KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Sjećanje logoraša (4)

KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Kamioni su krenuli.

U kamionu nas je oko petnaestoro.

Sjećam se Brace, Dudina. Dudin je ulivao kahvu iz neke termos-flaše i dao Braci koji je malo popio, pa pružio meni. Zahvalio sam, ali nisam mogao od neke muke i jada ni pinuti.

Odjednom će Braco:

„Šta mislite, kuda nas vode?“

„Kući!“, pomislio sam, ali  ne rekoh ništa. Imao sam neki zlokoban predosjećaj.

„Mislis da nas voze kući?“ opet se javu Braco, kao da je pročitao moju misao.

„Mislim,“ rekoh mu, a ne vjerujem u ono što govorim.

Kamioni voze dalje po asfaltnoj cesti, to se osjeti. Svi šute, niko ništa ne govori. Svak je prestrašen jer ne zna šta će biti sa njim. Vožnji nikad kraja.

Ne znam koliko dugo smo se vozili, kad, odjednom, kamion se poče tresti i ljuljati; na makadamskom smo putu, u to sam siguran. Nije mi pogotovo sada jasno gdje smo i kuda nas voze. Upitah Bracu šta misli di smo, a on sleže ramenima. Svi šute i gledaju u pod kamiona koji nas vozi u zlu kob. Rekoh im – znam! Manjača! Svi šute. Opšti tajac. Vožnji nikada kraja. Kamion se sav trese od loše ceste.  Ne možeš ostati na jednome mjestu – stalno se premještaš sa jednoga kraja na drugi; cesta je jako loša i auto se gega i povija, čas lijevo, čas desno upadajući iz jedne u drugu rupu na cesti. Postaje mračno pa ne mogu vidjeti svoje supatnike. Tako, još izvjesno vrijeme, kamion drnda cestom. Potapa nas strah.

Najzad stade. Sa desne strane auta začu se vrlo jak udarac povćega kamena i povik:

“Izadjite ustaše majku vam jebem!”

Niko ne mrda.

Odjednom, auti opet krenuše. Nismo se puno vozili, možda oko desetak minuta i auti stadoše. Čuju se napolju glasovi. Najednom se vrata otvoriše. Bljesnu svijetlo baterije.

“Izlazite!” – povikaše.

Kada smo svi sišli sa naših kamiona, postrojše nas i povedoše. Išli smo neko vrijeme, kad odjednom povikaše: “Dole glave! Ruke na leđa!”

Sada su mogli da idu između naših redova u kojima je bilo po sedam ljudi u koloni. Mogli su udarati koga su htijeli.

Poče jedan od njih da nas proziva.

Kada je završena prozivka, krajem oka sam vidio čovjeka koi je izišao iz auta koji je bio u našoj pratnji. Mislim da je to bio Đuro Marković, komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu. Pozdravio se sa ovim što nas je prozivao, pa se vratio i sjeo u auto kojim je došao.

Odmah je počelo je lajanje i maltretiranje, batinanje. Prolazili su između redova i udarali ljude krvnički. Tukli su šakama, nabijali čizmama, mlatili pendrecima i električnim kablovima.  Jedan je prišao Braci, pa ga upita:

„Jesi li ti Duvnjak?“ pita jedan Bracu, na što mu Braco reče da jeste. Ovaj katil poče ga udarati palicom iz sve snage. Dotrča i drugi, pa i on poče udarati Bracu kablom po plećima.

Mene su isto dohvatili.

Onaj jedan reče:

“Vidi onoga što se pritajio!” i pokaza na mene. Udari me palicom po ledjima i nogom u stomak, pa ode do Hare koji je stajao blizu mene.

LOGOR MANJAČA

Tada mu priđe još jedan i udari Haru dva puta šakom u prsa.

Pita ga:

“Đe ti  brat?” Hare šuti.

On opet:

“Đe ti je brat?

“Ne znam!”

“Ne znaš! – povika ovaj.  “A đe ti je pištolj?”

Hare šuti.

“Đe ti je pištolj!!!” dreči se katil.

Hare odgovori:

“U bašči pod šljivom!”

Kada je katil čuo sta je Hare rekao, ode.

Poveli su nas u neku prostoriju. Išli smo u koloni dva po dva.

U prostoriji je bio sto, za njm je sjedio neki oficir u maskirnoj uniformi. Tražio je naše podatke – ko smo odakle smo, ime i prezime.manjača 2

Odijednom jedan od batinara koji su nas priveli na ispitivanje poče palicom da udara čovjeka ispred mene. Dotinični, u maskirnoj uniformi, koi je sjedio za stolom povika:

“Ne udaraj ih više! Dosta sa tim!” i ovaj prestade.

Kako je god ko prilazio stolu za koim je oficir sjedio, morao je izvaditi sve iz džepova.  Sve što su opljačkali od nas, batinaši su trpali u svoje džepove. Kada su zavrsili sa ispitivanjem i pljačkom, postrojiše nas u kolonu dva po dva i povedoše. Morali smo ići oborene glave s rukama na leđima.

Jedan od pratilaca kolone poče vikati:

“Ustase! Zenge! Ko je bio u Zengama!“

Niko ništa ne govori. Tada ovaj katil poče udarati koga god je stigao. Kolona i dalje ide. Najednom stadosmo. Čujem otvaranje metalnih vrata. Povikaše da se ulazi unutra.

Kada smo unišli unutra, batinari upališe baterije. Jedan od  i dreknu:
“Lezi potrbuške na sijeno! Ruke na leđa! Jasno!”

Morali smo ležali tako potrbuske sa licem nabijenim u sjeno koje je smrdilo na konjsku mokraću.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: