajdžića vraćeni Srbima koji su tamo zatekli masovnu grobnicu, razoren i opljačkan grad. Nisu za to čak ni Tuđmana pitali!

Kad god pišem o zločinu Srba u mome rodnom gradu, o strijeljanju 28 mojih sugrađana u Oborcima, četnici mi pokušavaju nabiti na nos ustaški zločin u Mrkonjiću, pravdajući svoje zločne, čak i monstruznim optužbama i gotovim presudama kako sam taj zločin snimio kamerom i kako znam imena zločinaca, mada ih zna čitiava svijet.

Mrkonjićki nacionalisti (da ne uportijebim teži još nisu dobacili, jer ne žele, do saznanja da Tribunal postoji i da je tamo mjesto gdje su Prlić i ekipa morali odgovarati i za taj zločin, naravno pod uvjetom da je neko to zahtijevao, dokumentirao. Ali, morali bi se tada suprostaviti Dodiku,

Postoje snimci o dolasku Ćorića u razoreni Mrkonjić dok je se svježa ilovača na masovnoj grobnici na Pravsolavnom groblju na periferiji grada mogla vidjeti s Previla, na silasku u Mrkonjić, a postoje izvještaji njegovih bojvnika o zločinima u samom gradu… Imena brigada koje su počinile zločin, zatekli su Srbi ispisane kriupnim slovima na svojim devastiranim kuućama. Ali, oni su se pravili da to nisu vidjeli.

Presuda Prliću i združenim zločincima u zločinačkom pothvatu je opširna, ali koliko sam pratio nigdje se ne spominje zločin nad civilima u Mrkonjiću. Ako je i spomenut, teško da je zaslugom Dodika ili načelnice Divne Aničić, koja protestira zbog hapšenja zločinaca iz Mrkonjića koji su počinili genocid u Oborcima, i pokušava pravdati taj – nekažnjenim zločinom hrvatskih bojovnika u Mrkonjiću.

Vizantijska podvala naivnim.

Nije li to tako zbog činjenice da su Dodik i Čović veliki jarani koji samo nastavaljaju savezeništvo iz rata – onih koji su sudski proglašeni za genocid i onih koji su presuđeni za združeni zločinački pothvat!

 

saradnja-cetnika-i-ustasa

Ustaše i četnici proslavljaju dogovor u Banjoj Luci koji je an snazi i danas u savezništvu kako Prlića i družine, tako i Čovića i Dodika 

 

Zato popisniku ovih redova nije mi jasno da li se Srbi preko svojih medija danas vesele ili tuguju. Na vatri su, živoj: prznati i osuditi taj, značilo bi indirektno osuditi i svoje zločine i genocid.

Očekujem pak da mnogi sudionika sa molitvenih skupova, iz HDZ-a i tzv “udruga domovinskog rata” javno obznane kako je neko od njih Prlić, Praljak, Ćorić, po istoj matrici po kojoj je novinarka Dodkovog RTRS-a Ljijana Preradović izjavila da je ona Ratko Mladić, iako je biološki žena. Sa Mladićem Ljiljanu veže ista nacistička ideologija; Mladić je osuđen za zločin genocida s kojim se ta novinarka javno poistvojećuje, što je isto kao i čniti zločin. Čović se ne odriče ni haaške šestorke, a presuđeni Korić mu je kvisko u predzbornoj hercegbosanskoj kampanji.

Oni, kao i svi oni koji nas iz bošnjačkih redova politike i uleme navikavaju na nepravdu, zločine, genocid, zdruđeni zločinački pothvat, isto je kao i da čine ta djela.

Isto važi i za sudove i međunarodnu zajednicu, s tim da je najviše krivice do nas koji to sve prihvaćamo kao realno stanje, što bi rekao akademik Esad Duraković za genocdnu RS nakon izricanja presude za genocid Ratku Mladiću.

Sa tom realnošću, ne može se u bolju budućnost! HZ HB nastala na združenom zločinačkom pthvatu, znači na agtesiji Hrvatske i domaćih pomgača, kao i genocida RS nastala kao državni projekat Srbije, ne smiju opstajati. 

RBiH je jedina alternativa i pravda.grb rbih 200

 

Prethodni stariji unosi