ZAŠTO GAZDE “ELEKTROBOSNE” GRADE FABRIKU ZA PRERADU SILICIJUM-METALA – BAŠ U BJELAJCU?

IMG_9576

U Bjelajcu je sredinom maja prošle godine  počela izgradnja fabrike za

Kada fabrika proradi u septembru ove godine, zaposliće stotinu radnika, uglavnom Bjelajčana, izvjestili su mediji.

Bilo je povuci-potegni u dogovorima oko ovog posla.

Dobro upućeni izvori u Mrkonjić-Gradu tvrde da je zapinjalo u tome koliko će para leći u džepove onih koji odlučuju o gradnji ove fabrike baš u Bjelajcu.

U novu fabriku “RS Silikon” uložiće se 30 miliona eura, “Elektroprivreda RS” neće prvih godina poskupljivati struju.

Investitor  – italijanska firma “Metalleghe” –  ista je ona firma koja gazduje jajačkom “Elektrobosnom.”

Logički se je zapitati – zašto se ova fabrika gradi baš u Bjelajcu.

Dio odgovora na to pitanje se možda nalazi u spomenutom talu onih koji su prihvatili ponudu Italijana.

Zar nije čudno što se ta fabrika ne gradi u Jajcu, Vincu, Divičanima, Jezeru? Troškovi prijevoza silicijum-metala bi bili mnogo jeftniji, a Jajčani imaju iskustva sa fero-silicijem, Bjelajčani nemaju.

Možda Jajčani  – koje „Elektrobosna“ truje već više od sto dvadeset godina – ne bi njenu gradnju  ni u snu dozvolili, kao ni mještani spomenutih naselja u jajačkoj Općini, u tzv. Federaciji.

Zašto fabrika nije izgrađena u Sarajevu, Zenici, Mostaru, kad će biti profitabilna, kad će zaposliti stotinu radnika, i, baška, kada će imati tako čistu, finu tehnologiju kako tvrde nositelji ovog posla i kako se u medijima može pročitati. Kad već neće zagađivati okolinu, zašto nije podignuta u Donjem Vakufu, Bugojnu, Travniku?

Kako to da svemoćni Dodik nije tu fabriku „odnio“ u svoje Bakince, ili Laktaše, kad je to tako dobra, profitabilna fabrika sa apotekraski čistim pogonima, najsuvremenijom tehnlogojom za zaštitu okoliša?

I, k tomu, fabrika će zaposliti stotinu radnika koji ne moraju imati nikakve veze sa tom tehnologijom; Talijani će ih obučiti i osposobiti.

Zašto se niko nije jagmio za tu fabriku, osim onih koji su odlučili da da se ona podigne baš u Bjelajcu, a ne u nekom od spomenutih mjesta?

Očito, odjednom nikom ne smeta što je „Metalleghe“ italijansko-bosanska firma“ koja posluje u Federaciji, a koju Federacija velikodušno ustupa tzv. RS.

Zašto?

Šta će se dobiti ovom fabrikom u Bjelajcu?

Ako su tačne tvrdnje da neće zagađivati okoliš, niti štetiti ljudskom zdravlju, onda to može biti sasvim u redu, i pored izrečenih sumnji.

Ali, ako ta fabrika bude makar i deseti dio nalik na „Elektrobosnu“ kao zagađivača, teško se mještanima Bjalajca, teško i onima u Mrkonjiću.

Bjelajce leži u polju okruženo i zaklonjeno brdima. Poznato je da na Bjelajce nalegne magla i kada je nigdje okolo nema, a ne diže se veći dio prijepodneva, poležači se, kao da je pod sačem.

Ako fabrici bude trebalo vode, hoće je doteći iz Crne rijeke i – da li će biti ispuštena u njeno korito zagađena. Hoće li tako biti ugražen biljni i životinjski svijet u Jezeru HE Bočac, Vrbasu?

Ako bude vazdušnog zagađenja, eto zgode da ta zagađenja uz maglu ili bez nje, nalegne ne samo na Bjelajce.

Ako bude tako, a boj se, moglo bi – onda će biti po onoj narodnoj – veći jazuk od ćara, osim za one koji su kumovali ovoj fabrici baš u Bjelajcu. Biće se kasno kajati svima koji su sada ravnodušni.

Za sada, narod samo sumnjičavo gunđa, ali se glasno ne protivi.

Glas naroda ne dopire ni do onih koji su odlučili o gradnji ove fabrike u Bjelajcu, a niti do medija koji selamete o njoj.

Najzad su svi zadovoljni. italijanska firmi “Metalege” zadovoljni su uslovima za investiranje. Od vlasti Srpske traže da cijena električne energije ostane ista i u narednim godinama – kako bi eventualno povećali obim proizvodnje.

U Vladi najavljuju da će firma početi sa radom u septembru sljedeće godine. Posebnom Uredbom, sa devet miliona maraka direktno će subvencionisati čitav projekat. Postoji i rezervni plan.

Gazde Italijani će iz Bjelajca izvoziti prerađeni fero-silicij u Njemačku, Poljsku, Mađarsku i Slovačku.

Selamet, pa eto!

Advertisements

JAVNA ZAHVALA

Povodom iznenadne i prerane smrti moga brata

Muharema HALhare, profilILOVIĆA Hare
(1963. – 2015.)

ovim putem se srdačno zahvaljujem svima koji su usmeno ili pismeno, telefonom ili osobno uputili izraze saosjećanja i podrške.

Posebnu zahvalnost dugujem svima onima koji su u Bugojnu bili pri ruci da se rahmetli Muharem preveze u Varcar Vakuf.

Isto tako, zahvalan sam svima koji ispratiše moga brata na mezar u Rici.

Živi bili!
Dostum sagosum!

Sjećanja logoraša Muharema HALILOVIĆA: UBILI SU BAJU, KRVINIČKI PRETUKLI SUADA, IVICU, BENKU…

Sjećanja logoraša sa Manjače Muharema HALILOVIĆA Hare

Muharem Hare Halilović, logoraš sa Manjače kakazo mi je imena logoraša koji su se našli u tom mučilištu.

Dodao je nekoliko riječi svojih sjećanja o tome šta je koji logoraš preživio, kako na putu prema ozloglašenom logoru, tako i u samom logoru. Taj put je bio put mučenika sa kojeg se mnogi nisu vratili živi.

Bila su to svježa, ali nepotpuna sjećanja.

Hare ih je sa svoim psihićkim i fizičkim ranama donio s Manjače u Jajce stigavši 23. augusta 1992. zajedno sa 28 logoraša u razmjeni za pohvatane četnike na Barevu.

hARE, MUČENIK

Muharem Halilović Hare – po dolasku u Jajce 22. augusta 1992.

Sjećanje kako je on odveden u logor kazao mi je odmah po dolasku u Jajce. Ono je ostalo na video snimku. Harina sjećana na mučenike i mučilište zapisao sam malo kasnije olovkom u Tučepima kod Makarske, gdje smo stigli krajem augusta 1992. na putu u izbjeglištvo.

Dok je pričao, lice mu se grčilo, osvrtao se okolo unezvjereno, još pod teškim teretom psihičke i fizičke torture, i svoje i ostalih logoraša. Bio je u strahu da bi četnicima ponovno mogao dopasti šaka.

Tada, u Tučepima, samo heftu nakon izlaska iz džehenama na Manjači, Hare se teško navikavao na život na slobodi, topli i obilan obrok, ljubav i pažnju kojom je bio obasut.

Često je tumarao je po avliji, zavirivao u svaki ćošak, nije ga je držalo mjesto. Istrzan je noćinim morama; vrcao sav u znoju, misleći da je na logoru. Sanjao najstrašnije događaje, u snu vidio svoje logoraše sapatnike, njihove dželate, čuo srašne krikove logoraša nakon dušmanikih udaraca. U snu je žedan i gladan. Kada bi se najzad razbudio i došao sebi, strahovao je od svojih progonitelja da će ponovno uhvatiti, kad tad, i ubiti prije nego stigne na kapiju logora.

Zato ova Harina sjećanja nisu potpuna.

Nisam ga smio puno pitati, grihota bi bila, pa sam ga pustio neka on govori kada hoće i koliko želi.

Svaka izgovorena riječ značila je za Haru ponovno vraćanje u taj džehenem Manjače u kojeg su i njega – zajedno sa ostalima ubacili, a da nije nikome zgriješio, presudili po lažnoj optužbi, bez suda, porote, sudija, bez ikakve mogućnosti da se brani.

Ta Harina sjećanja i ne mogu biti sasvim precizna jer su odraz njegova teškoga psihičkog stanja. Fizičke rane su vremenom možda i zacijelile, ali duševne nisu nikad. Njih je Hare ponio na Onaj Svijet.

Stoga, te zapise treba ispravljati i dopunjavati. Ali, kakvi god da su, Harino svjedočenje je teška kletva zločincima, opomena živima, vapaj za pravdom koju on nije dočekao.

Mora ostati zapisano ono što se stvarno događalo našim sugrađanima prije nego što su stigli na Manjaču, a posebno ono što su im katili priredili u tom fašističkom mučilištu. Niko se bar sada ne bi trebao bojati! Jer, niko od tih mučenika nije kriv, krivi su njihovi mučitelji. Njih mora stići kazna kad tad, a ako njihove žrtve i dalje šute – neće nikad! (Još ni od jednog logoraša nisam čuo ni jendo ime njegova dželata!)

Zbilja, treba imati pomračeni um i bolesnu maštu da bi se na tako svirep način moglo iživljavati nad nedužnim ljudima. Logoraški mučitelji su inženjeri zla u najgorem izdanju.

manjača 2

Slika iz logora Manjača – Džellati u obilasku svojih žrtava

Zločin mora biti kažnjen, kako se ne bi ponovio. Svaki zločin ima svoje ime i prezime, svoga naredbodavca, izvršitelja. U ovom slučaju, iza zločinstva je stajala srpska vlast četničke paradržave.

To je sudski dokazana i presuđena činjenica.

I pored toga, ta zločinačka i genocidna tvorevnina opstaje, iako joj temelji leže na kostima ubijenih i na mukama nevinih. Dokle će opstajati – ne zavisi od nevino poubijenih – nego od nas kojima su ostavili amanet da se borimo protiv toga zla i nepravde, kako njihova patnja i životi ne bi bili uzaludni. I, kako ne bi nikada bili više ničije roblje i janjad za klanje.

Tek kada pravda bude zadovoljena, može se govoriti o oprostu, pomirenju, ali nikada se ne smije zaboraviti.

Hare i ja smo se tada dogovorili da ćemo te pribilješke dopuniti jednom kada se on bude osjećao bolje. Tako, sve danas ćemo, sutra ćemo, ima vremena.

Hare je preselio iznenada na Ahiret, nadajmo se da će ga kao mučenika Dragi Bog nagraditi Džennetom.

Za taj naš razgovor vremena više nema, niti će vremena biti. Ostaje sjećanje.

Ovdje podastirem te zabilješke – Harina sjećanja – jer što je zapisano ostaje, što se pamti – zaboravi se.

Ovaj zapis o logorašima i njhovim mukama – biljeg je mome bratu Hari.

SPISAK LOGORAŠA NA MANJAČI IZ MRKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA

Sabahudin ŠEHOVIĆ, civil – ostao bez posla u HE Bočac.

Demolirali su mu Videoteku „Lumbada“ na kojoj su porazbijali stakla i pričinili unutra veliku štetu. Uhvaćen kod kuće, došli po njega. Pretučen je u SUP-u Mrkonjiću. Na Manjači je ostao oko mjesec dana. Zauzimanjem jednoga majora iz Banje Luke, pušten sa logora.

Suad ŠEHOVIĆ, civil, sin Sabahudinov – uhvaćen 14. juna 1992., u blizini stana u Ulici III sandžačke brigade. Bio je toliko pretučen da nije ni stigao na Manjaču. Prvo su ga isprebijali u SUP-u. Prebačen je u Bjelajce, ali nije mogao na nogama. Odvezen je u Podbrdo. Bio je u vrlo lošem stanju, pa je prebačen u Bolnicu u Mrkonjiću. Od tada mu se gubi svaki trag.

Sead KAPIDŽIĆ, civil – uhvaćen 14. juna 1992. Kod kuće u Rici. Srpska milicija ga je tukla i ranije, zbog navodnog šverca duhana u Jajcu. Tučen je u Bjelajcu. Pretučen u Podbrdu. Na logor Manjaču stigao u teškom stanju. Mršav. Ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

manjača, 1

Logoraši na Manjači

Senad KAPIDŽIĆ, civil – također uhvaćen 14. juna 1992. kod kuće u Rici. Milicija ga pretukla u SUP-u u Mrkonjić-Gradu. Bio je u vrlo lošem stanju. Na logoru ostao do 22. augusta 1992.

Bakir KAPIDŽIĆ, civil – i on je uhvaćen u Rici kod svoje kuće. Srpska milicija ga tukla u SUP-u. U veoma teškom stanju stigao je na Manjaču gdje je ostao do 22. augusta 1992.

Kijad GAZIĆ, uhvaćen – uhapšen 14. juna 1992.

Zdravko DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu. Srpska milicija ga tukla u SUP-u Mrkonjić-Grad.

Davor DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu, pretučen u Klaonoci u Podbrdu.

Vinko KOTROMANOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće na Sokaku. Pretučen u SUP-u i u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu.

Vinko VULIĆ, civil, 14. juna 1992. odveden iz stana u Ulici III sandžaćke brigade. Nisu mu dali ni da se obuče. U SUP-u je pretučen.

Kemal KAHAREVIĆ Španac, civil,uhvaćen kod kuće. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Imao je preko stotinu kila, izgubio četvrtinu kilaže. Ostao na logoru u teškom stanju poslije 22. augusta 1992.

lograš iz Donjeg Šipova

Logoraš rodom iz Donjeg Šipova, uhvaćen u Bravnicama gdje je žestoko pretučen, Teške batine dobio u Bosanskoj Gradišci, Banjoj Luci, pretučen na Kuli, dva dana proveo u samici, pretučen na Manjači Snimak – po dolasku u Jajce

Ferid KAHAREVIĆ, civil, radnik; uhvaćen 15. juna 1992. na izlazu iz Vatrogasnog doma. Pretučen.

Boris DUVNJAK, civil, autoprijevoznik. Uhvaćen kod kuće u Zborištu zajedno sa ocem Tihomirom. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Pretučen po dolasku u logor na Manjači. Pretučen i u štali – „paviljonu.“

Bejnamin TOPALOVIĆ Benko, civil, mesar – uhapšen 15. juna, ostao na logoru iza našeg odlaska u Jajce u razmjeni 23. augusta 1992. Uhvaćen kod kuće. Toliko su ga istukli, da su ga na nosilima iznijeli. U vrlo teškom stanju dovezen je na Manjaču u logor.

Smail EMINOVIĆ, civil, stolar. Uhvaćen kod šurjaka Velića u Rici. Pretučen naočigled supruge. Milicija se raspitivala za sina Nermina kojeg su optužili da je švercovao oružjem i da je pripadnik Zelenih beretki.

Ivica VRBANAC, civil, bivši direktor Konfekcije „Mladost“. Uhvaćen je kod kuće u Zborištu. Pretučen je u Klaonici tako krvnički, da nije mogao ustati.

Josip SVETINOVIĆ Baja, civil, vozač u „Zadržnoj trgovini“. Uhapsili ga kod kuće na Sokaku. Prvo je pretučen u SUP-u, a zatim i u Podbrdu u Klaonici, po noći. Rezervisti – četnici su ga istukli toliko da je izdahnuo u teškim mukama i hropcu koji je trajao deset do dvadeset minuta. Bio je mučenik. Niko od logoraša mu nije smio pomoći. I sada čujem njegov jauk i bolne krikove, hropac.

Govorilo se među nama logorašima da su ujutro u Podbrdu osvanule tri humke. Ko su dvoje ubijenih pokraj Baje, ne zna se.

Glavna „otužba“ za Baju je da se veselio pogibiji srpske milicije na Barevu. (Ta je optužba lažna, kao i sve druge. Ko ga je vidio, ko prijavio, ako nije neko od Srba. Optužba je izmišljotina, samo da bi ga ubili.)

Zijo HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, pa još jedan HABIBOVIĆ, također civil, na sjećam mu se imena, uhvaćen u Mrkonjiću kod kuće.

I još jedan HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Bjelajcu.

Senad PEHLIVANOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, kod kuće. Pretučen u Bjelajcu. U logoru su ga tukli letvom.

Stipo BAKOVIĆ Nuni – čovjek od oko sedamdest godina, mesar, civil, uhapšen kod kuće zajedno sa Perom o kome se brinuo. Nunog nisu tukli, koliko ja znam, a ni Peru. Ne znam, moža su ih i pustili.

Ivan JUPEK, civil, uhvaćen u Liskovici.

Jozo BILANDŽIJA, civil. i još jedan

BILANDŽIJA, civil, svi iz Liskovice

Bahrija BAHTIJAREVIĆ, civil, službenik Osiguravajućeg društva „Dunav“, uhapšen 13. juna – ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Pavo ZOLOTA, uhapšen 9. juna 1992.

Neki BAKOVIĆ iz Liskovice, uhapšen 9. juna 1992.

Islam HAŽBIĆ Islamić, civil, stolar, od 15. Juna, do 22. augusta 1992.

Tihomir DUVNJAK, civil, kovač sa Zborišta, uhapšen 15. juna 1992., otpušten sa logora Manjača nakon nešto oko mjesec dana

Željko VULIĆ Braca – civil, uhapšen 15. juna 1992., na Manjači ostao do 22. augusta 1992.

Nina VULIĆ, civil, uhapšen 15. juna, ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Muharem HALILOVIĆ Hare – uhvaćen na ulici, odveden u SUP gdje je pretučen, kao i u Bjalajcu, Podbrdu i na Manjači. U zatočeništvu proveo od 14. juna 1992. do 23. augusta 1992. Kada je u razmjeni za četnike stigao u Jajce gdje je za se posvjedočio ovo:

„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo  me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“

logoraš jc, 1

Logoraši sa Manjače po dolasku u Jajce

Kada se to desilo, prebacili sun as u magacin, i tu smo ostali dan. Onda smo prebačeni na logor Manjaču. Nismo znali ni kuda, ni kako, ni gdje. Bili smo u blindiranim kolima, zatvoreni. Kada smi gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas spratili u te njihove paviljone. Hrana – ujutro, mala šnita kruha i čaj i salama, nekada, nekada slanina. Poslije podne je obično bila isto šnita kruha, u kuhanju je bilo više vode, nego krompira ili riže, naprimjer. Kada sam otišao na logor imao sam sto kila, sada sam oslabio, petnaest dvajest kila, najmanje…

  • Naši sugrađani su pohvatani u periodu od 9. do 15. juna 1992. Nekoliko logoraša je pušteno nakon mjesec dana, a većina 22. augusta 1992. Dan kasnije, 28 logoraša iz Šipova i Ključa je razmijenjeno za četnike. Grupa logoraša u kojoj su bili Kemal Kaharević i Benko Topalović, ostala je i poslije toga dana na Manjači.

Sjećanje Muharema Halilovića Hare pribilježio je njegov brat

Ibrahim HALILOVIĆ

Na linkovima ispod – dolazak logoraša sa Manjače u Jajce – autora I. Halilovića

In memoriam: Muharem – Hare Halilović: MUČENIK SA LOGORA MANJAČA

hare, profil

In memoriam

Muharem – Hare (Edhema) HALILOVIĆ

(1963. – 2015.)

MUČENIK SA LOGORA MANJAČA

U jesen 1991. kada su počele mobilizacije, poslali smo Haru avionom iz Sarajeva u Njemačku, ali on se vratio u Bosnu u martu 1992. kada je već mirisalo na rat… Nekoliko mjeseci kasnije – postao je zatočenik na Manjači.

Kada je dvadeset i osmoro logoraša iz koncetnracionog logora Manjača stiglo u Jajce 23. augusta 1992., među njima je bio i moj mlađi brat Muharem.

Kada je kolona autobusa u kojoj su bili logoraši i civili zastala pokraj spaljenog Jezera,  bilo je mojoj Hajri dozvoljeno unići u logoraški autobus. Htjela se sresti s Harom. Iznenadila se i prepala kada je vidjela siva lica logoraša, živih mrtvaca.

Haru je jedva prepoznala.

Osokolila ga je – svi te čekamo, rekla je, sa mnom su Alma i Mirza u drugom autobusu, Ibrahim nas čeka u Jajcu.

Po dolasku u Jajce, Hajra mi je rekla da je i Hare u autobusu sa logorašima. Loše izgleda, pa da se ne iznenadim kad ga ugledam. Siv je, kao da je iz groba izvađen.

Potom je logoraški autobus krenuo prema Crkvi Svetog Ive u Podmilačju gdje im je priređena dobrodošlica, topla ljudska riječ i ohabrenje, prvi pravi obrok na slobodi, nakon duže od dva mjeseca zatočenja u logoru.

Ovi mučenici sa Manjače bili su okruženi svecima – kipovima na zidovima i kolumnama, slikama na crkvenim pendžerima. Razlika – oni su bili živi. Svjedočili su mučeništvo, ono im se čitalo s lica, s rebara, osjećalo u svakoj izgovorenoj riječi.

Jedva sam prepoznao neke od logoraše iz Šipova i iz Ključa koji su stigli u grupi sa mojim bratom – toliko su bili izmučeni, izobličeni, oslabili i izmršavili.

Bili su u loše duhovnom stanju.

Još ih je držao strah, ali sreća im se počela zrcaliti na licu. Bili u civilnoj odjeći na kojoj  su se vidjeli krvavi tragovi, kao na Harinoj majici.

Nisu vjerovali da su na slobodi, među prijateljima.

Gladni kao vukovi, žurno su jeli prve zalogaje;  umakali su kruh u ulje u ribljim konzervama, srkali ga.

Doktor Kučera, koji će ih kasnije i pregledati, savjetovao ih da ne jedu halapljivo i mnogo; poslije dvomjesečnog gladovanja, nenavikao na hranu, svakome se stomak smanjio. Obilniji obrok može im naškoditi.

Obratio im se i Meho Špirtović, predsjednik jajačkog Crvenog križa neumoran u pregovorima oko razmjene i pisama, i ljudi. I sam mršav, na prvi pogled pomisliš kako je i Meho stigao s Manjače, ili –  sišao s neke svetačke slike među ove isposnike.

Između dva zalogaja, svjedočili su u kameru o strahotama koje su preživjeli. Svejdočenje iz prve ruke čuo sam i od brata Hare. Niko od tih mučenika nije bio nikome ni krv ni dužan, niko nije imao ni praćku, ali su platili visoku cijenu dušmanima.

Svi su uhvaćeni na ulici, u avliji, na čaršiji, ili su izvedeni iz kuća dobivši degenjak kao nikada u životu, neki od njih i pred očima svoje zaprepaštene i prestravljene čeljadi, na kućnom pragu. Marisani su šakama, kundacima, palicama, kablovima, svim i svačim; nemilosrdno, katilski, dušmanski, bezbožnički, šejtanski.

Haru su uhvatili dok je pretrčavao preko ceste, donoseći nešto hrane iz naše u Mašića kuću preko puta gdje su se sakrile komšije od granata koje su, a Bog zna najbolje, četnici ispalili da bi stjerali narod u kuće i podrume, da bi ga držali pod kontrolom i lakše hvatali svoje žrtve. Iz Rike nije mogla ni tica, na sve strane su bili četničke straže.

Na pitanje, gdje su ga uhvatili i kako je stigao na Manjaču, Hare je odgovorio:

„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo  me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“

Poslije su logoraši prebačeni u neki magacin, a narednog dana su u zatvorenom kamionima odvezeni nekuda, nisu znali ni kuda ni gdje.

Našli su na Manjači, na kapiji koncatracionog logora, na ulazu u džehenem na zemlji.

„Kad smo gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas stprali u paviljone…“ (Štale.)

„Ujutru, mala kriška kruha. Više voda nego čaj, nekad salama, nekad slanina. Popodne isto – kriška kruha, neko kuhanje – više vode nego krompira ili riže.“

Nakad stokilaš, Hare je izgubio na težni petnaest – dvadeset kilograma…hARE, MUČENIK

Kasnije je pričao detaljnije kako su četnici tukli Josipa Baju Svetinovića dok se nije onesvijestio, od bola. Od posljedica zločinstva, Baja je umro u hrpcu u najtežim mukama.

Pripovijadao je isprekidano, u strahu, osvrćući se okolo – kako su na Manjači četnici mučili ključkog profesora Omera Filipovića. Naočita, snažna, kršna momka, mučili su danima i noćima, dok ga nije u teškim mukama izdahnuo.

Najgore je što mučeniku ne možeš pomoći.  Ječi, moli, krklja, izdiše. Ne smiješ. Slušaš jauke i hropac u mraku, ne mičeš se, strijepiš kada će i tebe prozvati.

Svako od logoraša koji su toga dana stigli u Jajce imao je svoju priču o strahotama koje je nikom kriv ni dužan pretrpio kao civil buljeći u neku tačku u plafonu ili zidu štale u kojoj su bili zatvoreni, potpuno izbezumljeni i izgubljeni, bespomoćni, prepušteni na milost svojih krvožednih katila.

Svako od stražara i posjetlaca logora mogao se iživljavati nad logorašima – tući ih, mrvcariti, ubiti, kad god mu prahne. Smrt je bila bliža od jake za vratom.

Tjerali su logoraše da pjevaju četničke pjesme.

Prisiljavali su ih da pasu travu i da ljube „četničku zemlju.“

„Nas nisu tukli tako da jednoga čovjeka tuku naprimjer dvojica. Ma kakavi! Tukli su po šestorica ili više njih. Pljušte udarci sa svih strana. Mi smo znali – ako te obore batinama, ako si ostao lezeci na zemlji, oni će te ubiti, to je bilo sigurno. Zato smo se uvijek dizali i borili da ostanemo na nogama. Tvoj brat je bio izdrzljiv. Gledao sam kada su ga njih četvorica tukli. Oni ga obore batinama, ali on se dize! Ibrahime, volja za zivotom nadjačava bol i batine…“ piše mi jedan logoraš, mučenik s Manjače, na vijest o Harinoj smrti koja ga je jako pogodila. Plače ko za bratom rođenim.

Svako je bio gospodar logoraških života, osim logoraša samih.

Sve ono što su preživjeli na Manjači ostavilo je dubokog traga na životima tih nedužnih ljudi; Hare je i zbog mučeništva na Manjači postao drugi čovjek.

Kada su u Crkvi Svetog Ive pojeli svoj prvi obrok na slobodi – u slast i sa užitkom, u nevjerici, ali i u nadi da će osvetiti svoje muke – stali su logoraši u red; jednog po jednog pregladao je dr. Kučera. Nakon pregleda, rekao je kako su svi izmoreni dugotrajnom glađu, neuhranjeni, u teškom fizičkom i duhovnom stanju. Mnogi su još mokrili krv, neki imaju crne podlive po tijelu, posebno po slabinama. Pojedinima su polomljena rebra, oštećeni bubrezi.

Haru sam odveo u Prude u kuću Fadile i Sejfe Spahića.

Tamo su nas čekali Hajra, Alma i Mirza, sve troje četnički taoci koji su u kućnom pritvoru u našem stanu u Mrkonjiću proveli duže od dva mjeseca pod danonoćnom stražom srpske milicije i uz svakodnevne posjete najgorih četničkih monstruma. Pokušavali su ostati mirni i staloženi, imuni na provociranja, bezobrazluke i zastrašivanja.

Kao taoci, s njima su bile i obitelji Mehmeda Buhića, Hasana Zukonovića i Jurića. Dvanaest civila – žena djece i jedan čovjek u godinama – u dvije sobice “čuvani” su za razmjenu za dvanaset ubojica četnika uhvaćenih na Barevu.

U Jajcu nismo imali pojma ni o taocima, ni o logorašima na Manjači, niti uopće šta se događa u našem gradu. Ali, vjerovali smo, ako su naši to tada bili u životu, možda će živjeti sve dok su žive one ubojice u jajačkom zatvoru!

Strahovali smo za živote svih sugrađana, a pogotovo za svoje najbliže i najdraže znajući da četnici milosti nemaju, da se ljudi ne stide, a Boga ne boje.

Najzad, poslije dugih i iscrpljujućih pregovora, natezanja i nadmudrivanja jajačkih sa četničkim vlastima, utanačena je razmjena. Zamalo je otkazana – jer četnici su i taj dan tukli granatama po Jajcu, pa su im ovdašnje vlasti poručile da neće biti razmjene ako ne prekinu ratna dejstva.

Pa i kad su civili i logoraši stigli u Jajce, grupa naoružanih Šipovljana na čelu sa Dadom – pokušavala je spriječiti pristigle da izađu iz autobusa sve dok iz Šipova ne budu dovedeni i familije tih bundžija.

Nas, koji smo dočekivalii svoje, optužili su zbog toga što na spisak za razmjenu nismo stavili i njihove iz Šipova. Ko je znao te osobe, ko ih je mogao tražiti i na spisak stavljati osim Šipovljana samih?

Ni Dado i njegovi naoružani “suborci” nisu nikad došli u Crveni krst niti su tražili da njihovi budu stavljeni na spisak za razmjenu. Bundžije je jedva je smirio r. Šaćir Ribić, pa smo najzad mogli zagrilti svoje najdraže.

U Jajcu sam već javno obznanio da ću napustiti grad čim moja obitelj stigne.

Sada je tu još jedan razlog više za odlazak – brat logoraš s Manjače u jadnom stanju, brat kojem je potrebna pomoć i briga. Život svih nas tada je krenuo  potpuno novim, nepoznatim stazama i bogazama u neizvjesnost… Mislili smo da su strahote iza nas, međutim izbjegličke muke su tek nastajale, a nikad prestale.

Doktor Enes Ribić pregledao je naknadno Haru i uputio ga na liječenje u Split.

Narednog dana četnička avijacija je ponovo sipala kasetne bombe, svoj uobičajeni smrtonosni teret nad gradom koji je već bio u ruševinama i plamenu, a bolnica puna ranjenika.  Zvončići kasetnih bombi suštali su padajući po lišću drveća, kao da pada krupa.

U jeku bombardovanja, iskrao se Hare iz kuće. Strksamo se, nema ga na avliji, nema ga u bašći. Ugledasmo ga najzad među žbunjem u koritu obližnjeg potoka.

Skrivao je svoju logorašku odjeću unezvjereno se obazirući okolo. Bojao se da će četnici doći tražiti ga, pa da bi im zameo trag, skinuo je okrvavljenu logorašku odjeću i sakrio je u žbunje pokraj potoka.

Već narednog dana, sa uredno isposlovanim papirima i dozvolama napustili smo Jajce, imajući u džepu ranije pribavljene ovjerene garancije od hrvatskih vlasti da imamo osiguran smještaj u Hrvatskoj.

Uskim i nesigurnim izlokonim planinskim putem preko Krušćice i Hamandžića, sve strijepeći od četnika na Vlašiću, stigli smo u Karaulu, pa dalje, prošli jedno opasno mjesto dok su fijaukali meci PAM-a – samo koji cent iznad krova našega auta. Turbe, Travnik, Novi Travnik, Gornji Vakuf…

Navečer smo u Jablanici, konvoj mora čekati do ujutro, nesigurno je putovati prema Posušju, četnici vrebaju sa okolnih brda…

Vojnik Armije RBiH na rampi prepoznaje me, pa nas pusti da nastavimo put, na svoj i na naši rizik. U velikom strahu koji nas je držao u grču cijelim putem, spustimo se najzad u Posušje, ujutro prijeđosmo granicu i kasnije stigosmo u Trogir nakratko kod Ivice Nunovog.  Tom prilikom smo se našli i sa Krunoslavom, sinom svirepo ubijenog Josipa Baje Svetinovića… Potom smo se zaputili u Tučepe, kod Stipe Šarića, kod kojeg smo nekada ljetovali. Tu se odmorismo i okrijepismo, ali Hare ne dolazi sebi…

Stalno se vrpoljio, obazirao, strijepio od četnika. Tu nam je ispričao malo dateljnju priču o logorskim patnjama svakog pojedinačno logoraša kojeg je poznavao. Priču sam pribilježio. Mislio sam – kasnije će mi pričati opširnije – ali vremena ne bi i vremena više neće biti…

Na putu u Njemačku, u Zagrebu smo večerali i prenoćili o trošku  „Večernjeg lista.“

Prvo smo stigli kod Muradifa Hažbića Hadžala u Essllingen, strahujući da će nas stari “Golf” ostaviti na putu. Bio je legao na cestu od težine nas petoro i ono izbjegličkih torbi. Teško sam ubacivao u brzinu… U velikom tunelu u Austriji puče guma, pa smo sve isprtljali iz auta i ometajući promet nekako promijenili gumu…

Kod Hadžala samo se okrijepili, pa onda zaputili na sjever Njemačke kod zeta Fadila i sestre Nisvete, gdje smo bili primljeni za sofru i pod krov.

Rekoh, u Jajcu se nije znalo za logor, niti šta se stvarno događa u našem gradu.

Strahovali smo i naslućivali kako četnici hvataju i odvode muškarce u zatvor, tamo ih muče, ubijaju. Bile su nam pred očima predratne tv-slike iz Bosanske Gradiške gdje su četnici hvatali civile i odvodili ih u logore i zatvore. (U pismu koje mi je iz kućnog pritvora preko Crvenog krsta poslala Hajra u Jajce, pobrojala je sve iz familije koji mi šalju pozdrave. Na tom spisku falilo je jedino Harino ime, i to me je zabrinulo… Ili je Hare odveden na logor, ili je ubijen…)

LOGORAŠI

Posredstvom radio-amatera, slao sam iz Jajca svoje izvještaje u RTVBiH, a tada bi se uključio i uredenik „Večernjeg lista“ u Zagrebu Nenad Unukić, koji je na taj način “kupio” vijesti sa svoj list.

Dao sam mu telefonski broj sestre Nisvete u Njemačkoj neka  je nazove. Nakon što su stupili u vezu, Nisveta mi je preko Nenada poručila da je je Hare u logoru na Manjači. Bilo je to samo dan-dva prije razmjene. U zadnji tren sam uspio ubaciti Haru na spisak osoba koje smo tražili da nam dođu u Jajce.

Pričam ovu priču koja je samo vrh ledenog brijega naših patnji, a logoraških – Harinih – pogotovo  – da bih direktno, optužio četnike za teror i nad mojim nedužnim bratom i da bih upro prstom u sukrivce za njegovu preranu smrt. Jer, Hare se nikad se nije oporavio od logora!

Bez zaposlenja i plaće, bez zdravstvene zaštite, u slabim životnim uvjetima u Bugojnu, sam, Uz pomoć koju u slale sestre Nisveta i Ismeta, brat Zaim, a posebno sestrić Ermin, snalazio se – vezao dan na dan. Rahmetli Otac i Nisveta kupili mu stančić u Bugojnu, da nije na ulici.

Skupljao je otpad po gradu i okolini, cijepao drva, sa sjekirom preko ruke – stigao čak i u Duvno, u avliju tamošnje crkve kao cjepar, Posjekao se gadno, umalo ne ostade bez ruke…

Prije dvije godine mu pozlilo, hitno je prebačen u Travnik. Visok pritisak – slabo srce, mora se paziti, čuvati, trošiti propisane lijekove, rekli su doktori.

Prije dva mjeseca Hare je došao na žalost povodom prerane smrti naše sestre Ismete. U eglenu o svemu pa i o zdravlju, rekao je svom sagovorniku kako ima visok pritisak, ali on tome ne pridaje veliku pažnju.

Nepuna dva mjeseca kasnije, nađen je obledenio u svom stanu. Najmanje dva dana ležao je mrtav, sve dok neki susjed nije posumnjao da nešto nije u redu jer Hare ne izlazi iz stana.

Nakon autopsije, liječnici su konstatirali da je duže vremena imao slabo srce. Nije umro nasilnom smrću, rekli su policijski istražitelji.

Hare je tako završio svoj kratki mučenički život.

Nije iskoristio ni jednu privilegiju kao izbjeglica u Njemačkoj, niti kao registrirani logoraš sa Manjače; htio je roditeljima u Švedsku, ali je uhvaćen u ilegalnom pokušaju u Danskoj. Upitan hoće li u sabirni centar na mjesec i po dana, a onda neka ostane u Danskoj, rekao je kako želi kući, u Bosnu.

Kada smo poslije „oslobođenja“ našega grada pomislili da bi grad mogao pripasti legalnim bh-vlastima, radili smo anketu među našima izbjeglicama. „Da li se želiš vratiti u Mrkonjić?“ – bilo je jedno i jedino pitanje.

Niko, osim Hare nije odgovorio pozitivno.

Hare se vratio, zapravo uvijek se vraćao u Bosnu, bolje reći nije nikada ni otišao iz Bosne. Iako mu nije dala nikad ni sadaku, Hare se osjećao dužnim prema njoj.

Bosna ga je vukla k sebi, u svoja njedra, u svoja svjetla i tmine, u ratni haos, logor. U Bosni se mučio prisjećjući se stalno logora, imao nemiran košmaran san, osjećao se kao gonjena zvijer. Nije podnosio nepravdu, a ona ga je nagrizala. Kao da Bosni nije bilo dovoljno što je propatio na Manjači, mučenje je nastavljeno i u miru.

Logoraši nemaju nikakva prava, osim pravo na preranu smrt za koju veliku krivicu i odgovornost snose četnički dželati i njihovi naredbodavci.

Tako je na Ahiret prerano otišao i Hare, moj brat, ne nagledavši se svoje Bosne, željan života i životnih radosti. Nebo je plakalo danas u Rici kada su ga spuštali u mezar, tuga se zauvijek uvukla u naša srca.

Naka Allah dž. š.  obaspe Svojom Milošću moga brata Haru i podari ga svim blagodetima koje su mu bile uskrećene na ovom svijetu!

Neka Hare, mučenik s Manjače, uživa u Džennetskim baščama kroz koje teku rijeke…

Amin!dženaza Hari, 2

DŽENNAZA MOME BRATU MUHAREMU HARI HALILOVIĆU (1963. – 2015.)

DŽENNAZA MOME BRATU
MUHAREMU HARI HALILOVIĆU
(1963. – 2015.)

Danas u podne u Ričkoj džamiji u Varcar Vakufu klanjana je džennaza, a potom je spušten u kabur u Ričkom mezaru moj brat Muharem – Hare Halilović.
Rahmet mu duši!
El Fatiha!
(Snimci: Zoran STIPANČIĆ)

džennaza hari 6džennaza hari 7dženaza hari 5Dennaza Hari, 1dženaza Hari, 2

UMRO JE MOJ BRAT MUHAREM

MUHAREM Hare (Edhema) HALILOVIĆ
(1963. – 2015.)

Preselio na Ahiret u Bugojnu od srčanog udara.

Džennaza će biti obavljena u Ričkom mezaru u Varcar Vakufu, u nedjelju 18. decembra u 12. sati.

Rahmet duši mome Bratu!
(Snimak načinjen po Harinom dolasku sa koncetrancionog loga Manjača u Jajce, 23. augusta 1992.)hare

Ko je gradio vodovod Rogolji – Trijebovo: AKO LAŽE KOZA, NE LAŽE ROG

“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima)

Na (presahloj) spomen česmi, koja se nalazi pokraj Pravoslavne crkve u Trijebovu, postavljena je spomen-ploča na kojoj piše:

„Stanovnici sela Trijebovo, zahvaljujući inicijativi i ličnom zalaganju dr Luke Čulića u periodu od 1991. do 1996. izgradiše vodovod „Rogolji – Trijebovo“ u dužini od 15 km i dovedoše „živu“ vodu u svoje domove.“

Ovo je spomenik falisifaktu skorašnje povijesti.

Ujedno, ta spomen-ploča je betonirani dokaz o tome koliku je vlast imao i kolika je odgovornost dr. Luka Čulića za ljudske patnje i razaranja grada i okoline za vrijeme strahovlade SDS-a od 1992. do 1995.

Iako je zamišljena kao trajno priznanje, tekst urezan na ovoj spomen-ploči najteža je i neoboriva optužba upućena na adresu dr. Čulića, baš od od onih koji su mu najzahvalniji.

IMG_4049

-Osim Trijebovljana, koji su vjerovatno kopali priključke do svojih kuća, ili pak dio glavne trase, vodovod su gradili i Čulićevi robovi – Muslimani i Hrvati. Dobro su prošli, reći će cinici, jer ih je zapao kuluk na gradnji vodovoda do Čulićevog rodnog sela Trijebova.  Da ih je Čulićeva vlast otpremila na kulučenje na kopanju rovova na utvrđivanju četnilkih položaja, mogli su i oni biti strijeljani, kao oni naši fini sugrađani koje četnici pobiše u Oborcima, na bigajri hak.

Ako dr. Čulić ima zasluge za izgradnju vodovoda Rogolji – Trijebovo, on mora imati i odgovornost za sve moblizirane Muslimane i Hrvate koje je koristio kao besplatnu radnu snagu da bi kopali vodovodnu trasu do njegova sela, a posebno za one koji su kopali rovove nadomak Kupresa, Bugojna, Komara, a  platili su životima svoje robovanje zločinačkom fašističkom sistemu kojeg je izrodio i sam Čulić i kojeg je iskoristio za sticanje svoje slave – preko muka, znoja, patnji i smrti svojih robova.

Svi koji se solidariziraju s njim, koji ne spominju robove Muslimane i Hrvate na prisilnoj gradnji vodovoda (po incijativi dr. Čulića, sic!) slažu se  sa njegovim zločinom.

Dr. Čulić i dalje slobodno šeta gradom – ni malo se ne stideći ni kuluka kojeg je uveo, a ni svega zla počinjenog Muslimanima i Hrvatima, a Boga mi i Srbima.

On danas šeta pokraj gradom porušenih ili popaljenih bogomolja u kojem su potrijebljeni njegovi starosjedioci. Klima glavom na pozdrav kada se sretne sa kojim Muslimanom ili Hrvatom, na čaršiji ili u mimohodu, ili u lovu u Vlasinjskoj glavici.

Iako je on hodajući spomenik zla, on se svojim klimoglavom danas predstavlja kao “fini, uljudni građanin, penzionirani doktor i dobrotvor”, što je još dodatna uvreda žrtvama.

Što je još gore, njegovi poltroni i klonovi nisu promijenili ćud pa i danas bihuzure i napadaju mirne i nedužne građane u “100 posto srpskom gradu” kojeg su sa Čulićem zajedno kreirali na znoju, krvi, otimačini, progoni, poniženjima, mukama nedužnih.

Da sam na mjestu Trijebovaca, stidio bih se i Luke Čulića i njegove „incijative“, skinuo bih tu ploču, pa odao priznanje i robovima koji su im (iz)gradili vodovod. Podigao bih im spomenik ili postavio prikladnu spomen-ploču, sa trekstom koji je povijesna činjenica..

Ovaj crni vakat Luke Čulića i Luka Čulića će proći kad tad. Na zlu i falisfikatima povijesti, sa Lukama Čulićima ne može se graditi ni sadašnjost ni budućnost, a pogotovo suživot. Ne smije se zaboraviti istina, ali ni njeni falsifikatori. Nikad!

Pogledajmo sada, na osnovu autentičnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada Lepira ko je i kako (iz)gradio vodovod „Rogolji – Trijebovo!“

3. okotobar 1992 g. Subota.

Dan malo oblačan. Ponekad udari kiša, ali brzo prestane. Oko 11 sati dobio sam poziv koji je donio Rafo Stipančić, katolik, i Emir Dedić koji su tada iz Štaba civilne odbrane donosili pozive Muslimanima i Hrvatima.

Na pozivu je bilo moje ime da se moram javiti sutra u 10 sati pred Štab radi radne obaveze. Bilo je to jedno veliko iznenađenje za sve nas iako su se do tada neki već naradili na radnoj obavezi. Jedni su išli na sječu drva za (srpske) borce i njihove familije i već su u šumi proveli više od dva mjeseca. Tamo su i spavali. (Kada bi blli dovezeni u grad da vide obitelj,da se okupaju i okrijepe, srpska djeca su ih pljuvala, dizala tri prsta, rugala im se, op. I.H.)

Negdje na kraju grada sasvim daleko, čule su dvije jake eksplozije bombi ili ručnih bacača. Kasnije je bilo mirno.

Kiša je počela padati oko 23 sata, bilo je sijevanja i grmljavine, sve do jutra. Nismo tu noć mogli mirno spavati jer kad zagrmi pomisliš da granate padaju, pa smo povremeno spavali i bili na oprezu, jer ne znaš ili padaju granate, ili grmi. Tako je i ova, kao i mnoge noći do tada, prošla bez sna.

4. oktobar 1992. Nedjelja.

Pada kiša, a jutro je pravo jesenje.

U 10 sati bio sam spreman da idem u Štab radi poziva koji sam dobio prethodnog dana.

Kada sam stigao tamo, iskupilo se već oko 50 momaka, sve Muslimani i Hrvati, svi smo se međusobno poznavali.

Čekali smo objašnjenje za razlog što smo tu i šta trebamo raditi; znali smo da nešto moramo raditi. Čekali smo onako svi na kiši. Bilo je priče između nas o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo ŠARAC bivši direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, kao što je i on nas poznavao vrlo dobro. Rekao je da se postrojimo tu ispred kako bi nam objasnio zašto smo pozvani. Poredali smo se onako frontalno u nekoliko redova i čekali šta će reći i koja je naredba za radnu obavezu.

Prvo nam je rekao ovo:

„Možda znate, ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti a i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete na ratište sa našim (srpskim, op. I.H.) borcima. A po gradu ima dosta poslova koje treba izvršiti. Ova grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo. Ima plan i obilježena trasa kuda treba kopati.“

Rečeno nam je da je kanal za kopanje dugačak 8.842 metra, a to moramo uraditi ako mislimo da nam ubuduće stiže i dijeli se humanitarna pomoć. „Za one koji ne žele raditi, sudiće im vojne vojne vlasti ili će biti istjerani iz grada,“ rekao je Šarac.

Sutra će nam pokazati kuda ide trasa.

„Danas ste samo došli radi dogovora, a sutra u 7 sati, svi koji su dobili pozive neka se spreme i dođu ovdje na Autobusku stanicu odakle ćemo krenuti autobusom gore. Ovi koji žive ovdje u blizini neka dođu ovdje, a oni koji žive u Rici i dolje, neka dođu do Ričkog mosta, gdje će biti primljeni u autobus.“

Rekao nam je da ponesemo hranu i sve što je potrebno za nas za cijeli dan. I, na samom kraju, rekao nam je da oni koji nemaju potvrde o kretanju po ovoj regiji mogu potvrde izvaditi sada kako ne bi imali nikakvih komplikacija ako ih u gradu ustavi policija ili ko drugi radi kontrole.

* Ove potvrde vadile su se radi kontrole svih – Srba, Muslimana, Hrvata jer je bilo onih koji su trebali ići na liniju ratovati, a nisu. Svi oni koji su tada išli na ratište imali su posebne knjižice u kojima je vođena evidencija i kod koga su raspoređeni. Mi smo imali te potvrde kao radnici na radnoj obavezi.*

Otišli smo kućama znajući šta nam je raditi sutra i narednih dana. Ostatak dana je prošao onako, relativno mirno, uz pokoji rafal iz oružja, ono uobičajeno TRA TRA – TRA TRA TRA, prvo dva kratka, pa onda tri rafala.

Nije nam bilo jednostavno ići na radnu obavezu jer ne znaš ništa šta nam se može dogoditi  gore, a i ovdje u gradu porodicama i onima koji ostaju tu. Sigurnije je bilo kad smo svi zajedno. Ali, šta je tu, moraš ići.

5. oktobar 1992. g. Ponedjeljak.

Tačno u 7 sati kako je naređeno, mi smo na mjestu gdje smo trebali doći. Stigao je autobus koji je vozio Duško Čigoja, sjeli smo i krenuli na rad. Bio je pun autobus, nas oko pedesetak. Sa nama su bila i dvojica Srba koji su bili određeni kao poslovođe na gradilištu. Jedan je Milorad Srdija, a drugi Ratko Petraš.

Kad smo stigli na mjesto odakle se nije moglo dalje autobusom, izišli smo. Tu smo bili pregledani i pretreseni kako bi naši čuvari bili sigurniji, pa smo krenuli dalje pješke.

Prvo smo prošli kroz dvorište Pere Komlenića, a zatim kroz jednu šumu u kojoj je bilo dosta rose od jučerašnje i sinošnje kiše, pa smo svi bili mokri do gole kože.

Označena trasa – bila je užasna.

Sve samo kamenje i drveće, prsto rečeno, teško je hodati tuda, a kamo li kopati. Ali, ipak, oko 8:30 sati smo započeli kopati kanal iz koga smo vadili zemlju i kamenje, ono koje se dalo izvaditi.

Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi; širina kanala oko pola metra.

Tako je dan započeo kopanjem kanala. Prestalo se oko 15 sati, kada je došao onaj autobus po nas.

Sa mjesta gdje smo kopali, dobro se vidjelo područje oko Jajca, dok su sela Vlasinje i Liskovica ležala kao na dlanu.  Dobro se vidjelo djelovanje srpske vojske na Jajce, ali smo samo mogli vidjeti dim od udara granate. Taj dan napadali su Jajce bez prestanka.

Vidjela se i planina Vlašić iznad Trvanika i televizijski toranj na vrhu.

To smo promatrali kradom.

jajce gori 4

Jajce gori – zapaljeno četničkim zapaljivim granatama; vatra je progutala stare bosanske kuće ispod gradskih zidina, Dizdarevu džamiju, Pijavice… Kao i kada je gorjelo Jezero, Vinac…, dim se dizao do nebesa, a mogao se vidjeti sa velike razdaljine…

Čuvala nas je policija koja je bila naoružana poluautomatskim puškama. Ovi policajci su nam govorili da nas čuvaju od nekoga ko može da naiđe sa ratišta, pa da nam ne bi pravili kakve probleme.

Tako je dan prošao u radu, a bilo je teško jer je među nama bilo i onih koji nikad nisu kopali zamlju ni u svojoj bašti.

Bilo je tu inženjera, službenika, profesora, majstora i radnika svih vrsta. Starosna dob – od 17 – 18, pa do 55 godina.

7. oktobar 1992. Četvrtak.

Kao i prethodnih dana – kopanje kanala sve do 15 sati, kada smo se vratili kućama..

10. oktobar 1992. Subota

Radna subota – kao i svaki dan.

Pošto smo dosta toga iskopali, a dosta se nije moglo jer je bilo mnogo kamenja, morale su se bušiti rupe u kamenu radi miniranja. Mene je bilo odredilo da bušim rupe kompresorom koji je dovezen traktorom na tu lokaciju. Nije bilo teško raditi na kopresoru, …ali kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

Radili smo nas dvojica na kompresoru sa još jednim majstorom Srbinom koji je palio kompresor i radio oko njega šta je trebalo. Bili smo odvojeni od onih koji su kopali kanal, pa nismo znali šta su pričali i kako je dan prošao u vezi sa onim spiskom koji je iz Jajca stigao za razmjenu….

(Ovdje Lepir očito ne misli na pregovore između vlasti odanih RBiH i četničkih vlasti u Mrkonjiću o razmjeni zarobljenih četnika koji su uhvaćeni na Barevu, za civile u Mrkonjiću, jer je razmjena već bila obavljena 22. augusta 1992. nego o nekom drugom pokušaju iz Jajca da se spašavaju naši sugrađani iz četničkih kandži.

U sastavljanju spiska civila Mrkonjića koji je preko Crvenog krsta  poslan iz Jajca u Mrkonjić kako bi se izbavili u Jajce u razmjeni za spomenute četnike učestvovali smo mi koji smo se tada zatekli u Jajcu, a strahovali smo da četnici neće dati baš njima da napuste grad zbog toga što ih baš mi tražimo… Strahovali smo do pomisli da smo na spisak stavili nekoga ko ne želi  napustiti naš grad.

Moja obitelj o kojoj nisam imao nikakvih vijesti bila je zatočena u našem stanu i sa još devet osoba – žena i djece obitelji Hasana Zukanovića, Mehmeda Budića i Jurića. Pod danonoćnom oržanom stražom držani su kao taoci za razmjenu za četnike, op. I.H. O tome nekom drugom prilikom.)

***

Napomena: U svojim dnevničkim bilješkama Suad Lepir spominje na više mjesta poimenice sve one – ponajviše Srbe – iz grada i sela – kojima je kao majstor vodoinstaleter bio na usluzi i koji su mu – za razliku od Luke Čulića – plaćali uredno i solidno za obavljeni posao koji je odrađivao poslije kuluka na vodovodu, te nedjeljom.

O tome –  više nekom drugom prilikom.

Lapir piše i o napadima na Jajce, divljanju rezervista po povratku sa ratišta u gradu, Rici i Zborištu, paljenju i miniranju džamija i katoličke crkve, šenluku, veselju zbog svega barbarizma i iživljavanja na civilima.)

IMG_0235

Panorama Trijebova; Rogolji su tamo negdje u onom plavetnilu, a prava istina o gradnji vodovoda – Rogolji – Trijebovo – zakopana je u dušama, sjećanjima i zapisima svjedoka, a laž okamenjna na spomen-ploči

26. oktobar. Ponedjeljak.

Osvanuo je radni dan, pomalo tmuran, ali se moralo na kopanje kanala. Kad smo stigli gore oko 8 sati, pa počeli kopati, udarila je kiša, ali nas nisu vratili kućama. Kad jače zapada, mi se sklonimo pod grane, pa kad prestane ponovo nastavimo. Tako smo se sakrivali od kiše nekoliko puta do kraja radnog vremena…

  1. oktobar. Srijeda

… Niko ne zna šta donosi novi dan i kako će se završii. Dok smo mi radili na kanalu, po gradu se se čuli mnogi rafali koji nisu prestajali čitav dan. Nije nam baš jednostavno zbog porodica kod naših kuća u gradu, a i oni su se brinuli za nas na radnoj obavezi….

23. novembar 1992. Ponedjeljak.

Radni dan.

Svi radnici došli na radno mjesto, ali kako ne bi autobusa, nisu ni išli na obavezu, nego nas dvojicu – koji smo radili na kompresoru, mene i Zuhdiju  svojim je „Fićom“ odvezao Lazo Šarac na mjesto gdje smo radili. Poslije završenog rada, vratio nas je kući. Radili smo puno radno vrijeme. Lazo je bio u našoj blizini, ali je više hodao od kuće do kuće u selu koje se zove Bare Stupari. To je pravoslavno selo koje broji stotinjak kuća.

28. novembar 1992. Subota.

Kiša nije padala, bilo je studeno, ali se išlo na radnu obavezu. Obukli smo topliju odjeću. Radili smo puno radno vrijeme…

***

Radna obaveza je prestala 3. decembra jer je nastupila zima i studen.

 

Prethodni stariji unosi