In memoriam – Davor DEMIROVIĆ: OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Davor DEMIROVIĆ:

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu   

image (4)Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji –  dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijemIMG_0933e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti.  I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je  čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

U 64-toj godini života umro je Davor Demirović. Smrt ga je oborila kao grom iz vedra neba. Ukućani su ga zatekli kako leži na podu, već je bio obledenio. U ruci je držao mobilni telefon, izgleda da je pokušao zvati nekoga u pomoć, ali nije stigao. Smrt je bila brža.
***
Ne znam je li zvonilo zvono na Katoličkoj crkvi na vijest da je iznanadno umro Davor Demirović, nekadašnji zvonitelj te Crkve. Jer struje nema da zvono pokrene, a  opsano se penjati na još nedvoršen zvonik. Pravo rečeno, nema ni ko jer je Zborište opustjelo. Možda ipak da se osmjeli i zazvoni Dane Ćurić, jedina muška glava… Davor je to zaslužio i sjećanje na svoj plemeniti bosanski i varcarski, katolilički ljudski lik.
Na sprovod u daleki Portland u Ameriku svome bratu Davoru spremaju se braća Anto i Pavo. I tamo je zemlja zemlja, i tamo zvona zvone. 
***
In memoriam

Davor DEMIROVIĆ – OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Uplakan, tužnu vijest o preranoj iznenadnoj smrti svoga mlađeg brata javlja telefonom iz Njemačke Davorov brat Anto:
“Nećeš vjerovati! Sanjam da mi je brat umro. Plačem u snu. Najzad, vrcnem se i probudim iz teškog sna. Dođem sebi i velim: Hvala Bogu, to je bio samo ružan san. Moj brat Davor je dobro. Ako Bog da na ljeto ćemo se vidjeti u našem gradu, sjedjeti u našoj bašči ispod jabuke koja se nadvila na Crnu riku, ko što su tu doskora sjedili moj pokojni ćaća Stipo i pokojna mama Ruža. Kad, ujutro zazvoni telefon. Iz Portlanda, Oregon, Amerika, javljaju mi da je Davor iznenada umro. Nisam mogao doći sebi od šoka… Kad sam malo došao k sebi i upitao za vrijeme kad je umro – ispalo je da se Davorova smrt u minutu poklopila sa mojim snom…”
U četvrtak ujutro, nepun dan prije njegove iznenadne smrti,  poslao mi je Davor e-mail u kojem stoji ovo:
“Marz 16 um 9:34 AM
Javljam ti dobru vijest!
Ne znam da li ti je poznato ime DAVID SCHEFFER. On je Amer iz CHICAGA. Kaže da haški sud nije smio odbaciti Reviziju Presude Srbiji jer radi se o genocidu i agresiji koji je Srbija počinila u Bosni. On kaže da stvar nije propala i da će on pokušati da stvar dovede u ispravno stanje jer Bosna ima pravo na Reviziju. Idi na Google i utipkaj “Vijesti iz Bosne.” Tamo sam našao taj komentar. Rano su se poveselili četnici, ali su se prevarili.
A onaj hoštapler Čović slijedi put Tuđmana.
Tako je i Tuđman radio. Prvo se proglasio samozvanim presjednikom svih Hrvata, a onda nas Hrvate Bosne gurnuo četnicima pod čizmu i nož. To radi i ovaj idiot. Ušalto se sa hohštaplerom Dodikom ko Tuđman sa Miloševićem. Da li se taj ludak pita da li ima podršku bosanskih Hrvata za svoje planove i da li ga bosanski Hrvati prihvataju. Mislim da ne. Mi hoćemo našu cijelovitu Bosnu, a ostale prćije – RS i Herceg Bosna ne trebaju nam! Samo cijelovita B i H.
Pozdrav Komšo. Javi se!”
Nije prošao ni čitav red, a Davora više nema među nama. Bio je teški srčani  bolesnik. Nije htio ići doktoru. Srce mu je otkazalo.
Nisam mu stigao odgovoriti na pismo. Kompjuter mi je bio van upotrebe, pa rekoh, pisaću kasnije. I ovo sjećanje pišem sa danom zakašnjenja.
Nas dvojica nismo u životu progovorili možda ni jednu riječ dok smo se sretali u prolazu u Varcaru. Viđao sam ga kako se u plavom radničkom odijelu vraća s posla iz “Metalca” i prije nego uniđi u kuću, devera nešto oko motora.
Volio je Bosnu.
davor

Photo: Nikolina Demirovich, Portland, USA 

Volio je na motor jer je mogao jezditi putevima ka Jajcu, Sokočnici, Ključu, Bihaću pokraj bosanskih rijeka, preko brda i dolina dok ga studen vjetar bije u prsa… Vožnja motorom ga je zbližavala sa onim što je Bosna. Bosna – u najljepšem ljudskom izdanju – to je Davor. Bosnu je volio kao sebe samoga.

Ljubav prema motorima nije popustila ni u Americi.
– Komšo, meni naumpadne vidjeti Unu, uzajšem motor i evo me pokraj rijeke. Naumpadne mi janjetina, jezdim do Vlajke ili Njuška. Ili, naumpadne mi prvozati se. A naumpadalo mi je uvijek. Bosne nikd dosta. –
Ostade željan Bosne. Nije mu se ispunio san doći makar nakratko svojoj kući, pa ni na sahranu svojih roditelja. Radio je kao crv ne bi li sastavio s kraj s krajem. Kako je vrijedan bio, nek se zna da je od deset radnika njegova firma osmericu otpustila, ali njega i još jednog njemu sličnog valjanicu – ostavila.
Boljele su ga ruke od teškog rada, nije ih mogao dignuti iznad glave. Boljela su ga leđa od teškog rada, kad legni, nije mu se dalo oko na oko sklopiti. Kad nakratko zaspi, bolje da i nije. U snu mu se ukažu mučitelji iz Podrbrda i sa Manjače. Tuku ga, vješaju na čengele, pokušavaju ga oboriti s nogu. Otima se. Ako padne – gotov je. Plava svjetla. Čengele. Nož. Muzika. Budi se sav u znoju… Amerika – čemerika, znao bi reći.
– Komšo, e ovoga ćemo se ljeta vidjeti u našem Varcaru – pisao mi je prošle godine. – Neću se više ni vraćati u Ameriku! –
– Boga mi, Komšo, otepri se moj put u Bosnu… – javlja mi kasnije. Ispalo je da moram raditi još jednu godinu da bih zaradio za penziju – pisao mi je – pa onda kao gospodin, Bošnjo, a Amerikanac. –
Eto, ne dočeka mirovinu, otperi se put u Bosnu, osim možda u sanduku, ili u urni.
– Gledaćemo da pokojnog Brata prebacimo u Bosnu. Najbolje bi bilo da ga spustimo u zemlju na Ćeliji, uz pokojng Oca i pokojnu Majku, – kaže Anto. Tamo mu je mjesto! –
Da se mrtav sastane sa Bosnom, kad već nije uspio za života, a toliko je želio. Vehnuo. Ta tuga ga je ubila, a sevep su i teški uboji koje je od dušmana zadobio kao civil, nezakonito uhapšeni građanin, kojeg su polu-mrtva, mučenika, sa gupom sugrađana muslimana i kaolika sproveli u džehenem Manjače.
O tome mučeništvu, svojih komšija i susjeda, Ričana i Zborićana često mi je pisao. I Hajra kojoj sam čitao Davorova pisma i ja smo uvidjeli da Davor posjeduje izvaredna propovijedački dar. Piše slikovoto, sažeto, jasno i lijepo. Kao da gledaš film.
Puno je pripovijedao o mome bratu Hari i njegovom mučeništvu. Kada je Hare iznenada umro, Davor je bio tužan i nesretan. Proklinjao je četnike. Nadao se, ali nije dočekao da iko od loklanih zločinaca bude kažnjen – ni za strašne zločine, kulučenje, strijeljanje u Oborcima, rušenje bogomolja, progon, ni za otimačinu…
– Znam da su sada to mali miševi, te kabadahije, ti naši mučitelji, zlikovci. Oni su kukavice i nitkovi. Pitaju nas ko nas zavadi. Komšo, ne volim ih vidjeti. Ne mogu ih smisliti. Uništili su nam živote, raskući li nas, bacili daleko od Bosne. Bog će ih kazniti ako ih ovozemljska  pravda ne pomete sa naših ulica. Božja je zadnja. Dok ih ne stigne pravda, neće insan moći serbes doći u svoj grad. Pa, kad dođem, koga sretnem od njih, neka me pogleda u oči ako smije! Znam da obraza nemaju, smeće je to, nisu to ljudi, zam da  i da će se praviti kao da ništa nije bilo… Ali, mi pamtimo i ne zaboravljamo.Nema oprosta ni kad ih pravda stigne! –
Vidjevši kakav književni dar posjeduje, molio sam Davora da napiše sjećanja o svom i mučeništvu svojih rođaka, sugrađana i prijatelja. Otimao se, ali je naizad pristao. Uvjet – neka ne objavljujem njegovo ime.
– Komšo, razumi me! Ja se njih ne bojim. Ali, moj nemoćni roditelji bi mogli imati problema zbog mene. Znaš o kavim se huljama i neznabošcima radi.! Svašta ćetnici mogu učiniti i nauditi ni krivom ni dužnom. Razumi me, Komšo! –
I razmio sam ga.
Uskoro su se počeli redati nastavci koje je Davor ispisvao ponovno preživljavajući mučilište Podbrda, Manjače.
Ta Davorova svjedočenja i mučeništvu na bigajri hak objavljena su na ovom Blogu pod zajedničkim nadnaslovom – “Sjećanje logoraša.”
Redovito je čitao tekstove koje sam objaljivao na Blogu i često ostavljao svoje komentare.
Ljubio je pravdu. U toj ljubavi i ljubavi prema Bosni – bacio se na oca Stipu i ostale Demiroviće. Svi su oni kršni Bosanci, pobožni katolici, dobri susjedi, odlični majstori i vrijedni radnici.
Da je Bog dao sreće, pa da je Davora mogao zapasti fakultet… Ali, iako nije dobacio dalje od “Metalca” i firme u Portlandu, Oregon, USA, gdje je ostavio svoja leđa i svoj život veremeći za Bosnom, on je veliki pisac. Zajedno sa rahmetli Suadom Lepirom i Dudinom Šehovičem, Davor Demirović ostavlja iza sebe vrijedno književno djelo, hroniku zla, ali i ljudske solidarnosti i dobrote, razumijevanja i ispomoći u najtežoj nevolji.
Davor je ostao čitav život začuđen tom nemjerljivom količnim zla koja se sručila i na njega i na ostale varcarske mučenike, nikom krive ni dužne.
Faliće mi Davor. Faliće mi njegova pisma, komentari.
Ako Bog da na ljeto ću u Varcar, u Riku i u Zborište, pod onu jabuku u Demirovića bašti, nad rikom, na eglenu sa Antom… Prebiraćemo uspomene, spominjati i Davora i nećemo vjerovati da je otišao na Onaj Svijet, a da najveću želju – da se vrati u Bosnu – nije ispunio.
Obaziraćemo se, pogledati na cestu, ali…
Neka Ti je pokoj – rahmet – duši dragi moj Komšo Davore!
***
U znak sjećanja na plemenitu, dobru, napćenu bosansku i zborićku dušu Davora Demirovića objavljujem ovdje jedan nastavak iz serije “Sjećanje logoraša.” (Ostali nastavci u arhivi Bloga)
Davor DEMIROVIĆ:

PUT U SREDIŠTE PAKLA: U PODBRDU – REZERVISTA UDARCEM KUNDAKA OBARA ŠPANCA

grad noću općina

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će  skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom,  prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije  Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao.  Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama.  Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica  milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali  od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene  i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena!  Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji.  To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli –  zna se –  pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora  u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali,  smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…,  nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade,  – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi.  Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao.  Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića.  On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude!  Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta  da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.

IMG_9810

Advertisements

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Profesor Francis A. Boyle je upravo posalo e-mail svojim prijateljima u kojem ih obavještava da advokat Van Den Biesen nije poslušao njegov savjet u vezi kako spasiti Reviziju Presude na Međunarodnom sudu pravde u sporu RBIH protiv SCG donesene 26. marta 2007.

Citat e-maila: Van Den Biesen has informed me that he does not believe my advice will work under the circumstances. I am very sorry my friends. I have done the best I can. I filed the lawsuit on Saturday, March 20, 1993 at 7pm in the Peace Palace. It now appears that 24 years later it has come to an end. Fab.

Francis-Boyle - Copy

Profesor Francis A,. Boyle ulazi u povijest Bosne kao heroj u borbi za pravdu žrtava genocida i RBiH. Od 1993. do danas pokušao je na sve moguće pravne načine izboriti se za kažnjavanje Srbije za njenu ulogu u genocidu u RBiH  i na ukidanju genoidne RS. Doživio je puno poniženja i neprijatnosti baš od predstavnika RBiH i zastupnika žrtava genocida, ali nikada se nije predao. Dženani Delić i meni poslao je danas i ovu poruku: “Kada me Sveti Petar bude pitao zašto želim u raj, reći ću mu da sam se u paklu borio za Bosance.”    

Prijevod: “Van Den Biesen me je obavijestio da on ne vjeruje da bi moj savjet pomogao u ovim okolnostima.

Vrlo mi je žao dragi moji prijatelji.

Učinio sam sve što sam najbolje mogao.

Ja sam predao  Tužbu u subotu, 20. marta 1993. u sedam sati po podne u Palaču Mira.

Sada izgleda da je to 24. godine kasnije svemu tome došao 

Komentar: Vrlo je znakovito da Van Den Biesen nije čak ni pokušao praktično provesti savjet  iskusnijeg kolege, svjetskog stručnjaka za međunarodno pravo kako bi spasio Reviziju Presude ICJ od 2007. i otvorio put ka kažnjavanju Srbije za genocid, ukidanje genocidne RS i vraćanje u život ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine.

Moguće je da je Van Biesen dobio isntrukicije iz Sarajeva da ništa ne poduzima u vezi s tim.

phon-van-den-biesen

Van Den Biesen: Nije ni pokušao oživjeti Reviziju – zna se po čijem nalogu

U jednom od e-mailova prije nekoliko dana prof. Boyle je nepaisao da je Van Den Biesenu bila zabranjena svaka kominkakcija i veza s njim.Očito je da su bile potpuno utemeljene optužbe prof. Boylea da su B. Izetbegović i Sakib Softić deset  godina sabotirali proces na Međunarodnom sudu pravde, da nisu na vrijeme prikupljali nove dokaze o učešću Srbije u genocidu u Bosni. Na kraju, napravili su namjerno proceduralne pogreške i obmanuli javnost.

Sve je išlo planski i ciljano da bi se sačuvao pravni status quo i ratni genocidni plijen na terenu.

sakib softić 1

Obmanjivao svjesno javnost o svojoj akreditaciji na MSP, lažno se predstavljao i uknjižio lijepu sumu novca. Svak kriv, samo on nevin: Saboter Sakib Softić

Međutim, građani RBiH, a među njima u prvom redu Bošnjaci i djelimice Hrvati imaju puno pravu da na osnovu dobijene Presude na ICJ i međunarodne pravne norme ius cogens ukinu genocidnu RS i vrate ustavno-pravni poredak.

Nevladine organizacije i udruženja zabavile su se oko ispisivanja tužbi protiv Ivanića i co., po naređenju SDA, a u isto vrijeme “zaboravljaju” tražiti krivca i na bošnjačkoj strani.

Bakir i KavazovićNajveći krivac upravo dočekuje svoga dragoga gosta u Sarajevu četničkog vojvodu Aleksandra Vučića kako bi s njim popio “slatku” nakon ovog planiranog debakla sa Revizijom Presude na ICJ kako bi spasio genocidnu RS, suglasio se saosnivanjem terćeg entiteta kako bi najzad ostvari san svoga pokojnog oca i dobio fildžan državu u kojoj će vladati dinastija Izetbegovića.Bakir Izetbegović:

  • Saboter Bakir Izetbegović; El Faitiha pravnom procesu na Svjetskom sudu pravde, El Fatiha Bošnjacima i RBiH – ali samo za sada i samo u režiji ovog sarajevskog šibicara i uhljupa 

 

izetbegović i vučić

A sada slatka u Sarajevu; Dobro obavljen zajednički posao. RS zasada opstaje, a RBiH je na čekanju, Pravo i Pravda također. Išaret za novi izborni zakon i treći entitet kao nagrada Čoviću za zabijanje noža u leđa Pravu i Pravdi. Iza ćoška smije se Fildžan država, sultanski prijesto. S Bošnajcima u toru u kojem će stajati jedan drugom na glavi dok ih ne nesane.

Vidjećemo, zadnja će ipak biti naša!

 

 

 

 

Četnički pokret i Bošnjaci: PONAVLJANJE POVIJESTI U NAJKRVAVIJEM IZDANJU

Cetnici-kolju-coveka-670x455

Četnički pokret i Bošnjaci: PONAVLJANJE POVIJESTI U NAJKRVAVIJEM OBLIKU

četnici u višegradu* Promislite – u čemu je razlika između Mustafe Mulalića, potpredsjednika Nacionalnog komiteta Draže Mihajlovića na jednoj, a na drugoj strani Alije i Bakira Izetbegovića, Mustafe Cerića, Sujelmana Tihića, Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumddžije i svih onih koji podržavaju ilegalni dejtonski sistem, genocidnu RS i koji opstruiraju pravdu za žrtve genocida i pravdu za RBiH *
* U dječijim obdaništuima srpsku dječurliju uče pjevati četničke pjesme poput one “Spremte se spremte četnici…” dok se na fudbaskim stadionima hori “Nož, žica, Srebrenica”
* Četnički pokret prijeti novim genocidom, a bošnjačke glavešine steru ćilim četničkom vojvodi Vučiću kojeg će uz sve državne počasti dočekati za koji dan u Sarajevu kada dođe “na slatku” B. Izetbegoviću  da bi zajedno proslavili neuspjeh zahtjeva za reviziju presude za genocid na Svjetskom sudu pravde *
vučić, 2Ravnogorski četnički pokret postrojen u Višegradu danas, sutra na Manjači, Bileći…
 
Za koji dan uz sve držvne počasti biće dočekan u Sarajevu jedan od četničkih vojvoda koji je u Skupštini Srbije prijetio da će za jednog ubijenog Srbina – četnika biti ubijeno 100 muslimana.
On, četnički vojvoda Aleksandar Vučić dolazi B. Izetbegoviću na slatku nakon propalog i sabotiranog pokušaja revizije Presude ICJ po kojoj je Srbija kriva jer nije spriječila genocid koji je počinila RS.
Taj četnik je bio iznad opkoljenog Sarajeva…
On ne prizna genocid u kojem je i sam učestvovao.
Ne bi mu trebalo dati nosa promoliti u Bosnu dok ne prizna genocid, odrekne se genocidne RS i aspiracija na RBiH, klekne i zamili za oprost, pa i tada mu ne bi trebalo vjerovati.
Za njegova domaćina, B. Izetbegovića prof. Boyle tvrdi da je pomagač u zločinu genocida jer opstruira pravdu.
Našla krpa zakrpu!
Umjesto tih zahtjeva za pokajanjem i odricanjem od Velike Srbije na tlu Bosne, B. Izetbegović uz klomoglav reisa Kavazovića doveo je četničkog vojvodu u Srebrenicu i rukom žrtava odao mu najveće priznanje zakitivši ga Cvijetom Srebrenice.
četnici u džamiji

Arkanovi četnici skrnave bijeljnsku džamiju

B. Izetbegović će se zagrliti sa četničkim vojvodom Vučićem i to će biti glavna vijest svih dejtonskih medija, bez ijednog kritičkog osvrta.

news-2014-Mart-vucic_begova22_742814755

Četnički vojvoda Vučić u Sarajevu – skrnavljenje Begove džamije

Mora se reći da je SDA na čelu sa A. Izetbegovićem prva u svijetu priznala genocidnu RS. Njegov nasljednik cimentira njen opstanak u ime svih nas, pa i sabotažom Presude ICJ iz 2007. što više nije vijest.

Podsjetimo: Ravnogorski četnički pokret u dejtonskoj BiH broji oko 30.000 registriranih članova, koji su vojska RS u pričuvi.
RČP je registriran kao nevladina organizacija u BiH. Četnici su rehabilitirani u Srbiji.
Zcvijetakon o rehabilitaciji četnika ne bi prošao u Skupštini Srbije da za njega nije diglo ruke svih šest bošnjačkih zastupnika iz Sandžaka.
Pa – neka mi sada neko kaže da baš Bošnjaci nisu postrojili te četnike baš danas u Višegradu, kao što će sutra prostrti ćilim četničkom vojvodi u Sarajevu kada dođe onom velizdajniku B. Izetbegoviću u Sarajevo “na slatku.”
Da imalo imamo državotvorne svijesti, da smo imalo svjesni Bošnjaci kao narod, ovo povampirenje četništva u vlastitim redovima spriječili bi svaku cijenu, a onda bi se mogli obračunati i sa izvornim srpskim četništvom. Ne terba nam oruužje ni rat, pravo i pravdasu naše najveće oružje. Ukinimo genocidnu RS na osnovu dobijenog spora na ICJ 2007. kako nam se ne bi povijest ne bi ponovila u najkrvavijm izdanju!
cetnici 5

Dvorovi kod Bijeljine, 28. septembar 1944.  1. Draža Mihajlović, 2.pukovnik američke Armije McDowell, 3. Mustfa Mulalić i grupa ustaša (sic!)

 

U Mustafa Mulalić, musliman, deklarirani Srbin, bio je potpredsjednik Nacionalnog komiteta Draže Mihajlovića. 
Poslije četničkog pokolja u Podrinju, dok se Drina još nije izbistrila od krvi nevinih muslimana, Mustafa Mulalić se dao u propagiranje baš četničkog pokreta i Draže Mihajlovića:
Citat iz “Parergona” Derviša Sušića, str. 97: Mustafa Mulalić piše…“da je jedini faktor mira, poretka i sigurnosti general Draža Mihajlović… Okupljate se svi u jedno stado, muslimansko stado.”
I dalje, str. 97:
Citat iz pisma Mustafe Mulalića muslimanima, 1. septembra 1994.
 
“Zato dođite što prije ovamo da se uvjerite u dobronamjernost svih Srba, a naročito da se uvjerite da je đeneral Draža Mihajlović uistinu naš najdobronamjerniji muslimanski prijatelj.”
Promislite – u čemu je razlika između Mustafe Mulalića, Alije i Bakira Izetbegovića, Mustafe Cerića, Sujelmana Tihića, Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumddžije i svih onih koji podržavaju ilegalni dejtonski sistem, genocidnu RS i koji opstruiraju pravdu za žrtve genocida i pravdu za RBiH.
 Bakir, tambura

 

Prof. Boyle: SAVJETOVAO SAM ZASTUPNIKA VAN DEN BIESENA ŠTA DA RADI U OVOJ SITUACIJI

Prof. Francis A. Boyle čini sve od sebe da se spasi zahtjev za reviziju Presude ICJ iz 2007.

SAVJETOVAO SAM ZASTUPNIKA VAN DEN BIESENA ŠTA DA RADI U OVOJ SITUACIJI

Profesor Boyle i Van Den Biesen: Nadajmo se da će Van Biesen poslušati savjet prof. Boylea

Profesor Francis A. Boyle iako davno odstranjen iz našeg advokatskog tima pri Međunarodnom sudu pravde, ne odustaje od pravne bitke za pravdu za žrtve genocida i za Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U  e-mailovima u nedjelju popodne, 12. marta 2017. je javio:

“Savjetovao sam Van Den Biesen šta sada da radi. To je i tehnički i proceduralno vrlo složen posao u ovom predmetu. Vidjećemo šta će, ako išta, Van Den Biesen uraditi po tome pitanju.”
Dok se Bošnjaci dijele na one koji su za Bakira Izetbegovića i koji su protiv njegove i Softićeve sabotaže nastvaka pravnog procesa protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde, dotle prof. Boyle pokušava ispraviti njihove greške savjetujući zastupnika Van Den Biesena šta dalje raditi u ovom složenoj situaciji.

Nadajmo se da će Van Biesen poslušati svoga kolegu velikog prijatelja RBiH i Bošnjaka i pokušati vratiti spor u sudsku proceduru.  

Prof. Boyle nudi svoje pravne savjete besplatno od 1994. od kada je izbačen iz našeg advokatskog tima.  Sada je potpuno jasno i zbog čega.

Inače, prof. Boyle smatra da građani RBiH mogu ukinuti genocidnu RS na osnovu Presude iz 2007. kojom je RS označena krivom za genocid, a Srbija odgovornom jer ga nije spriječila, unatoč sudskim nalozima. Prof. Boyle se poziva i na pravnu normu nad normama “ius cogens.”

“Nema predaje!” poručio je.

Van Biese zna šta mu je raditi, i on može povući prave poteze, bez obzira i na Softića i na Izetbegpvića.

Lopta je u njegovoj avliji.

 

 

 

Prof. BOYLE – DA, MI IMAMO PRAVO UKINITU REPUBLIKU SPSKU NA OSNOVU MEĐUNARODNE PRAVNE NORME IUS COGENS

Prof. Francis A. BOYLE, prvi agent Tužbe RBiH protiv Srbije i Crne Gore

DA MI IMAMO PRAVO UKINITU REPUBLIKU SPSKU NA OSNOVU MEĐUNARODNE PRAVNE NORME IUS COGENS (JUS COGENS)

francis-boyle-copyPoruka prof. Boyla i svih patriota: Nikad se nećemo predati. Naći ćemo put ka izvršenju pravde na osnovu “jus cogens” norme

Nakon odbijanja aplikacije za Presude ICJ iz 2007., i Dženana Delić i ja smo se obratili prof. Boyleu za dodatne komentare.

Na informaciju da je Sud još u maju prošle godine obavijestio Softića da on nije više zastupnik BiH na tome Sudu, prof. Boyle je odgovorio:

“Nije na sudskom evidentičaru (registratoru) da donosi odluke. Njegovo je da premeće papire. I to je to.”

Na pitanje: “Bi li mogli ukinuti genocidnu tvorevinu na osnovu Presude od 26/02/07, pozivajući se na ‘ius cogens’ normu?” prof. Boyle je kratko odgovorio:

“Da.”

Zatim je dodao: “RS je genocidna tvorevina. Imamo pravo na njeno ukidanje, a puteve ćemo tražiti. Dobra nada je bila Revizija. Sigurno je da se nećemo nikad predati ni po kojem pitanju pravde za RBiH i žrtve genocida!”

Pravo je u našim rukama i to je najvažnije. Moramo biti svjesni te činjenice i tražiti puteve za izvršenje pravde.

Očito je da su pojedinci na sudu prekoračili ovlasti – pretpostavljamo radeći po nečijem (političkom) nalogu.

Sudovi nemaju pravo opozivosti opunomoćenike koje je izabrala neka država ili pojedinac jer je jedino i samo do te države ili pojedinca koga će izabrati da ga predstavlja i da li će ga i kada opozvati.

Očito da je međunarodna zajednica samovoljno politički odlučila spriječiti reviziju.
Ali, činjenica je da je podnošenje zahtjeva za reviziju sistematski sabotirano devet godina (od 2007., do 2016.) u to nema sumnje, a informcija Suda o tome da Softić nije više agent skrivana!

Ono što je zaprepašćujuće jeste da je Bakir Izetbegović predao zahtjev za reviziju svjestan da je Sud opozvao Softića sto predstavlja prevaru žrtava i našeg naroda.

Podnošenje revizije je bilo samo zbog pritiska javnosti, prosto rečeno to je obmana za koju su dušmani znali i smijali nam se, a sada nam se otvoreno izruguju.

Nećemo se predati, u to nema sumnje. Pravo je na našoj strani i mi ćemo, kako tvrdi i sam prof. Boyle, naći načina da to pravo i implementiramo u praksi – ukinemo genocidnu RS i vratimo Ustav RBiH.

U to ne treba niko sumnjati.

***

DEFINICIJA IUS COGENS PRAVNE NORME – NORME NAD NORMAMA

‘Jus cogens’ (od latinskog ‘nužni zakon’, na engleskom ‘norma od koje nije dopušteno odstupiti’) odnosi se na određene osnovne principe međunarodmog prava koji su iznad svega drugog, te od kojih nikada nije dopušteno odstupiti.

U ono što se smatra zabranjenim prema tim normama spadaju agresija, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, pomorsko piratstvo, genocid, aparthejd, ropstvo, mučenje. Npr., međunarodmi tribunali su smatrali da je nedopustivo za državu da dobije teritorij otimanjem putem rata…

(Izvor Wikipedia)

9. mart 2017.

Srbovanje Reisa Kavazovića:”GENOCID SU POČINILI POJEDINCI I GRUPICE”

Srbovanje reisa Kavazovića: “Genocid su počinili pojedinci i grupice…”

I TAKO JEDNO DESET – JEDANAEST PUTA – DOK BOŠNJAKA NE NESTANE

Reis-l-ulema Husein Kavazovič upravo je izjavio u Novom Pazaru, citat:

kavazović“Svjesni naše prošlosti, rana koje nosimo, genocida, spremni smo zakoračiti u budućnost ali je čini se istina o genocidu u Srebrenici važnija za Srbe nego za nas (Bošnjake, muslimane), jer samo kajanje može osloboditi od greške, koju nije napravio srpski narod već pojedinci i grupice koje se povremeno pojave…

…Srpski i bošnjački narod dijele mnogo toga zajedničkog. Danas smo jedina dva naroda na Balkanu koja su ostala zajedno uz sve velike izazove…

Komentar: Kavazović tvrdi kako genocid nije izvršio srpski narod, već pojedinci i grupe koje se povremeno pojave.”

Ne mogu ni pojedinci ni grupice izvršiti genocid!

Genocid je stoljetni srpski državni projekat koji se ponovio deset ili jedanest puta, uvijek s jednim ciljem – konačno istrebljenje muslimana Bošnjaka i to po matrici kojom je to rađeno nakon srpskih ustanaka kada je Srbija gotovo potpuno očišćena od muslimana.

Zadnji genocid u RBiH je bio veliki združeni projekat Srba s obje strane Drine kojem je idejni tvorac SANU, kojeg je blagoslovila SPC i Društvo književnika Srbije, a kojeg je izvela četnička JNA uz podršku ogromne većine srpskog naroda i s jedne i s druge strane Drine.

Nisu li Srbijanci plebiscitarno više puta izabirali režim Slobodana Miloševića u jeku najžešće zločinačke ratne kampanje u Bosni?

Ne zapristaje li ogromna većina Srba i danas za četničkim vojvodama i četničkom ideologojom?

Ne hvale li se javno, poput Miloševićevog šegrta Dačića, da je Srbija stvorila RS?

Ne odriču li se pretenzija na okupirani dio teritorije RS, kao dio plana stvaranja Velike Srbije na čitavom državnom teritoriju RBiH!?

Zvanična Srbija se ne odriče genocida uz pomoć svojih birača koji decenijama biraju baš tu i takvu genocidnu četničku politiku koja je ideološki dobro osmišljena i logistički podržana.

Zar reis Kavazović ne vidi da su s obje strane Drine prvo skrivani, pa nazor hvatani kapitalci – ratni genocidni zločinci koje je Tribunal procesuirao za teške ratne zločine i genocid pa pustio; danas su oni slavljeni i hvaljeni kao najveći srpski junaci kojima se u Narodnoj skupštini RS dodjeljuju najveće priznanja. Najgore ratne zločince prima i ugošćuje četnički vojvoda – predsjednik Srbije, dok im Dodik podiže spomenike i po njima nadijeva imena javnim ustanovama.

Očito je da to Kavazović ne vidi, jer je ćorav kod očiju. To je najgora vrsta sljepila – jer je neizliječiva.

Teško narodu koji zapristaje za takvim ćoravim (vjerskim) vođom.

Stoga, ovu izjavu reisa Kavazovića smatram njegovim ponovnim srbovanjem i s gnušanjem je odbacujem.

Da je imalo držao do digniteta žrtava genocida usprotivio bi se gostovanju Vučića u Beogovoj džamiji (u cipelama) i u Srebrenici na mjestu genocida kojeg poriče. Da je imalo držao i do sebe, i do Fetve muftija o Srebrenici koju je i sam potpisao, da je držao do žrtava genocida, ne bi dozvolio da četničkog vojvodu kite “Cvijetom Srebrenice” na Mezaru u Potočarima i to u njegovom prisustvu, niti bi u Vučićevom prisustvu klanjao dženazu pobijenim, a niti bi spasavao Vučića od bijesa “grupice” prisutnih!

Reis-ul-ulema Husein Kavazović može srbovati ali kao privatna osoba, premda i to treba osuditi. On je borac Armije RBiH, ranjavan, morao bi biti svjetstan šta izjavljuje i ime svih nas. On ne bi smio srbovati u ime Islamske zajednice koja je najveći gubitnik u ponovljenim genocidima – kako u ljudskom, tako i u materijalnom smislu. Ni njemu niti ikom drugom ne dozvoljavam da srbuje u moje ime.

Ako je istinski sljedbenik Božje Knjige, onda bi morao znati da je muslimanima zabranjeno prijateljovati sa onima koji ih ubijaju i iz njihovih kuća istjeravaju.

Kavazović bi morao znati da Bog Dragi voli samo pravedne, a on Pravdu nije ni spomenuo, a kamo li da se založio za ukidanje genocidne RS kao osnovu početka bilo kakvog dijaloga o pomirenju.

Umjesto toga – Kavazović nas zavarava pogrešnim istorijskim lekcijama kako su Bošnjaci i Srbi “jedina dva naroda na Balkanu koja su ostala zajedno uz sve velike izazove.”

To je tačno, ali je tačno i to kako Srbi neće odustati od svojih genocidnih namjera dok god postoje Bošnjaci kao narod.  Bošnjaci su njima najveći izazov.

Srbi će živjeti uz Bošnjake sve dok Bošnjaka ne nestane, a nestaće zahvaljujući ovakvim poput Kavazovića kojih je za izvoz.

Trajnu srpsku obavezu na gencoidnom istrebljenju Bošnjaka precizno tačno je definirao Karadžić pred prve poslijeratne izbore:

“Uspjeli smo, nastavljamo!”

Teško da će ta jednostvana, ali tačna genocidni slogan za uništenje Bošnjaka ikad doprijeti pod ahmediju Reisu-l-uleme Huseina Kavazovića i da će on dokučiti njene genocidne poruke.

Kao i njegov prethodnik i ideološki mentor Cerić, koji je govorio da je genocid nesretan sukob u kojem je brat digao ruku na brata, Kavazović će nas voditi u Veliku Srbiju sve dok nas kako kaže “pojedinci i grupice” četnika sve ne pobiju, ili dok njega i slične njemu ne zaustavimo.

***

U čije ime reis Kavazović srbuje? Ko mu je dao pravo da se na takav, ponižavajući i uvredljiv način negiranjem genocida bavi politikom i propagira pomirenje kojeg ne može biti nikad, a pogotovo dok postoji genicidna RS.

NEKA NAS DRAGI BOG SAČUVA DIJALOGA KAKAV SU SA KAČAVENDOM VODILI CERIĆ I KVAZOVIĆ JER ĆEMO OSTATI KRIVIH LEĐA! MEĐUTIM, BOG NEĆE POMOĆI ONE KOJI NE ŽELE POMOĆI SAMI SEBI: Ceriću nije smetalo ni malo društvo Kačavande, mislim da su zajedno sjedjeli u Međureligijskom vijeću. Tada je Kavazović obnašao dužnost muftije Tuzlanskog. Helem, četnici su 1992. srušili staru džamiju u Diviču kod Zvornika. Porušili su i stare nišane iz XVI stoljeća. Na tom mjestu su malo kasnije izgradili pravoslavnu crkvu, naravno uz Kačavendin blagoslov. Poslije rata, Divičani odlučili obnoviti džamiju, al smeta bespravno podignuta crkva na njenim ruševinama. Tada je sklopljen deal Kačavenda – Cerić, a muhlejisao ga je muftija Tuzlanski, današnji reis. Muslimani su pod pritiskom IZ  platili uklanjanje pravoslavne crkve sa mjesta gdje su srušili staru džamiju.

Nakon što su platili uklanjenje besprvano podignute crkve, Muslimani Diviča su svojim prama izgradili novu džamiju.

Koliki su račun platili – nije teško izračunati. Stara džamija je bila neprocjenjive vrijednosti, ali hajmo reći neka je građevinska vrijednost objekta bila 300 hiljada KM. Muslimani su Kačavendi platili 370 hiljada KM za izmještanje pravoslavne crkve; hajmo reći neka su platili obnovu džamije 400 hiljada – eto više od milijuna KM.

 

dzamija-zvronik-divic-juli-2011-2

Zlurado smijanje jendog od hodža na otvaranjeu džamije u Diviču (Photo “Blic”)

Na otvaranju nove džamije, jedan od govornika – hodža – pohvaliće “sabur (strpljenje) muslimana koji se na kraju, isplatio!” – tako što su zijanili i staru džamiju i dobru svotu novca za izmještanje crkve i za obnovu džamije.

Eto, to je donio dijalog Cerića i Kačavende uz moguću asistenciju Kavazovića koji nam opet priča o dijalogu sa četnicima na međudržavnom novou, sa četnicima koji su, je li, kao “pojedinci i u grupicama” kako reče i ostade živ – Boga se ne bojeći, a ljudi ne stideći – ne samo počinli genocid, nego i porušili sve džamije koje su mogli a obnovu platili muslimani.

Osnova dijaloga sa ćetnicima mora biti priznanje genocida, ukidanje genocidne RS, namirivanje ratne štete za svakog ubijenog i unesrećenog, za svaki razbijeni crijep. Ova dosadašnja politika IZ je amnestiranje genocida, slana ruka za novi!.

Niko nema pravo na takvu politiku!

Evo, ako laže koza. ne laže rog; Blic izvještava o tom kako su četnici uz pomoć IZ nasamarili Bošnjake u Diviču:

http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/otvorena-dzamija-u-divicu-kod-zvornika/xstsc6k

 

IVICA DAČIĆ JAVNO PRIZNAO DA JE SRBIJA STVORILA REPUBLIKU SRPSKU

Novi dokazi o genocidu koji je počinila Srbija u RBiH u svjedočenju najbližeg Miloševićevog suradnika


IVICA DAČIĆ JAVNO PRIZNAO DA JE SRBIJA STVORILA REPUBLIKU SRPSKU  

* Link sa svjedočenjem Ivice Dačića da je Srbija stvorikla RS biće dostavljen zastupničkom timu države RBiH koji radi na Reviziji Presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. i inzistirati da Srbija bude osiđena za genocid u Bosni, te da se ukine genocidna RS koju je stvorila Srbija:  ovo pismo ide na adresu i Ivice Dačića, ministru vanjskih poslova Srbije, inače Miloševićevom šegrtu* 

Ivice Dačiću!
Mi, patriote, građani države Republike Bosne i Hercegovine, koja nikad četnička nije bila niti će biti, dokle god i jedan patriota ove zemlje postoji, opet ti pišemo, ovaj put povodom tvog skorašnjeg govora na Kongresu fašističke Socialističke Partije Srbije čiji je uzor i vodilja jedan od najvećih ratnih zlocinaca u historiji čovječanstva – Slobodan Milosevic – a u čijem si desnom džepu obitavao svo vrijeme genocida i agresije Srbije na nasu zemlju i obavljao mnoge prljave poslove.
Ti nastavljaš politiku ‘balkanskog koljača’ Miloševića slaveći javno rezultate genocida i brutalne agresije na RBiH, rezultate ‘srpskog junaštva’ koje se dokazivalo nad golorukim civilima, ženama, djecom, starcima.
Svojim govorom na Kongresu fašističke Partije Srbije priznao si da je tzv. RS nastala na genocidu koji je počinila Srbija. To tvoje javno svjedočenje a što će biti pridodano kao još jedan dokaz našem zahtjevu za revizijom Presude od 26.02.07., na Međunarodnom udu pravde.
Nikada nećemo dozvoliti četnicima Srbije i RS da uživaju u svom kriminalnom genocidnom djelu. Nemoj se uzdati da će genocidom okupirani dio naše države ikad biti dio Srbije, čime se hvališ.
Naša je dužnost i obaveza istrajavati na ukidanju genocidne tvorevine i punom kažnjavanju Srbije, u što spada i pravo na odštetu za žrtve genocida i za razaranje naše države. Tvoje svjedočenje je potvrda ispravnosti revizije Presude ICJ, kanjavanja Srbije i ukidanja genocidne RS.
Opstnak RS kao dijela velike Srbije je tvoja bolesna iluzija, pa te je potrebno neprestano vraćati u realnost. Realnost je suočenje s pravdom koja je nakon tvojih hvalisanja o tome da je Srbija stvorila genocidnu RS – danas izglednija nego jučer. I ti bi, da je pravde, odavno bio u zatvoru za sve što si učinio kao Miloševićev šegrt.

Zasigurno će se nas pravni tim pobrinuti da snimak ovog tvog urlanja na Kongresu Fašističke Partije Srbije bude korišten kao jedan od krunskih dokaza na Medjunarodnom sudu pravde u izricanju nove presude kojom bi Srbija bila presuđena za genocid u Bosni, a RS ukinuta.
Na priloženom linku je svjedočenje Ivice Dačića o srbijanskoj ulozi u agresiji i genocidu u RBiH)
http://vijesti24h.com/ovo-je-dokaz-da-je-srbija-pocinila-genocid-ivica-dacic-iznio-dokaze-kako-je-nastala-rs/

Dženana DELIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ,
Facebook grupa ‘Zahtjev za povratak u zivot Ustava RBiH’

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/