In memoriam: HUSO ĆEVABDŽIJA

In memoriam

HUSO ĆEVABDŽIJA – 1943. – 2015.

husoU nedjelju 5. aprila 2015. Bila je džennaza Huseinu Husi Kahareviću. Rođen je u Rici, davno je otišao iz Rike na drugi kraj grada, ali – u Riku se zauvijek vratio.

Zaredale džennaze ko nikad.

Grad nije gradom, Rika nije Rikom.

I staro i mlado u našem gradu znalo je za Husu ćevapdžiju.

Ovo „ćevapdžija“ mu je bilo kao prezime, Huso ćevabdžija. To je svima bilo odovljno.

Bio je dobar ćevabdžija, majstor svoga posla.

Radnju je držao na ćošku Kujundžnice i gradske ulice što sa vrh Čaršije vodi na Rudine.

Tu je nakada bila Najkina pekara. Najko pekao, Zuhra kroz prozorčić prodavala:

„Vruć, vruć!“ povikivao bi Najko! Vruć somun u svako doba. Lepine.

Dugo godina je Huso tu držao svoju ćevabdžnicu.

„Hajmo kod Huse na ćevape,“ znali smo reći.

„Bio kod Huse ne ćevapima.“

Baš su mu dobri.

Huso bi slegnuo ramenima, zažmirio na oba oka i rekao.

„Jes Boga mi! Eto ti“

U priči je često ponavljao to svoje „Jes Boga mi,“ slegnuvši ramenima i zažmirivši na oba oka.

Bio je krupan, srednjeg rasta, stasom odgovarao poslu po kome je bio na glasu.

„Jednu u sahan!“

„Veliku!!

„Zamotaj tri velike i jednu malu. Moreš i jednu srednju. Dosta luka. Ne biberi male! “ naručivali bi ćevape i odnosili ih kući.

„Samo natopi lepinu. I zapeci je, neka porumeni!“ znali smo naručiti.

Moglo bi biti da mu je jedan vakat lepine pekao i Šaćir, a možda se i varam.

„Hoš li engiš, ili reš,“ pitao bi Huso samo one mušterije koji nisu baš često zavraćale u njegovu ćvapčinicu.

„Nako!“

„Nemoj da su prisni, a ni da su reš. Nek su sočni!“

I Huso se hvatao posla.

Redao bi ćevape po po ploči ispod koje je užaren drveni ćumur. Kadio se na dimu. Miris ćevapa širio se Čaršijom.

„A hoš li da lepinu dobro natopljenu, il nako?“

„Natopi i zapeci!“

Ugađao bi svakom mušteriji, mada to nije bilo lahko. Bilo zanovetdžija, al iz Husine ćevapčinice svako je izlazio sit i zadovoljan.  Stare mušterije nije puno priuputivao. Čim na vrata,  Huso u kuhinju, zna šta treba.

„Imam fine mlade džigerice, bi li, ha?“ Nudio je i prezle.

Sve taze.

„Jes Boga mi!“

Pazarnim danom, puna ćevapdžinica „kod Use“.

Svoj ćevapdžjski zanat Huso je učio je od Brace Demirovića, Ričanina, koji se kleo „Kurana mi!“ Demirovići živjeli kod Ričkog mezara.

Braco je nekad držao pekaru u donjem boju stare gradske kuće koja je stajala uz još jednu strau gradsku kuću, gdje je Mujicina prodavaonica, kao i nekadašnja Pošta, danas Penzionerski dom. Čini mi se da je to bila Kostića kuća.

bracina pekara

Kostića kuća, druga u redu idući uz Čaršiju; u prizmelju je Braco Demirović držao pekaru /Photo – iz zbirke Edine Maksimović – Šahović/

Tu je Braco mijesio i kruh i to kvasom, pekao lepine, janjad u tevsiji.

„Jes Boga mi!“

Nije bilo majstora kakav je bio Braco.

Slobodno se može Braci predati rahmet, jer bio je isti kao i mi Ričani, samo nije išao u džamiju, uostalom kao ni mnogi od nas.

Pravi majstor, kao i svaki Ričanin.

Jedno vrijeme Bracin je pekarski pomoćnik bio i moj prijatelj  rahmetli Muradif Hažbić Hadžal. Često su akšamlučili zajedno.

Huso Kaharević potječe iz ričke sirotinje, kao i mi, njegove komšije.

Njegov otac r. Zulfo i r. majka Zejna, Zulfinica, te stariji brat Ismet rahmetli, stanovali su na vrh onog puteljka koji danas i ne postoji, a nalazio se između Hodžine bašče i Sade Darkulića avlije, dvadeset-trijest metara od puta Uzriku. Ako me sjećenje dobro služi, Zulfo je imao magare na kojem je dogonio drva iz Lisine i Grabeža, te gonio žito u mlin, ponekad ga i jahao… Kao kroz maglu gledam te slike, ili ih maštam.

Ne pamtim da sam Zulfinicu ikad vidio bez cigare na kraju usana, žestoke sirotinjske „Drave“. Dim bi joj se uvlačio u nos, otpuhivala, kašljaljucala, otpuhivala pepeo; nije pušila samo kad je spavala.

Iz te male drvenjare (u prizemlju je bio podrum, gdje su držali i kozu!)  Zulfinica je sa svojima preselila u kuću odmah pokraj mezara uz Ričku džamiju, u naš komšiluk, u pola stare bosanske kuće u kojoj je nekada stanovala Aiša Dedić.. Poslije su odselili među Kahareviće, uz Talića put.

Husein brat Ismet izučio je limarski zanat kod Ismeta i Omera Zonića.

Kada je Ismet doveo Tiđu iz Jezera, sjećam se ko danas – imala je dugu gustu kosu, poput moje rahmetli majke; bila je prava nagorska vila. Prvo što je uradila kada je dovedena, a bio je ponedjeljak  – razvila je pitu za sofrom i tako „položila“ za nevistu – ne samo kod Zulfinice, nego i kod žena u komšiluku. I danas kao da je gledam kroz poluotvorena vrata u sobici odmah do ulaznih drvenih basamaka. „Zna svašta u rukama! Valjanica!“ Hvalili su je.

Sa Husom smo išli u drva u Grabež i Lisinu. Nikad naniti drva.  Samo što doneseš brime, dok dlan o dlan –  izgori u šporetu fijakeru; dobru kuruzu si jedva mogao ispeći. Priuzu u šake, sikricu preko ruke, pa opleti ponovo u drva.

Kupili smo suharke, slagali i vezivali u brime, probadali ga na gornjem kraju kocem sa rahljom koju smo uglavljivali u priuzu kojom bi veziali drva. Brime na rame, konjic na prsa, i nosi; konjic nam je često zguljivao ramena.

Onda smo se dosjetili – prtili sepete na leđa, uzimali u šake sikirice sa dugim držalicom, pa išli „u panjeve“ u Grabež. Gore je bilo dosta suhih panjeva, samo ga ošineš sikircom, on se prevrne iz zemlje, i ti ga ubaciš u spet na leđima. Mirisla kuća od onih smrikovih, mirislsala koruza. Na panjevima grabića, koje smo marali sjeći pri zemlji, tvrde kao željezo, istupi sikiru, mogao si ispeći i dobru koruzu i ogrijati se… Šumari nas nisu ni progonili ni globili.

Išli smo u svitsko voće, ponakad i u bašte krasti karstavice – mi rička djeca. Huso isto. Skijali bi se zimi niz Šerifićevo, Halidino, u Halugama.  Ljeti zagrađivali ispod Esad-begovog mlina, a ono kamenja što skupi da bi zagradili riku, ne osvani – potrpa ga u konjska kola Šaban, pa proda. Tako haman svakog ljeta, više puta. Kad nam dodije, odlazili smo u Zelenac. Gore je Huso nekada imao njivu. Kupali se i na Talićki, sunčali na kamenim plohama.

ispod Grajića kuće bila je nekada kuglana, ispred nje ploča gdje se plesalo na igrankama subotom.

U toj kuglani, djećak Huso je jedno vrijeme  postavljao oborene činjeve. Kugle, koje su završavale na kraju kuglane nakon što bi pobaraj “kegliće,” Huso bi stavljao u nagnuti žljeb kojim su se kugle kotrljale do kuglača na drugom kraju kuglane. Možda je za taj posao u kuglani Huso zarađivao koji dinar, od melehna ga je potriba tjerala raditi, svaki dan – teško i naporno.

Onda se u Rici pročulo kako Huso uči za ćevabdžiju, i to zapalo ga kod Brace. Privilegija je biti šegert kod tako dobrog majstora pekara i mesara, nadaleko čuvenog ćevabdžije.

I, Huso je izučio zanat.

Brat Ismet umro mlad, Zulfinica.

Huso doveo Stanu, kuharicu, živjeli skladno zajedno, izrodili lijepu djecu, Samira i Jasnu, izveli ih na selamet, stekli unuke, nikad se sporječkali.

Rjeđe se zavraćao u Riku, ali je ostao Ričanin.

Jest Boga mi.

Rahmet duši mome komšiji Husi Kahareviću.

El Fatiha!

HUSIN MEZAR

Photo: Šaćir SPAHIĆ

P.S.

(Pri izgovoru riječi „ćevapdžija“ ili „ćevabdžija“ – mi smo to „p“ i „b“ stapali u jedan glas, pa niti je ćevapdžija, niti ćevabdžija  – nego onako, i jedno i drugo pomalo.

„Dž“ bi izgovarali kao „đ“.

I ćevapdžija i ćevabdžija je ispravno, a ono sa stopljenim „b“ i „p“ u jedan glas – a   „đ“ umjesto „dž“ – našem ričkom jeziku i uhu – bilo je najmilije. U ustima i danas osječam jedinstveni ukus Husinih ćevapa.)

1 komentar (+dodaj svoje?)

  1. handjarlija
    Apr 18, 2015 @ 18:32:14

    Sve stoje lijepo sve stoje čestitost odlazi u nepovrat Moramo se pomiriti sa time Omer. Huso i mnogi drugi iz naše Rike odlaze u nepovrat Varcar ostaje pust bez naših dragih i milih komsija pun bola i tuge za njima Sjećam se dobro mojih Dragih i nikada zaboravljenih komsija i nikada ih neću zaboraviti ostave mi draga i nikada zaboravljena uspomena. To pišem ja Davor jer i jasam iz naše lipe i drage i NIkada zaboravljene RIKE

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: