Davor DEMIROVIĆ: KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN    

image (4)Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji –  dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijemIMG_0933e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti.  I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je  čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

IMG_9810To

To je bio naš običaj kojeg smo se držali, pa nikakomunalci nisu kopali grobove u našem groblju. Time smo također odvali počast umrlom.

Ni sam ne znam koliko sam grobova iskopao za moje varcarsko-zboričke pokojnike.

Prokleti rat sve uništi – nešto pobi, mnoge rastjera, unesreći.

Ostala su samo sjećanja.

Moji roditelji su sahranjeni na Ćeliji – prvo majka, a nedavno i otac;  nadam se da im je zvono zvonilo na jednu stranu…

Mene je pak teška sudbina, ni krva ni dužna, odbacila daleko od Zborišta, Ćelije i Varcara.

Previše daleko – u Ameriku.

Ali odluku o povratku u moju dragu BOSNU ne odlažem.

Nazad i nema druge!

Gdije sam prvi put ugledao svjetlo dana hoću da ga gledam dok sam živ!

To mi je zelja, nemam drugu.

Ne dam da se ugasi ognjište Demirovića!

Nikada.IMG_0917

 

 

1 komentar (+dodaj svoje?)

  1. Ibrahim HALILOVIĆ
    Jan 26, 2016 @ 17:14:08

    Sjećam se zvonjave zvona sa Katoličke crkve, posebno one kada bi neko preselio na Onaj svijet. Zvono je tužno zvonilo, “samo na jednu stranu”. Između dva udarca – bila je tišina koja je trajala sekund ili dva, dovoljno dugo da u sebi ili na glas postvavimo pitanje: “Ko je od katolika umro?”.

    Ako se dobro sjećam, tužna zvonjava se ponavljala nekoliko puta, sve do sahrane popodne.

    Na prvo zbon znona na jednu stranu – raspitivali smo se po Rici ko je umro.

    Vijest o nečijoj smrti brzo se širila… Kada bi saznaj ime pokojnika, bilo nam je žao. Nikada nisam propustio sprovod ako sam se toga dana zadesio u našeme gradu…

    Puna je Ćelija onih koje smo ispratili na put bez povratka.

    Lahka im crna zemlja, mir i spokoj duši!

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: