In memoriam: Zejna DEDIĆ – ĐUZELOVIĆ: ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK

In memoriam

Zejna DEDIĆ – ĐUZELOVIĆ 

 Varcar Vakuf – 22. mart 1947., Kljuć – 29.januar 2015.

ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK

Vremena je malo, vremena biti neće!

„Hajte, hajte kod nas! Svratite makar na kahvu! Hajde, kakva je hića, stićićete đe ste naumili! Hajte, Zejna će se obveseliti!“

Tako nas je pretprošlog ljeta molio Salih Dedić kada smo se sreli slučajno u Ključu.zejna

Ne svratismo. Ne popismo kahvu sa Zejnom.

Mislio sam – ima vremena.

Ali, vrijeme je pokazalo kako vremena nema.

Zejna je preselila na ahiret 29. januara ove godine. Džennaza je bila u Sanskom Mostu.

„Tamo ću i ja, pokraj moje Zejne, kada mi dođe vrijeme!“ kaže mi uplakani Salih kojeg sam neki dan nazvao telefonom iz Canade.

Ode Zejna, dok si dlanom o dlan.

Javljala  se komentarima na mojoj Facebook stranici. Zadnji put – nakon prerane smrti moga brata Muharema – Hare, 13. januara 2014„

“Našem dragom Hari veliki rahmet i lijepi dzenet, porodici sabur,“ napisala je.

Nenadano brzo, dođe vrijeme reći: Našoj dragoj Zejni rahmet veliki! I neka Te Bog nagradi Džennetom! Porodici sabur!

Javllala se Zejna nekliko puta na vijest o preranoj smrti moje sestre Ismete.

“Draga moja Ismo toliko mi falis. VELIKIRAHMET I LIJEPI DZENET,” pisala je 26. decembra!

Šta mogu nego kazati: „Draga Zejno, fališ nam, a meni Tvome komšiji, posebno!“

Od sredine februara ne bi glasa od Zejne pa sam se pitao sam se šta je s njom. Pokušao sam pronaći njenu stranicu na Facebooku, ali nisam uspio. Prelistavao sam postove i komentare njenih najbližih. Bivalo mi je sve hladnije oko srca.

Razgonio sam pomisli da joj se nije šta loše trefilo. Najzad, na nekoj stranici sam pročitao kako je nekome „žao zbog Zejne.“

Pisao sam Šaćiru Spahiću, pisao Dadi Šehić, da bih najzad, mjesec i dvadeset dana nakon Zejninog odlaska sa ovog svijeta, saznao gorku i tužnu istinu.

Iako je vrijeme brzog širenja čak i najbizarnijih vijesti, meni je trebalo toliko vremena da saznam za preranu smrt moje drage komšinice.

Moj Blog i Facebook profil postali su knjige, nekrologiji – u koje upisujem umrle, moje drage, moje bliske. Zaredale džennaze, sahrane.

Sa mojim najdražim, otišao je i dio mene.

Ali, oni me nikada nisu napustili, niti ja njih. Moji preci, moj Did, moji roditelji, moja Sestra i Brat – kao i svi ostali u bližoj i daljoj familiji – nikada me nisu napustili jer oni žive u mojim uspomenama. Isto je i sa mojim prijateljima, Ričanima, sugrađanima.

Salih kaže da je Zejna nerado išla doktoru, da je sama kupovala lijekove za koje je mislila da su joj potrebni.

Pred kraj januara, dohvatila ju je teška prehlada i gripa.

„Vidim, pada joj glava. Kažem hajde da te vodim doktoru. Neće… Odvezli je u bolnicu u Bihać.  Sedmog dana je umrla!“ – kaže Salih jecajući.

„Kako mi je bila dobra! Kako je bila dobra majka prema našim finim kćerkama Zinaidi, Jasmini, Sabini… Ne mogu Zajnu prežaliti. Nikad.“

Salih je sportista, nekada fudbaler „Slobode“, osoba koja svaki dan prepješači makar šest kilometara. Redovno u džamiji. Fizički i psihički je u dobrom stanju; zna – tako mora i ostati, kako bi lakše prebrodio teški gubitak koji ga je zajedno sa ostalima u obitelji iznenada zadesio.

Vijest o Zejninoj smrti i meni je teško pala, ne mogu povjerovati.

Bili smo komšije, ali i više od toga.

Rika, kmšiluk

Rika – komšiluk

Naše dvi kuće bile su jedna naspram drugoj, dijelila nas Banjalučka cesta, stotinjak koraka od naše džamije. Do Đuzelovića – prema mezaru i džamiji – stara bosanska kuća Aiše Dedić koju je dijelila sa Fatimom – Ibrinicom Đuzelović; njen ulaz u papučluk je odmah do mezara. Do Đuzelovića – na drugu stranu, kuća je Huse i Zile Mašić, Radžbe i Mustafe. Uz našu kuću, striha na strihu, Šehovića kuća. Alijinca, Hasma, Zila – naše se prve komšinice, Huska, Hamid – prvi susjedi. Pravi rički komšiluk, djece – pune kuće i avlije.

„Na cesti“ u prašini, zaneseni u svoj djetinji svijet i maštu, u igru koja nije prestajala od jutra do kasno uvčer, igrali bi se, mi dječurlija, među nama i Zejna. U proljeće smo se veselili prvim cvitovima, nagovještajima lipog vrimena; išli brati drimovac na Vinograd, ljubičice u mezaru, mećali ih čaše ili fildžane, mirisali, nosili učitelju Jerki i učiteljici Mitri.

Veseli zbog raspusta kojemu se nije vidio kraj, zagrađivali bi našu malu riku odmah pokraj mezara. Sunčali se, grijali na betonskoj ploči koju je rika izvalila ispod džamijskog zida – nadošla, pomakla sa toga mjesta jedno tridesetak metara; skakali na noge i na glavu. Ronili. Letali po mezaru, ganjali se, penjali se na nišane, skakali s njih, ko će dalje. Ružili nas naši, ali nikada nam nisu mogli zabraniti tu igru u mezaru, luci ka kojoj plovi svaki naš brod.

Taj mezar je poravnan, ali uspomene nisu utrnule.

Donosili bi Aiši testiju taze vode sa naše fiskije, koja  se nalazila u hladovini naše džamije, pa bi se igrali u njenoj avliji, skakli i džinisali.

Rika je bila naš svijet

Zagrađivali smo i ispod Esad-begova mlina, išli u Zelenac i Taličku, kasnije na Balukhanu.

Zimi – rumenih obraza – veselili bi se prvom snijegu, molili boga da ne prestane dok ne napada do kolina da bi se skijali i jurili na rodlama i čeliku, strahujući od Čivčije milicionera da bi nam sve moglo prisjesti – čelik skršen, a mi u zatvor.

Talića put je strmen, silazi na cestu.  Ako ne zakočiš na vakat, možeš lahko pod kamion, ili čelom o džamijski zid.

Fala Bogu, ostajali smo čitavi.

Znali – čija će prva trišnja zaruditi – a ne dočakaj da sazriju, omužđi ih, sve u strahu od Jusinice, Halide, Zahide, Temze…, da će nas poćerati, sustići i ufatiti i izglemati, pa prijaviti našim roditeljima, što bi značilo dodatni degenjak. U jesen smo išli u orahe, od koljuganja – ruke nam bile crne svu jesen.

Mada je igara samo za „muškiće“, a baška za curice, ženskiće, mnogo je dana i lijepih godina provedeno u zajedničkoj igri.

Mnog nisu mogle bez Zejne.

Sva je Rika, i oko Rike, bila naše igralište, ali glavno mjesto bila je Đuzelovića avlija. Bože dragi, pa to je samo par desetaka kvadratnih metara prostora, a  nepregledna je – velika pozornica na kojoj je bilo glumaca za izvoz, a i mašte. Djevojčice se igraju bebica, điđa, mi dječaci kerepamo loptu, na debeloj šljivovoj grani do Huskine kuće, obišena lilajka. Vrije ko u košnici.

Ispod Zejnine kuće, prostrani podrum, do Hiseta. Kad uniđeš, malo svjetla padne preda te kroz prozorčić na desnoj strani. Za jaslama krava. Lijevo, ulaz u drugu prostoriju u kojoj smo se igrali. Za gredama zadjevene mnoge stvari koje su raspaljvale našu maštu…

Igrali bi se „prodavnice.“

zejna , jerkin razred

Zejna je ispred učitelja Jerke. Takvu Zejnu nosim u svojim uspomenama (Fotografiju ustupio Nebojša Dafa Vuković)

Zejnin rahmetili otac Hamid bio trgovac, prodavnica bila pod Šehovića kućom; tu smo kupovali bombone, nekad i keks ili malu čokoladu. Vidjeli smo mnoge Ričane, težake iz Tribova, Stupara…, u njihovim nošnjama, sa šarpeljom preko ramena, u koji bi stavljali po pola kile šećera, frtalj zejtena, gas…  I Hamida i njegove ričke mušterije u „Zemi“ oponašali bi u tom podrumu; na daskama postavljenm na klade, poredali bi razne sitnice i điđe i “prodavali”. Od papira bi makazama kružili pare, banku i petobanku, i puštali na volju našoj mašti.

U vrh toga dijela podruma – bile su poredane daske, malo podignute od zemlje. To je bila scena našeg dječijeg pozorišta. Svjetlo padalo kroz dva mala pendžera koja su gledala na avliju. Zavjese napravili od čaršafa i prebacivali preko štrika od žice. (Tragajući za tim štrikom, Meho je pronašao smotanu žicu pod jednom gredom; kada ju je dohvatio, stresla ga struja, jer na krajevima žice nisu bile izolirane. Pao je ko svića i svi se prestravili, ali brzo je progledao i došao sebi.)

U tom pozorištu smo igrali „komade“ koje smo sami smišljali, bili dramaturzi ričkih i drugih mahalskih priča, šala, ali i svoje mašte..

Džemali smo se u raznu odjeću, baračili ćumorom iz kovačnice…

Igrali „komad“ „Gluhi Mustafa i četnici.“

I sada znam napamet dijaloge.

Kao, ko top gluhi Mustafa je okopavao kukuruz u svojoj njivi koja je bila  u strani do Stojanove bašte i voćnjaka, tamo gdje je danas Čulićeva kuća. Čeljad se satrla zovući ga neka bježi, eto četnika. Mustafa ni mukajet. Kasnije,  Mustafa opet u njivi, sav se Varcar strkao, bježi gdje ko stigne, saveznici bombardiraju grad iz kojeg su se Nijemci već povukli. Išaretom, prestrašen, upirući prstom u nebesa i avione koji su nisko nadlijetali istresajući svoj smrtonosni tovar, vukući ga za rukav,  neko od čeljadi privuče Mustafinu pažnju; ali on, mrtav hladan, nakon što pogleda u nebo – samo odmahnu rukom:

„Ne boj se! Neće oni na me! Vide oni da ja radim o zemlji.“

Drugom prilikom, Mustafu, hvataju i odvode četnici, ali ih sustižemo i izbavljamo ga.

Pozorište je imalo svoje ime – „Mi, ko mi“ – biva u šejtanluku ne mere niko s nama.

Prodavali smo i ulaznice, bila jagma, dolazila djeca na „predstave“ čak i iz Gornje mahale; moja se Hajra sjeća kako je i ona morala platiti pet dinara ulaznicu u prvom redu. Slabija mjesta – dvodinar.

Ni to pozorište nije moglo bez Zejne.

Ona je, ne samo bila njegova glavna glumica, nego i vlasnica, ta ono je radilo u podrumu njene kuće, mada kiriju nije naplaćivala. Ono što pani para na blagajni, zajedno smo trošili u “Zemi” Hamida rahmetli.

Pozorište je imalo i svoj muhur kojeg sam iskružio nožem i žiletom u jednom kompiru. Vlažili ga tintom, udarali na ulaznice, pa ih je bilo teško krivotvoriti.

Onda smo porasli, a rasli smo ko iz vode; svako je otišao na svoju stranu, u školu, na posao, svojim putem kroz život.

Ali, tu Đuzelovića avliju ne mogu nikada zaboraviti. Nikad iz nje, kao ni iz svoje, a i iz Riku, neću ni izaći.

Bila je mjesto za igru, ali i straha da ne bi koji pijan šofer ili motorist skrhao kamion ili motor u toj avliji, umjesto da smota na krivini. Jednom je neki kamion srušio perde, a jednom su motorista i njegov saputnik u prikolici (bešici) završili u Đuzelovića avliji. Mati rahmetli je kričila da se tu ne igramo…

***

Nejma više Zejne.

I ona je pred četničkim strahotama morala iz našega grada, gorim od četnika u Mustafin vakat, koji su rastjerali naše sugrađane, haman potribili Ričane.

U srid ruševine naše kuće narastao veliki orah. Rastinje sakrilo i posljednji duvar uzgor. U Šehovića kući fali Kemal, kojeg ubiše na bigajri hak u Oborcima. U gornjem boju – njegova Baba, bolesna, sama. Tamo gdje je nekada radila Hamidova Zema,  a i bila Edhema Sinananovog “Kahva” – birtija iz koje se čuje roljanje.

O, dušo moja, kako me boliš.

Đuzelovića nema više u Rici.

Na mjestu njhove, nova je kuća nekoga pridošlice. U donjem boju birtija, rolja se. Sa razglasa ječi muzički šund i smeće, da ogluhneš. I kad zauči na našoj džamiji, taj seljački dernek ne prestaje.

U nekadašnjoj kovačnici Omerovoj i Hamdijinoj (Jojinoj) na početku Talića puta – birtija. Rolja se, dan noć!

Šehovići se rasuli – Dudin u Bihaću…

Ismet – Iđe davno umro, Izetu bila dženaza u Sanskom Mostu…

Nova Mašića kuća – u njoj meni nepoznati došljaci…

Šta je Rika bez moga komšiluka!

Sjedim u svojoj bašti, sam, pribiram uspomene, pod onom jeribasmom koja i danas rađa, pod kojom smo se nekada igrali, gdje je počinjala moja skijaška staza, duga čitavih pedesetak metara, a završavala u Đuzelovića avliji, čije je kanate otvarala Zejna, da bih “proletio” sve do Hiseta, čitavih deset metara dalje od tih kanata…

Sve je to tako daleko, ali i tako blizu. Tužno. Pusto i žalosno.

Osipamo se. Zaredale džennaze.

*

„Šta ću, nego u mezar pokraj moje Zejne. Onaj u Zavakufu je već tisan, a prekopaće će ga, i onaj u Rici – ko što su Mečet…” veli Salih.

“Neki Podraščanin uzurpirao metar i po moje bašče. Oteo. Tužio ga, dva puta dobio na sudu, ali on ogradu ne pomiče. Sud traži da snesemo sudske troškove popola! Eto, kriv sam što branim svoje, isto kao i onaj što je oteo moje! Prodaću to, šta ću. Tamo života nema moj Ibrahime!“ – kaže Salih.

Sa Salihovom Zejnom otišao je dobar komad grada, a i mene samoga.

“Uzivajte u tom preljepom malom stvorenju Jasmini!  Njenim roditeljima puno srece i zdravlja, a majki i didu jos dugo godina da uzivaju sa svoim dragim unucima – od srca zeli – Zejna. (Poruka od 30. Oktobra 2014. na vijest da nam se našla unuka Jasmina.

Pogledavši moj ljetošnji video zapis “Akšam na Lisini”, Zejna mi je poručila:

„Nemam riječi za ovu ljepotu! Što god bih rekla, malo je! Raj zemaljski. Puno si hrabar! Sreno i pozdrav!“

Nadam se kako je Zejna sada sretna i zadovoljna u mnogo ljepšem Džennetu od onog lisinkog – kojim ju je nagradio Dragi Allah.

Rahmet Zejninoj plemenitoj, ričkoj i bosanskoj duši. Mojoj dragoj komšinici.

El Fatiha!

***

(Sjećanje na Zejnu napisiao sam mišajući ikavicu i ijekavicu. Takav je ustvari moj današnji govor)

3 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Dragoljub
    Mar 23, 2015 @ 07:47:14

    Nevjerovatno je da nakon toliko godina pisanja još niste naučili razliku između slova “č” i “ć”. Iz vaših tekstova je vidljivo da vi mislite da su to u stvari ista slova. Ili je po gramatici “bošnjačkog” jezika tako?

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Mar 23, 2015 @ 13:33:39

    Još mi niko u životu nije rekao/napisao, kako ne razlikujem slove/glasove “č” i “č”.

    Da sam na Dragoljubovom mjestu koji mi to pokušava podvaliti, ako bih želio biti vjerodostojan, onda bih citirao mjesta gdje se to dogodilo.

    Ali, Dragoljub je zluradi falsifikator i ignorant. Urođenoj bolesti – lijeka nema!

    Čitalaca radi, želim napomenuti nekoliko stvari.

    U nekim krajevima Bosne – Bošnjaci – muslimani i ne prave baš neku razliku između tih slova ili glasova. Tako su govorili i Ričani (Rićani!).

    Ikavica je iskorijenjena da bi se njenim potiranjem – olovkom, jezičkim zakonima i novotarijama poništio identitet jednoga bosanskog naroda, te – nakon ovladavanja njegovim duhom – lakše zatro i fizički.

    Dragoljubi su nam se rugali zbog neraznavanja “č” i “ć”, što nije bila neka mahana, jer je naš govor ljepši od njihova.
    Treba dodati: Kad god govorim ikavicom, onda sam to ja, pa i kada miješam “č” i “ć”. Kad god govorim ili pišem ijekavivom – onda to nisam ja, to je neko drugi, koji sam sebe siluje i primorava.

    U njihovom govoru uopće nije postojao glas – slovo “h”. Gorili su “kruv” – umjesto kruh, gra, umjesto grah, ljeb(p) umjesto hljeb, muva, umjesto muha, uvo, umjesto “uho”. (“Imaš muu u uu” – znači, “imaš muhu u uhu.” (Balkana – umjesto pravolno Balukhana.)
    “Nemeš danutosdudeni” – Ne mereš dahnti od studeni. Govorili su “jevta” umjesto hefta…

    Tamo pak, gdje “h” nije postojalo, oni bi ga umetali, da bi nam se narugali iskrivljivanjem riječi; tako je Edhem postojao Hedem ili Edem, Ahmet(d) – Hamet…

    Nije im bilo drago ni “f” pa su govorili “vuruna” umjesto furuna, “vukara” namjesto fukara, “venjer” umjesto fenjer, “varba,”, namjesto farba i da ne nabrajam.

    Umjesto “ovdje” – govirili bi “vođe” ili “vođkarce” (sic!). Umjesto “tu” govorili su “tuđekarce”. Rečenicu: “Što god možeš,” izgovarali bi “Što gujica moreš” i to smo slušali od prvih doseljenika u našu Riku. Pitali su, počešćeni hurmašicama, “je li se urmašice sole!”

    Naravno, za njih je Rika bila Rijeka, a Rićani (ili Ričani!) Riječani.
    Nakon zatiranja jezika, zatrti su i Ričani, kao i mnogi povjesni kulturni, arhitektonski muslimanski i katolički tragovi, ukinuti običaji kao što su vašar i dernek, posrbljene ulice… Uništena je planski i sitematski bosanska arhitektura, porušene i spaljene bogomolje, mezareva. (Falisifikate povjesnih činjenica – mogao bih nabrajati do Kijametske ikndije, ali gluhim i slijepim Dragoljubima ne bi to unišlo u glavu.)
    Što je najgore, ubijani su ljudi, ni krvi ni dužni, desetine ih je strjeljano bez razloga i povoda. Ostali su rastjerani. I danas im se prijeti, a za ratne zločine niko ne odgovara.
    Moj jezik (u kojem bez greške razlikujem “č” i “ć” Dragoljub dodatno nagrđuje i pokušava zatrti.
    Naziv moga jezika on stavlja u navodnike, da bi se ogradio od njega, da bi mu se narugao, da bi „dokazao“ kako on ne postoji – a to radi krivotvoreći. Za Dragoljuba i njemu slične ne postoje ni muslimani, ni Bošnjaci, samo Srbi svugdje i svja, srpski jezik, kojeg „razume ceo svet.“
    Tako smo mi za Dragoljuba Srbi (sic!), Mustafa-aga je bio Srbin (sic!), naš grad je oduvijek bio srpski (sic).
    Ne vrijedi trošiti riječi i objašnjavati Dragoljubu – jer duvaru ha govorio, ha ne govorio.
    Ipak, treba reći kako je Vuk Stefanović Kradžić stvario štokavski jezički standard koristeći bosanaki govor – Istočna Hercegovina (ranije Bosna).
    Dragoljub je očito veći jezički znalac od Vuka, pa za njega „bosanski jezik“ ne postoji, mada i on govori njime.
    (Propao je pokušaj stvaranje Velike Srbije i jezikom – ekavizacijom Zmijanjaca i njima sličnih…)
    Ono što je najvažnije, Dragoljub bi zaista morao utuviti u svoju veliku glavu; niti on, niti Dodik, niti iko na ovome svijetu neće nikad više određivati nama muslimanima – Bošnjacima – Bosancima kojim ćemo jezikom govoriti.
    I na kraju da dodam ono najvažnije.
    Ispod teksta na koji reagira Dragoljub (on se ne smije predstaviti punim imenom i prezimenom, što je kukavičluk) je napomena kako sam tekst pisao miješajući iakvicu i ijekavicu – jer je takav moj govor. Mogao sam pomišati i „č“ i „ć“.
    Jer, niti sam zaboravio ikavicu, niti potpuno prihvatio ijekavicu.
    U skladu s tom opaskom, trebalo mi je oprostiti svaku jezičku i gramatičku „grešku“ koja bi mogla zasmetati oku i uhu nadri „jezikoslovca“ Dragoljuba i njemu sličnih.
    Ali, Dragoljub ne bi bio Dragoljub da ne izmišlja i potvara, riječju – da ne laže.
    U ČITAVOM MOME TEKSTU NEMA NI JEDNE RIJEČI U KOJOJ JE POGREŠANO NAPISANO ILI POMIJEŠANO „Č“ i „Ć“.

    Komentariši

  3. handjarlija
    Apr 25, 2015 @ 19:15:45

    Sta hoce ovaj pripadnik. ” nEBESKOGA. NARODA. ” ne uci covjeka kako se pise on ima vise u malome prstu na ruci Nego ti moj Dragoljubu ugursuzu jedan. Sikter

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: