“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

Izenenadni susret sa zamjenikom komandira Policijske stanice u Mrkonjić-Gradu

“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

1 kruh

Išao neki dan u Podšiljak – ispržio ribu, pekao kruh pod sačem – od heljde i pšeničnog brašna.

Ruševina nekadašnje kućice zarasla u raslinje, ne zna se da je ikad tu bila.

Nema ni drvene, planinske ograde.

Spaljeno i odneseno sve – ne zna se ni gdje je bio koji hrastovi direk – letvama, ekserima, baglamama na vratnicama – ni traga.  Kao da ograde nikad nije ni bilo.

Kada sam bio niz grad prema Rudinama, vidjeh kako mi u susret dolazi policijsko auto, otuda od uprave Komunalnog.

Pred zgradom iznosim stvari iz auta, topao kruh miriše na heljdu…

Vidjeh kako u naše naselje ulaze ta policijska kola.

Nisam obraćao pažnju, ali policijsko auto se zaustavi pred zgradom na ulici; policajac otvori prozor i srdačno me pozdravi.

Priđem, kad ono inspektor s kojim sam imao informativni razgovor povodom pisma-pritužbe koje je Tužiteljstvu RS uputio Bedrudin Gušić, moj prijatelj koji živi u Americi.

IMG_1049

Prvo su odvaljene vratnice. Biva – vjetar ih odnio. Onda su ih spalili na licu mjesta. Niko nije vidio ni dim ni vatru…. Lani, “skr'o se auto” i razvalio ogradu. Ne zna se ni ko ni kako… Ove godine, ni traga ni od hrastovih direka, ni od letava. ” Danas vidiš ogradu, drugi dan nema je,” kaže mi jedna nekadašnja komšinica… Ma nije problem vrijednost ograde, nego je važna poruka koja mi je poslana.

Bedro je crno na bijelo poredao podatke o maltretiranju koje doživljavam u mome rodnom gradu. Tražio je da se s tim odmah prekine i da me organi reda zaštite, a prvokatori strogo kazne.

Na tom razgovoru inspector je bio uljudan i korektan, čak me i ohrabrivao…

“Poduzećemo sve da budete sigurni i Vi i Vaša imovina,” rekao je tada…

Sada mi se uljudno i sa osmjehom obraća, kaže da me je vidio u autu, pa je namjerno svratio da me pozdravi.  Pita kako sam, obraća mi se na “per si,” pita da li ga se sjećam.

Sjećam, naravno, ali kao inspektora u civilu, a ime sam mu zaboravio.

Sada nosi policijsku odoru i ima dvije zvjezdice na epoletama.

Policijski kačket odložio na suvozačevo sjedalo.

Kaže s ponosom kako je sada zamjenik komandira stanice.

Veli mi da mu je ime Slavko.

Pita imam li problema.

Ubjeđuje me – ako imam, da slobodno dođem i prijavim, pogotovo ako mi se nešto dogodi u Podšiljku.

“Nemojte se ustručavati, prijavite! Poslaćemo patrole povremeno, drukčije će se svako odnositi prema Vama kada vidi da policija obilazi vaš posjed.”

Pita koliko ostajem.

“Obavezno ćemo se vidjeti i popiti kafu!”

Za vrijeme razgvora ponovio je nekoliko puta:

“Vidjeh Vas, pa sam namjerno svratio da Vas pozdravim.”

„Molim Vas prijavite svaku neprijatnost!“

“Prijavaljivao sam Cacu Jaslara, pa je Policija složila prijavu sudu po kojoj sam od tužitelja preko noći postao okrivljeni…“

„Ma to je bilo…,“ nedovršava misao Slavko.

„Eto, odnijeli su mi svu ogradu u Podšiljku.“

„Ma pokradoše sve što stignu, čim vide da je napušteno. Kradu krovove sa autobuskih stajališta, pleksiglas, ugrađuju u kupatila…,“ raportira mi Slavko, da bi me valjda utješio…

Tačno su znali čije odnose, kakvu mi poruku šalju – da sam nepoželjan.

IMG_2965

Najnovija fotografija snimljena polovinom juna 2015; nije toliki problem krađa, niti neefikasna policija koja ne hvata kradljivce ili rušitelje, niti vrijednost ukradenog – srušenog – važna je poruka koja mi se šalje odavno – kako ovdje nisam poželjan. Taj moj komadić zemlje u Podšiljku trn je u oku nacionalista. Ali, dok je mene živog, taj će trn i tu ostati.

Kako to da nisu dirali istu vrstu ograde kojom sam ogradio i komšijski posjed kako goveda s puta ne bi ulazila u moje… Kako to da nisu dirali komšijsku ogradu koja se nastavljala na moju!

Meni je taj “išaret” potpuno jasan, kao bijeli dan.

Rastali smo se uz dogovor da ćemo popiti kafu zajedno i popričati…

Do tada,  ostalo mi je da prijavljujem, ili ne prijavljujem.

Nisam siguran šta ću učiniti, ali niko i nikad me neće odvratiti od dolaska na svoje u Podšiljku, u to sam siguran. Neću dati ni djeci da to pridaju.

Niko me živog neće spriječiti da na onom mom komadiću svoje zemlje u Podšiljku zapretam kruh, bacim ribu na žar, napijem se hladne lisinske vode i nadišem se čistog zraka. Pravda odavno ne stanuje ovdje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: