PRIJATELJIMA – ČITATELJIMA MOGA BLOGA PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN VASKRS

PRIJATELJIMA – ČITATELJIMA MOGA BLOGA PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN VASKRSjaja

Advertisements

OTVARANJE FERHADIJE – UZ DODIKA, VUČIĆA, VLADIKU JEFREMA – (NE)FALI KARADŽIĆ

FERHADIJ, KLIXISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE

Hadži Bedrudin Gušić nazvao je svečanost otvaranja obnovljene džamije Ferhadije balom vampira. Pod tim pojmom misli na one kojima nije mjesto na tom važnom vjerskom skupu, a ne na istinske vjernike i čestite građane. 

  • Vjernici  će se radovati da je najzad, poslije toliko prepreka i ometanja, najljepša banjalučka džamija, ponos ne samo Šehera na Vrbasu, nacionalni spomenik islamske kulture – ponovo na svom mjestu, na radost istinskih svih ma kojoj religiji pripadali, a posebno na radost muslimana.

unutrašnjost ferhadijeHadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što se može posmatrati i kao ukazivanje časti – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira. Čast istinskim vjernicima!

Porad časnih i uglednih gostiju, Islamska zajednica je na otvaranje Ferhadije pozvala i one koji se nikada tu ne bi smijeli pojaviti jer se nisu odrekli one fašističke i barbarske  zločinačke politike koja je ne samo srušila Ferhadiju, nego je počinila i genocid, pa potom Banju Luku posrbila.

Ta politika je svim sredstvima obeshrabrivala povratak Bošnjaka i Hrvata u grad na Vrbasu, pa je Banja Luka i danas najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije.

Ta fašistička politika je na svaki mogući pogan način nastojala onemogućiti  obnovu Frehadije.

Odbor za obnovu (u kojem se nije našao Bedrudin Gušić) bio je suočen sa opstrukcijama i političkim i administrativnim, a manipulirano je i sa srpskim masama koje se se protivile obnovi, a na dan polaganja kamena temljca su podivljale i ubile Murata Badića, palile i kamenovale autobuse hodočasnika.

Bivši, po formatu  mali gradonačelnik – a u suštini veliki primitivac, seljačina, četnik  – Umičević izjavljivao je kako je izgradnja Ferhadije „prst u oko srpskom narodu.“

Novokomponirani povjesničari i muzeolozi, arheolozi i sveznalice, sve veliki lažovi i faslifikatori  –  lansirali su laž kako se na mjestu srušene Ferhadije nalaze temelji nekog starinskog kultnog hrama, pa se, biva, ne bi smjelo dozvoliti da te vrijedne arheološke ostatke poklopi Ferhadija.

Teledirigovana administarcija je raznim smicalicama pokušavala na svaki način spriječiti obnovu Ferhadije uskraćujući građevinsku dozvolu za stožerni objekat oko kojeg se razvijao o rastao Šeher, u kojeg su te seljačne šljegle sa planina kao uljezi poklopivši ga svojim primtivlukom i nacizmom. Sevdahom najpojevaniji grad u Bosni, zašutio je zavijen u crno.

vrbas-miso

Hadži Bedrudin Gušić; Islamska zajednica, Šeher i država Bosna zaboravljaju svoje najveće sinove

I Dodik je upamćen po srbovanju i barbarskom protivljenju obnove Ferhadije.  Drečio se po medijima kako  Ferhadiju treba srušiti ako počne njena obnova bez odobrenja.

Na pitanje holandskih novinara zašto je srušena Ferhadija, kome je smetala, vladika banjalučki, tadašnji i sadašnji Jefrem, je rekao; „Bila je na pogrešnom mestu.“

Dodik i Jefrem su obeveseli Islamsku zajednicu, a posebno muftiju Banjalučkog Osmana Kozlića, pristankom da svojim prisustvom uveličaju svečano otvorenje džamije Ferhadije.

Šta više, Dodik će biti počašćen da drži i govor na otvorenju, a možda će i Jefrem koju prozboriti u smislu „osveštenja Hrama Božjeg Veradije.“

Islamska zajednica se ne drži Božjih zakona koji propisju zabranu muslimanima prijateljovanja s onima koji ih iz kuća na silu istjeravaju, ubijaju i ruše im bogomolje, pa će možda ponuditi Dodiku ili Jefrermu da budu kumovi novosagrađene džamije.  Ulema na čelu sa Kavazovićem, političari koje predvodi B. Izetbegović, navikavaju nas na poniženja, na rezultate genocida i nepravdu. To je isto kao i činiit ih, što bi rekao Simon Wiesenthal, poznati lovac na naciste.

Jefrem

Pravoslavni – četnički pop, k tom vladika Banjalučki, drag gost na otvaranju Ferhadije: “Veradija je bila na pogrešnom mestu, zato je srušena.” Da, zbilja, bila je na pogrešnom mestu  400 godina dok nije i Jevremovim blagoslovom dignuta u nebesa, ostaci uglavnom završili na smaću.Po Jevremu,  i Banjalučani su bili u pogrešnom mestu, mada rodnom gradu, pa ih je zločinom i genocidom trebalo “oterati”…

Možda nas Islamska zajednica zajedno sa tzv. Bošnjačkim političarima misli obmanuti i kako su i Jefrem i Dodik došli tobe.

Nisu!

Oni su bili i ostali četnici fašisti jer i danas slijede onu politiku genocida i urbicida koju je vodio haški osuđenik za genocid Radovan Karadžić koji, da li zbog otvaranja Ferhadije, traži da ga puste na uvjetnu slobodu. Ako su mogli pozvati Dodika, Jefrema i vojvodu Vučića, ne  bi bilo iznenađenje da pozovu i Karadžića. Ako ga Tribunal pusti,  eto zgode da se najde i u Banjoj Luci na mjestu zločina.

Veličanje četničkog genocidnog komandanta u Beogradu, srbovanje u Srebrenici, a evo “dragog gosta” i na otvaranju Ferhadije; počast do počasti za četničkog vojvodu, poniženje za poniženjem za vjernike i građane RBiH koje im priređuju njihova ulema i političari

Priliku da samom svojom pojavom srbuje imaće i četnički vojvoda Aleksandar Vučić. On će možda pred džamijom izuti svoje, pa po izlasku nazuti Muftijine mestve ili kaljače. Ili će kao primitivac, u Džamiju u opancima, ma šta nosio na nogama. Ako zamijeni obuću sa Muftijom,  mogao bi ostvariti blesavi prijedlog iz Mostara kako bi bilo dobro – da Bošnjaci obuju srpske opanke, a Srbi muslimanske cipele, ili mestve. Ove Muftijine ne bi žuljale Vučića, a ni Vučevi opanci bili bi taman Muftiji.

Vučić nije spomenuo zamjenu šubara za „vesove”.

Munaficima koji se kunu u Allaha dž. š. a izdaju i Din i državu, žive i mrtve žrtve genocida, šubare bi dobro pristajale.

stdenstki dom radovan karadžić

Dodik je izjavljivao da Ferhaidju treba srušiti, ako IZ pokuša da je obnovi bez dozvole (četničkih vlasti koje su je i srušile). Na pritsak Amerikanaca, podavio je četnički rep, pa je Ferhadija obnovljena; za javno veličanje Radovana Karadžića i njegove politike koja je počinila genocid i urbicid – Islamska zajdnica mu preko Muftije Kozlića na noge odnosi poziv  za svečano otvaranje Ferhadije neizmjerno se radujući tom svom dragom gostu

Moguće je da će Vučić u novom četničkom svečanom ruhu nazvati muslimane srpskom braćom, u člijem je istrebljenju i sam učestvovao.  Ma šta govorio, on je četnik i od te politike nije odustao. Muslimane odavno uspavljuju ulema i političari istim obmanama i zavravanjem kao i pred zadnji genocid.

Na tom balu vampira govoriće i drugi uzvanici, među njima i Bakir Izetbegović.

Biće to prilika za još jednu amnestiju barbarizma, genocida, progona Banjalučana, ubijanja, rušenja njihovih bogomolja i posrbljavanja grada. Biće to zgoda za prst u oko svim vjernicima i normalinim ljudima.

Bakir je u ime svih muslimana Bošnjaka  dao četnicima garancije za opstanak genocidnog zlodjela RS. On je doveo Vučića na mjesto genocida u Srebrenici, on ga je  rukom ucvijeljenih Majki i Žena zakitio Cvijetom Srebrenice. Biće to prilika da taj maunafik i prevarant uknjiži također jeftine političke poene pričama o suživotu, mirenju, dobrom komšilku, toleranciji… Zaboraviće pravdu, jer se on pravde davno odrekao u korist Velike Srbije i svoga džepa.

Govoriće i Reis Kavazović i muftija Banjalučki Kozlić. Obojica neće kriti svoju radost prisustvom okorjelih četnika na otvoru vjerskog objekta kojeg je srušila njihova politika, kao i drugih uzvanica, poput turskih visokih ličnosti i američke ambasade, koje su također, preko muslimanskih leđa i RBiH amnestirale urbicid i kulturocid finacirajući obnovu Ferhadije i drugih porušenih džamija i islamskih spomenika kulture.

Kozlić je určio poziv cijenjenom gostu, a Dodik na obostranu radost prihvatio. Ukazana mu je čast i da drži govor i ubere jeftine političke poene pred džamijom koju je kanio srušiti. I hoće, bude li prilike jer nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti. “Želimo da (otvaranje Ferhaidje) ima isključivo vjersko-kulturni  značaj,” izjavio je muftija Banjalučki Kozlić, nakon uručenja poziva dragom gostu Dodiku.  Dodik se dokazao kao veliki primitivac, psovač na javnim mjestima i u medijima, nekultuna i zadrta seljačina, kabadahija, nevjernik, lažov, sjecikesa –  koji važi za jednog od najvećih živućih četnika; kao nositelju najvećeg Karadžićevog odlikovanja, još jedno veliko priznanje IZ u ime muslimana – čast uglednog i dragog gosta na otvoru Božje Kuće! I Turska i Amerika su također amnestirale genocid i urbicid – pa i doniranjem za obnovu Ferhadije, umjesto da račun plate oni koju su je srušili. I Kavazović i Kozlić su dovano zaboravili i Srebrenicu i Bratunac, i Zvornik i Foču, a i Tomašicu, moj Varcar da ne spominjem; oni se i ne sjećaju svoje ljetošnje fetve o genocidu u Srebrenici koja bi mogla nositi i naslov Genocid u Banjoj Luci i  čitavoj RBiH, uz separat o rušenju 1.000 muslimanskih bogomolja. Fetva ne bi imala nikakvo pravno niti obavezujuće značenje, jer oni su barbarima oprostili; za njih su oni uvaženi i dragi gosti, koji svojim četničkim prisustvom uveličavaju svečanost, pa bi takva fetva, kao i ona o genocodu u Srebrenici  bila apsurd i podvala.

Biće to zaista bal vampira, onih koji su rušili bogomolje da bi gradili duhovne zidove među komšijama i susjedima raznih vjera, da bi zadojili mržnjom  mlade generacije, a žrtve navikli na nepravdu poslije genocida kojeg poriču. Biće to bal vampira povampirene Velike Srbije koja se ukotvila na obalama Vrbasa u Šeheru.

Zato je dobro da hadži Bedrudin Gušić nije među njima jer bi izgubio abdest i ne bi se osjećao ugodno među četnicima i njihovim muslimanskim slugama, izdajnicima dina i države.

Bedrudin Gušić je uz muftiju Banjalučkog r. Ibrahima ef. Halilovića u najteže vrijeme četničke okupacije Banje Luke i rušenja svih njenih džamija – bio na čelu Islamske zajednice. On je snimo i dokumentirao ostatke rušenja džamija i tako pomogao da istina o barbarima i barbarizmu dopre u svijet, ali ne i do Sarajeva koje barbare smatra najvažnijim gostima na otvaranju Ferhadije, a Ustavni sud im prašta barbarizam, kao i političari i ulema. Na sve ovo, tzv. inteligenecija – šuti.

ferhadija - r1

Foto: Bedrudin Gušić: Ova fotografija je obišla svijet, a najdragocjenije fragmente srušene džamije sklonio je zajendo sa tadašnjim Muftijom Halilovićem i gospođom Husedžinović na sigunrno

Bedrudin Gušić je sa rahmetli  Muftijom i gospođom Husedžinović u suzama skupljao vrijedne fragmente na ruševinama Ferhadije kako ih komunalci ne bi uništili na deponijama za smeće. Sada se s tim hvale oni koji s tim opasnim poslom nejmaju nikakave veze – kako je biva svaki kamen Ferhadije na svom mjestu. Svaki jeste, ali ne i onaj pravi. Bedrudin je preko četničkih punktova noseći glavu u torbi  odlazio u Zagreb – širio istinu o stradanju muslimana i katolika Banje Luke, a iz Zagreba se vraćao kamionima punim humanitarne pomoći. Zastrašivali su ga, prijetili mu. Najzad, morao je sa svojom obitelji  otići iz Banje Luke, ali on Šeher nikada nije duhovno napustio. Svoje izbjegličke dane i svaki dolazak u Banju Luku on ispunjava borbom za istinu o zločinu nad mirnim građanima i lijepim Šeherom. U Banjoj Luci  je danas i svijećom teško naći pravog Banjalučanina. U Grdau je sve posrbljeno nakon sistemaski provedenog genocida i urbicida koji je nastvaljan u miru. U grad su se uselili četnički mitski junaci i Srđa Zlopogleđa.

IMG_9968

Fragment hronograma – tariha – o gradnji Ferhadije koji su spasili Gušić, gospođa Husedžinović i r. Muftija Halilović, čijim se perjem sada kite drugi. Ako, znajući da su Ti fragmenti na mjestu, i hadži Bedrudinovo srce je bliže onom mjestu gdje bi inače trebalo biti

Umjesto da krikne do nebesa, da traži pravdu, Islamska zajednica i bošnjačka nadri-politička garnitura srbalija potrudila se da nas ponizi posrbljavanjem i same svečanosti otvaranja Ferhadije ukazujući počast onima – poput Dodika, Vučića i Jefrema umjesto da ih primoraju da se pokaju  i mole za oproštaj prije nego bace pogled na Ferhaidju, a kamo  li priđu mjestu njihova barbarizma kojeg su odobravali i kojeg se ne odruču. Tu im se pruža prilika da uknjiže jeftine političke poene, kod kuće i u svijetu.

Bakir i Kavazović

Kavazović i Izetbegović – El Fatiha, na brzaka, onako bosanski; u jednoj ruci Mushaf, u drugoj poziv četnicima na otvor Ferhadije koju je srušila politika koju oni danas nastavljaju, a  koju i ne kriju. Dokle će nas ova dvojica poniđavati?

“Želimo da ovaj događaj ima isključivo vjersko-kulturni značaj te da kao takav bude pozitivna prekretnica u budućim odnosima naroda u BiH. Očekujemo da svako od nas vodi računa o ugledu IZ BiH i dostojanstvu muslimana”, rekao je Osman ef. Kozlić, predsjedavajući Odbora, muftija Banjalučki – ostao živ – munafik kakav je i bio! Možda bi ljudi i vodili brigu o ugledu IZ, ali Kozlić i ekipa se udarnički trude da taj ugled srozaju i bace ga pod noge četnicima. Kozlić nije sposoban ni jednu kozu čuvati, a kamo li brigu brinuti o muslimanima banjalučkog Muftiluka. On nije jednostvano za taj posao!

Nakon što su uvaženim i cijenjim gostima četnicima razaslali pozive, oglasio se i Islamski sabor u liku njegova Predsjednika, Hasana Čengića, glavnog financijskog “stručnjaka” i haznadara Alije Izetbegovića koji je na ime obrane i pomoći građanima RBiH prikupljao donatroska sredstva po svijetu.  Nije neka suma, tek dvadesetak milijadi njemačkih maraka u današnjoj vrijednosti; pare su završile uglavnom u privatnim džepovima najuže Alijine halke. Sada se kao ugledni musliman,  zaštitnik opljačkanih i poniženih muslimana Čengić okomio na Tribunal i nedupustivo blagu presudu Karadžiću. Nije ni spomenuo ukidanje genocidne RS, niti RBiH. Dok je RS, biće prilike i za muslimaniju.

čengić

Hasan Čengić, povjernik Alije Izetbegovića za novac od donacija za obranu zemlje i  preživljavanje građana BiH: Umije s tuđim parama, pogotovo našim. Za dejtonsko stranačko sudstvo – čist je i blistav ko rosa  (u podne). U Skupštini BIO koja je deverala oko tih bezveznih 20 miljuna DEM bio je i reis Kavazović, sada opet zajedno – Hasan – predsjednik Sabora, Husein – Reis IZ. Na Saboru IZ  ni jedan ni drugi nisu ni spomenuli pravdu za RBiH da ne bi, zar, izišli iz hatora  četnicima koje su kao drage i uvažene goste pozvali na otvor Ferhadije

Na istom skupu reis Kavazović je kritikovao beogradsku Srpsku pravoslavnu crkvu, zaboravljajući  namjerno kako je snažni izdanak te zločinačke crkve i sam vladika Jefrem  – kojeg je pozvao na otvorenje Ferhadije: “Posjeta pape Franje Sarajevu sredinom prošle godine osnažila je međunarodnu poziciju BiH i otklonila bojazan da Katolička crkva podržava separatističke politike u BiH. Taj dojam, nažalost, nemamo kad su u pitanju javni istupi ljudi iz vrha Srpske pravoslavne crkve iz Beograda. Dapače, oni ohrabruju srpski nacionalizam i isključivost, i doprinose veličanju zločina i zločinaca, čime dodatno otežavaju put pomirenja, razumijevanja i osiguranja boljeg života svih građana BiH, kazao je Kavazović.

A šta radi Dodik, šta radi Jefrem i ostala črtnička bratija na čelu sa Vučićem?

Karadžić je od Tibunala zatražio puštanje na privremenu slobodu. Ako mu se hitno udovolji, a moguće je, jer Tribunal je milostiv prema takvima, mIMG_0039ogla bi IZ – Kavazović i Izetbegović – preko mutavog ali razdraganog Muftije Kozlića – pozvati Karadžića i on prisustvuje otvaranju Ferhadije koju je srušio. Možda IZ i Izetbegović se ne bi smjeli usuditi toliko poniziti i Din, i žrtve genocida,  Bosnu i Šeher Banju Luku. Ali, nedopustivo  preveliko poniženje učinjeno je već i ukazivanjem počasti četničkom vojvodi Vučiću, zatim Dodiku kao upornom negatoru države BiH i višestrukom udarniku u nastavljanju Karadžićeve ratne politike u miru, uz blagoslov popa Jefrema. Tako – kao da je i sam Karadžić prisutan na tom balu vampira.

***

Posljednja vijest – 26. 04. 2016.

Dodik poklonio ćilime za Ferhadiju

NEMA TOGA ĆILIMA POD KOJIM SE MOŽE SAKRITI DODIKOVO ČETNIŠTVO NASTAVLJANJEM POLITIKE RADOVANA KARADŽIĆA 

dodikovi ćilimiNe postoji ćilim pod koji Dodik može sakriti svoje četništvo i uporni nastavak politike Radovana Kradžića, niti ima hasure pod koju Islamska zajednica može sakriti svoj munafikluk: “Ovdje sam da izrazim veliko zadovoljstvo što je Ferhadija završena i što smo uoči njenog otvaranja”, istakao je Dodik.

Te su Dodikove riječi  plaho obveselile Kozlića: “Jako sam zadovoljan i srećan što se sve odvija po planu i zahvalan sam predsjedniku RS Miloradu Dodiku na današnjoj posjeti i velikom poklonu koji nam je donio.”

Novine ne pišu jesu li to opljačkani džamijski ćilimi, ili ih je Dodik kupio parama poreskih obveznika, među njima i muslimana.

Makar i danajske, hedije su drage hodžama poput Kozlića koji se niti Boga boje, niti ljudi stide.

***

Nekoliko povjesnih fotografija: na prvoj, starinskoj – Ferhadija, ljepotica Šehera, Bijeli labud, kojeg su ubli din-dušmani, a Islamska zejdnica i tzv. bošnjački zaštitnici – obnovili parama muslimana Bosne i drugih zemalja, među kojima i USA, sve kako bi amnestirali zločin i barbarizam počnitelja, pa ih nakon svega pozvali  na svečano otvorenje Ferhadije, kao da su sve jedan do drugog Ferhad-paše, kao da su se odrekli zločinačke genocidne brbarske politike.

Oni su bili i ostali četnici i nakad neće doći tobe.

To su vukovi u janjećoj kožici –  četničkom vojvodi to i samo ime potvrđuje, a iZ i političari koji njome vladaju – žele nas ubijediti da su to dobre duše, mirni i fini janjci – što je uvreda za zdravu pamet, a  poniženje do bola.

Čak kada bi ta četnička bratija kleklnula na koljena pred Ferhadijom na njenom otvoru i od muslimana zatražila oprost, ne bi im niko smio povjerovati jer to su obične hulje i lažovi. 

Svaki nekažneni zločin će se ponoviti, kao što se ponavljaju genocidi nad muslimanima; opet će neko praštati zločincima u ime žrtava, a ulema polagati temeljce porušenim džamijama kao Cerić, obnavaljejući ih parama – derući kožu sa grbače poniženih muslimana  – ako ih  i uopće i preostane do tada… 

 

Ivan LOVRENOVIĆ: LJEPOTE ABRAHAMSKOGA TROVJERJA I UBISTVO BAJE

Nisu se u ovome ratu, kao u onome, u Varcaru
smjenjivale i kroza nj prolazile
vojske sve do u ranu jesen Devedesetpete
kad je već sve bilo ustvari gotovo
a o tome krvavom listopadskom šenluku
vojnika s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim
krvavo-bijelim šahovskim grbom
još će ovdje biti riječi.

Bratsko klanje u našim krajevima, izgleda
najbolje uspijeva i najveću radost pruža u ljeto
u zrelo i zlatno ljeto
u onome njegovu pijanom vrhuncu nekako
između polovice lipnja i polovice kolovoza
razdoblju u koje padaju svi najvažniji svetitelji
i svi najljepši godovi
domaćega abrahamskog trovjerja:

Sveti Anto Padovanski
„Mala Ćaba“ na Ajvatovici iznad Prusca
Sveti Ivo Podmilački
Vidovdan i sveti srpski mučenik knez Lazar
Sveti apostoli Petar i Pavao
Sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Divice Marije
Sveti Ilija prorok

prvo po novom pa po starom kalendaru
s ilindansko-alidžunskim kršćanskim i
muslimanskim teferičima po bosanskim
svetištima i dovištima koja su to isto
barem tri hiljade godina unatrag u prapovijest
samo pod uvijek iznova prilagođavanim
kultnim obličjima kojima se prepokrije ono
zatečeno onako kako koja nova vjera potisne
prethodnu, kako koji novopridošli narod
potčini ili istrijebi prethodni

te Velika Gospa katolička ȕ po kolovoza
i odmah za njom
Preobraženje Gospodnje pravoslavno
kada se, govorilo se, priobrazi i gora i voda
i prestaju žestine ljeta.

Onaj koji bilježi nikada nije imao dara ni zanimanja
za mislioce rata i njihovu zavodljivu književnost; Sun Tzu,
Schmitt, Jünger – kapa dolje njihovoj lednoj
genijalnosti – nisu njegovi miljenici, a o Clausewitzevu
iskazu: “Mir je snježni zimski pokrov pod kojim snage
drijemaju i polagano se razvijaju. Rat je žar ljeta koji brzo
razvija i potiče zrelost.” da se promišljati svakojako,
najprije kao o dobro sročenoj pjesničko-filozofskoj
krinki za apologiju rata.

Pa se u svojoj neznavenosti pita prizemno i jednostavno
nije li sve to s ljetom tek pusta logika rata: s velikim
klanjem najpametnije je početi u ljeto i gledati
da sve što prije oposliš
prije kiša, prije kratka dana, studeni, snjegova
tako ćeš s najmanjim troškom najviše poraditi.
Kakomudrago, sve najveće izgibije
i sva najushićenija masovna zločinstva vazda su
ovdje u ljetno doba padala
u zrelo i zlatno ljeto:
i kad je  sultan Mehmed Drugi 1463. uzimao Bosnu
i  kada je serasker reformskoga sultana Abdul Medžida
Latas  krenuo 1850. da satire pobunjene muslimanske
prvake protivne modernizaciji Carstva i Bosne
i kada su habsburške trupe 1878. ulazile u Bosnu
da je civiliziraju.
I u ljeto Četrnaeste.
I u ljeto Četrdesetprve.

Ljeto Devedesetdruge Varcarani koji su ga preživjeli
zaboravit neće nikad.

Nije grad morao čekati službeni nastanak srpske
republike u Bosni. I prije nego što je Devedesetdruge
na dan Svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana
27. januara po julijanskom kalendaru a devetoga
po gregorijanskom proglašena ona prva
grad je bio i kroz cijeli rat ostao
u toplim njedrima srpstva
ni od koga ugrožavanim
sve je u njemu bilo srpsko
i vlast i bog i anđeli njegovi i nebo nad njim
baš kako je nekad davno pjevao zaneseni sarajevski
gimnazijalac sa Zmijanja Petar Kočić.[1]
Podalje su bili frontovi i bitke
drukčiji se ovdje vodio rat:

planski teror
zastrašivanje
otpuštanje s posla
mobilizacija za rat preko Save
prisilni rad
istjerivanje iz stanova
oduzimanje imovine
pljačke
batine
mučka ubojstva

a za to nisu trebale dolaziti vojske, obavljale su to
vrijedne lokalne vlasti i hristoljubive patriotske snage
e da bi grad posvećen junačkome Petru Mrkonjiću
Kralju Oslobodiocu, napokon i zauvijek osvanuo
oslobođen od nesrpske nečisti. Civili, dojučerašnji
mirni i od svakog dobro viđeni građani
trgovci, zanatlije, činovnici, vozači, uspješni menadžeri
preko noći postaju opasni ustaše i fundamentalisti
pa ih gone na ropske kuluke
da kopaju puste kilometre
za vodovod bezvodnom Tribovu
Doktorovu rodnom selu

a Doktor je SDS-ov gospodar života i smrti u gradu,

ili u logor na Manjaču pod krvavu torturu,
ili u Podbrdo gdje je mučilište u „objektima Klaonice“…

Ostao je nepoznat Doktorov odgovor na pitanje
jednoga od kulučara: „Što si se, bolan, ispizmio na nas,
nismo ti oca ubili mi, ubio ga je KNOJ“[2], ali sámo pitanje
nudi mnogo slućenih odgovora i mračnih pretpostavki.

Ponešto od svih navedenih mjera mnoge je Varcarane
krive vjere i nacije snalazilo kroz cijelo to zlo proljeće
ali su se još držali
ponosni, ukorijenjeni zavičajci
još nisu pomišljali na konačni odlazak kao spas
i jedino rješenje. No stiže trinaesti dan lipnja
kobna subota, kada u grad pada vijest
da su u poslijepodnevnom okršaju
s hrvatskim i muslimanskim snagama iz Jajca
na Šebezovim livadama u Barevu
daleko negdje na međuopćinskoj međi koja je sada
ratna granica, izginuli srpski rezervni milicioneri
iz Mrkonjića Zoran Bogojević, Petar Čigoja, Živodrag
Čulić, Stanislav Eremija, Zoran Gavrić, Milan Iličić,
Branko Iveta, Branko Jakovljević, Dragan Jarić,
Zoran Karać, Zdravko Kojić, Radovan Konjević,
Lazar Laketa, Mlađen Malešević, Miroslav Milić,
Dušan Palalić, Čedo Savičić, Dušan Sikimić, Zoran
Soldat, Petar Tešanović – sve mladi ljudi, neki još
neoženjeni, materina čeda, očeve uzdanice.
Za mnoge ti u povjerljivom razgovoru više od
petnaest godina nakon svega s iskrenim žalom
tvoj drug iz djetinjstva D., jedan od šačice katolika
što su preostali u gradu, kaže: „Velika je to grehota,
bili su momci ko srma, mirni, tek počeli živit.“

Mnogo je nejasnoga oko toga pohoda i danas, tek
spominje se Uroš P., načelnik policijske stanice
u Mrkonjiću, koji je te momke naoružao i mimo
njihove volje, neiskusne, poveo u akciju
razoružavanja i istjerivanja Hrvata i Muslimana iz
sélā Vlasinje i Liskovica. Ulogorili su se u Šebezima,
kaže predaja, načelnik nije poduzeo nužne mjere
osiguranja pa kad su ih jajački hosovci i teritorijalci
iznenadili i svom žestinom napali
nisu imali šansu nikakvu.

Sutradan, u nedjelju, katolicima je
dupli blagdan: prekjučer bilo je Srce Isusovo, jučer
sveti Anto Padovanski omiljeni svetac u svoj Bosni
a po crkvenom običaju ti se sveci prenesu
na nedjelju prvu koja dođe
pa je crkva za prijepodnevne pučke mise puna.
Za masakr u Šebezima mnogi još nisu ni čuli
pa kad se razilaze kućama još su u svečanom
misnom raspoloženju. Oko njih, međutim
počinje divlji lov: u dijelove grada
s hrvatskim i muslimanskim kućama ulijeću
policijski kombiji, hvataju redom i ubacuju u njih
muškarce uz bijesne psovke i batine.

I Bȁja je tako dignut, uz neki koban dodatak
o kojemu postoje ponešto različite verzije. Što je
iz svih njih moguće razabrati: u strmu ulicu Sokak
koja vodi u Čaršiju, pred kuću mirnoga i vedrog
Joze Svetinovića Baje vozača u firmi „Zadružna trgovina“
vrsnoga pjevača kako u crkvenom, tako i u gradskom zboru
KUD-a „Jedinstvo“ došli su mrki hvatači u uniformama
i pod oružjem. Poznavajući ih dobro izišao je pred njih
i nasmijan kao i uvijek priupitao jednoga nešto
kao: šta se to dogodilo, komšija.
Protumačiše to kao podsmijeh,
stadoše psovati i prijetiti a taj upitani svom ga snagom
udari šakom po licu i raskrvavi.
Ubacili su ga u kombi, zajedno s još nekoliko komšija
i odvezli u stanicu milicije.

Po jednoj verziji Bajin stariji brat Marko, kovač
zatvoren zajedno s njim, kad je naslutio
da se Baji sprema najgore ponudi se načelniku milicije
da uzmu njega a Baju puste. Dobio je smrknut
odgovor da se moli bogu za svoju glavu a za Baju
bolje mu je da ne pita jer „Baji spasa nema!“
Iz milicijske stanice prevezen je u Podbrdo
u Klaonicu, desetak kilometara od grada prema Ključu
zajedno s desetinama pohvatanih muslimana
i nekoliko katolika, svojih komšija. Svi su,
tko manje tko više, bijeni, mučeni, mrcvareni
ali Baja najstrašnije. U utorak šesnaestoga lipnja
nakon još jednoga batinanja, bacili su ga natrag
među zatvorenike. Polomljen i izobličen
u jezivim mukama i u krvavom hropcu
poživio je još petnaestak minuta.

Preko Varcara navukao se gust mrak – od noćnoga
ne manji onaj danji. Iz njega i o njemu u godinama
što slijede čulo se malo a to malo što se čulo, uvijek
mráčno, zlo. Tako je iz grada izašla i do tebe našla put
vijest o strašnom kraju tvoga školskog druga Milenka O.
Zapisao si je tada, stegnuta grla, zgrčenom rukom, a
namjeran si je ponavljati, kao zavjet i nježan pomen:
otišao je daleko niz rijeku do Mandina Vira, bila je studen
velika, prerezao je vene i u hladnu vodu položio široko
raširene ruke; tako je iskrvario i umro. Milenko O. bio je
Srbin. Uvijek je bio melankoličan, gospodstven, gadljiv.
Je li se to Milenko tako spasio? Jesu li, u srcu zločina,
Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se
stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike
jedini ljudski izbor?

Teror, zastrašivanje, otpuštanje s posla, prisilni rad,
istjerivanje iz stanova, premlaćivanje, pljačka –
to se nastavilo i pojačalo, postalo sistem. Stara
Krzlaragina džamija, amblem grada, srce čaršije, dignuta
u zrak, Hamidija džamija u Rici srušena, crkva apostola
Filipa i Jakova zapaljena. Pred užasima svakodnevnice
ponos i ukorijenjenost počeše naglo kopniti: vlastiti grad
ukaza se zavičajcima kao smrtna klopka. Uto je vlast
smislila „zakonit“ način progona koji će kasnije u
prijetvornoj engleštini svjetske diplomacije biti nazvan
ethnic cleansing, etničko čišćenje. Sve više nevoljnika
prihvaća taj izlaz koji im vlast nudi. Vidio si i sačuvao
formular koji su morali potpisati da bi izašli:

IZJAVA O DOBROVOLJNOJ PROMJENI
MJESTA PREBIVALIŠTA

Ja (ime, očevo ime, prezime) sa prebivalištem u
Mrkonjić–Gradu, u ime svojih članova uže porodice
i to (imena), izjavljujem da smo dobrovoljno odlučili,
bez bilo kakvog pritiska, promijeniti mjesto
prebivališta. Dajući ovu izjavu, saglasni smo da
našom pokretnom i nepokretnom imovinom
raspolažu nadležni organi opštine Mrkonjić–Grad.
Izražavajući svoju i volju svoje porodice
svojeručno potpisujem ovu izjavu.

NAPOMENA:
Ova izjava ima svojstvo DOZVOLE Skupštine opštine
Mrkonjić–Grad da gore imenovana lica mogu nesmetano
napustiti teritoriju opštine Mrkonjić–Grada.

DOSTAVLJENO:
1)      Davaocu izjave
2)      SO Mrkonjić––Grad

Pokrenuše se, tako
zavičajci
osuše se iz svojega grada
dobrovoljno, bez bilo kakvog pritiska
prsnuše na sve strane
sretni s glavom na ramenima.
Eno ih danas na adresama o kojima nikada sanjali nisu:
Kanada, Amerika, Švedska, Njemačka, Australija… I groblja
su već tamošnja dosad naselili. Živima internet stvara
iluziju da se zavičajno „druže“, da su još svoji. Prema
svim mogućim informacijama, a onaj koji bilježi skupljao
ih je odakle god je mogao i uvijek iznova provjeravao,
u gradu je na kraju ostalo otprilike tristopedeset
muslimanskih i pedesetak katoličkih duša.
Pred početak rata
(taman su se 1991. godine svi bili uredno popisali)
prvih je u gradu bilo 1450, drugih 354, od ukupnih 8.422
stanovnika – brojevi govore sve o razmjerima
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta.

U ljeto Devedesetpete  okrenuo se rat. Ljudska hekatomba
u Srebrenici, opsada Bihaća sa slutnjom sličnoga ishoda –
naveli su jake Zapada da se upletu i promijene odnos snaga.

Velja kruška u grlo zapadne.
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je počela skakati;
prepuniste mješinu grijeha!
pjevao je vladar-pjesnik prije vijek i po
na usta vladike Danila, lika pomalo
hamletovskog.
Znaju li, mogu li osjetiti
baštinici i poklonici što se kunu u veličinu
i mudrost Pustinjaka cetinjskoga
da je njegova strašna kletva-opomena
zadržavši smisao promijenila smjer
sad, u ljeto Devedesetpete
njima upućena; sad i odsad?

Sada su jaki sa Zapada voljni Srbima dati samo u Bosni
i to ne sve ono što vojno drže: srpske snage moraju pustiti
Knin i Hrvatsku, moraju ostaviti Grahovo, Krupu Bosansku,
Drvar, Petrovac, Ključ, Jajce, Šipovo, Vakuf Donji – i one
to čine uz glumljeni ili nikakav otpor hrvatskim i bosanskim
snagama, sukcesivno, po diktatu jakih i prema tajnim
naredbama svojih glavešina. Mrkonjić zakratko ostaje izvan
dogovora, u nejasnom statusu, pa se u njega slijeva silno
mnoštvo nesretnika iz napuštenih gradova u bijegu i strahu
od tuđih vojska željnih pobjeda, na odmazdu spremnih.

U te dane pada još jedno masovno stradanje Varcarana.
U srpskoj vojsci koja još drži položaje oko Donjega Vakufa
preimenovanog u Srbobran, jedna jedinica u kojoj ima
i Mrkonjićana raspoređena je u selo Oborke na putu prema
Travniku. Uz nju je roblje za kopanje rovova – tridesetak
Varcarana, većinom muslimana uz četvoricu katolika.
Kada 12. rujna u komandu stiže naredba za napuštanje
položaja i povlačenje, bijes i gorčina poraza okreće se
u mržnju na robove, pa na pitanje:

što s njima, nije li nam
dosta svoje brige,
zar ćemo i njih vući za sobom
i još ih hraniti

pada krvav dogovor. U noći s 12. na 13. rujna
čuvari ih izvode u dvorište osnovne škole u Oborcima
i postrijeljaju. Ovo su im imena: Ibro Arapović, Fahrudin
Arnautović, Džafer Bajrami, Stipo Baković, Kemal Ćano,
Nurko Dedić, Taib Dedić, Mustafa Dizdarević, Ado Durek,
Mehmed Hadžić, Tahir Hažbić, Safet Heganović, Adem
Heremić, Dževad Hrustanović,  Fejzo Kaharović, Grgo
Kotromanović, Matija Kotromanović, Ahmet Medić,
Osman Medić, Senad Medić, Dževad Mujkić, Zuhdija
Nezirović, Faik Smajić, Hamo Šehović, Kemal Šehović,
Džemal Topalović, Ivica Vulić, Ismet Žerić. Po mitskom
pravilu da masovni zločin nikad ne ostane bez svjedoka
jedan mučenik se spasio i kasnije sve ispričao.

O sudbini četvorice katolika pričaju ti dugo nakon rata
dvoje njihovih prijatelja, muslimana, s tugom, kada se
slučajno sretnete u Sarajevu, na ulici: „Po sporazumu između
srpske i hrvatske strane budu oni pušteni iz Oboraka i dođu
kućama. Uspjelo im je skupiti papire za odlazak u Hrvatsku,
samo još Doktor treba da im izda potvrdu da mogu ići. Dođu
mu u kuću navečer, on ih lijepo primi, potpiše im potvrdu.
Hvalili se, kad su došli kućama, da im je i rakiju iznio. Istu
noć, kasno, već su bili pozaspali, poslao po njih i svu
četvoricu vratilo u Oborke, u smrt.“ Prisjećaš se, negdje si
već zapisao uspomenu na Grgu Kotromanovića, majstora limara,
snažnu ličnost, koji je po Varcaru i oko njega ali i po svoj
Bosni, limom pokrio i savršene oluke izveo na bezbrojnim
kućama, crkvama i džamijama. Davno, proveo si s njime
visokim i ogromnim nekoliko nezaboravnih sati na krovu
stare kuće u razgovoru dok lebdeći kao leptir na rubu ambisa
mijenja struo oluk zbog kojega je počelo opasno zakisivati
po kućnim zidovima.

Tko bi mogao zamisliti i opisati stanje, život tih dana
u gradu pod dvostrukom opsadom?
Opsjednut izvana:
hrvatska je vojska već do 15. rujna osvojila cijeli južni
dio općinskoga teritorija i grad joj je na artiljerijskom
dometu.
Opsjednut iznutra:
krcat izbjeglicama izluđenim jednako kao i građani, svaki
čas očekuje se pad i ulazak ustaša, svi su putovi zatvoreni
osim onoga jednog što vodi na sjever, k Banjoj Luci
a i ona je puna izbjeglica iz Hrvatske i iz Bosne. Srpska
vojska koja treba da brani grad u rasulu je, demoralizirana,
spremna na bježaniju, i u zraku se osjeća da se sprema
najgore, da je politika izdala.
Pu dugoj i neprekinutoj liniji sve tamo od Ribnika, Medne,
Štrbine na zapadu, do Čirakovca i Majdana na istoku, preko
lisinskih visova iznad grada s kojih se Mrkonjić vidi kao
na dlanu, hrvatska vojska je utvrdila položaje, tu i tamo
na grad doleti topovska granata, topnicima za zabavu,
građanima na stravu i užas. Iz jezika dnevnih izvještaja
srpske vojske, makar je suh i prikrivajući, dobro se mogu
naslutiti razmjere panike i obezglavljenosti:
određene su jedinice „napustile položaj“,
„ostao prazan prostor, što je neprijatelj iskoristio“,
„otkriven je desni bok pješadijske brigade koja se povlači“,
„zbog nepovoljnog položaja jedinice nisu mogle ostati na
svojim položajima“,
„naglo izvlačenje jedinica VRS u širem rejonu Mrkonjića“…

Mnogi su se građani već i prije pokrenuli k Banjoj Luci
i dalje, tko kamo ima i može
a kada je u nedjelju 8. listopada
„neprijatelj otpočeo snažna artiljerijska dejstva
na čitavom frontu, gdje su istovremeno izvodili
pješadijsko-tenkovske napade na liniju odbrane“
te „po najužem dijelu centra Mrkonjić-Grada ispalio
oko 300 projektila“
potekla je u svim mogućim vozilima niz Banjalučku cestu
rijeka uzrujanoga ljudstva, zaokupljenoga samo spasom
glave i života. Pokazalo se to razumnim.
Od onoga utorka 10. listopada kada su
„oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar
Mrkonjić-Grada a potom nastaviti borbena dejstva na pravcu
Mrkonjić-Grad – Trijebovo“
sve do 5. veljače 1996. kada je
hrvatska vojska po dogovoru što ga krvavim
flomasterom iscrtaše Izetbegović, Milošević, Tuđman
u Daytonu, Ohio, vratila srpskoj vlasti i grad i općinsko
područje Mrkonjića, i kada su se izbjegli Srbi mogli
vratiti u opustošeni grad a od Bošnjaka i Hrvata
napokon nije ostao skoro nitko
svih tih stotinusedamnaest dana
bili su dani divlje vojničke samovolje, bezdušne pljačke,
organizirane i pojedinačne, uništavanja, terora. I najgore:
bili su to dani još jednoga masovnog krvnoga zločina
o kojemu svjedoče ostaci tijela srpskih vojnika i civila
pobijenih nakon ulaska hrvatske vojske u grad a pronađenih
u masovnoj grobnici na gradskom pravoslavnom groblju.

Kako je to moglo izgledati kada osloboditeljska vojska
ulazi u pust, prethodno artiljerijski temeljito obrađen
Varcar? Onih četiristotinjak muslimana i katolika
što su u gradu preostali nakon masovne
dobrovoljne promjene mjesta prebivališta
sve dane oslobađanja provode skutreni u podrumu neke
javne zgrade, u strahu i drhatu. Srpska vojska je odstupila,
svi Srbi iz grada koji su mogli izbjegli su, ostala je šačica
građana koji nisu mogli, nisu htjeli, nisu imali kamo.
Osloboditelji su u ponedjeljak 9. listopada već na prilazima
gradu, opijeni su pobjedom. Pucnjava je zaglušujuća,
više je to šenluk i veselje, nego borba. Zapovjednik neke
od postrojba, stanoviti Andrija Matijaš zvani Pauk
prsi se trijumfalno na tenku, pa kada ga obori loše
kontroliran rafal nekoga njegovog veselog vojnika[3]
nastane strka pa za njom bijes. Odmah to bude oplakano
i ovjenčano kao junačka pogibija legendarnoga zapovjednika
u ljutoj borbi s neprijateljem, gradu u njegovu čast nadjenu
novo ime, Matijaševo, a za odmazdu pobiju srpsku čeljad
koja su se zatekla u gradu – muško, žensko, staro, mlado
njih stotinuosamdesetjedno, i njihovu smrt proglase
pogibijom neprijateljā u borbi.

Među pobijenima nađen je i sedamdesetjednogodišnji
Niko Marić, mrkonjićki advokat, ugledan i omiljen građanin
koji nije imao mogućnosti da izbjegne. Kakav to um
moraš imati da zamisliš staroga advokata, oličenje mirnoće
i trezvenosti, kako ostaje u napuštenom gradu da se bori
protiv nadiruće vojne sile i u toj borbi pogiba! Poslije
svega pronađen je njegov dnevnik u kojemu zadnja bilješka
unesena 10. listopada u šest i po sati ujutro glasi:
„Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali
po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada
granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.“ To se slaže s onim
što smo vidjeli u vojnom izvještaju VRS za 10. oktobar, gdje
potom slijedi podatak da je „povlačenje otpočelo oko 08.45
časova“ te da su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u
gradski centar“. Što se događa s Nikom Marićem u taj strašni
dan između trenutka u kojemu je, zauvijek, sklopio svoj
dnevnik i gledao kako otpočinje povlačenje, i poslijepodneva
kada, zloslutno, ulazi druga vojska? Nikada o tome nećemo
znati ništa, kao što nećemo znati ni kako i kada su čestitoga
starca ubili junaci s Gospinom krunicom o vratu i pod
slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom. Ovo je sve što
znamo: ubijen je tako što mu je glava razbijena nečim
hladnim i tupim, uza nj je nađen njegov ručni sat marke
seiko, koji je prestao raditi  20. listopada.

 

Nikako da se načudiš: kako živo
U tvojim snovima
Mrtvi žive, kako su samo, lukavci
Svježi i okretni, kako
Živi i radosni!
I kako se ti ne zbunjuješ nad sobom
Nad svojim stanjem:
Dobro u času dok ih sanjaš
Znaš da su mrtvi
Okolnosti njihove smrti su ti poznate
A sretan si što su živi
Uživaš u njihovu smijehu
U vašemu toplom razgovoru.

Tako je i s Bajom:
Srećete se u Sokaku kod njegove kuće
U žurbi je, čekaju ga u firmi da vozi direktore
Na službeni put
Nasmijan je, glasan, razmjenjujete uobičajene šale.
Nekomu tko je uza te, kad Baja odžuri uza Sokak
Onim kratkim a žustrim korakom, govoriš:
„Eto, to je Baja!“
Misleći, sve u snu, sve odjednom
Na njegovu svijetlu narav
Misleć na njegovu užasnu smrt.

Ivan Lovrenović


[1] Publicist Milan Jovanović Stojimirović (1898 – 1966), koji se bježeći od austrougarske internacije bio sklonio  u beogradsku duševnu bolnicu kod ujaka, upravnika, dirljivo piše o svojim susretima u bolnici s Kočićem: „Žarko leto 1916. stalo ga je mnogo snage. Podnosio ga je, ali je kopnio. Nekad bi se povratio, kao u jesen 1915. pa bi se u njemu opet probudio stari nacionalist. Jednom mi izreče ove stihove, koje nikad pre toga nisam čuo i koje mi reče da je zapamtio iz mladosti, u gimnaziji: Gore nad nama srpsko je nebo, / Na njemu srpski sedi Bog, / Oko njeg’ Srbi anđeli lebde: / Dvore Srbina Gospoda svog! Kako je bio dirljiv ovaj šovinizam! On mu se podavao melanholično, i deklamovao je elegičnim tonom.“ (Poslednji dani Petra Kočića)

[2] KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije), vojna organizacija formirana u kolovozu 1944. naredbom Josipa Broza Tita sa zadacima „borbe protiv odmetničkih grupa: četničkih, ustaških, balističkih, belogardejskih i drugih ostataka kvislinških formacija na terenu cele zemlje; akcije čišćenja oslobođene teritorije od špijuna, petokolonaša, diverzanata i hvatanja dezertera“. KNOJ je najtješnje surađivao tajnom policijom OZN-om.

Iz prvih djetinjih sjećanja ostala ti je slika kada uniformirani i naoružani niz ulicu gone zapuštene, bradate i izmrcvarene u seljačkim odijelima, a ide šapat: „Pohvatalo tribovske četnike.“

[3] Dugo poslije rata živi taj u svojemu selu u Sinjskoj krajini, svi suborci znaju istinu o događaju, nikada nitko nije progovorio javno, niti je itko o tomu službeno pitan.

 

***

IMG_9810

Ivan LOVRENOVIĆ, književnik

UBIJSTVO BAJE

ivanU svojim ratnim bilješkama koje je vodio u sarajevskom egzilu nakon bijega iz grbavičkog naci-režima, onaj koji bilježi nalazi rijetke fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jednoga. „Petak, nedjelja, 26. do 28. Lipnja, istrgane vijesti iz Varcara. D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. Umro. Muškarci – šesanest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. „Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo.“

Kasnije će saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnom Mrkonjiću: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje bogomolja, prisilno potpisivanje papira  o „dobrovoljnom“ odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima. Bajina sudbina: Jozo Svetninović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, „sva čaršija“ ga je znala i voljela. Takova, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to u gradskoj klaonici. Zahvaljući i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima „u oktobru 1995“ kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao kraijiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska vojska povukla bez ozbiljnijeg otpora:“

(Ivan LOVRENOVIĆ, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013, str. 33.)

baja III

 

 

JAVNI POZIV NA ISPUNJENJE PRAVDE I OBAVEZE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU U SLUČAJU PRIJETNJE HAPŠENJEM GOSPODINU IBRAHIMU HALILOVIĆU, TRENUTNO NASTANJENOM U KANADI

Marjan Hajnal

Autoportret MH

JAVNI POZIV NA ISPUNJENJE PRAVDE I OBAVEZE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU U SLUČAJU PRIJETNJE HAPŠENJEM GOSPODINU IBRAHIMU HALILOVIĆU, TRENUTNO NASTANJENOM U KANADI

POZIV/APEL DIREKTORU SIPA-e

u ime 

  1. Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, Tel-Aviv
  2. Grupe građana koja broji 70.000 državljana Republike Bosne i Hercegovine

Za gospodina Pericu Stanića

direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Sarajevo 

Gospodine Stanić,

moram Vas obavijestiti da sam danas, 20.4.2016. od prijatelja Ibrahima Halilovića, rodom iz Mrkonjić Grada / Varcar Vakufa, iz kog je u toku rata morao otići u prisilno progonstvo skupa sa porodicom, sa velikim žaljenjem dobio obavijest da je na intervenciju Interpola dobio službenu informaciju da je SIPA protiv njega pokrenula istražni postupak zbog navodnog “otkrivanja tajne” o istrazi ratnog zločina (podaci su obrazloženi u prilogu).

Takav akt smatramo nedopustivim, jer predstavlja nedopustiv pritisak s ciljem zastrašivanja svjedoka i flagrantan atak na slobodu riječi. 

Nikakvo odavanje tajni nije u pitanju, niti gospodin Halilović kao slobodan novinar podliježe odgovornosti bilo kojoj pravnoj ili zakonodavnoj instituciji, niti ga je neko bilo kakvim pisanim aktom obavezao na ćutanje.

Samo ćete navući dodatni odium u narodu na neefikasnost SIPA-e, čiji bi prioritetan zadatak trebao biti da se brine o bezbjednosti građana, kao i zaštitom same države Republike Bosne i Hercegovine. Gospodin Halilović je lider grupe koja se bori za povratak legitimnog Ustava RBiH i atak na njega je atak na sve nas koji smo mu ukazali svoje puno povjerenje.

Zahtijevamo da neodložno obustavite svaki postupak protiv Ibrahima Halilovića i da i ne pomišljate da mu pravite neprijatnosti niti u Kanadi, da ga obilježavate pred Interpolom, niti da mu prijetite čak ni informativnim privođenjem kada dođe u Bosnu.

On se kao čovjek i kao novinar dokazao kao neokaljani patriot i niko nema prava niti na osnovu bilo kojeg argumenta da mu prijeti i devalvira njegov ugled i da se dodatno narušava već ionako ugroženo zdravlje članova njegove uže porodice koji su u ratu bili dovoljno izloženi pritiscima, prijetnjama, izolaciji u kućnom pritvoru talačkog tipa.

Vama kao direktoru SIPA-e nije potrebno da objašnjavam šta je Vaš prioritetan zadatak. Umjesto da se bavite primarnim pitanjima sprečavanja unutarnjeg kriminala u Bosni, da hapsite svu kliku koja je dovela Bosnu na sami rub opstanka, SIPA na čelu sa Vama ni prstom ne pomjera da osujeti pošast divljanja nacizma. Horde četnika i ustaša otvoreno divljaju, demonstriraju svoju neciviliziranu silu, prijete novim ratom, i zar u takvim uslovima, kad se negira čitav jedan genocid, kad se njegovi vinovnici i akteri oslobađaju ključnih elemenata optužbi i prijevremeno puštaju iz zatvora, zar je to logično da se SIPA bavi zastrašivanjem jednog istaknutog novinara?

Ali, kao što vidite, Ibrahim Halilović nije usamljen. I neće biti.

Pred sudom vremena, trebate se dobro zamisliti o Vašoj osobnoj odgovornosti i odgovornosti pripadnika SIPA-e. Bavite se prijetnjama slobodoumnim građanima koji su već dovoljno izgubili i propatili zbog različitih sipa, hobotnica i ostalih mekušaca, beskičmenjaka i reptila, umjesto da im omogućite povratak u zemlju i miran život. A za miran život treba proći proces dokazivanja PUNE ISTINE o svim zataškanim zločinima. Bez te istine nema mira i suživota. Umjesto da mu prijetite hapšenjem, potrudite se da budete zahvalni čovjeku koji je svoj profesionalni vijek posvetio pravdi i istini, u ime budućnosti svih građana RBiH.

Kao potpisnik ovih redova i sam sam u poziciji da posljedice rata u Bosni trpim već treću deceniju u egzilu. Ne dopušta mi se povratak u Sarajevo. Osim svih gubitaka članova obitelji, moja nepokretna imovina izložena je novim napadima i nesankcioniranom prisvajanju, kao što je nepokretna imovina gospodina Halilovića također višestruko devastirana na privatnom imanju u blizini Mrkonjića.

To li su nam jasne poruke “dobrodošlice”, kao i stotinama drugih građana kojima se na sve načine opstruira povratak? A niko nije pozvaniji od SIPA-e da istraži ulogu počinilaca i njihovih mentora koji ih motiviraju i plaćaju za takva zlodjela. Tim deliktima biste se trebali baviti, a ne pod krinkom zakona pružati alibi i svoj izravni doprinos djelovanju kriminalnih grupa.

Ako želite možete uhapsite i mene, uskoro dolazim u Sarajevo, pa da u svijetu bude kompletirana slika o retrogradnom balkanskom režimu i aparthejdu koji nisu ništa bezopasniji od ovog kojim sam trenutno okružen, izložen svemu što bi trebalo biti strano humanim ljudskim bićima.

Ukratko: nemojte se ni u gruboj šali poigravati sa ugledom časnih i poštenih građana RBiH. Nekim stvarima se nužno bliži njihov kraj. Razmišljajte o budućnosti, ali ne o onoj izvikanoj u trivijalnoj, već viđenoj frazi o “boljoj budućnosti”.

Pozdrav!

M.H.

__________________

Prilog: link privatnog bloga gospodina Ibrahima Halilovića

https://ihalilovic.wordpress.com/2016/04/19/interpol-po-nalogu-sipe-traga-za-mnom-umjesto-da-sipa-uhapsi-ubojice-josipa-svetinovica-baje/

__________________

Prof. mr. sci. Marjan Hajnal

Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva

Tel-Aviv

https://solonovpolis.wordpress.com/2016/04/20/pozivapel-direktoru-sipa-e-rbih-marjan-hajnal-tel-aviv/

TUŽIĆU SIPINOG ISNPEKTORA FIŠU ZA ZLOUPOTREBU POLOŽAJA I OVLASTI I UZNEMIRAVANJE PUTEM INTREPOLA, KAO I OMETANJE PRAVDE

IMAM IH I KOME TUŽITI!!!

Pa Tužilaštvo i Sud drže u ladici slučaj ubojstva strjeljanjem 28 Bošnjaka i Hrvata u Oborcima što je četničko zlodjelo genocida. Ali,  tužiću na osnovu onog što piše u naslovu na ovoj stranici – i u pismu  direktoru SIPE Perici Staniću, na osnovu dokumentacije i moga svjedočenja – jer to je moja dužnost prema istini i pravdi, prema nevinim žravama, mrtvim i živim, i to je dužnost prema meni samom kao žrtvu genocida! To je dužnost i prema državi RBiH 

***

Ibrahim HALILOVIĆ, pune adrese u Bosni i Canadi, broj telefona, dio su pisma kojeg sam već uputio direktoru SIPE i na druge adrese

Datum: 21. April 2016

SIPA  – DRŽAVNA AGENICIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU BiH 

Predmet IP 40/2016339884 – Zloupotreba službene dužnosti i ovlasti od strane inspektora SIPE Melisa Fiše (ili Fise) i drugih odgovornih osoba iz SIPE u cilju moga zastrašivanja putem Intrepola – Zahtjev da se ta praksa odmah obustavi i moje ime briše iz dosijea Interpola – Najava krivične prijave protiv SIPE

Poštovani gospodine Staniću!

Dana 19. aprila/travnja 2016. posjetio me constable A. F. (policajac u civilu) iz Policije Windsor, ON, Canada, i pokazao svoj policijski bedž radi identifikacije.

 

stanic

Ponosni direktor SIPE Perica STANIĆ: Dok su ratni zločinci na slobodi po Mrkonjić'Gradu i Bosni, , SIPA zloupotrebom Inetrpola proganja mene u dalekoj Canadi kao novinara koji dokumentirano svjedoči o zločinu i zahtijeva pravdu – kako bi me zastrašila i ušutkala…

Nakon moje identifikacije, obavijestio me je kako dolazi po nalogu Interpola Canada, Ottawa, a na zahtjev Interpola BiH – SIPE – odnosno inspektora Fiše (ili Fise) Melisa.

Tražio je da mu odgovorim da li posjedujem blog na wordpress-u, da li sam u februaru prošle godine objavio povjerljivi dokument – Izjavu Ivanke Svetinović.

Odgovorio sam potvrdno. Objasnio sam o čemu se radi. Taj “confidental” (povjerljivi) dokument – izjava Ivanke Svetinović – nije nosio nikakvu oznaku tajnosti. Ne može biti službena tajna nešto što se nalazi u privatnim rukama. Zatim sam kanadskom inspektoru objasnio o čemu se radi.

Sredinom juna 1992. srpska milicija u Mrkonjić-Gradu je po naređenju srpskih vlasti na čelu sa dr. Lukom Čulićem, predsjednikom lokalnog SDS-a protupravno pohapsila nekoliko desetina građana muslimanske i katoličke vjere.

Mnoge od njih pretučeni su u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu, zatim u Stanici milicije u Mrkonjić- Gradu, a među njima i moj rahmetli brat Muharem, civil. Brata su jakim udarcima pozlijedili na više mjesta, pa je obilno krvario. Srpski batinaši odvukli su ga na kanalizacionu šahtu da bi tu krvario – kako ne bi svojom krvlju prljao prostoriju, kako su rekli.

Brat mi je o i tome svjedočio po povratku sa logora Manjače krajem augusta 1992.

Vidjeti  na You Tube, dva dijela:

https://www.youtube.com/watch?v=nPh5YO8gtx4

https://www.youtube.com/watch?v=QFeBFQJQTI8

Uvijek je svjedočenje počinjao sa pričom o svirepom ubojstvu mirnog, tihog, poštenog uglednog sugrađanina, bogobojaznog katolika, nogometaša, pjevača u gradskom i crkvenom horu, vozača “Zadružne trgovine” – Josipa Svetinovića zvanog Baja.

Dok su čekali na ispitivanje, Josip Svetinović se nasmijao nekoj šali svojih prijatelja, baš kada je u tu prostoriju u SJB Mrkonjić-Grad ulazio Đuro Marković, komandir te Stanice milicije.

Marković se unio u lice Josipa Svetinovića – spominjući pogibiju srpskih milicionera na Barevu iznad Jajca, koje je i on, Marković, tamo poslao da granatiraju i ubijaju mještane katolike i muslimane usputnih sela Liskovica, Vlasinje i Barevo kako bi sa jedne uzvišice svim raspoloživim oružjem napadali na Jajce. (Iza sebe su ostavili tone čahura raznog kalibra.)

Ovdje imate prilog na You Tube u kojem se vide zvjerstva Markovićeve milicije, progoni, paljevinje, rušenja, te ubojstvo sjekirom civila čiji je leš bio na mjestu zločina u Vlasinju.

https://www.youtube.com/watch?v=52W53gKYuq0

Ali, obrana Jajca je Markovićeve, Čulićeve, Popovićeve, Kesićeve  četnike uhvatila pijane na spavanju. Tom prilikom je izginulo 17 pripadnika Milicije, a 12 ih zarobljeno. Tada je nastao haos u Mrkonjoću, hapšenja, odvođenja na Manjaču, mučenja, ubojstvo Josipa Svetinovića – kao djelo genocida.

baja

Josip SVETNOVIĆ Baja – njegove nevine kosti truhnu u grobu, a njegovi krvnici uživaju zaštićeni na slobodi genocida.

Uz riječi: da mu Bog majku  “dok naši ginu, ti se smiješ!“ udario je Đuro Marković stisnutom pesnicom Josipa Svetinovića po licu, raskrvavio ga i teško ozlijedio.

Ovdje možete pročitati svjedočenje o nezakonitim hapšenjima, prijetnjama ubojstvom, premlaćivanjima uhapšenih, a među njima i moga brata rahmetli Muharema Halilovića. Ime osobe koja svjedoči mi je poznato, ali štitim mu identitet jer se on i danas boji svojih batinaša i mučitelja koji su na slobodi, a mogla bi mu i SIPA nauditi:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/19/nakon-prijetnji-i-premlacivanja-pljacke-neizvjesne-noci-u-cetvorci-odvoze-nas-autobusima-u-nepoznato/

hARE, MUČENIK

Moj brat Muharem HALILOVIĆ prvog dana po dolasku sa Manjače u razmjeni za zarobljene milicionere Đure Markovića, dr. Luke Čulića, Nedjeljka Popovića, Nedjeljka Kesića: od stokilaša atletske građe – spao na živ kostur – u grob otišao mlad, a njegovi mučitelji  uživaju na slobodi i zadaju strah preživjelim logorašima

U prostorijama SJB pripadnici redovnog i rezervnog sastava milicije i isljednici su tako krvnički pretukli građanina Suada Šehovića, da su ga u WC morali nositi pridržavajući ga ispod pazuha.

IZ SJB grupa uhapšenih građana je nakon „isljeđivanja“ – premlaćivanja – prevezana autobusima u 7 km udaljeno selo Podbrdo. Smješteni su u halu klaonice – vlasništvo „Zadružne trgovine“ iz Mrkonjić-Grada.

Vidjeti seriju nastavaka – moga sugrađanina, koji je prošao sav taj pakao od nezakonitog hapšenja preko tortura u Podbrdu i džehenema Manjače na mome blogu:

https://ihalilovic.wordpress.com/2015/04/27/premlacivanja-i-ubojstvo-u-klaonici-uz-muziku-i-prigusena-plava-svjetla/

Tu su nedužni fini građani bili zlostavljani tokom isljeđivanja, bolje reći iživljavanja onih koji su postali gospodari njihovih sudbina. Nekoliko uhićenika, među njima Ivica Vrbanac, direktor Konfekcije „Mladost“ i Davor Demirović, radnik Tvornice vijaka, bili su teško premlaćeni.

Josip Svetinović Baja je bio toliko izmrcvaren od silnih udaraca, da nije bio pri svijesti; stražari su ga unijeli i ubacili u hladnjaču klaonice među ostale mučenike.

U strašnim mukama, u jaucima, bolnim kricima, dok mu je tekla krv iz ušiju, nosa, očiju i usta, Josip Svetinović je izdahnuo tokom noći.

To je bio strašan šok za sve uhićenike i oni su u strahu iščekivali šta će s njima biti. (Kasnije su spresovani kao ribe, bez zraka, odvezeni u logor na Manjači u malom furgonu Konfekcije „Mladost“ gdje su ni krivi ni dužni prošli višemjesečne strašne muke, zlostavljanja, torture, izgladnjivanje, poniženja, što je također djelo genocida…)

Nakon ubojstva Josipa Svetinovića i premlaćivanja drugih građana, tog jutra u Podbrdo je došao Đuro Marković, dobro raspoložen. Ponašao se kao da ništa ne zna, a logoraši nisu smjeli ništa reći. Bio je vedar, nasmijan – da li i zbog ubojstva Josipa Svetinovića, to on zna, i da li i zbog toga što je znao da neće za to ubojstvo odgovarati! Pred komandira milicije stražari su izveli uhapšenike iz Klaonice i hladnjače.

Citat: „Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić – (puno ime Islam Hažbić) koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdje?“

Marković mu uz osmijeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.”

Gornji citat je izvod objavljenog anonimnog svjedočenja svjedoka – civila – uhapšenika, logoraša s Manjače čije ime mi je poznato, a serija tekstova je objavljena na mome Blogu nakon smrti moga brata Muharema, kao jedna vrsta in memoriama njegovog sapatnika logoraša.

logoraš jc, 1

Logoraši s Manjače po dolasku u Jajce krajem augusta 1092., razmjenjeni za zarobljene četnike u oružanoj akciji iznad Bareva: Josip Svetnović Baja nije ni stigao do logora, ubije je mučki u Podrbdu 16. juna 1992., a naredbodavci i ubojice zaštićeni

Ovdje se jasno zrcali krivično djelo namjernog istrebljenja ubijanjem, mučenjem, zatvaranjem u logor nevinih ljudi – ciljanih grupa – muslimana i katolika, krivih samo
zbog svojih imena.

To je kažnjivo po Krivičnom zakonu BiH, po odredbama o genocidu. Odredbe tog zakona su preuzete iz UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Dobro bi bilo da tu konvenciju i Vi pročitate, gospodine direktore SIPE! Evo – klik i tu ste!
http://www.preventgenocide.org/ba/pravnadefinicijagenocida.htm

mirzin dnevnik, 1 strana, detalj, vraćanje sa ljuše

Dnevnički zapis moga sina Mirze nastao po izlasku iz kućnog prtvora gdje je uz svoju mamu Hajru i sestru Almu te još devetero žena i djece držan kao talac.Imao je tada  11 godina; i Alma i Mirza su tada preko noći postali odrasli ljudi. Ubojstvo finog građanina Muradifa Hažbića zvanog Rođeni, na njegovom kućnom pragu – i pojeo vuk magarca. Bilo nekakvo suđenje, i niko nije kriv

osebnu pažnju obratite Diskusiju –  pravna tumačenje paragrafa te Konvecije, među kojima je i ovo: Citat:“Fraza “potpuno ili djelimično” (uništenje ciljane grupe) je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.”  Iz ovog proizilati das u svi koji su odgvovorni u Mrkonjić-Gradu za nezakonito hapšenje, premlaćivanje, nanošenje tjelesnih povreda, ubijstvo Josipa Svetnovića, mučenje moga brata Muharema, zatočenje, torturu I izgladnjivanje u logoru Manjača bili upoznati sa VELIKIM PLANOM uništenja muslimana – a ovdje i katolika – što je djelo genocida.  Komandir Stanice milicije je to i potvrdio riječima upućenim uhapšenim građanima nakon ubojstva Josipa Svetnovića. Citat: Đuro Marković: „Ne valjaju vam imena!“

Poštovani direktore SIPE!

Sve te stvari oko hapšenja nevinih ljudi, mojih sugrađana, hapšenje i zatočenje moje obitelji i još devet civila koji su u mom stanu dva mjeseca držani pod oružanom stražom kao taoci, uz stalno gostovanje tzv. Srpskih „ekstrema“ koji su moju čeljad strašili – da bi bili razmijenjeni za zarobljenu srpsku miliciju na Barevu 23. augusta 1992., zatim strijeljanje 28 građana Mrkonji-Grada u Oborcima kod Donjeg Vakufa od strane srpske vojske, kao i svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića – objavljivao sam odmah po saznanju, od 1992. do danas, na TV, novinama…  Mnogi moji novinarski radovi – su dostupni na

baja i obitellj

Ivanka SVETNOVIĆ – dvije duge godine u potrazi za službanim objašnjenjem o sudbini njena muža Josipa, 24 godine čekanja na kaznu odgovornim – koji su pokušali sakriti istinu, pa do danas ostali zaštićeni. Ivankinu izjavu o tome SIPA smatra službenom tajnom, mada to nije nikakva tajna čim je u posjedu privatne osobe, a nije ni nosila oznaku bilo kakve tajne. SIPA želi ušutkati i Ivanku, ali i novinara koji traga za istinom, pa zloupotrebljava  službene ovlasti i Interpol

internetu – You Tube, mome Blogu, Facebooku. To sam rekao i kanadskom policajcu uz ponovljenu napomenu da ću to činiti sve dok krivci ne budu kažnjeni.Ko god je zainteresiran, ustupio bih mu te dokumente – bilo haaškom Tribunalu, Tužilaštvu BiH, SIPI. Ni jedan od tih objavljenih priloga niko nije demantirao. Ni jedan nije nosio oznaku tajnosti. Pa i da jeste!

Ivanka Svetinović je od juna 1992. do juna 1994. uzaludno tragala za svojim mužem Josipom nastojeći od službenih organa – SJB u Mrkonjić-Gradu – saznati službenu verziju  gdje joj je muž i kakva ga je sudbina zadesila.

Vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem – načelnik SJB Nedjeljko Popović, visoki policijski dužnosnik RS Nedjeljko Kesić koji ima kuću u Mrkonjiću, a bio je nekad radnik te Stanice i bio je vrlo upućen u sve njene poslove i tada – svi su oni svjesno obmanjivali gospođu Svetinović; glumili su kako pojma nemaju šta se s njenim mužem dogodilo i pravili je budalom. Lagali su, a laži, prikrivanje teškog zločina, ovjeravali potpisom i pečatom, da bi do danas ostali nekažnjeni. SIPA ima prećeg posla, ona proganja mene kao novinara koji pišem o tome! Sramota! Apsurd!

Baja, I

Svjim potpisom i služebenim pečatom načelnik SJB Nedjeljko Popović prikriva zločin – ubojstvo Josipa Svetnovića Baje.

28. augusta 1992., dva i po mjeseca po ubojstvu Josipa Svetinovića, tadašnji načelnik SJB Nedjeljko Popović je na traženje supruge ubijenog Ivanke izdao potvrdu u kojoj – svojim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad – svjesno obmanjuje suprugu i obitelj ubijenog skrivajući zločin ubojstva. (Zahmetile, pročitati gornju potvrdu!)

U potvrdi – pismu koje šalje direktoru “Zadružne trgovine,” načelnik SJB Nedjeljko Popović vlastoručnim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad tvrdi da je Josip Svetinović uhapšen, te traži od direktora Zadružne trgovine da mu se opravda nepravovremeni povratak sa odmora na posao.

IMG_4049

Dr. Luka ČULIĆ – gospodar života i smrti u općini Mrkonji-Grad, predsjednik lokalnog vladajućeg SDS-a. Savršen, nekažnjen zločin; sve civile muslimane i katolike, kao i neposlušne pravoslavce držao je u strahu. Muslimane i katolike  je protjerao, dio populacije poslao na logor Manjaču, dio na radnu obavezu – kulk – na kopanje rovova, dio na prinudni rad na izgradnji vodovoda do svoga  rodnog sela Trijebova, pa mu i spomen ploču podigli. Dobio je i zahvalnicu od Slobodana Miloševića za uplaćenih 7.000 američkih dolara  na ime zajma u Srbiji, kojeg je pojela maca. Sa posla otpuštene muslimanske i katokinje, Čulić je mislio poniziti obavezom da čiste kanalizaciju, metu čaršiju, ali one su to podnijele jer su ljudska bića, a taj dr. Čulić je četnički sin, seljačina monstrum koji je kao i dr. Mengele odbacio  Hopokratovu zakletvu humanizmu, i postao šejtan.  Nedužne ljude otpremio na Manjaču, na putu je ubijen nevini građanin Josip Svetnović Baja, većina mučena, preživjela traume. Muharem Halilović mlad ode pod zemlju, Kemal Kaharević Španac – također mlad u grob – ponajviše zbog uboja koje je dobio u Podbrdu i na Manjači. Dr. Čilić je danas ugledna ličnost u gradu. Može se vidjeti kako šeta i zastajkuje da bi se pozdravio sa  obožavaocima. 28.robova dr. Čulića strijeljano na bigajri hak nakon višegodišnjeg prinudnog rada; dr. Čulić je u međuvremenu obnovio spomenik Kralju Petru na otetom vakufskom zemljištu, u blizini porušene džamije, najstarijeg gradskog objekta. Srušene su i katoličke crkve,  džamije, osim one u Baljvinama. U susretu sa biskupom Banjačučkim Komaricom  dr. Čulić mu je rekao kako srpski vojnici vrše na njega pritisak da ukloni ruševine spaljene katoličke crkve. Za početak  – naredio je da se ukloni ograda oko crkve i ona je odnesena u krug “Gradnje.”  Dom za ljudska prava BiH je zaključio  da je RS uskratila Islamskoj zajednici slobodu religije, uskratila pravo na mirno uživanju posjeda, te uskratila pravo na slobodu vjeroispovijesti – te da su srpske vlasti u Mrkonjić-Gradu zabranile obnovu Kizlaragine džamije koju su u tri navrata minirale i poravnale teren na kojem je 400 godina stajala, te ga pretvorile u parking plac i odlaglište smeća.  Sve su to dokazi genocida – ali SIPA ne dira dr. Čulića i njegove suradnike koji su odgovorni za to.

Komarica i dr. Čulić – vidjeti klikom na donji link:

http://www.hic.hr/books/indefence/df147.htm

vcm_s_kf_repr_604x413

Suad LEPIR, autor ratnog Dnevnika Mrkonjić-Grada – i on je rahmetlija, a koliko je za to kriva vlast dr. Luke Čulića, može se dijelom saznatii na stranicama tog neobjavljenog rukopisa koji je u mom posjedu. Izvodi iz “Dnevnika” mogu se naći u arhivi ovog Bloga 

“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima) I ovo je dokaz genocida!

Presuda Doma za ljudska prava protv SO-e Mrkonjić-Grad zbog rušenja džamija, zabrane ispovjedanja vjere, te namirivanja pričinjene štete

http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf

mehmed-heremic-oborci

Nakon mjesec i po dana od genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u Oborcima, krajemom okotobra 1992. jedini preživjeli Mehmed Heremić svjedoči u Zenici u kameru, gušeći se u suzama; “I sada kao da vidim te strašne slike kako ih odvode. Čini mi se da se čitavog života neću osloboditi tih slika i zvukova… Ubijen mi je brat, ubijeni rođaci,  komšije, pa ponekad poželim da sam i ja s njima.” Pravde ni za lijeka

Budući da je dr. Luka Čulić, kao predsjednik SDS-a bio gospodar života i smrti na području Općine Mrkonji-Grad, budući da su naredbe SDS-a izvršavali i policijski i vojni i građanski organi, jasno je da su oni naredili hapšenje nevinih ljudi, i da su odgovorni za sve nezakonite poslove, njihovo isljeđivanje i premlaćivanje, te ubojstvo Josipa Svetinovića Baje, kao i zatočenje na Manjači ili držanje talaca u mome stanu.

Ovdje je moj prilog o jednom nedužnom građaninu pretučenom u hali „Angroprometa“ Jajce kod Jezera, pa da se uvjerite – ako već niste htjeli ili imali priliku – kako izgleda „rad“ četničkih batinaša.

https://www.youtube.com/watch?v=CXqMPpdB-sw

Odmah po ubojstvu Josipa Svetinovića oni su bez ikakve sumnje znali ili morali znati ko su počinitelji ubojstva Josipa Svetinovića. Oni su i naredili da se tijelo Josipa Svetinovića pokopa u odjeći kou je nosio kao civil.

IMG_8290

Spomen ploča na mezaru u Obiocima – pravda za pobijene probrane fine građane ni na vidiku, iako iz Tužilaštva i Suda BiH godinama stižu lažna obećanja; nalogodavci i izvršitelji tog genocidnog zlodjela – na slobodi, možda i u inistranstvu, ali njih SIPA nije još privela ni uz pomoć Interpola… Na spomeniku fali riječ PRDA. Bez pravde nema ni oprosta, ni pomirenja, a zaborava nikad

Spisak uhićenika, kao i spiskove čuvara su pravila baš gore spomenuta lica.

Te osobe znaju koga su odredili za koji posao – čuvare, batinaše, “isljednike” – mučitelje – koji su uz jaku muziku i prigušena svjetla izvodili jednog po jednog zatvorenika u tukli ih, nekima prinoseći nož pod grlo u Klaonici u Podbrdu.

Umjesto da ih SIPA  pohapsi, SIPA putem Interpola isljeđuje mene i to 24 godine poslije zločina o kojem se znaju sve pojedinosti i nema nikakvih tajni.

Što te činjenice o ratnom zločinu nisu po volji SIPI, pa mene isljeđuje putem Interpola da bi me zastrašila i kompromitirala, to SIPA zna i jednoga dana će morati odgovoriti nama poreskim obveznicima zašto to radi.

SIPA zamjenjuje teze – pa pokušava zastrašiti mene kao novinara umjesto da mi se zahvali što sam uradio dosta posla koji je SIPA bila dužna davno uraditi – jer je plaćena za to...

SIPA straši vuka janjećom kožicom.

U komnustičko doba bio sam po nalogu tajnih službi na osnovu njihovih falsifikata zatvaran u Crnu kuću u Banjoj Luci, istraživala me UDBA, komiteti i SUBNOR-i u kojima su sjedjeli četnici. Zabranjivali su mi raditi za TV Sarajevo na području Mrkonjića i Šipova. Zatvarala me i srpska milicija ni krova ni dužna, rezervisti prijetili ubojstvom, uznemiravan sam telefonom, pozivan na više informativnih razgovora u SJB, prvo je neki Laketa htio pobiti moju obitelj, ali je nije našao u stanu, pa ga je demolirao i prijetio da če osvetiti brata (kojeg je Đuro Marković poslao u zločin u Liskovicu, Vlasinje, Barevo i Jajce).Obitelj je kasnije uhapšena u Rambo stilu oružanoj akciji u kući moje sestre gdje se skrivala, pa je držana kao talac zbog zarobljneih četnika na Barevu, a da ja u Jajcu nisam znao jesu li živi, kao i moj otac i majka, i ostala famlija i rodbina, sugrađani…  Nikad, nikad, nisam – niti hoću odustati od istine. To ponovio i canadskom isljedniku kojeg ste mi preko Intrepola poslali na kućna vrata.

oborci

28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada, Varcar Vakufa – među mislimanima susjedi, i nevina braća u patnji – katolici – pokošeni četničkim rafalom, izmaskrirani. Niko od nalogodavaca i ubojica nije kažnjen ni nakon dvadeset godina… Posjedujem fotografije masakrairanih, ali toliko su užasne da nisu za pokazivanje, ito kao ni video kaseta koju posjedujem, a kakva se nalazi u Sudu ili Tužilaštvu BiH. Moju ću kasetu digitalizirati i tako spaisti od propadanja…

Možda ste imali na umu kako je sada u modi dreka na islamski terorizam u Bosni koji i Vi izmišljate i dižete dreku na njega dok četničke gorde prijete novim genocidom,a  Vi to ne vidite. Mislite kako će Interpol nasjesti na tu podvalu, pa će me na mig SIPE ako ne uhapsiti, a onda kao muslimana držati u svojoj evidneciji.

U isto vrijeme,  SIPA ne hvata desetine hiljada manjih i većih četničkih terorista – od kojih nema gorih na svijetu; oni su počinili genocid, a nagrađeni su državom. U toj grupi su i teroristi iz Mrkonjića na čelu sa dr. Lukom Čulićem, gospodarem života i smrti, Nedjeljkom Kesićem, Đurom Markovićem i drugim.

IMG_8315

Na mezaru ubijenog sina u Obocima, civila, finog građanina, majka plače…

Ako SIPA nije postojala za vrijeme srpske okupacije Mrkonjić-Grada od 1992 – 1995. onda je bila dužna uraditi to poslije rata.

SIPA je razgovor sa Ivankom Svetinović, udovicom ubijenog Josipa obavila tek. 7. oktobra/listopada 2005. – deset godina poslije rata, 13 godina po ubojstvu njena muža.

Svoj iskaz je dala SIPI u PU u Glamoču. U Mrkonjić nije htjela ili nije smjela. Njena izjava nije nikakva tajna.

Ona za ubojstvo svoga muža saznala nakon što se iselila iz Mrkonjića u Hrvatsku sredinom 1994., tojest, dvije godine kasnije. Prethodno se morala odreći svoje imovine u korist tzv. RS. Logoraši koji su bili na Manjači, čak i rođaci, nisu joj smjeli reći istinu jer su bili u strahu za živote. Mnogi ne žele ni danas o tome svjedočiti, ali istina se ne može sakriti.

vlasinje, ubojstvo

Milicija komndira SM Dragana Markovića ubila je sjekirom dvojicu staraca iz Liskovice čija sam tijela snimio u Vlasinju koje su ubili zlocinci koje je u zlocin poslao SDS dr. Čulića. Niko nije odgovarao,  ni haman 24 godine poslije strašnog zločina, progona stanovništva i pljačke imovine, rušenja bogomolja; svjdok sam da su u jajačkom zatvoru Markovićevi i Čulićevi zarobljeni junaci na Barevu – tretirani na human način i da je povrijeđenim pružena sva potrebna  medicinska njega u Medicinskom centru u Jajcu; Video kasetu da su živi i zdravi – snimo sam lično  i preko Mladena Arežine poslao u Mrkonjić gdje  je isto veče objavljena na tamošnjoj TV. O svojoj zatočenoj  obitelji koja je bila talac za te četnike –  nisam ništa pouzdano znao do dolaska Arežine u Jajce…

 

 

Kada je u Zagrebu Ivankin rođak rekao da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen u Podbrdu 16. juna/lipnja 1992. Rođak je to saznao dvije godine ranije – 5. septembra 1992. iz zagrebačkog „Večernjeg lista.“ Opširnu foto-reportažu o dolasku 28 logoraša s Manjače i nekoliko stotina civila iz Mrkonjić-Grada u razmjeni za 12 zarobljenih četnika na Barevu koji su u humanim uslovima dočekali razmjenu – ja sam objavio. Objavljen je i prilog na TV Jajce, kasnije i na YouTube. U svim tim prilozima objavio sam svjedočenje moga brata Muharema o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje. Već sam Vam kopirao link – klik – i evo ga – važno svjedočenje za SIPU! Pošto se zločini ubojstva nedužnog čovjeka civila Josipa Svetinovića, kao i strijeljanje 28 građana muslimana i katolika u Oborcima još ne procesuiraju, a i pored moga javnog inzistiranja na tome, te pisanja bezbrojnih pisama Goranu Salihoviću, sutkinji Terzić, kao i višegodišnjih bezuspješnih pokušaja obitelji pobijenih da Pravda najzad stigne sve odgovorne, napisao sam nove tekstove na Blogu, te objavio nove video snimke na YouTube. Takve priloge sam u većem broju objavljivao poslije prerane smrti moga brata Muharema polovinom januara 2015. Možete ih naći na mom Blogu, arhiva januar – februar – mart, 2015. Uz malo zahmeta – volje!

Za preranu smrt moga brata odgovorna su gore navedena lica i batinaši s Manjače. Moj brat je umro u 52-goj godini života zbog duhovnih i fizičkih povreda i trauma izazvanih nakon nezakonitog hapšenja, držanja u logoru i premlaćivanja od kojih se nikada nije oporavio. Ali nikada nije htio prešutiti zločin.  Zarekao sam se i živom i mrtvom bratu da ću se boriti za pravdu kako bi njegovi mučitelji bili kažnjeni. Zarekao sam se i onim mojim sugrađanima koje su četnici strijeljali kao svoje roblje na radnoj obavezi pred bježaniju iz Oboraca sredinom seprembra 1995.

https://www.youtube.com/watch?v=GYZV-zco3yY

https://www.youtube.com/watch?v=GlvA-aFvWsI

lograš iz Donjeg Šipova

Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL. Dr. Kučara je konstatirao po pregledu i ovog logoraša kako je tepko pretučen, kako mokri krv, jer su batinaši tukli po mjestima gdje je najtanje i gdje najviše boli. Neki od batinaša s Manjače ubijali su muslimanke po Banjoj Luci i poslije rata…

Nakon bratove smrti, saznao sam od jednog bivšeg logoraša Manjače i svjedoka ubojstva Josipa Svetnovića, da mu je Krunoslav Svetinović javio da je SIPA uhapsila sedam osoba koji se dovode u vezu sa ubojstvom Josipa Svetinovića. Bilo mi je drago, ali nisam vjerovao ni nakon što mi je to potvrdio i Krunoslav Svetinović, sin ubijenog Josipa. Nisam to uzeo novo za gotovo, pa sam pisao Portparolu SIPE Kristini Jozić koja mi je ubrzo odgovorila da nije bilo hapšenja.

Nakon toga, Krunoslav Svetinović mi je pisao da će objaviti sve dokumente s kojima raspolaže o ubojstvu svoga oca Josipa. On mi je poslao izjavu svoje majke Ivanke koju je dala SIPI i ja sam objavio faksimil na svome Blogu i na internetu, u februaru prošle godine.

Kada sam objavio priloge, Krunoslav je bio jako zadovoljan. Malo kasnije mi poručuje da ništa više ne objavljujem jer je policija – SIPA – dolazila na vrata njegove sestre, kćerke ubijenog Josipa, i raspitivala se ko mi je dao dokumente. Krunoslav Svetinović mi je potom pisao da je njega strah SIPE, (iako živi u R Hrvatskoj.)

baja III

Odjeća i lobanja ubijenog Josipa Svetnovića Baje: nakon nekoliko godina njegovi posmrni oostaci su eksumirani i razmijenjeni uz pomoć PU Livno uz dosta muke i troška njegove obitelji, pa je nakon obdukcije u Splitu, najzad sahranjen i našao svoj smiraj. Za sada su i njegove ubojice rahat

Znači, SIPA je odmah po objavljivanju na mome Blogu da sam objavio faksimil i tekstualne dijelove te izjave – također i Facebooku. Što me sada preko Interpola ganja – to samo slijepci kod očiju u SIPI znaju.

SIPA je prije nego je otišla zastrašivati kćerku ubijenog Josipa Svetinovića znala da mi niko iz te Agencije nije ustupio izjavu njene majke, pa su odmah mogli, bez puno umnog naprezanja,  zaključiti da mi je izjavu dao neko od obitelji ubijenog.

To su mogli zaključiti i po ostalim dokumentima koje sam objavio, a posebno na osnovu obdukcionog nalaza vještaka u Bolnici u Splitu koje je obavljeno na zahtjev obitelji ubijenog. Medicinski stručni nalaz je potvrdio da se radi o nasilnoj smrti – ubojstvu.

Umjesto da se SIPA odmah obrati meni za sve potrebne informacije, ta Agenicija se tek 14 mjeseci po objavljivanju mojih tekstova – raspituje o meni preko svjetskog Interpola!

Da li je to na nečiji mig?

baja IVDa li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.

baja V

U izvješću o uroku smrti stoji – “žrtva rata”  Greška. Rata nije bilo tada u Mrkonjiću, bila je samo zloglasna zločinačka vlast dr. Luke ČULIĆA, srpska – četnička vojska i milicija – rezervisti koji su počinili ratni zločin genocida u Mrkonić-Gradu i selima Vlasinju, Liskovici, Majdanu – pa ću ih uskoro tužiti za to – dokaza je mnogo, živih svjedoka – ima još i niko ih neće moći ušutkati. To je genocid, po paragrafima UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, bez obzira šta teledirigovani Tribunal u Haagu rekao

Mogao je inspektor Fišo ili Fiso pitati i Kristinu Jozić u SIPI za moju e-mail adresu. Mogao je i sam poslati komentar na moj tekst, s molbom da mu se javim. Ali – nije. On zna zašto.

Umjesto da se pozabavio slučajem starim 24 godine ubojstva nevinog građanina, Fišo i SIPA pokušavaju kao đoja saznati gdje sam, jesam li, ili nisam objavio „povjerljivu – tajnu“ (confidantal!) izjavu Ivanke Svetinović, ko mi je i kako doturio i tome slično, pa angažira Interpol!!!

SIPA i policija znaju da posjedujem svoju adresu u Mrkonjić-Gradu, da sam svake godine tamo po najmanje četiri mjeseca.

Umjesto da stupi u kulturan kontakt sa mnom da bi razjasnili eventualne nesporazume, SIPA me preko Interpola tretira kao najvećeg ratnog zločinca i kriminalca, upire prstom na me kao muslimana mogućeg teroristu koji objavljuje tajne policijske dokumente. SIPA time namjerno pokušava baciti ljagu na moje časno i neokaljano ime i to pitanjima koje ne bi ni laik postavio, a kamoli jedan inspektor SIPE, i k tomu šef njenog regionalnog biroa i još tražio pomoć svjetskog Intrepola! Ne bi to možda Fišo ni radio, jer spavao je 14 mjeseci i 20 godina, a možda nije ni ovlašten za to – da mu neko viši nije izdao naređenje. Vi?

Kada sam sve to ispričao inspektoru Fantelli, koji me kao policajac u službi Interpola ispitivao uljudno, kulturno i profesionalno – on se zaprepastio. Nije mogao shvatiti da je takvo što moguće.

Smatram da to što SIPA radi sa mnom, a ne radi na rasvjetljavanju rasvijetljenog predmeta ubojstva Josipa Svetinovića – zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, ali i prikrivanje zločina i ratnih zločinaca.

Stoga ću krivično goniti inspektora Fišu i SIPU za to kod nadležnog Tužilaštva i Suda u BiH, a oni će, nadam se navesti ime nadređenog koji je sve to smislio.

IMG_8290SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.

Ako se Nedjeljko Kesić izvukao za Korićanske stijene – za što je kao visoki dužnosnik tajne policije RS morao znati i poduzeti sve da bi spriječio strijeljanje oko 200 građana – moraće jednoga dana odgovarati za prikrivanje zločina ubojstva Josipa Svetinovića Baje.

Očito je da Vaša Agencija nosi krivo ime.

Ona radi suprotan posao od onog za kojeg je i ja plaćam kao uredan poreski obveznik u Bosni.

Tako su ubojice zaštićene, a nedužni ljudi uznemiravani i zastrašivani; kao novinar pišem šta su drugi činili na osnovu dokumenata i validnih svjedočenja,  a SIPA ne radi svoj posao, a trebala bi.

Treba li da očekujem u Bosni maskirane specijalce SIPE naoružane sa dugim cijevima, na mojim kućnim vratima kako bi me uhapsili, ako ne budem već uhapšen ovdje kao kanadski državljanin i isporučen u BiH.

Bujrum! Eto mene početkom juna, kartu sam već kupio prije Nove godine, malo poslije nakon što sam se vratio iz Bosne iz koje su me 1992. otjerali baš oni koji su ubili Josipa Svetinovića i u grob poslali moga brata Muharema, a koji su i danas prijetnja i meni i drugima. Malo koji se logoraš i mučenik usudi i danas pisnuti o tome šta je ni kriv ni dužan doživio. Kolika je zasluga SIPE za taj strah, prosudite sami gospodine direktore, ako ste u stanju staviti se makar imaginarno u njihovu kožu.

Ni Vi, niti iko drugi, neka slučajno ne pomisli da ću odustati od pravde, a ako mi se nešto dogodi, i moja obitelj i prijatelji i javnost će znati da ste za to odgovorni i Vi gospodine Staniću! To sam rekao i canadskom inspektoru. I, nemojte ni slučajno pomisliti da Vam se ovim dokumentiranim psimo pravdam; svaka moja napisana riječ, podstrti dokumenti, vedeo prilozi,  su optužbe na račun SIPE. Pismo će biti dostupno javnosti.

Ima isuviše svjedoka ratnih zločina i genocida, koje SIPA nikada neće uspjeti ušutkati. Pokušaj da se mene ušutka zloupotrebom Interpola – jalov je posao, gospodine Staniću! Tamo gdje ja stanem, nastaviće moja djeca, jer jabuka ne pada daleko od stabla.

Hvala na pažnji!

Ibrahim Halilović, bivši novinar – reporter TV Sarajevo, slobodni novinar, bloger

(Grafička oprema pisma – i prilozi – I. Halilović)

 

 

 

INTERPOL PO NALOGU SIPE TRAGA ZA MNOM, UMJESTO DA SIPA UHAPSI UBOJICE JOSIPA SVETINOVIĆA BAJE

INTERPOL  – WANTED – TRAŽI SE

IBRAHIM HALILOVIĆ

ibrahim

Ibrahim Halilović: Interpol za petama  zbog objavljivanja  izjave Ivanke Svetnović o ubojstvu njena supruga Josipa Svetnovića Baje – što SIPA smatra tajnim dokumentom. SIPI BI BILO BOLJE DA RADI SVOJ POSAO I DA NAKON 24 GODINE NAJZAD UHAPSI UBOJICE

po nalogu SIPE zbog “otkrivanja tajnog dokumenta” –  izjave Ivanke Svetinović u vezi  sa ubistvom njenog muža Josipa SVETINOVIĆA – Baje sredinom juna 1992.

NI JEDAN DOKUMENT KOJI SAM OBJAVIO NIJE NOSIO NIKAKVU OZNAKU  TAJNOSTI. SIPA JE ISTRAGU KOMPLETIRALA I PREDMET PREDALA ZUŽILAŠTVU. SUTKINJA DŽEMILA BEGOVIĆ  JE NADLEŽNA ZA TAJ PREDMET – NA KOJI, ZA SADA, PADA  PRAŠINA U NJENOJ LADICI.

Inspektor Policije iz Widsora našao me   19. 04. 2016.  u avaliji taman kada sam završavao popravku auta.

Predstavi se, pokaza mi “badge” (policijski bedž) pa nakon što je utvrdio moj identitet, pita me jesam li ikad čuo za Intrepol.

E – on  dolazi kod mene baš po nalogu Interpola.  Ima zadatak da me sasluša na osnovu povjerljivog  zahtjeva SIPE iz Banje Luke, Bosna i Hercegovina – koji je stigao  preko canadskog ureda Intrepola u Ottawi.  Broj: IP 40/201326-181-0 (Ovo IP – znači – Interpol.) Slučaj – a vjerovatno i Interpolova potjernica – su djelo inspektora SIPE koji se zove Melis FIŠO (ili FISO.) 

Canadski inspektor, profesionalan i uljudan, strpljiv i pun razmijevanja, kulturan – službeno me pitao je da li  imam Blog, na što je dobio potvrdan odgovor.

Potom je pitao da li iko drugi ima pristup blogu da bi nešto objavio, na što je dobio negativan odgovor.

Pitao me – da li sam u februaru 2015. godine objavio izjavu Ivanke Svetinović koju je ona dala SIPI. Rekao sam da jesam.

Pitao me i kako sam došao do te informacije – pa sam rekao da sam je dobio od obitelji Josipa Svetinovića, kao i svu dokumentacju koju je obitelj imala. Dokumenti su mi usupljeni dragovoljno i bez prisile o čemu imam dokumentaciju. (Vidi napomenu na kraju ovog teksta!)

Inspektor me pitao kako je informacija došla do mene, na što je dobio odgovor – preko interneta – digitalno.

To bi bilo ukratko sve što je inspetor htio znati. Zahvalio se! I ja sam njemu.

1176256_10203109461530793_2037375885019872408_n

Josip SVETNOVIĆ Baja – omiljen i cijenjen građanin – UBIJEN NA PRAVDI BOGA,  a njegove ubojice na slobodi i danas, 24 godin poslije svirepog zločina

Tokom daljeg razgovora koji nije ima strogu službeni karakter,  objasnio sam policijskom  inspektoru o čemu se radi. Rekao sam da su srpske vlasti SDS-a  u Mrkonjić-Gradu na čijem čelu je bio dr. Luka Čulić naredile, a  srpska milicija srednim juna 1992. godine zašla od kuće do kuće i uhapsila veću grupu civila muslimana i katolika, ni krivih ni dužnih građana.Prilikom hapšenja tim građanima niko nije rekao razloge hapšenja. Odvedeni su u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu gdje su čekali da budu ispitani. Među uhapšenim je bio i Josip Svetinović Baja, omiljeni građanin, odličan fudbaler i pobožan katolik, pjevač u gradskom i crkvenom horu, zaposlen kao vozač u Trgovačkom preduzeću.

Uhapšeni građani su znali da su nevini. Čekajući da im bude bude objašnjen razlog privođenja, pa da se nakon ispitivanja vrate kućama, grupa oko Baje se u jednom trenutku nasmijala nekoj šali. Zbog te šale, Baja se nikad nije vratio kući, a evo Intrepol meni kuca na vrata, umjesto da su Bajine ubojice pohvatane i kažnjene – pa i uz pomoć Intrepola, ako treba!

Čuvši smijeh, pojavio se odnekud  komandir Stanice milicije Mrkonjić-Grad Đuro Marković koji je uz psovku, udario snažno pesnicom u lice Josipa Svetinića Baju i teško ga ozlijedio, pri čemu ga je krv oblila.

baja IX

Dio iskaza Ivanke Svetinović – Ovaj događaj je javnosti poznat godinama – a na ovom Blogu može se naći i u iskazu logoraša iz Mrkonjić-Grada koji je bio u grupi uhapšenih sa Josipom Svetnovićem Bajom. I moj brat Muharem, koji je umro mlad od posljdica torture u Bjejalcu, Podbdru i Manjači, svjedočio je o umorstvu Josipa Svetinovića prvog dana po izlasku iz logora

Veći broj nevino uhapšenih građana su već bili pretučeni u garaži “Udarnika” u Bjelajcu, a tukli su ih i u Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu. Potom su prebačeni je u Klaonicu u Podbrdu,  a zatim su traspotovani u malom furgonu na Manjaču gdje su jedva dolazili do zraka, presovani kao ribe u konzervi.

Josip Svetinović Baja nije stigao u logor.  Ubijen je u  Podbrdu. Tu su i mnogi drugi  nevini građani krvnički pretučeni.

Baju su polumrtva ubacili u Hladnjaču klaonice među ostale zatvorenike, gdje je u najtežim mukama tokom noći umro. Ostali zatvorenici proveli su noć u velikom strahu i neizviejsnosti. Mnoge od njih  i danas progone ti bolni jecaji i jauci njihova sugrađanina na izdisaju, a nisu nikada zaboravili ni svoje muke.

Dugo vremena je obitelj ubijenog Josipa Svetinovća nastojala dokučiti istinu o mužu i ocu, da bi najzad posredno saznala da je ubijen, i to kada su se Bajini  našili u Hrvatskoj.

baja i obitellj

Ivanka SVETINOVIĆ – supruga ubijenog  Josipa Svetinovića – “Da pravda stigne ubojice, pa da mirno umrem!”

U pokušaju da sazna istinu o sudbini svoga muža nakon hapšenja, Ivanka se raspitivala u Stanici milicije gdje su joj nadležni slagali sve o sudbini njena ubijenog muža. Nisu rekli da je davno ubijen. Namjerno su skrivali teško krivično djelo. Nedjeljko Kesić se pravio da je iznenađen Ivankinim pitanjem gdje je Baja.

Canadskom inspektoru rekao sam: „Oni koji su naredili protupravno hapšenje nevinih građana, a to je bila srpska vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem, oni koji su naredili nezakonto odvođenje u Podbrdo, oni su i odredili i čuvare i znali su imena svih osoba koje su imale pristup uhapšenim koje su ih ispitivale uz prigušena svjetla i muziku, i pri tome ih tukle i sadistički mučile.”  

Prvog jutra po ubojstvu, nadležni su morali provesti istragu i odmah saznati ko su ubojice nevina čovjeka. Umjesto da otkriju i kazne ubojice, srpske vlasti su ih skrivale.

SIPI trebaju dvije decenije da bi pronašla ubojice koje su poznate već 24 godine. Niko ne odgovara za nezakonito hapšenje nevinih ljudi, njihovo premlaćivanje i ubojstvo Josipa Svetinovća, odvođenje na Manjaču u logor gdje su preživjeli strašne muke – jer SIPA ne radi  svoj posao; SIPA  preko Intrepola traga za mnom u Canadi zbog toga što sam objelodanio iskaz Ivanke Svetinović kojeg SIPA smatra povjerljivim.

 

Baja, I

Službeno, svojim potpisom načelnik Nedjeljko POPOVIĆ i pečatom SJB Mrkonjić-Grad  nakon dva i po mjesca od ubojstva – svjesno prikriva zločin nad  nevinim čovjekom Josipom Svetinovića Bajom – umjesto da je odmah po ubojstvu uhapsio, a Sud primjerno kaznio ubojice. Kako bi, kad je i sam upleten u taj zločin kao i komandir Stanice milcije Đuro MARKOVIĆ – svi pod kišobranom SDS-a na čelu sa dr. Lukom ČULIĆEM

Taj iskaz sam mogao dobiti od Ivanke u svako doba da smo se sreli. Uostalom preko „Večernjeg lista“ moguće je da je i saznala, ili  pak potvrdila istinu o smrti svoga muža Josipa u tekstu kojeg sam objavio početkom septembra 1992. o dolasku grupe logoraša s Manjače u Jajce kada sam od brata Muharema i sazano da su ubili Baju.

baja i obitellj

Nekad sretna obitelj Josipa Svetinovića Baje – trnovit put do istine nakon svirepog ubojstva supruga i oca. U Ivankinu iskazu nema tajnovitog niti nepoznatog, samo bol i  muka obitelji Svetnović kako bi najzad saznala za ubojstvo, našli Baji grob, pokupili njegove zemne ostatke i konačno  pokopali nevine kosti dobrog čovjeka.  Njihov i naš Baja je najzad našao svoj mir, ali ne u Bosni, svome Zborištu koje je toliko volio. Liječnički nalaz forenzičara u Splitu  potvrdio je da se radi o ubojstvu. Odjeća na umorenom je bila civilna

Canadski inspektor je nakon mojeg iskaza bio začuđen i iznenađen. Pitao me da li posjećujem  svoj radni grad u Bosni. Bojim li se. Odgovorio sam mu da idem svake godine, da sam izložen stalnim prijetnjama, psovkama, saslušanjima, te da neću više ništa prijavljivati policiji jer umjesto nasilnika koji me napadaju, sud globi mene koji sam napad prijavio.

U toj izjavi  Ivanke Svetinović, nema ničega  tajnog i povjerljiovog, jer tu priču odavno znaju mnogi građani, a da svjedoke logoraše i ne spominjem.  Tajna je zašto SIPA i Tužilaštvo i Sud ne hvataju ubojice nedužna čovjeka, nego preko Interpola traže i policijski isljeđuju mene za tekst koji sam objavio u febnuaru 2015. Zna i SIPA i Sud da sam autor toga teksta i da nekoliko mjeseci godišnje provodim u Varcar Vakufu. Nije im trebao Interpol! Sve o meni je dostupno javno – na internetu,  a mene su mogli saslušati u rodnom gradu ili bilo gdje u Bosni, ta navikao sam na informativne razgovore kojih je bilo mnogo u mojoj novinarskoj karijeri.

Inspektoru sam rekao da se upravo spremam na put u  Bosnu, a da sam dvadeset i više godina izložen provokacijama, prijetnjama ubojstvom, uništavanjem i razaranjem imovine… Niko nije kažnjen zbog toga.  Ni ja niti iko drugi od muslimana i katolika neće imati mira u našem gradu dok ne budu kažnjeni nasilnici i ubojice. Zato se i borim za pravdu. Ali, SIPA ne bi bila SIPA kada ne bi istraživala mene koji sam javno tražio od SIPE da pronađe ubojice.

Rekao sam da ni po koju cijenu nikada neću odustati i od pravde za sve nevine ljude, a posebno za moje sugrađane među kojima je i nevino ubijeni Josip Svetinović Baja. (Nisam stigao spomenuti nekažnjeni masakr – genocid u Oborcima.)

Boriću se za istinu i  po cijenu da me SIPA ganja u Canadi preko Intrepola,  ili uhapsi sutra u Bosni – umjesto da hapsi ubojice! Nadam se da će pravda pobijediti, a da će Canada na pravi način zaštiti svoga građanina kada mu već organi gonjenja rodne Bosne ne daju mi

***

HISTORIJA OBJAVLJIVANJA PRILOGA ZBOG KOJIM MI SIPA ŠALJE INTREPOL NA VRATA

Prvo mi je prijatelj – inače logoraš Manjače i svijedok ubojstva Josipa Svetnovića Baje javio da je SIPA uhapsila grupu osoba iz Mrkonjić-Grada – u vezi sa ubojstvom Josipa Svetnovića Baje. Naveo je imena uhapšenih.

Potom sam imao prepisku sa Krunom Svetinovićem, sinom ubijenog, smatrajući da on zna nešto više o tome.  Kruno je tvrdio da je informaicja tačna, da ju je objavio srpski Radio, ali nisam povjerovao, niti htio išta objaviti dok ne provjerim kod SIPE, napismeno, odakle mi  je ubrzo odgovoreno da niko nije uhapšen.

Tada mi je Kruno Svetinović  poručio da  će na Facebooku objaviti svu dokumentciju kojom raspolaže, a da će je ustupiti i meni. U jednoj poruci Kruno Svetinović mi je napisao u vezi imena osoba na koje sumnja da su mu ubili oca:

“Ja sam rekao ovima u tuzilastvu i SIPI da cu ja javno objaviti imena tih ljudi na internet, zato sam i(h) spominjao u komentarima sto si ti pisao o svom bratu.”

(Riječ je  o r. Muharemu Haliloviću, jednom od svjedoka ubojstva Kruninog oca Josipa, op. I.H.)

Kruno je kasnije poručio:

“Sve cu ja to objaviti ove dane pa neka se trese drzava. Ja se nikog nebojim i castan san covjek.  on je direktor sada, znam to. Ibrahime sve cu ti ja papire prosljediti i ti ih mozes slobodno objaviti, moje dopustenje imas.”

