ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

Sjećanje logoraša (5)

ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

  • Prvi susret sa profesorom Omerom Filipovićem iz Ključa

Otisli su i zaključali vrata.

Svi smo bili zbunjeni i uplašeni jer niko nije znao šta će mu se desiti u rukama ovih zvijeri. Ipak,  počeli smo pomalo međusobno razgovrati.

Bilo je tu ljudi odasvud. Vidio sam da su oni koje smo zatekli na Manjači već premlaćivani.  Bili smo svi na oprezu –  na zvuk otključavanja vrata, bacali smo se potrbuške u sijeno i stavljali ruke na leđa.

Poslije  nekoliko sati došli su ponovo po nas. Otvorila su se vrata i začuli povici:

„U kolonu!  Glave dole!“

Postrojili smo se, pa su nas poveli prema kuhinji. Pošto smo jeli – a bolje je da ne opisujem šta su nam dali  jesti jer nije vrijedno pomena; to je smišlejna metoda mučenje glađu.

Ponovo su nas odveli u samicu, kako su oni zvali zgradu u kojoj smo bili zatvoreni.  Zalupiše vrata i zaključaše.Tajac. Niko više ne govori ništa.  Primiče se noć, pitanje je šta će biti sa nama, hoćemo li dočekati zoru.

Vrijeme je prolazilo.  Nismo znali – da li je još dan ili noć. Opet otključavanje vrata i svijetlost baterija. Baciše se kao bijesne zvijeri na prvoga do zida i počeše ga krvnički mlatiti. Začuh jauke i vrisku. U jednom trenu nisam bio oprezan i podigo sam glavu da bih udahnuo malo zraka. Opazili su, pa dvjica batinaša dotrčaše uz povike:

Dižeš glavu, ha!  E sa’ćeš vidjeti svog boga!“

Odmah me  počese udarati. Poslije nekoliko udaraca čizmom u predjelu bubrega, skočio sam i bacio se u kanal koji je bio u prostoriji. Udario sam krajem grudnog kosa u brid betonskog kanala i osjetio strahovitu bol. Moguće je da sam od udara slomio rebro. Bolovi su bili strahoviti. Jedan od dvojice  povika:

„Dosta! Vidiš da se ugruvo od beton! Ne treba ga više udarati!“  – i ostaviše me.

Još neko vrijeme su tukli logoraše.

logoraši, 5

U tome batinarskom ludilu i bijesu došli su opet blizu mene i zgrabili čovjeka koji je ležao u sijenu, pa ga odmah počeše mlaviti. Čovjek je vrištao od bola, dok su ga katilski udarali. Mislim da su ga tukli oko  pet minuta i onda su otišli. Zaključali su vrata. Tu noć, mislim, niko nije oka sklopio od straha za goli život. Noć duga ko vječnost i nema nade za išta dobro, samo zle slutnje da će te ovi pomahnitali četnici ubiti, a to se moglo dogoditi u svako doba. Ne znaš hoćeš li živ dočekai dan, a kamo li da se nadaš da ćeš preživjeti ovaj pakao. Ne znaš kada će se zvijeri pojavti i početi svoj zločinački batinaški pir. Tajac. Samo ponekad začuješ bolne tihe jauke ljudi koji su pretučeni. Ne znam ni sam koliko je vremena prošlo, kad ponovo okrenuše ključ u bravi. Povici da ustajemo. Polako smo se dizali. Osjećao sam velike bolove od batina, veoma jak bol na desnoj strani od udara u beton. Ispod oka sam vidio čovjeka kojega su tukli pored mene. To je slika ušasa. Sve lice mu je bilo otečeno. Ispod očiju je imao velike otekline, podlive  ljubicaste boje od uboja. Izgledao je strašno. Čovjek koga su prvoga istukli nije ništa bolje izgledao, možda je čak bio u gorem stanju. Njegova bijela košulja kratkih rukava bila je skoro više od pola u krvi i pocijepana; lice otečeno. Sve ovo sam vidio kada sam izlazio ka izlazu iz zgrade.

Povedoše nas na doručak – šolja čaja i komad slanine.  Dok sam jeo,  bolje sam osmotrio jednog od one dvojice pretučenih. Bio je teškom stanju. Po izrazu lica, vidjelo se da ima jake bolove. Lice mu je bilo svo u grčevima. I ja sam imao bolove i u predjelu bubrega.

Pošto smo jeli, postrojiše nas i povedoše. Usput su udarali po nama, kako koga stignu, i vikali na nas. Zatim su pitali:

„Ima li ko od vas ženu Srpkinju?“

Niko nije ništa odgovorio. Usput su nas maltretirali i doveli pred jednu omanju zgradu. Tu nam rekoše da stanemo i da ulazimo jedan po jedan unutra kada nas prozovu.

Batinari su se stalno dozivali  muslimanskim imenima – Osmane. Fadile. Omere i da ne nabrajam. Oni su koristili muslimanska imena da bi logoraši mislili kako ih Muslimani premlaćuju.

Počeli su prozivati.

Šta nas čeka unutra, ne zna niko.

Pošto su unišla dvojica unutra, nije prošlo dugo, jednoga su iznijeli napolje, a drugi je sam izišao.

Prozivali su ljude. Neki su izlazili teško koračajući od dobijenih batina.

Prozvaše i mene.

Kada sam unišao u hodnik, išao sam pognute glave i sa rukama na leđima. Vidio sam sa svoje desne strane otvorena vrata.  Glas mi naredi da uniđem unutra. Unšao sam pognute glave i došao do stola za kojim ja sjedio oficir po činu poručnik u uniformi bivše JNA. Ustade sa stolice i reče da dignem glavu. Oklijevao sam. On reče da se ne bojim ništa jer on tu zapovjeda. Digoh glavu, a on on mi reče da pogledam oko sebe slobodno, i da se ne bojim ništa. Pogledah – i krv mi se zaledi od straha. Sa desne strana stajala su dva čovjeka u maskirnim uniformana. Bili su jako krupni. U rukama su držali električne podzemne kablove dužine oko pola metra, debele oko tri centa.

Tada mi poručnik reče:

“Jesi video! Ako budeš lagao na moja pitanja, neće biti dobro po tebe. Sedi na stolicu! – reče i izvadi iz džepa paklo cigareta i ponudi mi. Zahvalih mu:

„Hvala gospodine poručniče, ne pušim!“ rekoh – na što se on nasmiješi i reče:

„Dobro!“

Počeo me ispitivati.

Prvo je pitao za Maslića Harija, zatim za još neke ljude iz Bjelajca,  da li su imali oružje. Rekao sam mu da ja te ljude uopšte ne poznajem. Pitao me u vezi osnivanja HDZ-a  Mrkonjiću i o tome sam sam mu rekao što sam znao. Pitao me da li sam ja jedan od osnivača, na što mu rekoh da jesam. On reče:

“Vaš se svećenik protivio tome. Je li to tačno?“ Rekao sam mu da je tačno.

Rećiću  sve što znam, odlučih u trenutku. Jer, sigurno je, imali su informacije o svemu i nije vrijedjelo lagati i dovoditi svoj život u smrtnu opasnost.

Onda mi je postalo jasno zašto su neki izlazili pretučeni jer su govorili suprotno od onoga što su ovi katili znali i to ih je skupo koštalo.

Na mome ispitivanju dotični oficir mi je pokazao moj dosije koji je bio kod njega i rekao:

“Je li to tvoje ime?“ Potvrdih.

On reče:

“Sve znamo! Sve informacije imamo. Savjetujem ti ne laži prilikom ispitivanja!“

Kada je završio ispitivanje reče mi da idem. Podigoh se sa stolice i sa rukama na leđima i pognute glave izađoh napolje.

omer filipović

Profesor Omer FILIPOVIĆ

Odmah su se javile sumnje među logorašima. Govorilo se da svi koji su izišli sa ispitivanja – normalno je da nisu batinanjani jer su to četnički špijuni. To je gola laž! Četnici su sve znali. I, nije vrijedilo lagati. Jer, ako si lagao, dobijo si batine po završenom ispitivanju.

Povedoše nas u koloni prema jednoj štali. Nisu nas vraćali u samicu.

Pošto smo ušli u štalu, vidio sam puno logorša. Stajali smo i pogledom tražili mjesto gdje ćemo  sjesti i na tom mjesu ostati i ubuduće – a  koliko dugo, niko nije znao.

Vidio sam jednoga čovjeka kako nam prilazi. Nikada neću zaboraviti to lice koje je bilo nasmijano i jako prijateljski raspoloženo prema nama. Pošto nam je prišao, upita nas:

„Odakle ste, momci?“ i mi mu rekosmo.

On reče;

„Ja sam iz Ključa. OMER FILIPOVIĆ,“ pa upita:

“Je li ko žedan?“ – i pruži nam flašu vode koju je držao. Pošto su neki otpili, on reče:

“Ne bojte se ništa!” i nasmija se.

Advertisements

SLANINA ZA “ALIJINU VOJSKU” – GLAVE DOLE USTAŠE!

Sjećanje logoraša (4)

SLANINA ZA “ALIJINU VOJSKU” – GLAVE DOLE USTAŠE!  

Nanapokon su izašli iz štale i otišli. Niko od nas nije ništa govorio. Zavladala je grozna tišina u mraku.

Nisam mogao spavati.

Podigao sam se sa slame i sjeo.

Oprezno sam se osvrtao oko sebe. Nisam odmah mogao vidjeti nikoga dok mi se oči nisu privikle na tamu. Tek tada sam primijetio da nas ima podosta. Nisam smio dugo sjedjeti, jer nikad ne znaš kad će neko od katila hrupiti na vrata.

Ponovo sam legao licem okrentim u smrdljivu slamu. Nisam mogao zaspati. Duga i neizvjesna noć ispunjena zebnjom i strahom. Ni drugi oko mene nisu spavali; nisu smijeli od straha ni da se pomaknu, ni da progovore.

Napokon sviće.

Čuo sam kako se moji drugovi polako pridižu, pa sam se i ja podigao.

Vidio sam nepoznate ljude koji nisu bili iz našega grada niti okolnih sela. Do mene je sjedjeo čovjek kratko ošišan. Upitah ga tiho:

„Prijatelju, odakle si?“

On me pogleda i sa bolnim osmjehom na licu reče:

“Od Kozarca sam. Ovo mije sin.”  i pokaza na vrlo lijepoga mladića do njega.

Prestavih mu se, ko sam i odakle sam.

Odjednom neko iz vana okrenu ključ u bravi.

Brže bolje popadasmo na sjeno licem uokrenutim zemlji i rukama na leđima.

Vrata se uz škripu otvoriše. Unišli su. Njih nekoliko povikaše:

„Ustaj Alijna vojsko!“

Polako se podižemo oborenih glava i rukama na leđima.

Kad smo svi ustali, izvedoše nas iz štale dva po dva u koloni. Povedoše nas na doručak. Koračali smo oborenih glava, s rukama na leđima. Ako si slučajno podigao glavu, oni brzo primjete i odmah te izdvoje iz kolone i počnu katilski mlatiti.

Za moga logoraškog života, ta se scena često ponavljala.  Mnogo puta sam ispod oka, ne podižući glaavu,  gledao kako te zvijeri premlaćuju  nevine ljude.

Kada smo došli blizu kuhinje, naredili su da stanemo. Stali smo. Nakon nekoliko minuta, jedan od tih batinara naredi nam da stanemo u kolonu po jedan.  Oborene glave, polako smo koračali i uzimali doručak. Bila je to šolja nekoga čaja, koji je više obična voda, i komadić slanine.

Reći ću – zašto slanina. Zato što su većina logorasa bili Muslimani. Tako su te nevine ljude dodatno ponižavali i vrijeđali. Gazili njihovu vjeru.

Prišli smo stolovima kako bi pojeli taj „doručak.“

Kuhinja i stolovi bili su napolju. Stolovi su sklepani pred osnivanje logora.

Prije rata dolazio sam na vojnu vježbu na Manjaču. Jednom, kada smo išli sa vježbe, prolazili smo ovuda; sjećam se – tada nije bilo tih stolova, a u štalama je bila stoka. To mjesto se zvalo Karađorđevo.

manjača 5

Pošto smo jeli, postrojili su nas, pa nas povedaše pred jednu štalu. Tu su bile dvije stolice. Dvojica logorasa su nas sišali. Kada su nas pošisali do glave, batinaši nas povedoše pred neku zgradu gdje nam zapovjediše da stanemo. Povikaše:

„Glave dole ustaše!“

Nakon nekoliko minuta, došao je jedan, mislim da je neki od vođa ovih zulumćara i rece;

„Skidajte se!“

Ostati samo u gaćama.

Naredi nam da jedan po jedan ulazimo u tu zgradu. Tako smo i uradili.

Ispod oka sam vidio šta su uradili ljudima.

To je bilo užasno gledati. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti;  veliki, krvavi podljevi na leđima  – dvadest do četrdeset centimetara.  Preko čitavih leđa – duge masnice, plavi uboji I podljevi krvi  i  – da sve ne nabrajam – užas jedan! I ja sam imao na lijevoj strani modri uboj.

Polako smo ulazili u zgradu.

Unutra je bio postavljen sto.

Vidio sam dvojicu u bijelom. Jedan od njih nas je pregledao. Pitao svakoga pojedinačno da li ga išta boli, a kada bi se neko potužio na uboje, on je ostao ravnodušan. Nikakve zabilješke nije pravio, iako je pred sobom imao kao neki karton sa imenom logoraša. Samo bi rekao:

„Sledeći!“

Kada se završio „pregled“ –  poveli su nas nazad u štalu.

Ta zgrada se razlikovala od drugih. Bila je zidana, imala je  bjelu fasadu i željezna vrata. Pod je bio betoniran, također i kanal koji je bio pola metra širok, isto tako i dubok. Protezao se s kraja na kraj zgrade. Zgrada je bila prilično duga i sluiža je  kao konjušnica.  Tu su držali ergelu konja. Smrad koji je udarao iz sjena čuje se na konjsku mokraću.

Morali smo leći na stomak.

Potom batinaši izađoše i zaključaše vrata za sobom.

JERBASMA

JERBASMA

Proljeće kao da se stidi ukazati svoje pravo rascvjetalo, toplo i milo lice ovdje u Windsoru, na jugu Canade – ali studen najzad izmiče. Tulipana je na sve strane. Maslačak, (rički; mličika) – veseli se suncu, i sam liči na sunce. Procvao ispred samoga našeg praga. Ukazao se i prvi behar na voću i ukrasnom drveću.

Kuća je puna mirisa behara – i da nije  ovog canadskog; miris behara kojeg osjećam je naš, bosanski, ričkki, stiže iz moje avlije i bašče.

Zoran Stipanćić, moj varcarski brico i komšija – poslao mi fotografiju na kojoj je naša kruška jerbasma – sva se osula cvatom.

Tako je miris behara i proljeća iz naše avlije stigao i u ovu kuću u kojoj živim već desetak godina, a nikad da prevalim preko usta „moja“. Nije moja, a i da jeste, ne bi bila moja.

Ko ne vjeruje da behar sa slike može mirisati, neka potraži među svojim slikama onu na kojoj je behar u našoj čaršiji – pa će ga odmah zapahnuti miris behara iz naših avlija i sokaka.

***jeribasma, zoran

Niko ne zna, jer niko nam nije ni pripovijedao, ko je tu našu jerbasmu zasadio. Možda Didov Otac, moj Imenjak, davno, u devenaestom stoljeću, možda njegov otac. Kruška nema rodni list, ali korjenje joj je duboko, a stablo, iako ispucalo od starosti, dobro drži. Behara i rađa svake godine; ako joj kasni mrazevi ne stresu behar, zakiti se sočinim plodovima…

Niko ne zna koliko je stara. Možda ju je zasadio neki moj davni  i daleki šukindid kao spomen na dolazak Halilovića u tu bašću… Korjeni joj duboki, jaki, kao i naši; stablo se drži…

Svake godine probehara, ospe se gronjama bijelih cvjetova; miris se i danas širi širi ne samo po našoj avliji; nošen lahorom, mirisao je i Šehovićima i Krividćima. Samo, nikoga danas nejma, osim bolesne Bebe Kemalove u Šehovića kući.

Kome danas još miriše behar naše jerbasme!?

Eto, zamirisao je Zoranu i on se sjetio mene, pa me iznenadio fotografijom.

Slika me obradovala jer naša jeribasma još uvijek cvate i rađa. Podjetila me na naše korjene, na našu familiju, bezbrižniji život u toplini blizine najdražih.  Istovremeno, slika me i rastužila jer je mnogo toga nestalo – a  behar sada vidim samo na slici.  Ipak, miris behara lahko nalazim u sjećanjima – i on mi miloduhom puni dušu i kuću.

Na krilima mašte, kao i svaki dan –  na javi, kao i u  snu – opet sam u toj našoj avliji iz koje je stigla Zoranova slika – u kojoj je jerbasma u vrh bašče; iako u ćošku, ona ima počasno mjesto ne samo u avliji, nego i u mojim sjećanjima. Ustvari, nikada nisam ni otišao ni  iz te avlije i bašče, niti se odmaknuo od jerbasme, niti iz Rike, Varcara, Bosne. Gdje god – sve je to sa mnom. Moji, najdraži, pogotovo.

Kad se ospi beharom – jerbasma privuče pčele i osove u  jedan, zajednički skladan orkestar. Muzika –  nekoliko tonova zujanja – ali milina za slušati dok te proljeće opija, povjerac  miluje i njiše rasvale grane koje se dižu iznad tebe u plavo nebo koje je, ko jorgan mehki, nad našom Rikom. Miris rascvale jerbasme miješa se sa mirisom behara naše jabuke ljutike, Džemalovih ranih šljiva „drickulja“, efendiničine jabuke „petrovke“, Hifzine kompiruše;  fini mirisi se miješaju i dopunjuju; ipak, kada vjetrić puhne sa grana naše jeribasme, taj miris meni je najljepši i najdraži.

Majka rahmetli, kada bi ustala iza mutafdžijskog stana, umorna, i još kada bi neko od nas djece zaplako u bešici, pa ga trebalo utišiti,  dolazila bi pod jeribasmu; a u krilu joj Zaim, ili Isma, Nisva ili Muharem.

Ispod nogu motaju se istom progledali mačići;  mačka se protegla na toplom suncu, drima – samo ponekad krajičkom oka pogleda na svoj evlad.

Did pjeva u ćerhani na tavanu naše kuće; puca, prede kostrijet ili mota pređu; i on voli odahnuti pod krušku. Sjedne pokraj svoje Neviste, zapali cigaru, otpuhne dim, pa udahne miris behara; iako kašlje, a u prsima ga sve češće steže i ječi po noći, ne baca duhan; kad mu nestane, odloži duhansku kutiju na vidno mjesto – što je išaret Ocu da mu nabavi duhana.  Pod kruškom Did i njegova Nevista po malo pričaju, a  više uživaju u društvu jedno drugog, u proljeću, beharu, životu.

I naša kvočka se razvaljanila. Nasdila je Eba Čama na probrana i krupna jaja, neka od njih od mahalskih kokošiju, u mahalskoj razmjeni… Oko kvočke  vrte se male botice u perju, žute, bijele, šarene, crne – kljucakaju šta im mati iščeprka i na što ih dovabi. Malo, malo, eto ih pod jeribasmu; ispod kovčke izviruju mali žuti kljunovi, pospani pilići željni avantura po našoj osunčanoj avliji i bašti, ali ne da im se ispod materinog krila.

U štali  – na čiji krov se naslanjaju rascvale grane naše jeribasme, i Šarenka se ponovila; „Kravica,“ kako  je Did nadinuo ime teletu. Kad Did otvori vratašca teočaka, Kravica izleti k materi.  Šarenka se javi nježnim mukanjem, liže telce po sapima dok ono sasne. Didova je briga namaknuti Šarenki napoj, sijeno, travu iz Selišta… On joj tepa, miluje je po vratu i glavi,  maša se za češagiju koja je zadivene ispod grede, pa sređuje našu hraniteljicu… Did drži Šarenku kao drago kućno čeljade.  Kravicu će na ljeto na pašu u Vasinje, kod Zejne, pa kad je o Lučinu zejna dovede u štalu pod jerbasmom, biće naočita junica. Kruška biti već obrana, a Boga mi i pojedena.

***

Sve do kasne jeseni, pod jerbasmom je živo. Na njenim granama vise otežali plodovi. Dosta ih je već opalo. Dva-tri dana na zemlji – padanice umeknu, pa ih mi djeca kupimo prije nego sagnjiju. Omamljeni slatkim sokom raspukle kruške-padanice, dolijeću  osovi i pčele; morao si dobro paziti da te ne ubodu kad zagrizeš…  U vrijeme branja, zajmali bi od Hifze baška grablje na kojima je ispod zubaca bila pričvršćena platnena vreća; zrelu krušku  dokuči zubcima. Kada povučeš grablje k sebi, kruška se otkine s grane i skotrlja u platnenu vreću. Tako se ne umeca – pa kad Did branice ostavi u slamu na nagradi da umeku, one samo blago požute, omekašaju, ali ne sagnjiju. Kruške nisu mogle dugo stajati u slami, a i da su mogle, ne bi dočekale kasnu jesen kod toliko nas uvijek željnih voća..

