ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

Sjećanje logoraša (5)

ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

  • Prvi susret sa profesorom Omerom Filipovićem iz Ključa

Otisli su i zaključali vrata.

Svi smo bili zbunjeni i uplašeni jer niko nije znao šta će mu se desiti u rukama ovih zvijeri. Ipak,  počeli smo pomalo međusobno razgovrati.

Bilo je tu ljudi odasvud. Vidio sam da su oni koje smo zatekli na Manjači već premlaćivani.  Bili smo svi na oprezu –  na zvuk otključavanja vrata, bacali smo se potrbuške u sijeno i stavljali ruke na leđa.

Poslije  nekoliko sati došli su ponovo po nas. Otvorila su se vrata i začuli povici:

„U kolonu!  Glave dole!“

Postrojili smo se, pa su nas poveli prema kuhinji. Pošto smo jeli – a bolje je da ne opisujem šta su nam dali  jesti jer nije vrijedno pomena; to je smišlejna metoda mučenje glađu.

Ponovo su nas odveli u samicu, kako su oni zvali zgradu u kojoj smo bili zatvoreni.  Zalupiše vrata i zaključaše.Tajac. Niko više ne govori ništa.  Primiče se noć, pitanje je šta će biti sa nama, hoćemo li dočekati zoru.

Vrijeme je prolazilo.  Nismo znali – da li je još dan ili noć. Opet otključavanje vrata i svijetlost baterija. Baciše se kao bijesne zvijeri na prvoga do zida i počeše ga krvnički mlatiti. Začuh jauke i vrisku. U jednom trenu nisam bio oprezan i podigo sam glavu da bih udahnuo malo zraka. Opazili su, pa dvjica batinaša dotrčaše uz povike:

Dižeš glavu, ha!  E sa’ćeš vidjeti svog boga!“

Odmah me  počese udarati. Poslije nekoliko udaraca čizmom u predjelu bubrega, skočio sam i bacio se u kanal koji je bio u prostoriji. Udario sam krajem grudnog kosa u brid betonskog kanala i osjetio strahovitu bol. Moguće je da sam od udara slomio rebro. Bolovi su bili strahoviti. Jedan od dvojice  povika:

„Dosta! Vidiš da se ugruvo od beton! Ne treba ga više udarati!“  – i ostaviše me.

Još neko vrijeme su tukli logoraše.

logoraši, 5

U tome batinarskom ludilu i bijesu došli su opet blizu mene i zgrabili čovjeka koji je ležao u sijenu, pa ga odmah počeše mlaviti. Čovjek je vrištao od bola, dok su ga katilski udarali. Mislim da su ga tukli oko  pet minuta i onda su otišli. Zaključali su vrata. Tu noć, mislim, niko nije oka sklopio od straha za goli život. Noć duga ko vječnost i nema nade za išta dobro, samo zle slutnje da će te ovi pomahnitali četnici ubiti, a to se moglo dogoditi u svako doba. Ne znaš hoćeš li živ dočekai dan, a kamo li da se nadaš da ćeš preživjeti ovaj pakao. Ne znaš kada će se zvijeri pojavti i početi svoj zločinački batinaški pir. Tajac. Samo ponekad začuješ bolne tihe jauke ljudi koji su pretučeni. Ne znam ni sam koliko je vremena prošlo, kad ponovo okrenuše ključ u bravi. Povici da ustajemo. Polako smo se dizali. Osjećao sam velike bolove od batina, veoma jak bol na desnoj strani od udara u beton. Ispod oka sam vidio čovjeka kojega su tukli pored mene. To je slika ušasa. Sve lice mu je bilo otečeno. Ispod očiju je imao velike otekline, podlive  ljubicaste boje od uboja. Izgledao je strašno. Čovjek koga su prvoga istukli nije ništa bolje izgledao, možda je čak bio u gorem stanju. Njegova bijela košulja kratkih rukava bila je skoro više od pola u krvi i pocijepana; lice otečeno. Sve ovo sam vidio kada sam izlazio ka izlazu iz zgrade.

Povedoše nas na doručak – šolja čaja i komad slanine.  Dok sam jeo,  bolje sam osmotrio jednog od one dvojice pretučenih. Bio je teškom stanju. Po izrazu lica, vidjelo se da ima jake bolove. Lice mu je bilo svo u grčevima. I ja sam imao bolove i u predjelu bubrega.

Pošto smo jeli, postrojiše nas i povedoše. Usput su udarali po nama, kako koga stignu, i vikali na nas. Zatim su pitali:

„Ima li ko od vas ženu Srpkinju?“

Niko nije ništa odgovorio. Usput su nas maltretirali i doveli pred jednu omanju zgradu. Tu nam rekoše da stanemo i da ulazimo jedan po jedan unutra kada nas prozovu.

Batinari su se stalno dozivali  muslimanskim imenima – Osmane. Fadile. Omere i da ne nabrajam. Oni su koristili muslimanska imena da bi logoraši mislili kako ih Muslimani premlaćuju.

Počeli su prozivati.

Šta nas čeka unutra, ne zna niko.

Pošto su unišla dvojica unutra, nije prošlo dugo, jednoga su iznijeli napolje, a drugi je sam izišao.

Prozivali su ljude. Neki su izlazili teško koračajući od dobijenih batina.

Prozvaše i mene.

Kada sam unišao u hodnik, išao sam pognute glave i sa rukama na leđima. Vidio sam sa svoje desne strane otvorena vrata.  Glas mi naredi da uniđem unutra. Unšao sam pognute glave i došao do stola za kojim ja sjedio oficir po činu poručnik u uniformi bivše JNA. Ustade sa stolice i reče da dignem glavu. Oklijevao sam. On reče da se ne bojim ništa jer on tu zapovjeda. Digoh glavu, a on on mi reče da pogledam oko sebe slobodno, i da se ne bojim ništa. Pogledah – i krv mi se zaledi od straha. Sa desne strana stajala su dva čovjeka u maskirnim uniformana. Bili su jako krupni. U rukama su držali električne podzemne kablove dužine oko pola metra, debele oko tri centa.

Tada mi poručnik reče:

“Jesi video! Ako budeš lagao na moja pitanja, neće biti dobro po tebe. Sedi na stolicu! – reče i izvadi iz džepa paklo cigareta i ponudi mi. Zahvalih mu:

„Hvala gospodine poručniče, ne pušim!“ rekoh – na što se on nasmiješi i reče:

„Dobro!“

Počeo me ispitivati.

Prvo je pitao za Maslića Harija, zatim za još neke ljude iz Bjelajca,  da li su imali oružje. Rekao sam mu da ja te ljude uopšte ne poznajem. Pitao me u vezi osnivanja HDZ-a  Mrkonjiću i o tome sam sam mu rekao što sam znao. Pitao me da li sam ja jedan od osnivača, na što mu rekoh da jesam. On reče:

“Vaš se svećenik protivio tome. Je li to tačno?“ Rekao sam mu da je tačno.

Rećiću  sve što znam, odlučih u trenutku. Jer, sigurno je, imali su informacije o svemu i nije vrijedjelo lagati i dovoditi svoj život u smrtnu opasnost.

Onda mi je postalo jasno zašto su neki izlazili pretučeni jer su govorili suprotno od onoga što su ovi katili znali i to ih je skupo koštalo.

Na mome ispitivanju dotični oficir mi je pokazao moj dosije koji je bio kod njega i rekao:

“Je li to tvoje ime?“ Potvrdih.

On reče:

“Sve znamo! Sve informacije imamo. Savjetujem ti ne laži prilikom ispitivanja!“

Kada je završio ispitivanje reče mi da idem. Podigoh se sa stolice i sa rukama na leđima i pognute glave izađoh napolje.

omer filipović

Profesor Omer FILIPOVIĆ

Odmah su se javile sumnje među logorašima. Govorilo se da svi koji su izišli sa ispitivanja – normalno je da nisu batinanjani jer su to četnički špijuni. To je gola laž! Četnici su sve znali. I, nije vrijedilo lagati. Jer, ako si lagao, dobijo si batine po završenom ispitivanju.

Povedoše nas u koloni prema jednoj štali. Nisu nas vraćali u samicu.

Pošto smo ušli u štalu, vidio sam puno logorša. Stajali smo i pogledom tražili mjesto gdje ćemo  sjesti i na tom mjesu ostati i ubuduće – a  koliko dugo, niko nije znao.

Vidio sam jednoga čovjeka kako nam prilazi. Nikada neću zaboraviti to lice koje je bilo nasmijano i jako prijateljski raspoloženo prema nama. Pošto nam je prišao, upita nas:

„Odakle ste, momci?“ i mi mu rekosmo.

On reče;

„Ja sam iz Ključa. OMER FILIPOVIĆ,“ pa upita:

“Je li ko žedan?“ – i pruži nam flašu vode koju je držao. Pošto su neki otpili, on reče:

“Ne bojte se ništa!” i nasmija se.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: