MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.!

 

maske

Uz Karneval u Njemačkoj i Riju – sjećanje na  Zboričke mačkare

MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.

StiglIMG_9989e su fotografije mojih unuka – Lejle, Amira i Jasmine u karnevalskoj šarenoj odjeći, u karnevalskom plesu u obdaništu i školi.

VrIjeme je karnevala – uglavnom u katoličkim zemljama širom svijeta, a održavaju se pri kraju prve dekade februara.

U Njemačkoj je najveći karneval u Kölnu, a karnevalske povorke i plesovi su neizostavni u svakom gradu, selu, školi, obdaništu. Tako karnevali – maškare – starisnki i rički – mačkare – nisu mašile ni moju unučad. Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Isto tako, nekad davno, nisu mačkare mogle ni njihova ričkoga Dida.

Najveći je karneval onaj u Riju na kojem se okupi i po peš šest miljuna učesnika, plesača sambe u raznim koloritnim kostimima…  Zabava privlači i po pola milijuna stranaca. Ove godine su se plahnuli opasnog virusa Zike, ali Rijo ne bi bio Rijo kada bi ne daj Bože izostao blještavi karneval i samba, takmičenje najboljih igrača, plesača, kostima…

FullSizeRender (2)Karnevalske svečanosti obično u svijetu, pa i u Bosni, uključuju maskirane povorke i plesove, bakljade, vatromete, obasipanje cvijećem, konfetima i korijandolima, a biber po pilavu je svečano spaljivanje ili pokapanje velike lutke, personifikacije „princa karnevala.”

“Običaji maškara datiraju iz rimskog doba raskalašenosti i „bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na paganskom magijskom vjerovanju  gonjenja zlih sila, kao i protjerivanje zime i studeni. Običaj ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika.“ (Wikipedia).

karneval, amir

Plesačica i plesač – Amir i drugarica iz obdaništa na karnevalskom plesu

Karnevali me podsjećaju na naše Zboričke mačkare. Stoga, dok se Davor Demirović ne maši pera, nekoliko riječi sećanja jednoga Ričanina.

Mačkare u Zborištu su nagvještavale odlzaak zime i dolazak proljeća, tjeranjem zlih duhova studeni i mraka; mačkare su išle u susret suncu u svjetlu.

Mi rička djeca smo sa pristojne daljine, obično od Urave puteva – gledali mačkare. Bojali smo se da nas zaganjaju i dohvate onim špruljama ili toljagama koje su, čini mi se, nosili sa sobom i udarali njima sve što stigni.

Kada bi me neko upitao kako su zboričke mačkare izgledale, onda bih rekao ukratko – prijeteće, stravično, grozno, ali i izazovno,pa su bile predmet naše znatiželje, a i oponašanja.

Bilo je tu raznovrsnih maski, srašnih i malo manje strašnih mačkara, ali jednako prijetećih, bar za nas ričku djecu. Mačkare bi igrale na obje strane Zborićkog mosta. Igru su začinjvali klepetom kravljih ili ovnujskih zvona, vikom, kriskom, strašnom handrljavinom i grajom. Onda bi, odjednom, kao po komandi, iznenada,  prekidale ples i pojurile prema nama – i mi bi smo se razbježali svako na svoju stranu. Malo kasnije, opet smo se vraćali na polazno mjesto.

I – zadirkivali smo mačkare, tražili belaja.

Iza maske su se krila zborička djecrio-carnival-2015-sao-clementea – manje opasna za nas – ali i odrasliji, dječaci, ponekad i momci. Eh, s njima nije bilo šale.

Teško ih je bilo prepoznati sa raznim maskama na licu, onako nadžemane u raznovrsnoj šarenoj, nesvakodnevnoj odjeći, odrpane.

Trudili smo se, ponekad i uspjevali po glasu odgnetnuti ko se krije iza koje maske, ali nikada nismo bili sigurni jer su  mačkare mijenjale i glasove.

Čorlučili smo mačkarama. Divikivali smo smo iz sveg glasa, horski, tražeći belaja:

„Mačka-rapa-rada, otpala ti brada!“

Ponavljali bi to izazivački nekoliko puta, sve na oprezu, spremni na bjeg, ako bi mačkare makar i jednim pokretom išaretile da će nas „poćerati“ ili „zaganjati.“

Tom prigodom znali smo u glas vikati:

„Zborićani repati, sutra ćete krepati,

Teško onoj ruci koja će vas tući,

Teško onoj lopati koja će vas kopati!“

I, ko bi na to ostao ravnodušan, pogotovo ako je još mačkara! Naravno, i Zboričani su znali ne jednom uzvratiti nam:

„Ričani, repati…“

I mi rička djeca pravili smo od kartona ili od listova bloka za crtanje maske, bojili ih raznim bojama, dodavani brkove i bradu, bušili čuvaldusom na oba kraja, provlačili uzicu ili „lastiku“ kroz te rupe i mećali ih na lice. Oblačili bi kapute naizvrat. Uzimali trklje u ruke. Oponašali bi zboričke mačkare, ali im nismo bili haman ni nalik.

Zboričke mačkare su nosile prave, često kupovne maske, kupljene čak u Zagrebu, a naše – ričke, pravljne po ugledu na njih – siromaške,  ali obogaćene našom maštom.

_MG_3910

Unuka Lejla

To smo radili podukrad, jer ako bi nas naši opazili, mogli smo fasovati degenjak.  Tako – mačkare nikako nisu mogle mimo nas, ni u Zborištu, ni u Rici, pa šta koštalo da koštalo…

Zboričke mačkare nisu prelazile onu zamišljenu među koja je Zborište dijelila od Rike, niti smo se mi usuđivali upasti na njihov teren. Svako je bio najsigurniji na svom..

Mislim da sam zadnje mačkare snimio za TVSA u Jajcu, one godine pred sami rat.

Još jednom sam snimao mačkare za TVSA, davno, davno, slučajno, u nekom selu na putu između Bugojna i Donjeg Vakufa.

One zboričke mačkare su davno otišle u sjećanje.

Danas u Zborištu šaka katolika, niti ima ko biti mačkara, niti se ih ima ko bojati ili oponašati ih u Rici.

Proljeće je ove godine nahrupilo ranije i u Zborište i u Riku, u našu Bosnu.

„Mačkara pa-rada, otpala joj brada!“

***

Očekujem od Davora Demirovića njegovu priču o mačkarama koja će baciti snop svjetla na taj starinski običaj – i to iznutra – sa Zboričke strane, okom i preom jedne od mačkara.

mg_2294.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

1 komentar (+dodaj svoje?)

  1. Bosanac92
    Feb 14, 2016 @ 02:38:36

    Da! I – još je moj komšo – zaboravio su dodati: “…otpala ti brada u sto komada!” Hahahahaaaa!
    Da, lijep običaj.
    Ali, eto, prokleto vrijeme i rat sve pometoše. Ali, tradicija opet odrzala.
    U mome kraju nema više poklada, mačkara.
    Ostala je samo jedno lijepo sjećanje na taj dan u Varcar Vakufu, naa mačkare.
    Da, i sam sam nekada bio mačkara. Za taj dan – ko je bio sretniji od mene!
    Volio sam strašiti cure. Po tome sam bio poznat. Znale su bježati sa vriskom uz cestu pored moje kuće. Koje bio sretniji od mene! Uspio sam ih uplašiti.
    Nisam volio mačkare koje su znale štapovima udarati ljude koji su bili tu, gledali,smijali se i šalili. Čak sam dolazio u sukob sa nekima mačkarama narocito ako bi pokušali nagoniti neku lijepu curu da poljubi njihov štap. Nisam to volio. Neke cure su znale tko sam, ali nisu nikome govorile. Imale su moju zaštitu od mačkara koje su volile tući gledaoce. Tako je to bilo! Osta samo tuga i bol za tim lijepim običajima i mačkarama.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: