ŠUTNJA JE PRIKRIVANJE ZLOČINA

Zločin prikrivaju svjedoci koji šute o njemu, kao i organi gonjenja, tužilaštva i sudstva koje dvadeset i dvije godine ne čine ništa da bi zločinci bili pohvatani i kažnjeni

Dok god svi zločinci bez izuzetka ne budu kažnjeni, nema niti pomirenja niti suživota.

Nekažnjeni zločin će se poi sami obnoviti.

Onima koji nisu naučili lekciju iz povijesti, historija se ponavlja na najgori mogući način.

Ne bude li pravde, žrtve će se bojati svojih katila, ma gdje se nalazile.  Šutjeće članovi obitelji ubijenih,  i sami žrtve – kada treba najglasnije govoriti. Krvci će pokušati ušutkati i one koji su bacili strah pod noge i bore se za pravdu. Da zlo bude veće, i same žrtve pokušavaju ušutkati one koji progovore o njihovom stradanju.

Stoga i pitanje: Hoće li se i nama, nevinim žrtvama povijest – ponoviti?

Boj se – hoće!

Jer mi smo – čast izuzecima – kukavice.

Šutimo.

vlasinje, ubojstvo

Zločin mrkonjićke milicije na Vlasinju, početak juna 1992. Ko će se, kod ovakvih pravosudnih institucija izboriti za pravdu za nevino ubijene mještane, starce iz Likovice koji su usmrćeni na pravdi Boga, ako ne rodbina i javnost stalnim insistiranjem da se ubojice privedu pravdi?

Uzdamo se da će neko drugi uraditi naš posao. Jalovo se uzdamo u ispolitizirane organe gonjenja, tužilaštva i sudstva. Pojedini logoraši se zaklinju u njih.

Šutnja je znak odobravanja zločina, terora, poniženja, diskriminacije nad drugima i nad sobom. Šutnja je najgori vid kukavičluka.

Nema opravdanja za šutnju i kalkulaciju

Kovaču Stipi Demiroviću Općina dodijela priznanje za kritiku

Mnogi od nas poznajemo Stipu Demirovića, kovača kosa, kojemu je preko devedeset godina.

Gdje god bio, u svojoj kući, na avliji, u onome što je ostalo od kovačkog dućana, bašti, u čaršiji, na pijaci, Stipo argumentirano kritikuje sve one koji su kumovali ratu. On  proziva one koji su okrvavili ruke, koji su ucvilili nedužne ljude, raskućili ih, protjerali, koji su ih osiromašili u ratu i miru, koji su porušili kako kaže „naše bogomlje“ – koji su iz opanka uskočili u lakirane cipele.

Ovaj čestiti starina nema dlake na jeziku ni kada govori na radiju ili TV, ha naa bosanskoj, ha  engelskoj, CNN, jednako kao da govori meni u kameru, ili da sjedimo i razgovaramo onako, kao susjedi – u njegovoj kući, pod jabukom, u hladu pokraj rike.

On svoje žestoke kritike ispaljuje i u sred zgrade Općine gdje zna bez ustezanja narodnim jednostavnim jezikom „oderati“ čobansku mater tamošnjim vlastodršcima i činovnicima.

I, je li Stipi falila dlaka s glave?

Ne!

IMG_0177

Stipo Demirović, varcarski kovač: Pravo govori, pa makar samo dan živio!  Za svoje britke kritike svega što ne valja, a najčešće vlasti – dobio je općinsko priznanje – kao dokaz poštovanja

Ne samo da nije, nego je 2006. godine Općina Mrkonjić-Grad dodijelila Stipi Demiroviću, svom najvećem kritičaru – općinsko Priznanje. Obraćajući se prisutnima i zahvalujući se na priznanju, opet je bio onaj isti Stipo, kritičar jezika britkog poput sablje.

Ja li vlast ušutkala kovača Stipu Demorovića?

Nije, nego ga poštuje još više, a to mogu posvjedočiti i vlast i , a i građani i starosjedioci i oni tek koji su uskočili iz opanka u lakovanu cipelu.

Treba li se njegov sin – koji je po monstruozno lažnim optužbama, pod prijetnjama kabadahija i siledžija sa uperenim pištoljem u čelo, bojati danas Tanćilovog ili Todorovića koji mu je 1992. prislanjao pištolj na slijepoočnicu ni krivom ni dužnom?  Treba li se bojati reći istinu o mukama kroz koje je prošao i on i njegovu sugrađani,  šutjeti o ubojstvima nevinih ljudi, strijepiti za svoga oca Stipu u Mrkonjiću, kao da je devedest i druga?

Možda treba, čak i ako je desetak tisuća kilometara daleko od svoje Bosne, svoga grada i svoga oca.

Ko će ustati u obranu Stipe? Možda vlast koja mu je dodijelila priznanje za britak jezik, ali teško neko od nas.

Jer, takvi šute i kada su u pitanju njihove patnje, ili patnje najbližih. Spremni su na trgovinu za svoju šutnju.

Koga god sam od logoraša kontaktirao, tražio je da ne spominjem njegovo ime, nipošto, nigdje i nikako, nikad!

Neki od njih  nisu čak ni svojim roditeljima ispričali šta su preživjeli u SUP-u, Bjelajcu, Podbrdu, Manjači, pa kako će javnosti. Da li za to kako ne bi zagorčavali roditeljima ionako gorak život, ili da im dodatno ne iskrive ionako lošu sliku o dušmanima koji se odazivaju na srpska imena.

Pokušaj pravdanja šutnje tvrdnjama  kako su oni kao svjedoci već dali jednu ili više izjava SIPI

Prevedeno na običan govor – oni vjeruju u SIPU, Tužilaštvo, Sud. Objasnio sam već zbog čega ja ne vjerujem.

Neko iz obitelji Mehmeda Heremića  tražio je od mene pretprošle godine da povučem sa You Tube Mehmedovo svjedočenje koje mi je dragovoljno dao mjesec dana nakon masakra u Oborcima kada su četnici strijeljali 28 naših sugrađana, a Mehmed se hrabro i inteligentno spasio u zadnji čas, kada su ga vodili na strjeljanje.

Na mislim da je iko i pokušao kupiti šutnju Mehmeda Heremića, ali mi je znakovita šutnja rodbine pobijenih u Oborcima.

Niko, naime od četnika ubojica nije kažnjen 20 godina nakon tih svirepih ubojstava u oborcima, a glasovi njihove rodbine za pravdom su sve slabiji i slabiji.

mehmed-heremic-oborci

Mahmed Heremić, Zenica, jesen 1995. Svjedočenje o svirepom ubojstvu naših sugrađana u Oborcima za koje ni do danas niko nije odgovarao. Organi gonjenja i sudsvo moraju imati i ovo svjdočenje u svom posjedu, pa je Mehi i njegovoj obitelji možda i dodjalo to stalno podjećanje na teško iskustvo iz Oboraca… Organi zaduženi za progon i procesuiranje zločinaca teško će zadovoljiti kvotu 1-1-1 – po kojoj moraju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u jednakom broju biti kažnjeni za ratni zločin. E, haj ti sada nafataj toliko Bošnjaka, ratnih zločinaca, kada je omjer u počinjneim zločinima 95 naprama 1. Zato hvataju i one koji su samo poprijeko pogledali nekoga. Takvog nedupustivo indolentnog odnosa prema zločinu i žrtvi može biti samo u “državi” koja je nakarada sama od sebe, svjestko i naše ruglo – gdje su katili i njihove žrtve zamijenili mjesta – zahvaljujući političkom uplivu u rad organa gonjenja, tužilaštva i sudstva – koji u mnogi slučajevima ometaju sami sebi svoj posao. Budu li svjedoci šutjeli, ne budu li novinari javno dizali svoj glas – boj se da će tako biti sve dok svjedoci i novinari ne pomru

Postoji i video zapis snimljen u avliji Osnovne škole u Oborcima dok su još izmasakrirana tijela naših sugrađana ležala na mjestu gdje su ustrjeljena. Tražio sam taj snimak, čiji dijelovi su prikazani i na svjetskim televizijama. Nisam ga dobio uz Carovo obrazloženje kako će oni snimak predati „tamo gdje treba“. Možda su i predali, ali kakav hajr, kada se ne inzistira na kažnjavanju počinilaca masakra.

Slikovit i počučan je primjer jednoga profesora iz Mostara koji je nastavu počinjao sa tvrdnjom: „Jadranko Prlić je ratni zločinac“, čak i onda kada je Prlić obavaljo viske dužnosti u dejtonskoj Bosni, bio ministar vanjskih poslova, i kada se profesoru mogla zakotrljati glava po mostarskoj kaldrmi. (I danas na 70. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma, nacisti su napali antifašite.) Prlić je najzad uhapšen, a Tribunal ga je proglasio krivim kao pripadnika Tuđmanovog združenog zločinačkog pothvata u RBiH.

Zatekoh i poruku jednog od članova obitelji ubijenog Baje Svetinovića sa nedvosmislenim  zahtjevom da više ne spominjem u Bajino ime. Razlog? Obitelj navodno ima problema sa „institucijama.“ Institucije im tvrde kako moji napisi ugrožavaju dalju istragu!

To je laž.

Iz svega onoga što sam napisao i objavio proizilazi kako baš ti ratni i poratni organi i institucije zaduženi za hvatanje i procesuiranje zločinac – ometaju istragu, prikrivaju ubojstvo, iako imaju sepet dokaza, izjava, svjedočenja.

Moguće je da ću biti i uhapšen zbog mojih tekstova, a ako se to dogodi,  prepostavljam da će svoj glas protiv toga dignuti  Stipo Demirović i još nekoliko mojih prijatelja koji nisu iz Rike niti Varcara.

Bolje je imati jednoga pravog prijatelja, nego milion lažnih, odnosno kukavica.

Pišem i pisaću, boriću se za pravdu, kako za sve žrtve, za moje sugrađane nevino pobijene, mučene i terorizirane – ponižavane i obespravljene, pa što košta neka košta.

„Lajem dok trajem“ – izreka je moga neustrašivog prijatelja Marjana Hajnala koji se usred Izraela, u jeku najvećeg bombardovanja Gaze i ubijanja tamošnje djece – proglasio Palestincem. Vara se neko ako misli kako Marjan Hajnal i njegova obitelj nisu pod žestokim udarima vlasti u Izraelu. Ali, Hajnal se neće predati. Pisao je i otvoreno pismo predsjedniku Izraela Peresu u kojem ga je argumentirano optužio da podržava genocid nad Bošnjacima – podrškom Dodiku i RS. Svojim pisanjem pomogao je u otkrivanju ratnog zločinca Cvetkovića koji se krio u Izraelu. Marjan Hajnal je sa mnom razvio zastavu sa ljiljanima RBiH ispred Muzeja ZAVNOBiH-a zbog koje sam dospio i na sud, umejsto tužitelja postao okrivljeni, sa oteževajućom okolnošću da je protiv mene bio i proslavljeni borac Armije RBiH. Iako nije iz grada, on me proglasio nepoželjnom osobom u mom rodnom gradu.

marjan

Marjan Hajnal sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu. Istinom protiv zločina i terora nad nedužnim, pa što košta – neka košta.

Boriti se za istinu i pravdu – to je sveta ljudska dužnost koju mogu ispuniti samo hrabri ljudi poput kovača Stipe Demirovića, Marjana Hajnala, ili Bedrudina Gušića, Banjalučanina koji je objavio na stotine tekstova prozivajući javno imenom i prezimenom banjalučke katile i barbare, a baška njihove glavešine nelogodavce – koji su protjerali 80.000 starosjedilaca, porušili bogomolje i pokušali zatrti svaki njihov trag pretvorivši Banju Luku u grad iz kojeg je protjerano najviše ljudi u čitavoj bivšoj Jugoslaviji…  Taj isti Gušić je pismeno tražio odgovor od Tužiteljstva RS zašto me četnici progone tražeći da se prekinu maltretiranja, pa se Tužilaštvo zainteresiralo za moj slučaj… Gušić svake godine provodi ljeto u Banjoj Luci, ponosan!

Boriti se za pravdu – to je i moja dužnost i obaveza i prema mojoj obitelji, braći r. Muharemu, Zajimu, r. ocu i r. majci, r. amidži, strini, njihovoj obitelji – pa mojoj Hajri, Almi i Mirzi, ali i meni samome jer sam i sam sam žrtva nepravde i terora.

IMG_0026

Hadždži Bedrudin Gušić – svjedočio je riječju i slikom, javno, u novinama, na radiju i TV o zločinu u Banjoj Luci i nad Banjom Lukom. Njegovi video snimci srušene Ferhadije obišli su svijet… Na slici – na munari obnovljene džamije u Vlasinju; serbez i ponosno na svakom pedlju Bosne

Svjedočite i vi u korist istine i pravde!

Nemojte svjedočiti lažno, onako kako je na prvom četničkom milicijskom punktu po povratku iz Jajca svjedočio jedan od budućih logoraša Manjače kojeg sam početkom ljeta u Jajcu lijepo primio i ugostio.

Prepadnut, izjavio je kako me je vidio u Jajcu, kako komandiram Zelenim beretkama. (Kamo li sreće da jesam!) Nije imao kad misliti o mojima koji su bili u četničkim kandžama kao i on, kao i mnogi drugi…

Ovo prvi put spominjem i nikad više. Halal mu od mene!

Ali ne mogu mu halaliti što šuti zbog onog što je doživio kao logoraš – mučenik, ni kriv ni dužan!

Ne mogu mu halaliti što vjeruje da će nadležni organi uraditi posao na kažnjavanju zločinaca i što misli da je davanje izjava ovoj i ovakvoj SIPI na čijem čelu je osumnjičeni ubojica Bošnjaka – završio svoju ljudsku i građansku obavezu da se bori za pravdu.

***

Mahmed Heremić svjedoči o masakru u Oborcima – o teškom ratnom zločinu za kojeg niko nije odgovarao..,

***Link na novinski tekst o Priznanje – u kojem je riječ o nagradi Stipi Demiroviću, možete pričitati nakon klika na ovaj link:

Priznanje za dušu grada.

1 komentar (+dodaj svoje?)

  1. bedrudingusic
    Feb 16, 2015 @ 19:08:09

    Možda nije primjereno da komentiram članak u kojem se spominje moje ime, ali u principu, zbog same teme i njenih poruka, hoću i moram. Jer, to je moja moralna i ljudska dužnost. Dakle, ovaj prilog i rječju i slikom, posebno snažnim porukama, opominje sve one koji šute o zločinima, bez obzira jesu li svjesni ili nisu da time prikrivaju zločin i time daju priliku svim budućim potencijalnim izvršiteljima zločina da to ponove, naročito nad “dežurnim žrtvama zločina” u BiH, te svim nevinim ljudima, ma kojem svjetonazoru pripadali. Ovaj tekst istovremeno proziva i nadležne institucije sudske i izvršne vlasti u BiH da rade svoj posao – profesionalno i ažurno. Zato, osim podrške stavovima autora ovog teksta, treba razmisliti kako tu verbalnu podršku operacionalizirati u praktičnom životu. Ne sutra, već danas. da ne bude kasno, Ako već nije! Jednostavno, nemamo pravo projicirati budućnost svojoj djeci i unucima onakvom kakva je bila naša, ne tako davna prošlost!

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: