Ivan LOVRENOVIĆ: LJEPOTE ABRAHAMSKOGA TROVJERJA I UBISTVO BAJE

Nisu se u ovome ratu, kao u onome, u Varcaru
smjenjivale i kroza nj prolazile
vojske sve do u ranu jesen Devedesetpete
kad je već sve bilo ustvari gotovo
a o tome krvavom listopadskom šenluku
vojnika s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim
krvavo-bijelim šahovskim grbom
još će ovdje biti riječi.

Bratsko klanje u našim krajevima, izgleda
najbolje uspijeva i najveću radost pruža u ljeto
u zrelo i zlatno ljeto
u onome njegovu pijanom vrhuncu nekako
između polovice lipnja i polovice kolovoza
razdoblju u koje padaju svi najvažniji svetitelji
i svi najljepši godovi
domaćega abrahamskog trovjerja:

Sveti Anto Padovanski
„Mala Ćaba“ na Ajvatovici iznad Prusca
Sveti Ivo Podmilački
Vidovdan i sveti srpski mučenik knez Lazar
Sveti apostoli Petar i Pavao
Sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Divice Marije
Sveti Ilija prorok

prvo po novom pa po starom kalendaru
s ilindansko-alidžunskim kršćanskim i
muslimanskim teferičima po bosanskim
svetištima i dovištima koja su to isto
barem tri hiljade godina unatrag u prapovijest
samo pod uvijek iznova prilagođavanim
kultnim obličjima kojima se prepokrije ono
zatečeno onako kako koja nova vjera potisne
prethodnu, kako koji novopridošli narod
potčini ili istrijebi prethodni

te Velika Gospa katolička ȕ po kolovoza
i odmah za njom
Preobraženje Gospodnje pravoslavno
kada se, govorilo se, priobrazi i gora i voda
i prestaju žestine ljeta.

Onaj koji bilježi nikada nije imao dara ni zanimanja
za mislioce rata i njihovu zavodljivu književnost; Sun Tzu,
Schmitt, Jünger – kapa dolje njihovoj lednoj
genijalnosti – nisu njegovi miljenici, a o Clausewitzevu
iskazu: “Mir je snježni zimski pokrov pod kojim snage
drijemaju i polagano se razvijaju. Rat je žar ljeta koji brzo
razvija i potiče zrelost.” da se promišljati svakojako,
najprije kao o dobro sročenoj pjesničko-filozofskoj
krinki za apologiju rata.

Pa se u svojoj neznavenosti pita prizemno i jednostavno
nije li sve to s ljetom tek pusta logika rata: s velikim
klanjem najpametnije je početi u ljeto i gledati
da sve što prije oposliš
prije kiša, prije kratka dana, studeni, snjegova
tako ćeš s najmanjim troškom najviše poraditi.
Kakomudrago, sve najveće izgibije
i sva najushićenija masovna zločinstva vazda su
ovdje u ljetno doba padala
u zrelo i zlatno ljeto:
i kad je  sultan Mehmed Drugi 1463. uzimao Bosnu
i  kada je serasker reformskoga sultana Abdul Medžida
Latas  krenuo 1850. da satire pobunjene muslimanske
prvake protivne modernizaciji Carstva i Bosne
i kada su habsburške trupe 1878. ulazile u Bosnu
da je civiliziraju.
I u ljeto Četrnaeste.
I u ljeto Četrdesetprve.

Ljeto Devedesetdruge Varcarani koji su ga preživjeli
zaboravit neće nikad.

Nije grad morao čekati službeni nastanak srpske
republike u Bosni. I prije nego što je Devedesetdruge
na dan Svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana
27. januara po julijanskom kalendaru a devetoga
po gregorijanskom proglašena ona prva
grad je bio i kroz cijeli rat ostao
u toplim njedrima srpstva
ni od koga ugrožavanim
sve je u njemu bilo srpsko
i vlast i bog i anđeli njegovi i nebo nad njim
baš kako je nekad davno pjevao zaneseni sarajevski
gimnazijalac sa Zmijanja Petar Kočić.[1]
Podalje su bili frontovi i bitke
drukčiji se ovdje vodio rat:

planski teror
zastrašivanje
otpuštanje s posla
mobilizacija za rat preko Save
prisilni rad
istjerivanje iz stanova
oduzimanje imovine
pljačke
batine
mučka ubojstva

a za to nisu trebale dolaziti vojske, obavljale su to
vrijedne lokalne vlasti i hristoljubive patriotske snage
e da bi grad posvećen junačkome Petru Mrkonjiću
Kralju Oslobodiocu, napokon i zauvijek osvanuo
oslobođen od nesrpske nečisti. Civili, dojučerašnji
mirni i od svakog dobro viđeni građani
trgovci, zanatlije, činovnici, vozači, uspješni menadžeri
preko noći postaju opasni ustaše i fundamentalisti
pa ih gone na ropske kuluke
da kopaju puste kilometre
za vodovod bezvodnom Tribovu
Doktorovu rodnom selu

a Doktor je SDS-ov gospodar života i smrti u gradu,

ili u logor na Manjaču pod krvavu torturu,
ili u Podbrdo gdje je mučilište u „objektima Klaonice“…

Ostao je nepoznat Doktorov odgovor na pitanje
jednoga od kulučara: „Što si se, bolan, ispizmio na nas,
nismo ti oca ubili mi, ubio ga je KNOJ“[2], ali sámo pitanje
nudi mnogo slućenih odgovora i mračnih pretpostavki.

Ponešto od svih navedenih mjera mnoge je Varcarane
krive vjere i nacije snalazilo kroz cijelo to zlo proljeće
ali su se još držali
ponosni, ukorijenjeni zavičajci
još nisu pomišljali na konačni odlazak kao spas
i jedino rješenje. No stiže trinaesti dan lipnja
kobna subota, kada u grad pada vijest
da su u poslijepodnevnom okršaju
s hrvatskim i muslimanskim snagama iz Jajca
na Šebezovim livadama u Barevu
daleko negdje na međuopćinskoj međi koja je sada
ratna granica, izginuli srpski rezervni milicioneri
iz Mrkonjića Zoran Bogojević, Petar Čigoja, Živodrag
Čulić, Stanislav Eremija, Zoran Gavrić, Milan Iličić,
Branko Iveta, Branko Jakovljević, Dragan Jarić,
Zoran Karać, Zdravko Kojić, Radovan Konjević,
Lazar Laketa, Mlađen Malešević, Miroslav Milić,
Dušan Palalić, Čedo Savičić, Dušan Sikimić, Zoran
Soldat, Petar Tešanović – sve mladi ljudi, neki još
neoženjeni, materina čeda, očeve uzdanice.
Za mnoge ti u povjerljivom razgovoru više od
petnaest godina nakon svega s iskrenim žalom
tvoj drug iz djetinjstva D., jedan od šačice katolika
što su preostali u gradu, kaže: „Velika je to grehota,
bili su momci ko srma, mirni, tek počeli živit.“

Mnogo je nejasnoga oko toga pohoda i danas, tek
spominje se Uroš P., načelnik policijske stanice
u Mrkonjiću, koji je te momke naoružao i mimo
njihove volje, neiskusne, poveo u akciju
razoružavanja i istjerivanja Hrvata i Muslimana iz
sélā Vlasinje i Liskovica. Ulogorili su se u Šebezima,
kaže predaja, načelnik nije poduzeo nužne mjere
osiguranja pa kad su ih jajački hosovci i teritorijalci
iznenadili i svom žestinom napali
nisu imali šansu nikakvu.

Sutradan, u nedjelju, katolicima je
dupli blagdan: prekjučer bilo je Srce Isusovo, jučer
sveti Anto Padovanski omiljeni svetac u svoj Bosni
a po crkvenom običaju ti se sveci prenesu
na nedjelju prvu koja dođe
pa je crkva za prijepodnevne pučke mise puna.
Za masakr u Šebezima mnogi još nisu ni čuli
pa kad se razilaze kućama još su u svečanom
misnom raspoloženju. Oko njih, međutim
počinje divlji lov: u dijelove grada
s hrvatskim i muslimanskim kućama ulijeću
policijski kombiji, hvataju redom i ubacuju u njih
muškarce uz bijesne psovke i batine.

I Bȁja je tako dignut, uz neki koban dodatak
o kojemu postoje ponešto različite verzije. Što je
iz svih njih moguće razabrati: u strmu ulicu Sokak
koja vodi u Čaršiju, pred kuću mirnoga i vedrog
Joze Svetinovića Baje vozača u firmi „Zadružna trgovina“
vrsnoga pjevača kako u crkvenom, tako i u gradskom zboru
KUD-a „Jedinstvo“ došli su mrki hvatači u uniformama
i pod oružjem. Poznavajući ih dobro izišao je pred njih
i nasmijan kao i uvijek priupitao jednoga nešto
kao: šta se to dogodilo, komšija.
Protumačiše to kao podsmijeh,
stadoše psovati i prijetiti a taj upitani svom ga snagom
udari šakom po licu i raskrvavi.
Ubacili su ga u kombi, zajedno s još nekoliko komšija
i odvezli u stanicu milicije.

Po jednoj verziji Bajin stariji brat Marko, kovač
zatvoren zajedno s njim, kad je naslutio
da se Baji sprema najgore ponudi se načelniku milicije
da uzmu njega a Baju puste. Dobio je smrknut
odgovor da se moli bogu za svoju glavu a za Baju
bolje mu je da ne pita jer „Baji spasa nema!“
Iz milicijske stanice prevezen je u Podbrdo
u Klaonicu, desetak kilometara od grada prema Ključu
zajedno s desetinama pohvatanih muslimana
i nekoliko katolika, svojih komšija. Svi su,
tko manje tko više, bijeni, mučeni, mrcvareni
ali Baja najstrašnije. U utorak šesnaestoga lipnja
nakon još jednoga batinanja, bacili su ga natrag
među zatvorenike. Polomljen i izobličen
u jezivim mukama i u krvavom hropcu
poživio je još petnaestak minuta.

Preko Varcara navukao se gust mrak – od noćnoga
ne manji onaj danji. Iz njega i o njemu u godinama
što slijede čulo se malo a to malo što se čulo, uvijek
mráčno, zlo. Tako je iz grada izašla i do tebe našla put
vijest o strašnom kraju tvoga školskog druga Milenka O.
Zapisao si je tada, stegnuta grla, zgrčenom rukom, a
namjeran si je ponavljati, kao zavjet i nježan pomen:
otišao je daleko niz rijeku do Mandina Vira, bila je studen
velika, prerezao je vene i u hladnu vodu položio široko
raširene ruke; tako je iskrvario i umro. Milenko O. bio je
Srbin. Uvijek je bio melankoličan, gospodstven, gadljiv.
Je li se to Milenko tako spasio? Jesu li, u srcu zločina,
Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se
stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike
jedini ljudski izbor?

Teror, zastrašivanje, otpuštanje s posla, prisilni rad,
istjerivanje iz stanova, premlaćivanje, pljačka –
to se nastavilo i pojačalo, postalo sistem. Stara
Krzlaragina džamija, amblem grada, srce čaršije, dignuta
u zrak, Hamidija džamija u Rici srušena, crkva apostola
Filipa i Jakova zapaljena. Pred užasima svakodnevnice
ponos i ukorijenjenost počeše naglo kopniti: vlastiti grad
ukaza se zavičajcima kao smrtna klopka. Uto je vlast
smislila „zakonit“ način progona koji će kasnije u
prijetvornoj engleštini svjetske diplomacije biti nazvan
ethnic cleansing, etničko čišćenje. Sve više nevoljnika
prihvaća taj izlaz koji im vlast nudi. Vidio si i sačuvao
formular koji su morali potpisati da bi izašli:

IZJAVA O DOBROVOLJNOJ PROMJENI
MJESTA PREBIVALIŠTA

Ja (ime, očevo ime, prezime) sa prebivalištem u
Mrkonjić–Gradu, u ime svojih članova uže porodice
i to (imena), izjavljujem da smo dobrovoljno odlučili,
bez bilo kakvog pritiska, promijeniti mjesto
prebivališta. Dajući ovu izjavu, saglasni smo da
našom pokretnom i nepokretnom imovinom
raspolažu nadležni organi opštine Mrkonjić–Grad.
Izražavajući svoju i volju svoje porodice
svojeručno potpisujem ovu izjavu.

NAPOMENA:
Ova izjava ima svojstvo DOZVOLE Skupštine opštine
Mrkonjić–Grad da gore imenovana lica mogu nesmetano
napustiti teritoriju opštine Mrkonjić–Grada.

DOSTAVLJENO:
1)      Davaocu izjave
2)      SO Mrkonjić––Grad

Pokrenuše se, tako
zavičajci
osuše se iz svojega grada
dobrovoljno, bez bilo kakvog pritiska
prsnuše na sve strane
sretni s glavom na ramenima.
Eno ih danas na adresama o kojima nikada sanjali nisu:
Kanada, Amerika, Švedska, Njemačka, Australija… I groblja
su već tamošnja dosad naselili. Živima internet stvara
iluziju da se zavičajno „druže“, da su još svoji. Prema
svim mogućim informacijama, a onaj koji bilježi skupljao
ih je odakle god je mogao i uvijek iznova provjeravao,
u gradu je na kraju ostalo otprilike tristopedeset
muslimanskih i pedesetak katoličkih duša.
Pred početak rata
(taman su se 1991. godine svi bili uredno popisali)
prvih je u gradu bilo 1450, drugih 354, od ukupnih 8.422
stanovnika – brojevi govore sve o razmjerima
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta.

U ljeto Devedesetpete  okrenuo se rat. Ljudska hekatomba
u Srebrenici, opsada Bihaća sa slutnjom sličnoga ishoda –
naveli su jake Zapada da se upletu i promijene odnos snaga.

Velja kruška u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je počela skakati;
prepuniste mješinu grijeha!
pjevao je vladar-pjesnik prije vijek i po
na usta vladike Danila, lika pomalo
hamletovskog.
Znaju li, mogu li osjetiti
baštinici i poklonici što se kunu u veličinu
i mudrost Pustinjaka cetinjskoga
da je njegova strašna kletva-opomena
zadržavši smisao promijenila smjer
sad, u ljeto Devedesetpete
njima upućena; sad i odsad?

Sada su jaki sa Zapada voljni Srbima dati samo u Bosni
i to ne sve ono što vojno drže: srpske snage moraju pustiti
Knin i Hrvatsku, moraju ostaviti Grahovo, Krupu Bosansku,
Drvar, Petrovac, Ključ, Jajce, Šipovo, Vakuf Donji – i one
to čine uz glumljeni ili nikakav otpor hrvatskim i bosanskim
snagama, sukcesivno, po diktatu jakih i prema tajnim
naredbama svojih glavešina. Mrkonjić zakratko ostaje izvan
dogovora, u nejasnom statusu, pa se u njega slijeva silno
mnoštvo nesretnika iz napuštenih gradova u bijegu i strahu
od tuđih vojska željnih pobjeda, na odmazdu spremnih.

U te dane pada još jedno masovno stradanje Varcarana.
U srpskoj vojsci koja još drži položaje oko Donjega Vakufa
preimenovanog u Srbobran, jedna jedinica u kojoj ima
i Mrkonjićana raspoređena je u selo Oborke na putu prema
Travniku. Uz nju je roblje za kopanje rovova – tridesetak
Varcarana, većinom muslimana uz četvoricu katolika.
Kada 12. rujna u komandu stiže naredba za napuštanje
položaja i povlačenje, bijes i gorčina poraza okreće se
u mržnju na robove, pa na pitanje:

što s njima, nije li nam
dosta svoje brige,
zar ćemo i njih vući za sobom
i još ih hraniti

pada krvav dogovor. U noći s 12. na 13. rujna
čuvari ih izvode u dvorište osnovne škole u Oborcima
i postrijeljaju. Ovo su im imena: Ibro Arapović, Fahrudin
Arnautović, Džafer Bajrami, Stipo Baković, Kemal Ćano,
Nurko Dedić, Taib Dedić, Mustafa Dizdarević, Ado Durek,
Mehmed Hadžić, Tahir Hažbić, Safet Heganović, Adem
Heremić, Dževad Hrustanović,  Fejzo Kaharović, Grgo
Kotromanović, Matija Kotromanović, Ahmet Medić,
Osman Medić, Senad Medić, Dževad Mujkić, Zuhdija
Nezirović, Faik Smajić, Hamo Šehović, Kemal Šehović,
Džemal Topalović, Ivica Vulić, Ismet Žerić. Po mitskom
pravilu da masovni zločin nikad ne ostane bez svjedoka
jedan mučenik se spasio i kasnije sve ispričao.

O sudbini četvorice katolika pričaju ti dugo nakon rata
dvoje njihovih prijatelja, muslimana, s tugom, kada se
slučajno sretnete u Sarajevu, na ulici: „Po sporazumu između
srpske i hrvatske strane budu oni pušteni iz Oboraka i dođu
kućama. Uspjelo im je skupiti papire za odlazak u Hrvatsku,
samo još Doktor treba da im izda potvrdu da mogu ići. Dođu
mu u kuću navečer, on ih lijepo primi, potpiše im potvrdu.
Hvalili se, kad su došli kućama, da im je i rakiju iznio. Istu
noć, kasno, već su bili pozaspali, poslao po njih i svu
četvoricu vratilo u Oborke, u smrt.“ Prisjećaš se, negdje si
već zapisao uspomenu na Grgu Kotromanovića, majstora limara,
snažnu ličnost, koji je po Varcaru i oko njega ali i po svoj
Bosni, limom pokrio i savršene oluke izveo na bezbrojnim
kućama, crkvama i džamijama. Davno, proveo si s njime
visokim i ogromnim nekoliko nezaboravnih sati na krovu
stare kuće u razgovoru dok lebdeći kao leptir na rubu ambisa
mijenja struo oluk zbog kojega je počelo opasno zakisivati
po kućnim zidovima.

Tko bi mogao zamisliti i opisati stanje, život tih dana
u gradu pod dvostrukom opsadom?
Opsjednut izvana:
hrvatska je vojska već do 15. rujna osvojila cijeli južni
dio općinskoga teritorija i grad joj je na artiljerijskom
dometu.
Opsjednut iznutra:
krcat izbjeglicama izluđenim jednako kao i građani, svaki
čas očekuje se pad i ulazak ustaša, svi su putovi zatvoreni
osim onoga jednog što vodi na sjever, k Banjoj Luci
a i ona je puna izbjeglica iz Hrvatske i iz Bosne. Srpska
vojska koja treba da brani grad u rasulu je, demoralizirana,
spremna na bježaniju, i u zraku se osjeća da se sprema
najgore, da je politika izdala.
Pu dugoj i neprekinutoj liniji sve tamo od Ribnika, Medne,
Štrbine na zapadu, do Čirakovca i Majdana na istoku, preko
lisinskih visova iznad grada s kojih se Mrkonjić vidi kao
na dlanu, hrvatska vojska je utvrdila položaje, tu i tamo
na grad doleti topovska granata, topnicima za zabavu,
građanima na stravu i užas. Iz jezika dnevnih izvještaja
srpske vojske, makar je suh i prikrivajući, dobro se mogu
naslutiti razmjere panike i obezglavljenosti:
određene su jedinice „napustile položaj“,
„ostao prazan prostor, što je neprijatelj iskoristio“,
„otkriven je desni bok pješadijske brigade koja se povlači“,
„zbog nepovoljnog položaja jedinice nisu mogle ostati na
svojim položajima“,
„naglo izvlačenje jedinica VRS u širem rejonu Mrkonjića“…

Mnogi su se građani već i prije pokrenuli k Banjoj Luci
i dalje, tko kamo ima i može
a kada je u nedjelju 8. listopada
„neprijatelj otpočeo snažna artiljerijska dejstva
na čitavom frontu, gdje su istovremeno izvodili
pješadijsko-tenkovske napade na liniju odbrane“
te „po najužem dijelu centra Mrkonjić-Grada ispalio
oko 300 projektila“
potekla je u svim mogućim vozilima niz Banjalučku cestu
rijeka uzrujanoga ljudstva, zaokupljenoga samo spasom
glave i života. Pokazalo se to razumnim.
Od onoga utorka 10. listopada kada su
„oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar
Mrkonjić-Grada a potom nastaviti borbena dejstva na pravcu
Mrkonjić-Grad – Trijebovo“
sve do 5. veljače 1996. kada je
hrvatska vojska po dogovoru što ga krvavim
flomasterom iscrtaše Izetbegović, Milošević, Tuđman
u Daytonu, Ohio, vratila srpskoj vlasti i grad i općinsko
područje Mrkonjića, i kada su se izbjegli Srbi mogli
vratiti u opustošeni grad a od Bošnjaka i Hrvata
napokon nije ostao skoro nitko
svih tih stotinusedamnaest dana
bili su dani divlje vojničke samovolje, bezdušne pljačke,
organizirane i pojedinačne, uništavanja, terora. I najgore:
bili su to dani još jednoga masovnog krvnoga zločina
o kojemu svjedoče ostaci tijela srpskih vojnika i civila
pobijenih nakon ulaska hrvatske vojske u grad a pronađenih
u masovnoj grobnici na gradskom pravoslavnom groblju.

Kako je to moglo izgledati kada osloboditeljska vojska
ulazi u pust, prethodno artiljerijski temeljito obrađen
Varcar? Onih četiristotinjak muslimana i katolika
što su u gradu preostali nakon masovne
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta
sve dane oslobađanja provode skutreni u podrumu neke
javne zgrade, u strahu i drhatu. Srpska vojska je odstupila,
svi Srbi iz grada koji su mogli izbjegli su, ostala je šačica
građana koji nisu mogli, nisu htjeli, nisu imali kamo.
Osloboditelji su u ponedjeljak 9. listopada već na prilazima
gradu, opijeni su pobjedom. Pucnjava je zaglušujuća,
više je to šenluk i veselje, nego borba. Zapovjednik neke
od postrojba, stanoviti Andrija Matijaš zvani Pauk
prsi se trijumfalno na tenku, pa kada ga obori loše
kontroliran rafal nekoga njegovog veselog vojnika[3]
nastane strka pa za njom bijes. Odmah to bude oplakano
i ovjenčano kao junačka pogibija legendarnoga zapovjednika
u ljutoj borbi s neprijateljem, gradu u njegovu čast nadjenu
novo ime, Matijaševo, a za odmazdu pobiju srpsku čeljad
koja su se zatekla u gradu – muško, žensko, staro, mlado
njih stotinuosamdesetjedno, i njihovu smrt proglase
pogibijom neprijateljā u borbi.

Među pobijenima nađen je i sedamdesetjednogodišnji
Niko Marić, mrkonjićki advokat, ugledan i omiljen građanin
koji nije imao mogućnosti da izbjegne. Kakav to um
moraš imati da zamisliš staroga advokata, oličenje mirnoće
i trezvenosti, kako ostaje u napuštenom gradu da se bori
protiv nadiruće vojne sile i u toj borbi pogiba! Poslije
svega pronađen je njegov dnevnik u kojemu zadnja bilješka
unesena 10. listopada u šest i po sati ujutro glasi:
„Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali
po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada
granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.“ To se slaže s onim
što smo vidjeli u vojnom izvještaju VRS za 10. oktobar, gdje
potom slijedi podatak da je „povlačenje otpočelo oko 08.45
časova“ te da su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u
gradski centar“. Što se događa s Nikom Marićem u taj strašni
dan između trenutka u kojemu je, zauvijek, sklopio svoj
dnevnik i gledao kako otpočinje povlačenje, i poslijepodneva
kada, zloslutno, ulazi druga vojska? Nikada o tome nećemo
znati ništa, kao što nećemo znati ni kako i kada su čestitoga
starca ubili junaci s Gospinom krunicom o vratu i pod
slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom. Ovo je sve što
znamo: ubijen je tako što mu je glava razbijena nečim
hladnim i tupim, uza nj je nađen njegov ručni sat marke
seiko, koji je prestao raditi  20. listopada.

 

Nikako da se načudiš: kako živo
U tvojim snovima
Mrtvi žive, kako su samo, lukavci
Svježi i okretni, kako
Živi i radosni!
I kako se ti ne zbunjuješ nad sobom
Nad svojim stanjem:
Dobro u času dok ih sanjaš
Znaš da su mrtvi
Okolnosti njihove smrti su ti poznate
A sretan si što su živi
Uživaš u njihovu smijehu
U vašemu toplom razgovoru.

Tako je i s Bajom:
Srećete se u Sokaku kod njegove kuće
U žurbi je, čekaju ga u firmi da vozi direktore
Na službeni put
Nasmijan je, glasan, razmjenjujete uobičajene šale.
Nekomu tko je uza te, kad Baja odžuri uza Sokak
Onim kratkim a žustrim korakom, govoriš:
„Eto, to je Baja!“
Misleći, sve u snu, sve odjednom
Na njegovu svijetlu narav
Misleć na njegovu užasnu smrt.

Ivan Lovrenović


[1] Publicist Milan Jovanović Stojimirović (1898 – 1966), koji se bježeći od austrougarske internacije bio sklonio  u beogradsku duševnu bolnicu kod ujaka, upravnika, dirljivo piše o svojim susretima u bolnici s Kočićem: „Žarko leto 1916. stalo ga je mnogo snage. Podnosio ga je, ali je kopnio. Nekad bi se povratio, kao u jesen 1915. pa bi se u njemu opet probudio stari nacionalist. Jednom mi izreče ove stihove, koje nikad pre toga nisam čuo i koje mi reče da je zapamtio iz mladosti, u gimnaziji: Gore nad nama srpsko je nebo, / Na njemu srpski sedi Bog, / Oko njeg’ Srbi anđeli lebde: / Dvore Srbina Gospoda svog! Kako je bio dirljiv ovaj šovinizam! On mu se podavao melanholično, i deklamovao je elegičnim tonom.“ (Poslednji dani Petra Kočića)

[2] KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije), vojna organizacija formirana u kolovozu 1944. naredbom Josipa Broza Tita sa zadacima „borbe protiv odmetničkih grupa: četničkih, ustaških, balističkih, belogardejskih i drugih ostataka kvislinških formacija na terenu cele zemlje; akcije čišćenja oslobođene teritorije od špijuna, petokolonaša, diverzanata i hvatanja dezertera“. KNOJ je najtješnje surađivao tajnom policijom OZN-om.

Iz prvih djetinjih sjećanja ostala ti je slika kada uniformirani i naoružani niz ulicu gone zapuštene, bradate i izmrcvarene u seljačkim odijelima, a ide šapat: „Pohvatalo tribovske četnike.“

[3] Dugo poslije rata živi taj u svojemu selu u Sinjskoj krajini, svi suborci znaju istinu o događaju, nikada nitko nije progovorio javno, niti je itko o tomu službeno pitan.

 

***

IMG_9810

Ivan LOVRENOVIĆ, književnik

UBIJSTVO BAJE

ivanU svojim ratnim bilješkama koje je vodio u sarajevskom egzilu nakon bijega iz grbavičkog naci-režima, onaj koji bilježi nalazi rijetke fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jednoga. „Petak, nedjelja, 26. do 28. Lipnja, istrgane vijesti iz Varcara. D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. Umro. Muškarci – šesanest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. „Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo.“

Kasnije će saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnom Mrkonjiću: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje bogomolja, prisilno potpisivanje papira  o „dobrovoljnom“ odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima. Bajina sudbina: Jozo Svetninović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, „sva čaršija“ ga je znala i voljela. Takova, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to u gradskoj klaonici. Zahvaljući i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima „u oktobru 1995“ kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao kraijiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska vojska povukla bez ozbiljnijeg otpora:“

(Ivan LOVRENOVIĆ, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013, str. 33.)

baja III

 

 

2 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Bosanac
    Apr 24, 2016 @ 16:41:46

    Hocu da dam komentar Lovrenovica na njegov tekst Da strahote su se dogodile koje su pravili i jedni i drugi i treci Stoje naj veci problem stosu u tim krvavim i manijackim egzekucijama stradali nevini i casni ljudi kao nas Baja Isto jako poznat i casan covjek koga su voljeli svi nas mio i nikada ne zaboravljeni Advokat NIKO MARIC covjek velikoga srca i postenja poginuo je samo zato stojr Srbin Od mahnitoga Nacionaliste koi bi ubio i ridjenu mater damu je Srpkinja bila a tih primjera ima nazalost jako mnogo Naj gora i naj opasnija je bolest Nacionalizam Gore nego bisan pas koga on zarazi ostaje rob citav zivot toga ludila Ja licno mrzim to smece nacionalisticko jer da nije njih i njihovoga nacionalnoga ludila na pristorima bivse Yugoslavije nebi bilo zla OSUDJUJEM SVE NJIH SVETRI STRANE NIKOGA NE STITIM TREBYJUbiti pohvatani i sprovedeni na sud i sto stroze kaznjeni za ZVJERSTVA KOJA SU POCINILI TO STOSU RADILI JE SOTONIN AO I ZA SVA ZLODIJELA BICE KAZNJENI ne moraju na ovome svijetu na drugome i onome vjecnome sigurno da bice baceni u vjecni oganj strasnoga Pakla neka to ne zaborave jerBOG I BOZJE ZAPOVJEDI KYZU NE UBI NE MRZI NE OSVECUJ SE KO NE PISTUJE OVE ZAPOVJEDI SAM JE SEBE BACIO U OGANJ UZASNOGA PAKLA BOG I NJGOVE ZAPOVJEDI KAZU OPROSTI LJUBI BLIZNJEGA SVOGA SVI KOI SU RADILI SUPROTIV ZNA IM SE HELL ILI KAKO HPCETE PAKAO PA SADA VI KOI NOSITE KRVAVE RUKE UBIJAJUCI U IME NACIJE SVOJU BRACU KOJA SU BILA DRUGE NSCIJE NEKA ZNATE STA VAS CEKS OGANJ PAKLENI

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Apr 24, 2016 @ 17:53:01

    Tačno je da su i jedni i drugi i treći – činili zločine.
    Neka svako odgovra za njih, pa ko god bio, kojem god narodu i (ne)vjeri pripadao. Znam međutim pouzdano, da varcarski muslimani/Muslimani/Bošnjaci nisu nikome zla učinili tokom agresije – iz Srbije, Crne Gore, a Boga mi i Hrvatske, o čemu piše i Lovrenović.
    Bošnajci varcarski, nisu otišli ni u čiju zemlju da bi žarili i palili, ubijali, pljakčkali i otimali tuđe, nered na zamlji pravili. Ponosan sam zbog toga, ali i duboko razočaran što su počeli da se navikavaju na zlo i nepravdu koja im se dugo vremena čini.
    Nikad dosta svjedočenja jer dok god ne budu kažnjeni oni koji su krivi za zlo, neće biti mira ni rahatluka, ni pomirnja, a ni oprosta.
    Logoraši Manjače će i poumirati u duhvnom ropstvu od uboja i fizičkih i pisihičkih, kao Španac, Hare… Ne smijemo zamjenjivati teze, pa pristajeti da se od žrtava prave katili, kakva je danas praksa.
    Pravda u prvi plan, pa onda sve drugo.
    U svojoj knjizi “Izgubljeni u stoljeću” za koju je dobio i godišnju književnu nagradu “Meša Selimović,” Lovrenović svjedoči o još jednom događaju iz prošlog Svjetskog rata kada je katolički župnik Don Niko Kajić spašavao Srbe i Muslimane ispred njemačkog streljačkog stroja u Majdanu.
    Mene je rahmetli Putalj vodio na tu njivu gdje sam snimo dokumentarnu reportažu za TV o tom događaju.
    To su Srbi zaboravili, pa je biskup Komarica pri jednim susretom sa dr. Mengeleom podjetio na taj svijetli događaj iz povijesti našeg grada. Ništa nije pomoglo, Mengele je htio ukloniti džamije i crkve jer su bile na pogrešnom mjestu, a muslimane i katolike htio genocidom otjerati sa njihovih vjekovnih kućnih pragova – i to genocidom, da bi danas kao narodni heroj šepurio se gradom…
    Iako je većina Srba stala uz Kaardžića i zločin, mora se reći da je bilo i onih koji su po cijenu života spasavali svoje komšije i susjede. I moju su obitelj spašavali baš oko toga 13. juna 1992. kada im je prijetila smrtna opasnost od četnika koji su ih tražili u stanu da ih pobiju i osvete one što su ih je Đuro Marković, dr. Mengele…poslali da bi ubijali druge, a smrt stigla njih. Moji su tada bili su ko Isme, a kada su se vratili u razvaljeni stan, komšije su ih odvele k sebi i spasile. I HVO I HV su počinili veliki zločin u Varcaru, sve za ralun Velike Hrvatske, opljačkali grad, o čemu Lovrenović također piše. Bude li mi se ikad pružila prilika, boriću se da pravda stigne one zlikovce koji su ubili Niku Marića, moga prijatelja s kojim sam dosta kafi popio zajendo u Penzionreskom domu. Portiv zla smo se dužni boriti na ovom svijetu, a zlikovci neka svode račune s Bogom kada se nađu pred Njim.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: