KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA

Pismo pisano 1887., a kao da je pisano danas!

Pismo muhadžira Husein ef. Užičanina u Bosnu iz Turske 1887. godine poslano u Bijeljinu prijatelju hafiz Ibrahimu

ZNAŠ LI KAKO NAM JE? KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA, IZ SVEGA ŠTO SMO ZNALI, KONTALI I ČINILI I UNIĐOSMO U NEČIJE TUĐE ŽIVOTE…

*Pismo Iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahim ef. u Bijeljinu u Bosni, 25 godina nakon srpskog etničkog čišćenja-genocida svih muslimana iz Srbije)

«Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,

Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem. Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.

izbjegli-muslimani

Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:

„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“

I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše. Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem. I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?

600_Muhadzerluk_kao_sudbina_Sahovice1Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije. I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava. Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“ I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“

I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo. Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize? Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete. Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati. A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.

Ovo je pismo našeg davnog muhadžera rahmetli Husein ef. Užičanina, poslano jaranu u Bosnu 1887. iz Anadolije. Odnosi se na srpski genocid nad muslimanima u Srbiji 1862. godine i monstruozno etničko čišćenje Srbije od muslimanske «gube» koje je izvršio dotadašnji saveznik i još uvijek sultanov vazal srpski pohlepni knez Miloš Obrenović, dakako, uz pomoć Rusije i drugih velesila.

Pismo Husein-efendije Užičanina 25 godina nakon srpskog holokausta ili totalnog etničkog čišćenja muslimana iz Srbije upućeno je iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, godine 1887 godine, u kojem naglašava: «Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrnete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.»

* Izvor: akos.ba

Advertisements

MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR, A NAKON TOGA – KUPANJE ŠMRKOVIMA…

Sjećanje logoraša sa Manjače

 MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR,  A NAKON TOGA –  KUPANJE ŠMRKOVIMA…

Napokon je svanulo.

Prošla je noć užasa i terora. Sve je opet po starom. Vode nas na kako oni kažu doručak. Šolja vruće vode i jedna pašteta na10 logorasa.

Gledam ljude oko sebe dok s mukom i jadom jedem komadić kruha i nazor pijem vruću vodu koja ima žutu boju, ni slatka ni slana.

Ljudi se jednostavno. Svaki dan su mršaviji I miršavji.  Isto je I sa mnom – jednostavno kopnim i gubim snagu Ako se naglo podignem sa mjesta na kojem sjedim i ispravim, dobijem vrtoglavicu i lako padnem na lice ili leđa. Zato, moram polako ustati da ne dobijem nesvijesticu.

Dok gledaš te jadne nevine ljude šta sve trpe od četničke demokratije – vidiš samo užas.

Opet nas postrojavaju i vode u štalu.

Na mojoj strani – Nina, Željko. Fahrija. Islamić. Samir. Hare, Ivica, Josip. Često razgovaramo  među sobom i tako sebi oblakšavamo muke. Sa nama u štali bio je jedan čovjek od Ključa po imenu Stanko. Čovjek nije imao jednu ruku. I on je takav sakat doveden na Manjaču. Optužba je, kako kaže – da je po njihovome imao snajper i sa krova kuće pucao po srpskome narodu. Kakva gnusna laž!  Takve laži samo Srbi mogu da ti prišiju. On je bio određen u mehaničarsku radnju u logoru i išao je svaki dan tamo i bio kao neki dežurni. Često nam je donosio vjesti koje je slušao na radiju koi je bio u radionici.

Dolaze predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta u logor. Hodaju po štalama i pričaju sa logorašima, snimaju ih.  Logoraši se namjerno skidaju do pojasa i da svijet vidi novi kako izgledaju. To je novi Auschwitz koji su Srbi otvorili na Manjači, a stalno lažu kako je Manjača prihvatni centar, a ne logor. Manjača je koncetracioni logor. Logor smrti! To nikada niko od njih ne može opovrgnuti. I ovi iz MCK idu sa našim čuvarima po štalama i slušaju šta logorasi pričaju. Nije im po volji. Nakon dužeg zadrzavanja u logoru, predstavnici MCK odlaze iz logora i mi ostajemo sami. Šta će se desiti sa ljudima koji su se slikali i davali iskaze o logoru i iskaze o premlaćivanju u logoru – ne znamo, ali u naše duše uvlači se zebnja i strah.