*

Meho i ja smo provodili dosta ljetnog vremena u igri pod jeribasmom. Nismo se smirivali, naše ja bila ne samo Rika, nego i Zelenac, Talićka, Haluge, Halidino, Hazna, Grabež, Podovi…

Jednom smo u nečijoj bašti nagulili repicu. Donijeli smo hrpu repice pod jerbasmu.  Podukrad sam iz kuće donio nož, pa smo jednu po jednu repicu „klali.“  Zamislili smo da je repica krme, a krmadima treba dohakati  za sva vremena… Isjeckanu repicu metnuli smo u jasle pred Šarenku, strijepeći da nas Did ne opazi i ne izruži za krađu repice.

Uz cestu su pred mrak gmizali kamioni „Prage“, trgovačkog ili ugostiteljskog preduzeća. Puni razne robe, stizali vraćali su se iz Banje Luke. Taman kada savij onu okuku pokraj naše kuće i dohvati se blage uzbrdice prema Mehe zubara kući, kamioni bi usporili; šofer bi oduzeo gas, stisnuo kvačilo – kako bi ubacio u nižu brzinu, što nije bilo baš ni lahko ni jednostvano; kamion bi tada haman stao, i to je bila naša prilika. Trčeći, sustizali smo kamion, i dok bi šofer deverao oko prebacivanja brzine, hvatali bi se rukama za zadnju stranicu karoserije; nogom, jdnom pa drugom, zaskoči na željezni okvir od rezervnne gume. Jednom rukom podigneš malo ciradu, drugu zavučeš unutra – pipaš, pa šta dograbiš… Nismo se Meho i ja često verali na kamione, ali znam da smo jednom skinuli dvije flaše piva i potom nagarili u našu bašču pod jerbasmu. (S gornje strane štala, a sa svih ostalih – bašča puna potrkljanog graha, ne mere biti skrovitije mjesto od tog pod kruškom.)

Probali smo piće. Učinilo nam se plaho gorkim („ko pišaka!“) Nismo imali merak popiti ga, a žao nam bilo proliti. Nikome nismo smjeli ni ponuditi jer bi nas taj mogao izdati roditeljima pa bi fasovali degenjak;  u Rici bi nas proglasili hajducima, iako se samo Ahmed Hifzin od sve ričke djece nije zaskakao na kamione. Mogli bi kao hajduci završiti u Miliciji. Stoga, brzo skujemo plan. Uzvremmo se na jeribasmu, pa sa ogranka najbližeg štali – popnemo se na nagradu. Razmaknemo tavanske daske iznad jasala naše Šarenke. Dozov vmo je. Kada krava podiže glavu, nageli smo flašu tako da je pivo isticalo iz nje i umivalo Šarenkinu glavu; isplazila je jezik i počela se oblizivati, pomislili smo da joj se pivo dopalo.  Možda je ipak bila samo plaho žedna.

I, kada smo sve pivo salili kravi na glavu, ona se i dalje oblizivala pogledajući prema tavanu… Šarenka, Meho i ja smo prvi put u životu okusili pivo, piće koje je i danas meni drago, makar bilo samo ono bezalkoholno. Kad god flašu prinesm ustima, sjetim se i „Prage“  i toga hajdukluka na cesti, i prvog gutljaja piva, a i Šarenkinog oblizivanja.

Jedne smo godine, preko grana te jeribasme i Mutine pojate sproveli dvije gole aluminijske žice koje smo našli na bunjištu koje smo stalno obilazili i nalazili štošta što je raspirivalo našu ionako bogatu maštu i bilo dio naše dječije igre… Krajeve žica smo ukljukali u naš radio na jednoj, a na drugoj strani – u Mehinoj kući – u zvučnik. Ugasili smo radio u Mehinoj kući da bi  slušali „prenos“ muzike sa radija u našoj kući, stotinjak metara dalje… Svirka se čula nakratko; zvučnici su prvo počeli jako krčati, a onda su utihnuli… Na pragu naše kuće stajala je Majka s đahom u ruci. Ufatila ju je huja, čuo sam je kako viče „Platićeš radio!“ Pobjegao sam na Vinograd, ali sam znao, kad god se kući vratim, čeka me degenjak. Radio su nosili nekome na popravku, pa je najzad ponovo prosvirao. Degenjak nisam zaboravio.

*

Zimi – moja je skijaška staza počinjala pod tom našom kruškom.

Odatle, uz Šehovića ogradu, pa kroz mali prolaz između komšijske ugrade i mutvaka, niže – pokraj cipala,  pa između naše i Šehovića kuće – preko ceste – u strahu da ne podletim pod neku „Pragu“ – jurim  stazom dalje u Đuzelovića avliju preko puta i zaustvaljam kod ograde Hiseta. (Bojao sam se da se Did nenadno ne pomoli iz Kahve, pa da ga oborim – iaonako nije došao sebi od kako ga je jedne zime Car oborio rodlama.)

Bila je to staza od samo nekoliko desetaka metara, ali u mojoj dječijoj mašti – dok je Rika bila sav svit – dok je u njoj bio smješten sav dunjaluk – dok sam jurio između naše i Šehovića kuće, meni nije trebala ni Jahorina, niti Alpe, i da sam znao za njih. Sve je bilo tu – na dohvat ruke.

***

Jesen bijaše zakoracila i u našu bašču, dodirnula i jerbasmu, prorijedila joj u užutila listove, ukazale se gole grane – a na njima, po đekoja kruška. Nisam se verao uz stablo, niti je imao ko drugi obrati kušku. Rasula se čeljad po svijetu, Did, Majka, Otac u mezaru.

IMG_9942

Poslije te moje lanjske posjete avliji, na mezar odnesoše Ismu, a malo kasnije i Haru.

Svraćam u avliju često dok sam u Varcaru, a baška pred odlazak na deleki prut, iza sedam gora i iza sedam mora.

U ruci mi kruška jeribasma. Padanica. U duši uspomene.

O Bajramu učim Fatihu pod jerbasmom.

Sa Lisine se spušta studen i uvlači se pod kožu.

Osatade jerbasma u vrh bašte, sama, okićena ponekim plodom.

Ni kuće, haman ni kučišta. Ni štale, ni mutvaka. Samo jerbasma.

U avliji – nekoliko struka neuvehlog karamfila zasađenih rukom moje Majke. U poklekloj ogradi do ceste, ocvala Didova ruža. I jerbasma i karamfil i Dodova ruža cvatu svake godine i vehnu za nama.

Na srid kućišta, niko orah, i on rađa.

*

Predamnom je Zoranova fotografija  naše jerbasme u cvatu; oko srca mi toplo, a kuća puna mirisnog behara. Spremam se na put u Bosnu.

Navečer sanjam Banjalučku cestu. Iznad Rike, visoko u plavetnilu neba. lete bijeli golubovi, ko latice behara s naše jerbasme. To su letači Zoranovog oca Zdravka. Tri se goluba spustiše na zid, pokraj naše džamije; mahnuše krilima dva-tri put i doletješe mi na ispruženu ruku.

Milujem ih, a oni guču.

*

U Rici se govorilo „jerbasma,“ a pravilno je – jeribasma.

(2. maja 2015., Windsor, Canada)

majkin karanfil

KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Sjećanje logoraša (4)

KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Kamioni su krenuli.

U kamionu nas je oko petnaestoro.

Sjećam se Brace, Dudina. Dudin je ulivao kahvu iz neke termos-flaše i dao Braci koji je malo popio, pa pružio meni. Zahvalio sam, ali nisam mogao od neke muke i jada ni pinuti.

Odjednom će Braco:

„Šta mislite, kuda nas vode?“

„Kući!“, pomislio sam, ali  ne rekoh ništa. Imao sam neki zlokoban predosjećaj.

„Mislis da nas voze kući?“ opet se javu Braco, kao da je pročitao moju misao.

„Mislim,“ rekoh mu, a ne vjerujem u ono što govorim.

Kamioni voze dalje po asfaltnoj cesti, to se osjeti. Svi šute, niko ništa ne govori. Svak je prestrašen jer ne zna šta će biti sa njim. Vožnji nikad kraja.

Ne znam koliko dugo smo se vozili, kad, odjednom, kamion se poče tresti i ljuljati; na makadamskom smo putu, u to sam siguran. Nije mi pogotovo sada jasno gdje smo i kuda nas voze. Upitah Bracu šta misli di smo, a on sleže ramenima. Svi šute i gledaju u pod kamiona koji nas vozi u zlu kob. Rekoh im – znam! Manjača! Svi šute. Opšti tajac. Vožnji nikada kraja. Kamion se sav trese od loše ceste.  Ne možeš ostati na jednome mjestu – stalno se premještaš sa jednoga kraja na drugi; cesta je jako loša i auto se gega i povija, čas lijevo, čas desno upadajući iz jedne u drugu rupu na cesti. Postaje mračno pa ne mogu vidjeti svoje supatnike. Tako, još izvjesno vrijeme, kamion drnda cestom. Potapa nas strah.

Najzad stade. Sa desne strane auta začu se vrlo jak udarac povćega kamena i povik:

“Izadjite ustaše majku vam jebem!”

Niko ne mrda.

Odjednom, auti opet krenuše. Nismo se puno vozili, možda oko desetak minuta i auti stadoše. Čuju se napolju glasovi. Najednom se vrata otvoriše. Bljesnu svijetlo baterije.

“Izlazite!” – povikaše.

Kada smo svi sišli sa naših kamiona, postrojše nas i povedoše. Išli smo neko vrijeme, kad odjednom povikaše: “Dole glave! Ruke na leđa!”

Sada su mogli da idu između naših redova u kojima je bilo po sedam ljudi u koloni. Mogli su udarati koga su htijeli.

Poče jedan od njih da nas proziva.

Kada je završena prozivka, krajem oka sam vidio čovjeka koi je izišao iz auta koji je bio u našoj pratnji. Mislim da je to bio Đuro Marković, komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu. Pozdravio se sa ovim što nas je prozivao, pa se vratio i sjeo u auto kojim je došao.

Odmah je počelo je lajanje i maltretiranje, batinanje. Prolazili su između redova i udarali ljude krvnički. Tukli su šakama, nabijali čizmama, mlatili pendrecima i električnim kablovima.  Jedan je prišao Braci, pa ga upita:

„Jesi li ti Duvnjak?“ pita jedan Bracu, na što mu Braco reče da jeste. Ovaj katil poče ga udarati palicom iz sve snage. Dotrča i drugi, pa i on poče udarati Bracu kablom po plećima.

Mene su isto dohvatili.

Onaj jedan reče:

“Vidi onoga što se pritajio!” i pokaza na mene. Udari me palicom po ledjima i nogom u stomak, pa ode do Hare koji je stajao blizu mene.

LOGOR MANJAČA

Tada mu priđe još jedan i udari Haru dva puta šakom u prsa.

Pita ga:

“Đe ti  brat?” Hare šuti.

On opet:

“Đe ti je brat?

“Ne znam!”

“Ne znaš! – povika ovaj.  “A đe ti je pištolj?”

Hare šuti.

“Đe ti je pištolj!!!” dreči se katil.

Hare odgovori:

“U bašči pod šljivom!”

Kada je katil čuo sta je Hare rekao, ode.

Poveli su nas u neku prostoriju. Išli smo u koloni dva po dva.

U prostoriji je bio sto, za njm je sjedio neki oficir u maskirnoj uniformi. Tražio je naše podatke – ko smo odakle smo, ime i prezime.manjača 2

Odijednom jedan od batinara koji su nas priveli na ispitivanje poče palicom da udara čovjeka ispred mene. Dotinični, u maskirnoj uniformi, koi je sjedio za stolom povika:

“Ne udaraj ih više! Dosta sa tim!” i ovaj prestade.

Kako je god ko prilazio stolu za koim je oficir sjedio, morao je izvaditi sve iz džepova.  Sve što su opljačkali od nas, batinaši su trpali u svoje džepove. Kada su zavrsili sa ispitivanjem i pljačkom, postrojiše nas u kolonu dva po dva i povedoše. Morali smo ići oborene glave s rukama na leđima.

Jedan od pratilaca kolone poče vikati:

“Ustase! Zenge! Ko je bio u Zengama!“

Niko ništa ne govori. Tada ovaj katil poče udarati koga god je stigao. Kolona i dalje ide. Najednom stadosmo. Čujem otvaranje metalnih vrata. Povikaše da se ulazi unutra.

Kada smo unišli unutra, batinari upališe baterije. Jedan od  i dreknu:
“Lezi potrbuške na sijeno! Ruke na leđa! Jasno!”

Morali smo ležali tako potrbuske sa licem nabijenim u sjeno koje je smrdilo na konjsku mokraću.