Hadži Fuad ef. KARAGA – nekadašnji imam Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu, zatim imam, pa penzioner u Sisku: NIKO NEMA PRAVO ČINITI ZLO U IME BOGA!

Slučajan susret u Ključu

Hadždži Fuad ef. KARAGA – nekadašnji imam Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu, penzioner u Sisku

NIKO NEMA PRAVO ČINITI ZLO U IME BOGA

* Hadždži efendija Karaga proveo je kao imam u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) dvanest i po godina * Za grad i građane vežu ga mnoga lijepa sjećanja *  Nikako ne može rezumjeti da je u gradu koji je živio jednom dušom bilo i onih koji su činili zlo za vrijeme srpske vladavine * Stekavši veliki ugled kao vjerski službenik i građanin Siska, ef. Karagu su i grad Sisak i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj zakitili mnogim nagradama i priznanjima * Dobio je Nagradu grada Siska kao prvi Bošnjak u povijesti toga grada, bio je predsjednik Sabora IZ Hrvatske… * Ponosan je na svoj džemat, kao i na činjenicu da je sam odabrao svoga mektebskog učenika za svoga nasljednika na imamskom mjestu * Ponosan je i radostan što se počela u život pretakati njegova ideja o izgradnji Islamskog centra u Sisku * Obojica smo podijelii radost zajedničkog susreta nakon toliko godina * 

IMG_6295

Na prolazu kroz Ključ, hadždži Fuad ef. Karaga i ja sa svojom obitelji, sreli smo se – a tako je dragi Bog htio, nakon četrdesetatak godina.

U bašti restorana „Kula“ bijaše 24. jula ove godine iza podne tek nekoliko gostiju, među njima na onoj strani do džamije, sjedjeo je sam jedan gospodin sijede kose i bijele brade, za hastalom sa sokom ispred sebe. Kada sam sa svojima sjeo za hastal na drugom kraju male terase, taj gospodin je pogledao prema meni, a i ja prema njemu. Očito, obojica smo se pokušali prisjetiti da li se poznajemo i odakle. Meni to nije polazilo za rukom… Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, taj je gospodin ustao iza svoga stola i prišao nama za hastal obraćajući se meni:

– Ako neće jasle kravi, hoće krava jaslama – rekao je srdačno dok sam ustajao i prihvatao njegovu pruženu ruku. Pitao me da li ga se sjećam, ali nažalost nisam ga prepoznao.

– Fuad Karaga – rekao je.

IMG_6303Zagrlili smo se ko dava stara iskrena prijatelja koje je sudbina sastavila nakon toliko dugo vremena. Nakon što se raspitasmo za zdravlje, ponudih mu mjesto za našim hastalom. Reče da ne želi smetati mojoj obitelji, pa sjedosmo za njegov hastal. (Ako neće jasle kravi, hoće krava jaslama.)

Nakon davanest i po godišnjeg službovanja kao imam u Kizlar-aginoj džamiji, Fuad ef. Karaga je premješten prvo u Veliku Kladušu, a onda u Sisak gdje je dočekao penziju kao ugledan vjerski službenik u uzoritom džematu kojeg je podigao, kao cijenjen i poštovan građanin grada Siska. Zakaitio se brojnim nagradama i Mešihata islamske zajednice Hrvatske, a primio je prestižnu nagradu grada Siska.

Pitam ga kako je postigao takav uspjeh, kako je uspio spojiti u odličan spoj i duhovno i građansko.

islamski centar

Svečanost polaganja kamena temlejca Islamskom centru u Sisku

– Ništa posebeno! Samo sam radio svoj posao onako kako bi po mom mišljenju ga i trebalo raditi. Ništa posebno! Jesam, doduše, za vrijeme rata često i pisao i govorio da se u ime Boga zlo ne smije činiti, i valjda je to dalo rezultate. Imali smo dosta izbjeglica, vodili smo računa o njima. Osnovali smo smo Merhamet. Zbrinuli smo mnoge obitelji i – valjda to je to, – kaže skromno.

Takav rad vjerskog službenika Fuada ef. Karage nije ostao nezapažen ni kod Mešihata, ni kod gradskih vlasti.

–  Koliko znam, prvi sam Bošnjak koji je dobio Nagradu Grada Siska. Naravno, dobio sam silne nagrade od Mešihata kao nagradni odlazak na Hadždž, pa nagradni odlazak u Iran dva puta, Libiju… Obnašao sam dužnost predsjednika Sabora Islamske zajednice Hrvatske u razdoblju od 2008. do 2012. – kaže bez puno riječi.

Nagrada grada Siska koju je primio Fuad ef. Karaga imala je odjeka i u Bosni. Na zvaničnom portalu Islamske zajednice BiH može se pročitati ovaj tekst od 6. juna 2011.:

„Fuad ef. Karaga odlikovan nagradom grada Siska

Povodom proslave dana grada Siska, u subotu 4. lipnja 2011. u Domu kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku održana je svečana sjednica Gradskog Vijeća na kojoj su dodjeljene nagrade grada Siska zaslužnim pojedincima koji su kroz svoj naučni opus, misiju ili humanizam obilježili i obogatili svoje vrijeme i prostor u kojem žive.

Nagrade grada Siska se dodjeljuju svake godine pomenutom prigodom i predstavljaju časno odavanje priznanja za trud, zasluge i rezultate pojedincima u gradu Sisku.

Po prvi put otkad se dodjeljuju ova priznanja, ove godine gradski vijećnici su odlučili da se takvo prestižno priznanje dodjeli jednom Bošnjaku, muslimanu, i uz to još imamu. Riječ je o dugogodišnjem sisačkom imamu Fuadu ef. Karagi za kojeg je u obrazloženju prilikom dodjele godišnje nagrade grada Siska kazano da je zaslužan za afirmaciju vjerskog i nacionalnog identiteta, te usmjeravanje svijesti svog naroda za pravilnu integraciju u društvu, ponosno ističući obilježja svoje vjere, kulture i tradicije. Imam Karaga nagradu je primio pred najvišim uglednicima iz javnog, kulturnog, društvenog i političkog života grada Siska od strane sisačkog gradonačelnika Dinka Pintarića i predsjednika Gradskog vijeća Veljka Novaka uz srdačan aplauz prisutnih. Pored njega, godišnju nagradu grada Siska primio je i sisački paroh Petar Olujić s kojim je Fuad ef.imao kvalitetnu suradnju.

fuad-karaga-nagrada-sisak-juni-2011-1

Fuad ef. Karaga prima Nagradu Grada Siska

Fuad ef. Karaga je trenutno imam u mirovini ali vrlo rado pomaže svom nasljedniku i učeniku glavnom imamu Alemu ef. Crnkiću u imamskim poslovima. Nakon službovanja u Šipovu (Mrkonjić Grad), jedno vrijeme bio je vjersko-prosvjetni referent u Velikoj Kladuši da bi 1982. godine bio postavljen za imama u džematu Sisak gdje je zaokružio svoju imamsku misiju 2003. godine kada je službeno umirovljen po dolasku iz Sarajeva mladog imama.

Tijekom službovanja u Sisku odlikovale su ga preciznost i točnost u radu, ekonomičnost kada je u pitanju raspolaganje imovinom i dobrima, principijelnost, prepoznavanje znakova vremena i mjesta. Mudrost, skromnost, blagost i komunikativnost su samo neke od karakteristika koje ga krase.“

Fuad-ef.Karaga-1-300x199Zahvaljujući tim rezultatima, stručnim i ljudskim osobinama imenovan je predsjednikom Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj u mandatu 1998.-2002. godine.

Zaista, predivno kada Grad Sisak prepoznaje i nagrađuje pojedince iz drugačijeg kulturnog i vjerskog miljea koji afirmiraju svoja vjerska i kulturna obilježja.”

Tokom našeg razgovora, ef. Karaga je rekao da je ponosan na još nekoliko činjenica, među njima je ta što je džemat u Sisku predao svome nekadašnjem učeniku iz mekteba koji je po nagovoru ef. Karage, i uz suglasnost roditelja, završio potrebne vjerske škole i postao sisački Imam. To je Alem ef. Crnić.  Druga velika stvar koju je – kako kaže sam zakuhao, je projekat na izgradnji Islamskog centra u Sisku. Vrijednost  radova je oko šest milijuna eura. Upravo je pozvan na svečanost na gradilište Centra u narednu subotu.

– Kamen temeljac smo položili krajem prošle godine, gradnja Centra je počela. Pozvan sam na jednu feštu na kojoj će biti počašćeni radnici na izgradnji Centra. Uglavnom radi se na gradnji i to je najvažnije.

Umrla mu je supruga.

Fuad-ef.-Karaga-sa-suprugom-2

Ef. Karaga i njegova nedavno preminula supruga

Od kako je postao penzioner, putuje više nego prije, ali je uvijek i pri ruci novom imamu, svome učeniku Alemu ef. Crniću. Najčešće je na relaciji Sisak – Jajce – Vinac i obrnuto. Kaže da kroz Varcar prolazi, ali ne svraća u grad.

– Puno putujem, puno hodam. Upravo sam se vratio iz Maroka. Uglavom prođem kroz Varcar.

– Siguran sam da su Ti u sjećanju mnoge uspomene na dane koje smo proveli u druženju i prijateljovanju i nas dvojica zajedno, a pogotovo sa drugim prijateljima, – kažem.

– Činjenica da sam ja u Varcaru proveo dvananest i po godina najbolje govori da mi je zaista bilo lijepo. Prijatelja sam imao među svim ljudima. Moram priznati da je mene doista do kraja iznenadilo ponašanje nekih ljudi u Mrkonjić-Gradu jer sam ja  grad smatrao cjelinom koja je svakome pružala srdačno gostoprimstvo i živjela kao jedna duša. Sjećaš li se one Sušićeve drame „Bujrum“ – ma sigurno sjećaš, i ti si igrao u njoj, pa sam mislio da će i tada za vrijema rata biti bujruma, da ćemo čuvati jedni druge. Nažalost, to se nije dogodilo. –

džamija, prospekt

Kizlar-agina džamija – snimak za razglednicu – prvi turistički prospekt – osamdesetih godina prošlog stoljeća – džamija u kojoj je dvanest i pol godina imam bio Fuad ef. Karaga

Nismo spominjali imena, ali sam siguran kako smo mislili u prvom redu na drage prijatelje Ninu Mošunjca i Muharema Kaharevića. Nisam bio stalno u tom društvu, ali kad god sam bio, dobro sam bio došao i bilo nam je ugodno i poučno. Družili smo se i sa Ljubom Nišićem, zvanim Ćupo, u vrijeme kada se kleo Mushafom i džamijom, kada nam je podvaljivao, u davna vremena i kada samo mislili da je naše prijateljstvo čvrsto ko beton, a kad je bilo stani pani, pokazao se kao nečovjek. Ljubo Ćupo je u vrijeme okupacije grada na najgori način iskazao svoje, do tada skrivene neljudske i monstruozne porive i prema vjeri i vjernicima i prema samoj džamiji. Otkrio je svoje pravo lice.

Velim ef. Karagi kako obiđem grob našeg pokojnog prijatelja Nine Mošunjca na Ćeliji, pa pitam šta je najbolje pomisliti ili reći tada.

– Dovoljno je zamoliti Dragoga Boga da se smiluje na njega, – poučava me ef. Karaga.

– Inače, ja sam emotivno vezan za grad, posebno za Kizlar-aginu džamiju i naravno pratio sam sve što se događalo u vezi s njenim nestankom sa lica zemlje, zatim tokom njene obnove i izgradnje, zastoja radova… Stalo se sa gradnjom, ne znam šta je problem… Uglavnom imam fine uspomene na Varcar. Lijepe uspomene imam sa Vrbasa i sa Plive, Janja, sa Balukahane, i svih drugih mjesta na koje smo zajedno išli…, priča ef. Karaga.

Sjećam toga vremena i prijateljovanja sa Fuadom ef. Karagom, Ninom Mošunjcem, Muharemom Karaharevićem Seljakom. Sjećam se ef. Karage kao osobe čvrstog ljudskog karaktera, uzoritog imama, dobrog prijatelja koji je prijateljstva gradio na temeljima ljudskosti.  Riječi je brižljivo birao. Sjećam ga se kao čovjeka kojemu je iznad svega bila draga istina, ma kako ona boljela, jer je bolja od svake laži. Na vrlo kulturan i poučan način znao je odmah korigovati svako tuđe pogrešno mišljenje, ukazati na loše ponašanje. Sve je to činio bez ustezanja, uvijek uz neku pouku. I – stalno sa osmjehom, blagim, prijateljskim i ljudskim.

18.-Fuad-ef.-Karaga-i-Alem-ef.-Crnikć-–-Povelja-o-zajedništvu-Copy

Sa svojim učenikom i nasljednikom – Alemom ef. Crnićem – Fuad ef. Karaga na svečanosti polaganja kamena temeljca Islamskom centru u Sisku

Naravno, dotakli smo se i mnogih drugih vrućih bosanskih tema, kako iz političkog, tako i duhovnog života. Ef. Karaga je ispričao jednu poučnu anegdotu koja bi se mogla svesti na onu izreku – svako zaslužuje onakvu vlast koju je sam birao. Priču koju mi je ef. Karaga ispričao, upamtio sam ovako:

IMG_6297„Bijaše neko carstvo, kraljevska loza izumrla, valja izabrati novog kralja. Okupio se narod na saboru, vjećaju, ne mere se živjeti bez kralja, ali koga ćeš! Najzad zamole nekog uglednika neka im on predloži nekoga  među njima za novog kralja. Taj pristade i reče da on ima baška psa, pa pokraj koga pas sjedne, taj bi trebao biti budući kralj.  Tako i bi. Pas sjede pokraj najgoreg među njima, nekog klošara, beskućnika i neznalicu plitke pameti. Okupljena masa dočeka izbor novog kralja sa oduševljenjem i ovacijama.

Kada su ga okrunili i ustoličili, upitaše podanici koja je prva kraljeva zapovijest.

Novi kralj naredi neka svi zazidaju prozore na kućama. Kada izvršiše kraljevu naredbu i zazidaše pendžere, upitaše kralja šta sada zapovijeda, a on naredi da zazidaju vrata. To i učiniše. Kada vidješe da ne mogu u svoje kuće ulaziti niti iz njih izlaziti, požališe se kralju, a kralj im reče:

– Tako vam i treba kada birate budalu za kralja!

Na kraju, hadždži Fuad ef. Karaga, moj stari prijatelj kojeg nisam mogao prepznati, a koji je prepoznao mene, kaže:

– Meni je zaista drago da sam te vidio. Hajd – rekoh – da vidim hoće li me prepoznati – pa pošto sam vidio da nećeš, priđem ja – po onoj narodnoj – ako jasle neće kravi, hoće krava jaslama. –

Za mene je ovaj kratak susret bio istinski praznik! Moj dragi prijatelj i sugovrnik Fuad ef. Karaga obogatio je moj dan i kao i uvijek – poučio me.

***

Ovdje je nekoliko linkova na tekstove i tv-emisije koji bacaju više svjetla na lik i djelo hadždži Fuada ef. Karage

http://www.islamskazajednica.ba/vijesti/vijesti-arhiva/11189-fuad-ef-karaga-odlikovan-nagradom-grada-siska

http://balkans.aljazeera.net/video/pocinje-gradnja-islamskog-centra-u-sisku?page=1

http://sisakportal.hr/pocela-gradnja-islamskog-kulturnog-centra/?cbg_tz=-120

Advertisements

NEGIRANJE GENOCIDA  – NASTAVAK JE GENOCIDA U DEJTONSKOM MIRU

srebrenica

     

NEGIRANJE GENOCIDA  – NASTAVAK JE GENOCIDA U DEJTONSKOM MIRU
Suočeni smo sa svakodnevnim nasrtajima, na povijest, sadašnjost i budućnost građanske države Republike Bosne i Hercegovine. Režim SDA – IZ se uz našu podršku ne suprostavlja silama mraka, nacizma i fašizma i njihovim otvorenim nasrtajima na državu, pa ne pometemo li hitno to smeće u našoj avliji, na vidiku je nestanak i države i njena najbrojnijeg naroda. To će se neminovno uskoro dogoditi ne samo zbog agresorske i genocidne politike Beograda i Zagreba, nego i minderaškog suučesništva režima IZ-SDA i nas samih. Iz dužnog pjeteta prema žrtvama genocida, prema mrtvim i živim, poštovanja prema državi RBH – ni SDA vrhušci ni reisu, ni muftijama ne bi trebalo dozvoliti dolazak u Srebrenicu, a također ni stranim protuhama jer svi zajedno negiraju genocid i državu RBiH priznajući rezultate genocida i naliježući na velikodržavne projekte Srbije i Hrvatske * 
 
Nisu samo četnici i ustaše, povampireni u raznim Dodicima, Čovićima, Vučićima i Kitarevćkima, niti mrtvi Milošević i Tuđman, državni neprijatelji broj jedan Republike Bosne i Hercegovine i njena najbrojnijeg naroda.
Veliki broj državnih neprijatelja je u redovima vodstva Bošnjaka – u SDA i Islamskoj zajednici među njihovim slijepim sljedbenicima, plaćenicima i čankolizima, medijima i raznim udruženjima i nevladinim organizacijama i džamijima, pa je sam narod postao svoj najveći neprijatelj kojem ne smeta uništavanje države RBiH, niti opsanost od svog nestanka.
Jer, sve što dušmani RBiH rade, velika većina nas šutke trpi i podnosi, što je suučesništvo u zločinu.
Trpjeti Dodika koji negira genocid, koji otvoreno poručuje da je genocidna RS država i da će se pripojiti Srbiji, a BiH nestati, ne suprostaviti se Čoviću koji izvodi ubrzane radove na trećem entitetu, dopuštati svakodnevno atakiranje i faslifikate povjesti i sadašnjosti koje dolaze iz Zagreba – šutnja onih koji bi trebali svemu tome suprostaviti se – nije ništa drugo nego potpomaganje tih zločinačkih projekata.
Bošnjački političari i ulema koja se slizala s  njima, nemaju ni jedan pravi odgovor na današnje izazove niti imaju viziju bodućnosti.
Njihova bezuba saopćenja i fetve o genocodu u Srebrenici kojih se hodže odriču i prije nego se tinta osuši, samo su vjetar u leđa onima koji sustavno, temeljito, planski i organizirano kako u duhovnom, tako i u matreijalnom pogledu – nasrću na integritet naše države i prijete njenim komadanjem kako bi nestala i država i njen najbrojniji narod. Političari i hodže svojski rade u korist naše i državne štete, na dobrobiti svoga džepa i velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske i iz ubjeđenja i za pare pod lažnim izgovorom brige za narod, din i državu. Tu njihovu udicu davno smo progutali i odavno smo prevedeni žedni preko vode, ali ne hajemo.
Zar nas može iznenaditi bilo kakva izjava Milorada Dodika koji stotinjak metara od mjesta na kojem je održano zasjedanje ZAVNOBIHA  i utemljena moderna povijest države BiH psuje tu državu kao prostački kao kočijaš? Zar nas može iznanedati svojim negiranjem genocida, svakodnevnim izazivanjem krize praveći BiH nemogućom državom! Zar nas može iznenaditi veličanje presuđenih ratnih zločinaca, podrška Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i drugim zločincima koje je i jučer veličao u Bratuncu, dan uoči komemoracije žrtvama genocida koje su baš ti i takvi zlikovci pobili u Srebrenici.
Zar nas može iznedatiti Dodikovo nipodaštavanje sudskih institucija, kako u zemlji, tako i onih najviših svjetskih!  Zar nas može iznenaditi njegov zahtjev za ukidanjem najvažnijih državnih praznika! Poruke koje je izrekao u nedjelju 9. jula u Bratuncu Dodik ponavlja već godinama kako je RS država, kako će se pripojiti Srbiji, kako će BiH nestati. Dodik je u Bratuncu uništenje države Bosne objavio kao programsku deklaraciju od koje neće odstupiti. Slanu ruku smo mu dali mi. Režim IZ – SDA nas je decenijama sistematski navikavao na nestanak države Bosne pa ga shvatamo kao neminovnost i ne odupiremo se ni Beogradu, ni Zagrebu, a ni sarajevsim kolaboracionistima. 
Zar nas treba iznenaditi neprestano atakiranje na državu i njen najbrojniji narod od strane Dodikovog brata bliznaca Čovića podgrijavanjem stalne krize kako bi na razvalinama zločinačke Herceg Bosne i združenog zločinačkog pothvata jamio ono što je za vrijeme rata držao HVO – četnički vojni saveznik. Treba li nas iznenaditi veličanje haaških uznika presuđenih za združeni zločinački pothvat?srebrenici
Ne! Bošnjačko političko i duhovno vodstvo nas navikava na sve to kao neminovnost, pa se i ne odupiremo svemu tome i njihovoj otvorenoj kolaboraciji u politici koja ruši i državu RBiH i koja vodi ka nestanku i Bošnjaka i dina.
Zbog podaničke politike tzv. bošnjaćkih vođa i podrške koju dobijaju od nas, ne treba nas iznenaditi dvolična politika Beograda i Zagreba koji sistematski planski i združeno jedno govore, a drugo rade; mede o dobrosujedskim odnosima, europskim integracijama i prijateljstvu, a nastavljaju agresorsku i genocidnu politiku Miloševića i Tuđmana, veličaju njihove trabante ratne gencidne zločince u Bosni i Hagu, financijski ih potpomažu našim parama, organiziraju koncerte i prikazivanje fašističkih knjiga kako bi se solidarzorali sa onima koji su počinili teški zločin i genocid nad najbrojnijim njenim narodom, nastojeći da mu otmu životni prostor kako bi on nestao. Panjkaju nas u EU, žale se na nas Trumpu kao na „ugroze“ ne samo svoje, nego i europske sigurnosti. 
Nikoga sve to ne može iznenaditi jer se ponavlja i fabrikuje kao na tekućoj traci. Režim SDA – IZ nas navikava na sve to sudjelujući u svemu tome – ili šutnjom ili otvorenim suučesništvom.  Stoga ne mogu nas iznenaditi povjesni falsifikati i svojatanje prava na državni teritorij Bosne i njene kraljeve, gradove, sve u cilju otimanje dijelova države koji nikada nisu bili ni srpski ni hrvatski, kao što povjesno njihovi saveznici i tarbanti u Bosni (čast izuzecima!) nisu bili ni Srbi ni Hrvati, već Bošnjaci. Naša šutnja će nas ubiti.
Uzrok tim i takvom nasrtajima svakako treba tražiti u agresorskoj i genocidnoj politici Srbije i Hrvatske, a i u činjenici da državno, bosansko i bošnjačko vodstvo nema odgovora na takve nasrtaje, pa je time njihov suučesnik.
Od 1991. navikava nas se na kolaboracionističku politiku tzv. bošnjačko-muslimanske političke elite u SDA, njenih prirepaka u Islamskoj zajednici, uz podršku velikog i jakog fronta slijepih sljedbenika koji najveće rušitelje države i prava na pravdu, sabotere, slave kao svoje najveće heroje i zaslužne osobe, pejgambere,  poput Alije Izetbegovića i njegova sina veleizdajnika; otac je utemeljio RS i Herceg Bosnu, a koje njegov sin Bakir pokušava u ime svih nas legalizirati kako bi i on dobio fildžan Bosne u kojem bi se utopli svi Bošnjaci, a on postao neprikosnoveni sultan.
bakir i vučić
Sistematski nas se navikava na rezultate genocida, na neminovnost nestanka i Bosne i nas, pa šta drugo, nego pristati na zaglušujuću tišinu i ravnodušnost. Ne smeta mam – ni krimnal, ni korupcija, ni podrivanje i rastakanje države, genocid u ilegalnom dejtonskom miru.
Ne smeta nam ni iluzija da je Bosna suverena, neovisna i postojana. Tu iluziju odavno razbija režim SDA – IZ zajedno sa nepriajteljima sa istoka i zapada, ali mi živimo tu iluziju baš zaslugom režima SDA – IZ. Me vidimo dalje od nosa. Nama je važno u se, na se i poda se.
Većina nas ne zna ni jesmo li pošli, ili smo došli, a pogotovo kojim putem dalje kako bi opstala i država i narod. Mi nemamo vođe. Oni koji nas vode, vode nas u provaliju, ali mi ne osjećamo opasnost ni po sebe ni državu. Ta ravnodušnost je dio srpsko-hrvatskog zločinačkog projekta potpomotnutog u Sarajevu.
Jedanestog jula pohrliće i političari u ulema u Srebrenicu, vaziti i liti krokodilske suze nad tek iskopanim kaburima i pokraj nišana već pokopanih žrtava Srebrenica. Uz njih će se naći i bataljon svjetskih protuha čije su vlade, da su htjele, mogle spriječiti genocid u Bosni, ali nisu. Svi će oni kao suosjećati sa bolom preživjelih, ali neće prstom mrdnuti da se ukine genocidna RS, jer to ne želi ni Husein Kavazović, a ni Bakir Izetbegović, niti mi sami. 
Svima njima ne bi se trebalo naviti ka Srebrenici jer su direktni ili indirektni krivci za genocid u ratu i njegov nastavak u miru u cilju uništenja države RBIH baš onako kako to u Bratuncu najavljuje Dodik dva dana pred komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici.
Stoga, treba zabrananiti dolazak u Srebrenicu svima koji ne daju dirnuti u ilegalni dejtonski sistem, koji negiraju genocid, poriču zločin, terba zabraniti dolazak i  njihovim svaznicima – munaficima u bošnjačko-muslimanskim redovima.
Traba spriječiti dolazak reisa Kavazovića, njegovih muftija i hodža u Srebrenicu, jer on čak ni u hutbi posvećenoj žrtvama genocida u Srebrenici haman i ne spominje ko je počinio genocid i ko pobi toliki nedužni narod, a kamo li da odlučno suprotstavi otvorenim nasrtajima na državu i din.
Zabraniti im dolazak u Srebrenicu, tek bi bio izraz minimalne doze pijeteta prema žrtvama genocida, kao i prema živim koji njeguju kulturu sjećanja i koji pokušavaju obraniti i svoju državu, din i svoje živote i sačuvati trajnu uspomenu
na sve žrtve genocida u Republici Bosni i Hercegovini.
Ali, ko će!
Većina nas je naviknuta na rezultate genocida, nepravdu i genocidnu RS, pa samo ne pružajući otpor postali suučesnici tragedije koju živimo i sami svoje žrtve.
Ibrahim HALILOVIĆ
Bedrudin GUŠIĆ
srebrenica