LOGOR MANJAČANisu nam ništa uradili. Mislim da znam šta se desilo. Već nekoliko dana u logoru Manjača nisam vidio čuvare monstrume Bulu, Fadila i njegove pajdaše. Neko od njihovih komandujućih povukao ih je povukao sa Manjače. Pricalo se da su prebačeni na front, ali to su samo priče. Šta je s njima i gdje su, niko pouzdano nije unao. ije stvarno prebacen niko nije znao. Došla je “Crna Marica” i došli su policajci po Žarka Tolu i njegove ljude, stavili im lisice na ruke i utrpali u Crnu Maricu i odveli ih u Mali logor u Banja. Luku.

Poćinju nas organizirati u grupe i voditi na rad po poljeprivrednom imanju – na čupanju trave. Svaki logoraš je morao da počupa travu dužini od 100 i širini10 metara. Bio je naoružan stražar s nama koji je pratio rad, a u slučaju da neko pokuša bijeg, imao je naređenje da ga ubije. Niko nije ni pokušao tako nešto. Ižednili smo. Odmah od toga mjesta bio je potok. Neko od naših je zamolio toga stražarada nam dozvoli da se napijemo vode.  Dozvolio je. Klekli smo nad potokom i počeli piti. Dok sam pio vodu, vidio sam žabe napedalj daleko od mene. Nisu mi smetale…  Kada sam utolio žeđ i podigao se, nekoliko logoraša je još uvijek pilo vodu. Tada je došao drugi stražar i doveo  psa psa vučjaka koji je počeo piti vodu, dok su logoraši nizvodno od psa pili vodu. Taj stražar je to namjerno uradio ne bi li ko počeo negadovati i da tako dobije alibi da nekoga počne mlatiti.

Bavili su se raznim lopovlucima da bi nas ponizili. Nisu nas smatrali niti su nas držali za ljudska bića.

Jedna grupa logoraša je odlazila na čisćenje nekoga staroga groblja koje se vidjelo iz kruga logora, s desne strane.

Čuvari logira su dolazili u štale i pitali logorase ko je tesar, ko zidar; imali su u namjeru da renoviraju neku staru crkvu pa su im trebali majstori. Ljudi su se javljali dobrovoljno, makar i nisu bili te struke, samo da ih vode da nisu u krugu logora. Oni koji su bili na raznim zaduženjima i radili poslove za logor dobivali su duplu porciju hrane. I ja sam jednom bio na čupanju trave i kada smo se vratili u krug logora na večeri smo dobili duple porcije.logoraši, 5

Sutradan nisam mogao ici – dobio sam visoku temperaturu i ostao u stali.

U štali je bio jedan logoraš koi je bio kao za prvu medicinsku pomoć. Prišao mi je i pitao me šta mi je. Donio je toplomjer i izmjerio imao sam temperaturu 39,6.  On je potom otišao u ambulantu i oni su mu dali inekciju pencilina koju je meni udario. Za razne bolesti – imaš pomoć i intervenciju. ali za probleme i bolove od batina nema nikakve pomoći. Ljudi su imali teška tjelesna oštećenja od batina, ali niko od uprave logora nije bio ni mukajet.

Sjećam se jednoga logoraša, mislim da je bio iz Sanskog Mosta. Lezao je na drugom kraju štale, do lijevoga zida. Kada sam ga jedne prilike vidio kada se skinuo do pasa, nisam mogao da povjerujem očima. Bio je sav modar od batina, nisi mogao vrhom igle naći tačku na njegovome tijelu koja je imala normalnu boju. Strava i ušas! Ljudi su izgledali kao živi mrtvaci izmučeni glađu i  izbijani batinama.

Nakon nekog vremena dozvolili su kupanje. Obicno su razapinjali veliki terenski sator i tu su ljudi u grupama vođeni na kupanje. oni su sa šmrkovima polivali po logorašima koji su bili u šatoru. To „kupanje“ je  trajalo po nekoliko minuta i onda – napolje.

Mislim da im je to naredio MCK jer su logorasi masovno oboljevali od kožnih bolesti. Prestali su noćne prozivke za batinanje.

Na Manjaci su bili logor 1. i logor 2.

Dijelila ih je bodljikava žica. Taj Logor 2 je formiran kada su na Manjaču doveli logoraše iz Prijedora, Ljubije. Sve u svemu, dovedeno je tada 1.800 logoraša.

IMA LI IKO U TUŽILAŠTVU KO NE RADI PO POLITIČKOM DIKTATU IZJEDNAČAVANJA KATILA I ŽRTAVA!

IMG_8315

Otvoreno pismo glavnom tužitelju Tužilaštva BiH Goranu Salihoviću i Tužiteljici Slavici Hadžić koji ne poduzimaju ništa na privođenju pravdi i kažnjavanju ubojica 28 civila Mrkonjić-Grada strijeljanih u Oborcima kod Dodnjeg Vakufa prije dvadeset godina

IMA LI IKO U TUŽILAŠTVU KO NE RADI PO POLITIČKOM DIKTATU IZJEDNAČAVANJA KATILA I ŽRTAVA!

13. septembra ove godine navršilo se dvadeset godina od teškog četničkog zločina nad civilma Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), a Tužilaštvo BiH ne poduzima ništa da se krivci kazne.

Od dvadeset petorice muslimana i četiri katolika izvedenih na strijeljanje, spasio se jedino Mehmed Heremić.

Tužiteljica Slavica Terzić, zadužena za ovaj slučaj obmanjuje porodice ubijenih kako će ubojice stići ruka pravde – ali do godine.

Gospodine Salihoviću, gospođo Terzić,
ako ste vas dvoje tužilaca ravnodušni, ako ne smijete progoniti četnike koji su pobili nedužne moje sugrađane, ima li iko u tom vašem Tužilaštvu ko nije ignorant ovog teškog ratnog zločina?

IMG_8298

Ima li iko ko se ozbiljnije bavi progonom i procesuiranjem notornih ratnih zločinaca četnika, ili ste svi zajedno, računajući i SIPU i sudove – zauzeti hapšenjima branitelja Republike Bosne i Hercegovine po političkim naredbama političara – u prvom redu Milorada Dodika. Taj kriminalac je na slobodi. Njemu upravo salutira četnički general Ratko Mladić kojeg Dodik brani na Tribunalu u Haagu pri tome teško optužujući muslimane kao krivce za rat. On to radi u jeku svjetske antimuslimanske histerije koja u Bosni ne prestaje skoro tri decenije i koja je rezultirala genocidom, teškim zločinima nad civilima, među kojima je i ovaj u Oborcima. Da li se hapšenjem generala i branitelja Armije RBiH i Tužilaštvo pridružuje toj antimuslimanskoj histeriji?

Odgovor se nameće sam po sebi, sudeći po hapšenju Nasera Orića kojeg je Tribunal u Haagu proglasio nevinim, zatim komandanta obrane Goražda, a jučer i komandanta Trećeg korpusa ARBiH, a da i ne spominjem po činu niže rangirane borce ARBiH.

Ima li iko u Tužilaštvu ko ne radi na politički zadanoj formuli jednakih krivica za sve – i za katile i za žrtve!

Ako ima, neka najzad to i dokaže sudskim progonom ubojica civila (i) u Oborcima.IMG_8322

Gopodin Salihović je dokazao kako je ignorant glede ovog slučaja.
Potvrdio je kako nema ni zehre kulture jer nije ni jednom riječi reagirao na desetine mojih pisama.

Gospođa Slavica Terzić ne drži ni malo do tužilačke i sudske časti i svojih obećanja. Da drži, ne bi iz godine u odinu obmanjivala obitelji pobijenih kako će najzad pravda dogodine stići ubojice.

I ti moji sugrađani su nasilno mobilizirani u radni vod na početku rata; jedni su bili na kuluku gradeći vodovod do rodnog sela dr. Luke Čulića koji je bio na čelu mrkonjikog SDS-a; drugi su sjekli drva na Manjači za porodice četnika, a grupa od tridesetak njih završila je u Oborcima na kopanju četničkih rovova na prvim borbenim linijama. Bili su poslušno četničko roblje i besplatna radna snaga da bi na kraju bili strijeljani!

IMG_8295

Neki od njih imaju i na tijelu po pet ili više rana od metaka, što je dokaz s kolikom mržnjom su masakrirani.

Kada će SIPA zakucati na vrata dr. Luke Čulića u Mrkonjić-Gradu, gospodara života i smrti svih naših sugrađana, pa i ovih koje je SDS – na čijem je čelu bio – mobilizirao i poslao u Oborce da tamo budu strijeljani nakon teškog višegodišnjeg kuluka, premlaćivanja, vrijeđanja i ponižavanja!

IMG_8296.JPG

Nekažnjeni zločin će se ponoviti.

Četničke horde ponovno marširaju Bosnom, prijete novim Srebrenicama, a SIPA i organi gonjenja, Tužiteljstva i sudova ni mukajet. U gluho doba noći oni šalju maskirane specijalce i hapse najistaknutije branitelje RBiH.

To je sramotno, uvredljvo, ponižavajuće, obeshrabrujuće i nedopustivo.
Želim na vašem mjestu vidjeti sudiju, pravnika, tužitelja profesionalca koji će obavljati svoj posao stručno i korektno, nepristrasno i pošteno, koji neće razvagivati krivnju na jednake dijelove i za ubojicu i za ubijene.

Nepun mjesec dana nakon ovog strašnog četničkog genocidnog zlodjela u Oboricima, snimio sam video kamerom svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića. Imena ubojica odgovornih za ovaj teški zločin provlače se kroz medije, a spominju ih članovi obitelji ubijenih; ta imena su poznata i Tužilaštvu. Spisak odgovornih je poduži, a članovi obitelji pobijenih upiru prstom u pripadnike 11. lake pješadijske brigade čiji je komandant bio Radovan Ilić, a četnici pod njegovom komandom su odgovorni za masakr. Ali, njega ne hapse ni po komadnoj ni po bilo kojoj odgovornosti!

IMG_8329

Da li vam išta znače imena Đorđa Tanasića iz Prijedora i nekog Kizića iz Mrkonjić-Grada, Željka Todića iz Podgorije kod Mrkonjić-Grada, Aleksandra Boškića iz Mrkonjić-Grada, te osobe pod nadimkom “Kruško” koje pojedini članovi familija ubijenih dovode u vezu sa ubojstvom njihovih najdražih?

Izgubivši svoje najmilije, oni žive u strahu da im isti ubojica koji je ubio njihova oca ili brata – zakucati na njihova vrata ako progovore. (RS je mizernim parama potkupila šutnju pojedinih obitelji pobijenih.)
Zakuca li neko na vrata, pa ako se nešto ružno dogodi  onima koji traže pravdu, vi ćete, g. Salihović i gospođo Terzić biti krivci za to!

IMG_8337
***

– Prilog:
Svjedočenje Mehmeda Heremića – jedinog preživjelog masakra 28 civila u Oborcima kod Donjeg Vakufa i obitelji pobijenih
***
– Tužilaštvo posjeduje i fotografije i video snimak maskrairanih…, ali ni nakon dvadeset godina ne progoni ubojice nevinih građana…Te užasni i iritirajući dokmenti, suze obitelji i rodbine ubijenih – ne udaraju u tužilački i pravni nerv ni Tužitelja ni Tužiteljice