Zatim mi je slao dokument po dokument: “Evo i zapisnik od SIPe sto je mama dala izjavu”

“Ibrahime evo sve poslano ponovno,svaki papir posebno”

10.2.2015 5:17

Ibrahime svaka cast,dokumenti su vrijedni cijelo bogastvo (Poruka stigla od Krune nakon objavljivanja dokumetacije na mome Blogu, op. I.H.)

“Sutkinja u tuzilastvu BiH za slucaj pok.oca je Djemila Begovic

10.2.2015 10:10

Krunoslav Svetinović: “Napravio si zbrku u BiH!” (Misli na objavljivanje priloga na mome Blogu, op. I.H.)

A onda – stiže ova poruka:

“Bila je policija u sestre, sto zivi u Bosni da jel ona tebi dala ovi dokument od izjave. I mene je sada strah.”

I, evo nakon više od godinu dana – evo i meni Intrepola na vrata!

Je li me strah što me progone, a progone zbog toga što SIPA, TUŽILAŠTVO I SUD NE RADE SVOJ POSAO?

Nije me strah.

 Njih treba biti strah!

***

Ovdje su tekstovi u kojima  su objavljeni „tajni dokumenti“ zbog čega, po nalogu SIPE – imam posla sa Interpolom:

1.  (NE) UZDAJMO SE U OVAKVU SIPU, TUŽILAŠTVO, SUD!

2. PISMO NAČELNIKA SJB. N. POPOVIĆA KOJIM ON I PRIZNAJE I PRIKRIVA BAJINO UBOJSTVO

3. KO JE POSLAO MILICIJU U LISKOVICU, VLASINJE, BAREVO I JAJCE – AKO NIJE I NJEN KOMANDIR

4. PREMLAĆIVANJA I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Gledajući “Apostrof” ATV: ZA ONO ŠTO JE U EMISIJI REKAO BAJTAL – ČISTA DESETKA, A ZA ONO ŠTO JE PREŠUTIO – JEDINICA

apostrofGledajući emisiju Apostrof Alternativne TV Banja Luka

ZA ONO ŠTO JE U EMISIJI REKAO BAJTAL – ČISTA DESETKA, A ZA ONO ŠTO JE PREŠUTIO – JEDINICA

Gostujući u emisiji „Apostrof“ Alternativne televizije Banja Luka, predsjednik Hrvatskog helsinškog komiteta Ivan Zvonimir Čičak je jasno i glasno ustvrdio kako je RS nastala na zločinima, etničkom čišćenju i genocidu. Sigurno je imao na umu Presudu Svjetskog suda pravde od 26. februara 2006. u kojoj stoji: 297. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој оkоlini počevši od 13. јula 1995.“

čičak

Ivan Zvinimir Čičak u sred Banje Luke: RS je nastala na genocodu..

Kao opareni, prijetećim tonom i galamom skočili su gostujući Srbi u emisiji, dr. Luka Kecman, istoričar i teatarski teoretičar iz Banje Luke, dekan Akademije umjetnosti Banja Luka, te  – dr Aleksandar Raković, iz Instituta za noviju istoriju Srbije, kao i voditelje emisije Škoro.   Prof. dr Esad Bajtal, filozof, sociolog i psiholog, Sarajevo,  ostao mrtav hladan. Nije ni jednu riječ izgovorio na račun kako je nastala Republika Srpska.

Doktori nauka iz Banje Luke i Beograda pokušali su osporiti Čičkove jasne tvrdnje pričom kako je RS nastala prije rata, te kako je izraz želja i težnji za slobodom srpskoga naroda. Također su ustvrdili kako je Republika Bosna i Hercegovina odlučila da 1991. iziđe iz Jugoslavije, čime je postojala opasnost za srpski narod zapadno od Drine doživi  genocid kao u II svjetskom ratu za vrijeme fašističke države NDH.

U emisiji je veliki dio vremena posvećen Jasenovcu, a najviše rasprave je vođeno o broju žrtava. Da bi se dileme oko žrtava Jasenovca otklonile, Čičak je predložio formiranje međunarodne komisije koja bi utvrdila stvarnu istinu.

Dr. Kecman i dr. Raković su inzistirali da su na čitavom području Kozare ustaše NDH počinile genocod nakon što su srpsko stanovništvo odveli u Jasenovac i pobili. Decenijama poslije II svjetskog rata na tom području zbog toga nije bilo momaka stasalih za regrutaciju u vojsku.

bajtal

Prof. dr. Esad Bajtal: šutnja kao opća karakterna crta većine bosanskih intelektualaca

Opet je Bajtal ostao nijem i to u sred Banje Luke gdje je veći dio muslimanskog i bošnjačkog stanovništva metodama genocoida i ratnih zločina četnika protjeran,više stotina je pobijeno, sve bogomolje srušene… Grad je potpuno posrbljen, a u njemu se šepuri Luka Kecman sa svojim ekavskim četništvom.

Na laž da je Bosna i Hercegovina odlučila izaći iz Jugoslavije 1991., i da su time bili ugroženi Srbi, ni Čičak ni Bajtal nisu reagirali činjenicom da je Srbija svojim ustavom od 1988. proglasila suverenost i tako prva teoretski napustila Jugoslaviju i počela se zločinima i genocidom boriti za Veliku Srbiju.

Bajtal je, međutim,  bio vrlo rječit kada je u pitanju težak život građana Bosne i Hercegovine, te je iznio podatke da oko 30 posto građana živi ispod granice, a 50 posto na granici siromaštva, a da građani opet biraju nacionaliste iako su od od preko 1900 predizbornih obećanja ispunili tek nešto više od 40 posto, što govori da tu nešto nije u redu. Za to – čista desetka.

Međutim, Bajtal nije ni jednom riječi reagirao na najave za referendume u RS, ko ni na neuvijenu Kecmanovu  prijetnju da će građani RS odlučiti hoće li živjeti u ovakvoj državi ili ne.

Bajtalu nije pao na pamet referendum u RBiH od 1. marata 1992. kada su građani odlučili da žive u nezavisnoj i suverenoj državi. Ta referendumska volja je nepobitna po pitanju državnog suvereniteta, a i dejtonski Sporazum ne dopušta RS nikakav jednostrani referendum o osamostaljenju o kojem trubi Kecman.

luka kecman

Dr. Luka Kecman: javno izrugivanje svjetskims udovima, negiranje genocida i BiH – u prisustvo jednog od najvećih umova u Bošnjaka -prof. dr. Esada Bajtala

Kecman je na usiljenom ekavskom jeziku „lepo“ objasnio kakva sve opasnost Bosni, Balkanu pa i Europi, je l’ te, prijeti od bosanskih ekstremista koji se vraćaju sa ratišta u Siriji i Iraku. Bio je precizan: najveća!

U emisiji se mogao čuti podatak kako je pet do deset posto bosanskih muslimana radikalizirano, što je velika opasnost za mir. Niko nije iznio razlog radikalizacije, niti postavio pitanje da li ta radikalizacija ima svoj uzrok u nepoštivanju sudskih odluka o genocidu, poricanja genocoda i zločina, navikavanja na rezultate genocida i zločina.

Strahovanja od muslimanskog radikalizma dopunjeno je strahovanjem  četničkog vojvode Vučića (tako ga je nazvao tokom emisije Čičak) kako je stanje u BiH za Srbiju veći problem od Kosova, te da je to bure baruta kojem samo fali iskra pa da eksplodira. (Iz ovog se možda može zaključiti kako se Vučić odrekao Kosova, ali ne i Bosne, u čije se unutrašnje stvari miješa.)

Na tvrdnje o navodnoj opasnosti od ekstremističkih i radikaliziranih bosanskih muslimana, Bajtal nije ima no jednu riječ primjedbe.

Bajtalu uopće nije palo na pamet da su četnici najveći teroristi u Europi koji su počinili sudski dokazan genocid. Nije se sjetio ni jedne presuda Trbinala u Haagu koja je izrečena pojedincima, pa čak ni one nedavne Karadžiću za genocid, niti mu je bila na umi Presuda Međunarodnog suda pravde citirana u vrhu ovog osvrta.

Bajtalu nisu naumpale ni četničke horde koje se po Bosni nesmetano okupljaju i marširaju prijeteći novim genocidom. Bilo je govora o izlivima fašizma na stadionu u Osijeku, ali ne i četničkim parolama na stadionima u Bosni „Nož, žica, Srebrenica.“

Bajtalu nije bilo ni na kraj pameti pa da spomene Siemona Wiesenthala koji je tvrdio kako navikavanje žrtve na genocid i nepravdu je isto kao i činiti genocid.  Bajtal ili nije htio, ili nije smio, a morao je sve to znati prije nego se odlučio izaći u ring sa negatorima genocida .

Oba srpska doktora nauka su u emisiji tvrdila kako je Hrvatska genocidna država, što je Čičak pokušao osporiti, ali niko, pa ni Bajtal ne spomenu ni zadnji, ni tolike druge genocide nad Bošnjacima, a Bajtal niti onaj u Srebrenici, niti onaj u II svjetskom ratu.

rakovic

Dr. Aleksandar Raković: uporno insistiranje na genocidnoj hrvatskoj državi i enormnom broju pobijenih u Jasnovcu. Ako Raković osporava genocid u Bosni, zašto mu to u njegovom prisustvu dozvoljava dr. Bajtal?

Jedan od gledatelja emisije, kojeg su „kao dete“ odveli iz Drvara u Vojvodinu (kolonizirali ga na otetoj zemlji), ustvrdio je u telefonskom javljanju kako se u blizini Kulen Vakufa nalazi jedna jama u koju su pobacani poubijani Srbi, a do danas nisu ekshumirani.

Za razliku od Čička – koji je rekao da niko ne brani da se ostaci pobijenih Srba ekshumiraju i najzad sahrane – Bajtal nije našao za shodno pustiti glasa –  o tolikim još neotkrivenim jamama u koje su nakon genocida pobacana raskomadana tijela Bošnjaka ubijenih u genocidu, što je jasan dokaz pokušaja da se genocid zataška i ospori – kao što je u više navrata bilo slučaj u toj emisiji. Šuteći, Bajtal je te pokušaje odobrio. Mogao je tražiti repliku, ili napustiti emisiju, ali nije.

U jednom privatnom pismu, Bajtal mi je spočitnuo kako on živi u Bosni u stanju u kakvom ona jest. (Opisao ga je i u emisiji, što je u redu! Desetka!)

Požalio se da nije primio plaću od 1992. godine. (I sam sam zadnju plaću na TV Sarajevo primio u aprilu 1992. U Njemačkoj sam bio kratko vrijeme zaposlen kao novinar, ali sam taj posao napustio 1994. zbog neslaganja sa veleizdajom Bosne i od tada također nisam primao plaću, ali nikad, za razliku od njega, nisam savio kičmu, ni u Sarajevu, ni u rodnom Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu, niti igdje. Stoga mogu s pravom prigovarat Bajtalu zbog njegove šutnje.)

Dakle, to što od 1992. godine nije primio plaću, ne daje Bajtalu pravo da on javno prešućuje čak i sudski dokazane povijesne činjenice o genocidu koje je RS izvršila u Bosni.

To mu ne daje za pravo da za sitne usluge njegovoj supruzi koje je štelom učinio Haris Silajdžić, ne samo šuti o politici tog veleizdajnika, nego mu čak javno promovira knjigu poezije.

To mu ne daje pravo da šuti o genocidu kada kao makar i neformalno – javno zastupa žrtve genocida.

U emisiji pod muslimanko-bošnjačkim imenom, tituliran kao doktor iz Sarajeva, Bajtal se u emisiji Aletrnativne TV pojavio ne samo u svoje, nego u ime Bošnjaka, ma šta on tvrdio. Jer, u studiju su bili Srbi, bio je Čičak, Hrvat, i bio je prof. Dr. Bajtal – filozof i sociolog iz Sarajeva, imenom i prezimenom – Bošnjak – ateista ili vjernik, nije važno.

Ne znam koliki honorar Alternativna TV isplaćuje za gostovanje u Apostrofu, ali koliki god je, ako i postoji, ta TV kuća ne bi mogla bez njegove suglasnosti kupiti Bajtalovu slobodu da istupa i kao filozof i sociolog – znanstvenik – svjedok događaja iz ne tako davne prošlosti koje su međunarodni sudovi okarakterizirali kao genocid.

Mora se reći da je Bajtal za ono što je rekao u Apostrofu dobio desetku, ali za ono što je prešutio – nije ni za peticu, nego jedinicu.

***

“Glas Srpske” donosi tekst u kojem se oštro kirtikuje kandidat za Dekana Akademije umjetnosti u Banjoj Luci Luka Kecman pod naslovom:

Ko je Luka Kecman, kandidat za dekana Akademije umjetnosti u Banjoj Luci

U tekstu između ostalog piše: 8.09.2008 18:40 | Aleksandra Rajković

BANjA LUKA – Prijedlog Vijeća Akademije umjetnosti u Banjoj Luci da novi dekan ove ustanove bude Luka Kecman izazvao je burna reagovanja studenata i profesora, kao i kulturne i naučne javnosti Republike Srpske.

– Kako je moguće da neko ko je studirao 18 godina bude prvi čovek Akademije i daje primer svima, a ponajviše studentima. I kako je moguće da to bude neko ko preti studentima, vređa ih i njihove profesore. Da li je moguće da perjanica nastavnicima bude neko ko na Odsjeku za glumu predaje predmet treće kategorije i nije iz naše struke, jer je profesor srpskog jezika i književnosti – rekao je docent na banjolučkoj Akademiji umjetnosti Željko Mitrović.

Poznato je da je republički prosvjetni inspektor Dragutin Dragojević u svom rješenju iz juna ove godine naložio da se Luka Kecman sa još 10 asistenata i profesora isključi iz nastavno-naučnog procesa zbog niza nepravilnosti u njihovom radu. Paradoksalno je da su ga kolege sa “crne liste” i podržale i pomogle mu da dobije najviše glasova.”

http://www.glassrpske.com/kultura/vijesti/Ko-je-Luka-Kecman-kandidat-za-dekana-Akademije-umjetnosti-u-Banjoj-Luci/lat/11538.html

*** Prije nego se odazvao pozivu ATV, prof. Bajtal je trebao pogledati ko će mu biti gost u emsiji. Ne bi bilo loše da je odgledao i koju raniju emisiju Apostrofa pa da vidi kakvu četničinu ta emsija ima za voditelja.  Da je pročitao prvi tekst koji se prvi pojavi kada u Google ukucate dr. Luka Kostić, onda bi, ako imalo drži do sebe, ali i do gledalaca – zahvalio na pozivu.

Ali… Bajtalu je bilo očito ugodno društvo ovog čovjeka vrlo upitnog morala, po vokaciji – četnika. Ni dr. Raković nije ništa bolji, samo je možda sofiticarniji četnik. On svoj četnizam pakuje u frazu “kako su Srbi i Muslimani braća!” (Pa kad su braća, što četnici ubijaju braću!)

Profesor Bajtal se možda rukovodio počašću koje je tom notornom četniku ukazala dejtonska država BiH koja ga je 2009. godine inagurirala za selektora Pozorišnih igara BiH u Jajcu:

Luka Kecman selektor 28. Pozorišnih igara u Jajcu

FENA
5.2.2009. u 15:08

Prethodni stariji unosi