In memoriam ENVER VELIĆ – SVESTRANI MUZIČAR VEDROG DUHA

Envera ne bi ovog ljeta u našeme gradu.

Falio mi je za kratki razgovor s nogu, u prolazu; Ever sa novinama pod jednom rukom, cekerom u drugoj. Sve taze, kao i njegove šale i vedar duh.
Rečeno mi je – pao je s nogu, bolestan je i neće doći
Sve nas je manje.
Daleko od one naše rike i Rike, kojoj se uvijek vraćao, koja nam je tekla haman ispod pendžera, koja nas je rodila, Enver je otišao na onu sunčaniju i ljepšu obalu, odnoseći sa sobom i jedan veliki komad Rike.
Šta je Rika bez Envera!
Još veća pustoš, još praznija i bezličnija.
Bijaše uvijek nasmijan.
Pjevušio je.
Volio se šaliti, smijao se i sam svojim šalama i dosjetkama, ponekad i prije nego što ih ispriča i tako nas zagolica, a i na kraju, dočekavši da mi – slušatelji – koje je volio razvedriti, skontamo. Ako bi se našalio na naš račun, svojim smijehom odmah je pokazivao kako je šala – šala, bez zadnje misli, bezazlena šala svakom potrebna.
Nije podnosio seljakluk i ismijavao ga je na svoj orignalan način. Često bi se nakratko zaustavio na Čaršiji, ili u Rici, i šapnuo mi neku svoju dosjetku na račun seljakluka, nasmijao se grohotom zajedno sa mnom – i nestao niz Čaršiju, ili odlazio Lučkom mahalom.
Često sam ga zaticao na pragu kovačnice Omera Zonića. Tada su njih dvojica vodili ozbiljne razgovore, što je bio uvod u glumačku predstavu odličnih komedijaša – i autora teksta, i režisera. Znali su oponašati svakoga, odglumiti svaki rički karakter. Nisu morali kazati ime onog kojeg glume, gledalac ga je mogao lahko prepoznati. U Rici je svak bio baška, svoj, neponovljiv.
Rički orkestar u kojim je sviralo ponajviše Velića – ostao je bez svoga nadarenog člana, Rika bez jednog od svojih simbola.
“Papa, papa, papa pa pa!”
Kao da ga gledam za bunjevima, davno, davno, na probi za nastup na nekom festivalu orkestara koji je održavan u našem gradu. Rastura bubnjeve, rastura se i sam. Sa vrlo izraženom muzičkim darom, osjećajem za ritam i takt, davao je orkestru, svoju – baška notu. Enver se tada predavao muzici, postajo ozbiljan, zaboravljao na trenutak svoje pošalice, osluškivao Medašinu harmoniku, Rasimovu gitaru, uskakao na vakat, bubnjao, pa se muzika razlijevala kao mehlem po našim dušama.
Nastupili su na sceni starog Doma kulture i tada, a u holu svirajući na igrankama, davno. Na tom festivalu odnijeli jednu od prvih nagrada, a ako se dobro sjećam – nastupili su sa spletom makedonskih ora; zaslužili su nagradu, pljesak, a mi Ričani, bili ponosni na naš rički orkestar.
Kojeg god se instrumenta dohvaćao – harmonike, gitare – iz njih je Enver svojim talentom izvlačio najljepše note.
Penjao bi se na Viinograd ili na Kamen, gore iznad Rike, prebirao po harmonici prateći pjesmu ričkih cura koja se odozgo slijevala u našu Riku i isunjavala naše duše.
Nastupi u starim i novim hotelu, na Balukhani – vikendom, o praznicima, dočecima nove godine.
Pjevao Derviš Sarač stare gradske pjesme, sevdalinke, šlagere.
U neko doba – zapjevaj čitava sala.
To su bili baška ugođaji i ne znam da sem imao priliku ikad igdje čuti tako skladnu pjesmu kafanskih gostiju. To je bilo moguće jer su i naši muzičari, Enver s njima, svojom muzikom plijenili naša scrca. Bili smo sretni, bez ružnih pomisli ikome. Predavali se muzici, kao opijumu. Gotovo svi gosti su se hvatali i u kolo koje se vilo između stolova, oni koji su igrali, uzimali bi za ruku one koji su sjedjeli, dizali ih iza hastala, u kolu, pa igrali, svi u zanosu. Bila su to vremena ljubavi prema svome gradu i građanima, muzici koja nas je dodatno spajala.
Danas u našem gradu sviraju meni nepoznati muzičari, čujem neke – kažu nove, meni nepoznate i strane pjesme.
Ali, večeras u tuđini, do mene dopire muzika Envera i njegovog muzičkog društva, muzika uz koju sam i sam odrastao.
Ta je muzika bliska i draga; u mislima slike – r. Medaše, r. Midhe, r. Crnog…a, evo rahmetli Envera.
Sa Vinograda i Kamena na kojem sam bio prije tri hefte, dopire u moje sjećanje pjesma ričkih cura pred akšam; prepliću se zvuci harmonika i Medašine, i Crnoga Jusincinog, i Eneverove.
Kroz otvorene pendžere dopire s radija pjesma r. Zaima.
Sve se skladno mješa i razliježe se po našoj Rici, razlijeva se u mojoj duši u ovo jesensko predvečerje u tuđini.
Lijepe note nisu sa sobom odnijeli ni Medaša, odlazeći davno, ni Enver koji je istom otišao, niko nas od njih nije napustio. Ostavili su te fine note u nama kao drago sjećanje na se, sjećanje koje traje. Bili su samouki, a postali i ostali muzički majstori.
Njihove note žive u našim srcima, ma gdje bili.
Kao da vidim; mašući mi, odlazeći, šeretski se smije Enver ovom mome nepotpunom i skromnom sjećanju na njega.
To je još jedna Enverova šala, i ja sam na Enverovu šalu – prvi put tužan.

Advertisements

In memoriam – Ruža DEMIROVIĆ: SA RUŽOM ODLAZI ONO NAJLJEPŠE ŠTO JE GRAD IMAO

IMG_0052


Neki dan zatekoh se pokraj kioska, preko puta nekadašnje Zimove mesnice, kad iza ćoška, od Rudina, hitrim korakom pomoli se Stipo Demirović Špuke.

Bijaše postudeno ranojesensko jutro, desetak stepeni iznad nule, a Stipo u košulji kratkih rukava..

Pritračah mu preko ulice da ga pozdravim.

„ Moram do bolnice… Ruža treba infuziju!“

Ne reče mi ništa više, rekoh mu neka je pozdravi i zaželi ozdravljenje. Hitio je, ali čuo me je.

„Fala Ibro!“

„U kratkim si rukavima, zar ti nije studeno?“

„Ja tako vavik.“

Hitro nastavi mahalom ispod Dedića mezara.
*
Danas u akšam, čujem da je Ruža preselila na onaj svijet u srijedu 24. septembra/rujna 2014.

Tiho, nečujno, kao da nikoga nije htjela bihuzuriti. Iskrala se.

„Smrt je bliža od jake za vratom,“ znala je reći.

„Dok sam otišao do dućana, i nazad, Ruža je ispustila dušu,“ kaže mi Stipo iste večeri u kući u kojoj sada ostaje sam, bez svoga vjeronog životnog saputnika i druge.

Puna je kuća svijeta, dolaze i odlaze komšije, prepričavaju se uspomene na Ružu i njenu blagost i dobrotu, ljudskost. Popije za pokoj duše.

Stigla djeca iz Njemačke, njih troje, snaha Ruža, njena sestra, njen muž.

U otvorenom sanduku odmah pokraj pendžera – haman se i ne mere primijetiti išta ispod bijela pokrova. Cvijeće pokraj kovčega, traka „Ruži…“ dalje ne mogu pročitati.

Toliko je Ruža bila tanuhna i krhka, mršava. Vihor duše.

Liječnici koji su pregledali rentgentske snimke Ružine pitali su se u čudu na šta ta dobra žena diše. Pluća haman nije ni bilo na snmcima. Samo jedan dio lijevog plućnog krila, jedva da se vidio na snimku.
*
Ruža i njen Stipo dijelili su čitav svoj život.

Stipo je bliži stotoj godini života nego devedestoj. Okretan je i čil. Dobrog pamćenja, zdravog rasuđivanja.

Zajedno sa zborićkim katolicima i njih dvoje preseljeni su devedeset i pete, mimo svoje volje i želje u studeni Glmoč.

Stipo i Ruža izabrali najmanju i najneugledniju kuću. Potleušu.

„Šta će nam dvorac, kad nije naš.“ Govorili su, obilazili kad god su mogli ono što su ostavili u Varcaru, jagmili priliku za povratak.

I, njih su se dvoje vratili u svoje Zborište, u kuću na zamišljenoj međi Zborišta i Rike. Ponovno su uživali u svojoj kući u koju dopire žubor naše rike, provodili dane vrteći se u kući i oko kuće, svraćali drage ljude na avliju, na kafu, sjedjeli ispod krošnjate jabuke, u hladu, s komšijama i prijateljima.

Volio sam proći pokraj Ružine i Stipine kuće. Od njih dvije si uvijek mogao čuti utješnu riječ, pametan savjet.

Oboma nije bilo po volji novi vakat, besposlica, stalno su spominjali komšije koje su se rasule po svijetu. Voljeli su rad i poštenje, sticali na svojim rukama, dizali djecu, odgojili ih kao čestite i dobre ljude; djeca … rasuta po svijetu, ali svake godine – zavraćaju se, preuređuju kuću…

Bili su i Zborićani i Ričani. Dušom i srcem.

„Drago nam kad se počela graditi džamija u Rici. Prošetamo pred akšam, pitamo majstore kako ide poso. Đakad odnesi kafu i sok. Duša nam puna! Naša je to džamija, ko što je i ova naša crkva,“ govorila mi je Ruža.
Izvijetila me je i o crkvi zborićkoj,. župi varcarskoj.

„Obnavlja se po malo, imamo i župnika. Šta ću ti reći, petero – šestero na misi, u onoj zidini. Nejma svita, al opet nam fino što imamo i crkvu i župnik. Obnoviće se, Bože zdravlja!“

Uvijek me je svraćala u avliju, a Ružina i Stipina alija bila je avlija puna Bosne. Zateći ćeš Ružu i njene komšinice u hladu ispod jabuke; i muslimanke i pravoslavke uz kahvu i eglen.

IMG_4065
Niko ih nije mogao posvađati.

„Ružina kuća je ko i naša kuća, Ruža mi je ko i majka,“ kaže dr. Sead Šehić, koji se zatekao u komšiluku kada je Ruži pozlilo. Propisivao lijekove, davao infuziju, Stipo letio u apoteku, Gledao je kao svoju majku!

Ote se Ruža!

Bila je starinsko čeljade, slika i prilika dobre majke, komšinice, osoba blage naravi, plemenita, uvijek nalazila lijepu riječi za svakoga, pa i za me. Nije podnosila nepravdu, žestoko se protivila hinli i – kao i svi Demirovići; voljela je Bosnu, Zborište, Riku, Zavakuf…, kao svoju dušu.

Bila je đometne ruke.

Nije podnosila seljakluk i prostakluk, pohlepu i grabež, govorila bi: „Bože zakloni!“

Djeca Ružina su plemeniti ljudi, Dobri Bošnjani,pobožni katolici, bacili se i na Majku i na oca Stipu.

Blago njima.

Izgubili su Majku, svjesni su kako će sada Stipi biti najteže, ali postaraće se oni…

U otvorenom kovčegu miruje Ruža, kao i prije tiha, nenametljiva, ali ovog puta to je vječiti počinak.

Neka Bog Dragi nagradi Ružu za njenu plemenitost i dobrotu, blagost i čestitost! Za dušu Ružinu učim Fatihu i sa Hajrom predajem rahmet njenoj plamenitoj ljudskoj duši.

Kada je u jedan popodne 26. septembra trebao krennuti sprovod sa kapije Groblja na Ćeliji – a župnik tek izgovorio nekoliko riječi, sa Ričke džamije je zaučio ezan.

Sa Ružom odlazi ono najljepše što je naš grad imao.

U amanet nam ostaje Ružin lik – čestitost i plemenitost, vedar duh i nada u ljudsku dobrotu onaku kakvu je uvijek sijala oko sebe.

IMG_0131

Linkl na video – https://www.facebook.com/video.php?v=10202611424471273

Varcar Vakuf 1910. – KAD JE GRAD BIO GRADOM

vcm_s_kf_repr_846x614

Srez Varcar Vakuf, okrug Travnik. Organizirana gradska opština sa 3.937 stanovnika

Od Jajca 21 km, od Ključa 37 km udaljen.

Leži na brdovitom terenu okružen brdima, na 591 m nadmorske visine, na potoku Crna rijeka.

Kolobara - gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

Prosječna godišnja temperatura 9 stepeni C, ima: Sresko načelstvo, Sreski sud, Poštu i Telegraf, Sresku žandarmerijsku stanicu, financijsku stražu, Rimokatolički župni ured (Župnik Anto Lacić) i Srpsko-pravoslavnu episkopiju (episkop Stevan Trkulja) i crkvu, Vakufsku komisiju, 4 džamije, dva mekteba, reformisani mekteb i jednu novosgrađenu zanatsku školu za žensku omladinu (1911.) te kasino (predsjednik Ivan Miličević – 40 članova), Hrvatsku čitaonicu (predsjednik Niko Stipić – 50 članova), Srpsko pravoslavno pjevačko društvo „Nikolajević“ (predsjednik Niko Babić – 48 članova), Muslimansku čitaonicu „Kireathana“ (38 članova – predsjednik Hasan-efendi Heremić) i Vatrogasno društvo.

Glavno zanimanje mjesnog stanovništva: trgovina i zanatstvo.

Poljoprivredni proizvodi (1905.) pšenice 444.000 oka, ječma 645.000, zobi 182.000, svježeg voća 677.000, kukuruza 2,337.000, šljiva 19.000 oka, ovaca 27.487, koza 16.701, goveda 32.466 komada.

9631_1129348438371_1367011323_30331544_2996953_n

Nedjeljeni sajam svakog ponedjeljka, godišnji od 8. do 10. septembra.

Godišnji prosječni dogon: 20.000 komada krupne i 40.000 komada sitne stoke, te 10.000 tovara žita.

U kućnoj industriji se proizvodi oko 12.000 mutapa od kozije dlake, 8.000 kosa, 15.000 noževa i 20.000 lonaca.

Rudnik Sinjakovo na nadmorskoj visini od 1.000 metara (bakarne i želejzne naslage, napušten 1906.)

Opštinsko vijeće: Načelnik Ago Cerić, Podnačelnik Risto Gašić.

Vijećnici: Ilija Arežina, Jovo Đukić, Simo Besera, Husein-aga Arnautović, Šaćir-aga Šehović, Stipo Škarica, Salih Dedić, Ahmedaga Medić. Gradski ljekar – mjesto nepopunjeno. Bilježnik: Sekonina Jozef. Gradska babica: Miroslav Savka.

duvnjak

Opštinski imetak 1910. god: nepokretna imovina 116.000 kruna (K) u izgradnji 14.000 K, Budžet – primici: 47.620 K, izdaci 40.090 K, od toga za sanitarne i humanitarne svrhe 6.649 K, škole 10.162 K, vatrogastvo 380 K. Moderno izgrađena Opštinska zgrada, ambulatorij sa lijepim parkom, mesarnica, vodovod, petrolejsko osvjetljenje – 60 lampi.

Trgovačke firme: Niko Stipić i sin, trgovina mješovitom, kratkom i željeznom robom, Risto Gašić, mješovita roba, Ahmed Medić, izvoznik voća, vune, čekinja, sitne i krupne stoke, Salih Dedić, izvoznik iste robe,  Vaso Srđenvić mješovita roba i izvoz sirovina, Pavo Stipančić, trg. sitnom robom, glavni izvoznik ćebadi u Mađarsku Nikola Brkić, magazin željezne robe Mijo Đukić,  mješovita roba.

Prpusna stanica: 1 pastuh i jedan bik.

Gostione: Hotel“Bosna“ s 4 sobe,. Glavni han sa 4 sobe.

Lijepa za vidjeti je Kyzlar-agina džamija.

Kizlar-agina - Mustafa-agina džamija  u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća - crtež nepoznatog autora

Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora

* * *