KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA

Pismo pisano 1887., a kao da je pisano danas!

Pismo muhadžira Husein ef. Užičanina u Bosnu iz Turske 1887. godine poslano u Bijeljinu prijatelju hafiz Ibrahimu

ZNAŠ LI KAKO NAM JE? KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA, IZ SVEGA ŠTO SMO ZNALI, KONTALI I ČINILI I UNIĐOSMO U NEČIJE TUĐE ŽIVOTE…

*Pismo Iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahim ef. u Bijeljinu u Bosni, 25 godina nakon srpskog etničkog čišćenja-genocida svih muslimana iz Srbije)

«Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,

Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem. Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.

izbjegli-muslimani

Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:

„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“

I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše. Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem. I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?

600_Muhadzerluk_kao_sudbina_Sahovice1Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije. I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava. Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“ I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“

I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo. Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize? Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete. Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati. A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.

Ovo je pismo našeg davnog muhadžera rahmetli Husein ef. Užičanina, poslano jaranu u Bosnu 1887. iz Anadolije. Odnosi se na srpski genocid nad muslimanima u Srbiji 1862. godine i monstruozno etničko čišćenje Srbije od muslimanske «gube» koje je izvršio dotadašnji saveznik i još uvijek sultanov vazal srpski pohlepni knez Miloš Obrenović, dakako, uz pomoć Rusije i drugih velesila.

Pismo Husein-efendije Užičanina 25 godina nakon srpskog holokausta ili totalnog etničkog čišćenja muslimana iz Srbije upućeno je iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, godine 1887 godine, u kojem naglašava: «Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrnete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.»

* Izvor: akos.ba

2 komentara (+dodaj svoje?)

  1. bedrudingusic
    Dec 16, 2015 @ 20:43:26

    Puno toga mi je naviralo kroz glavu, dusu I srce dok sam citao ovo Pismo koje bi, da nam je pameti, principjelnosti, ponosa, odgovornosti, nacionalne svijest I cega sve ne – prema sebi I svojim pokoljenjima, trebalo postati MANIFEST svakom Bosnjaku-muslimanu. Trebalo bi ga uokviriti I kao levhu staviti u kabinet reisu-l-uleme, clana Predsjednistva BiH..ma ko su oni I kako se cesto smjenjivali. Jer, ovo treba da je orijentir u vremenu I prostoru, putokaz, ne prema nazad, nego prema naprijed. Narodu kojem su se desili toliki genocidi, posebno njegovim vjerskim I politickim liderima – ovaj pogled u proslost treba da opominje, on je konstanta, a sve politike I svi lideri, u konkretnom slucaju kod Bosnjaka, su prolaznost. Da, pisano je prije 128 godina, a kao da je pisano 1992., 1993….., 1995., te danas. Tema ista k'o jaje jajetu, samo protagonisti drugih imena I prezimena I drugih generacija. Kako li nam se ponavlja ta “uciteljica zivota” jer ni generacije prije nas niti ovovremene nisu naucile njene temeljne lekcije. Koliko puta imamo pravo na popravni? I koju smo cijenu spremni jos platiti? Imamo li mandate da pristajemo na bilo kakvu cijenu za lekcije iz proslosti koje nismo naucili I za vlastiti egoizam?! Dok iznosim ove teze, naumpadnu mi cesta, stupidna pitanja koja Bosnjak-Bosnjaku I dan-danas postavlja u dijaspori, ili Bosnjak koji zivi u Bosni onome koji zivi vani, nakon sto se negdje prvi put sretnu ili pak nakon duzeg vremena, pa ga pita: “Jesi li se snasao tu gdje sada zivis”? Volio bih da me lupi maljem u glavu svako onaj ko meni misli postaviti takvo pitanje!

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Dec 16, 2015 @ 23:43:24

    “Samo nekoliko mjeseci nakon poraza Osmalija pod Bečom sklopljen je vojni savez kršćanskih europskih zemalja sa antiislamskom motivaciom. Nazban je Sveta liga, odnosno Sveta alijansa. Njen idejni noslac , zagovornik i nosilac, bio je rimski papa Inocent XI. Mletački senat je ratifikovao ovaj savez 11. marta 1684. Pod plaštom krćanstva i “svetog rata” protiv navodnog muhemedanstva, otpočeo je osvajački rat na Balkanu, borba za njegove teritorije i proširenje interesa velikih sila. Toj osvajačkoj politici na Balkanu od 1710. pridružila se i Carska Rusija predvođena carem Petom Velikim. Osvajačka politika velikih sila praćena je na Balkanu istrebljivanjem bošnjačkog sanovništva. Nakon zauzimanja Herceg Novog o strane Mlečana, iz Novog je tokom 1687. godine istrijebljeno oko 3.500 Bošnjaka. U historijskim dokumentima je objašnjeno da su njih 2.100 otplovili iz Herceg Novog u Bar, a ostaloh 1.400 naseili su se na području nedvoršenog Nikiša, Trebinja i druge krajeve Istočne Hercegovine. Herceg Novi je do tada bio najveća bosansko-hercegovačka luka odakle je vršena trgovina soli na veliko. Bio je to centar o kojem Evlija Čelebija spominej 43 džamije. Dvije i danas postoje, ali kao katoličke crkve “Sv. Jeronim” i “Sv. Arhanđel.” Nosile su imena Bajazita Veline i Mehmeda III…” S. Halilović: “Zavjera ili izdaja,” str.

    Ibrahim Halilovic “Kada je reč o Turcima u Srbiji u XIX velu, valja odmah pomenuti da je među njima bilo vrlo malo pravih Turaka ili kako su ih onda zvali Turkuša. ” T. Đorđević, analitičar etnostrukture Srbije Miloša Obrenovića…

    Ibrahim Halilovic “Srbi su Beograd zauzeli 12. decembra 1806. Karađorđe je odredio dan za napad na Beograd upravo kada se u gradu proslavljao veliki islamski praznik Bajram. /Napad na Sarajevo 1992. godine izvršen ej na Bajram/ U očetku pucnjave, Turci su mislili da se time nazdravlja praznik.” (Historičar Safet Bandžović, Takvim)

    Ibrahim Halilovic Prota Mateja Nenadović je prvo bio sveštenik, , potom ustanički komandant, diplomata i zakonodavac, da bi na kraju života – pišući Memoare, postao i pisac. Prota Mateja Nenadović o osvajanju Užica piše, citat: “Pucajući taki đuletima i vrućim gvožđem pogodimo jedanput od džamije u munaru, koja je sva od čamovine ili od luča. Zapali se munara usred varoši. Proleti jedno đule i baš u meteriz, gde su oko 200-3000 Cigana od kamenja meteriz načinili na Zabučju. (…) Srbi jurišaaše i na sve strane zapališe kuće. Naši koji su znali gde je zatvoreno ko 60 Srba, varošana i seljaka otrče, obiju zatvor i puste da ne pogore. Ko nije poginuo ili ranjen, ili ne trči unutra da pali i pljačka, no stoji na brdu, kao ja na brdu kod topova, vrlo mu je lepo bilo gledati božje čudo, kako sva varoš odjedanput plamti Vetra nema ni najmanje da duva, no iz dolje digao s eplamen u vedro nebo, i kad visoko dim kao debeo stolp izađe, onda se raširi oblak od dima na podobije ambrele i ozgo ‘lad načini. To je bilo licem na Sv. proroka Iliju 20. dne julija 1805.; taj je boj trajao oćom, i od jutra do četiri sata posle podne; da u Užicu ni jedne kuće ili zgrade nisi mogao videti. (Kažu da je bilo kuća 5.000 turski’) (Nenadović, 1988; 158. i 159. Svjedočenje o ovom barbarizmu i gnocidu – izneseno je u gornjem pismu Huseina ef. Užičanina svome prijatelju u Bosni, u hafizu Ibrahimu u Bijeljinu… Šta se dogodilo u Bijeljini 1992. – treba podjećati svaki dan…. I na to – šta će se odgoditi u Bosni, dog god jedan Bošnjak postoji… Sve je u pismu rečeno… Daj Bože da se dozovemo pameti! “Tada nestaju muslimani iz Valjeva, Šapca, Kruševa, Čačka, Kuršiumlije. U “Memoarima” prote Mateeja Nenadovića piše: “Mi smo gonili Turke do Čačka (…) Naša vojska je bila iz same valjevske nahije Kod Čačka Turci na dobro dočekaju i ubiji nam 27 dobri’ momaka, no mi opet i Čačane i Valjevce (Turke) rasteramo i sav Čačak popalimo; potom, vratimo se u Valjevo. Ono kuća što nije izgorelo, Srbi raskopaju, pednžere i vrata i što se moglo odvojiti poodnosiše, i kad pljačka nesta, gotovo svi svojim kučama odoše, a s nama malo ostade. U to vreme bilo je u Valjevu 24 džamije, i govore da je bilo preko 3.000 kuća turski’ a 2.000 kršćanski’ ” Nennadovi’, 1988, 11. O kakvoj brutalnosti se radilo u vdijeme ovog progona muslimana – piše i prota Nenadović – i to blagonaklono i bez osude, bez trjnke žalosti: citat, “Turci begajući pobacaše puške, aljine, obuću, da bi lakše begali; ali zabadava,Srbi stizaju, i koji sabljom, nožem, koji britvom kolji, koji prošćem i krljađem u glavu tuci. Moj stariji brat Petar na konak četiri živa dovede, te jedno dete iseče.” (Nenadović, 1988., str 127.) (Halilović, ibid, str 44. i 45.)

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: