In Memoriam HAJRUDIN ŠKANDRIĆ ŠKANDRO; ŠTA SU RIKA I VARCAR BEZ ŠKANDRE!

Prije petnaestak dana sretoh na plaži u Makarskoj Sejfudina Škandrića. Upitah ga za zdravlje njegova oca Hajrudina, a Sejfo mi kaza kako je teško bolestan. Reče i kako je došao na more nakratko nakon što je u Bugojnu prekrio bratovu kuću. Ostavio je nakratko oca, strijepi… Od tada smo nekoliko dana bili zajedno na plaži, sa koje je Sejfo odlazio prije nas da bi se telefonom raspitivao kako mu je otac, te mi poslje kazivao kako je očevo stanje teško, da Bog da da na dobro izađe. Osvojila bolest, osvojile godine.

Ovog ljeta odlomi se biser grana varcarska – odlomi se i iskruni se. Napusti nas Veselin Maoduš, ode danas i Anto Kotromanović, a evo za njima i Hajrudin Škandro, jedan od simbola moga rodnog mjesta. Smrt ga sustiže izvan njegove Rike i Varcara kojima je pripadao i bez koga je teško zamisliti i Riku i Varcar. Vijest od odlasku Hajrudinovom – saznao sam tek danas, u petak prije podne 16. augusta/kolovoza 2013. , na dan Antine sahrane.

Saznadoh od jednog pravoslavca, Sejfinog školskog druga Mirka Vučenovića, kako je neko od Škanrića umro, ali mi on ne umide kazati ko. Kasnije se raspitah: na Ahiret je preslio Hajrudin.

Rahmetli Hajrudin Škandrić, koga smo svi zvali „Škandro“,  bio je kočijaš i kirijaš, sitni preprodavac konja i  – voća. Najviše je deverao s konjima i kolima bivajući na usluzi građanima i tako je privriđivao za čeljad i za se. I kada je izbjegao u Bugojno, imao je konje i kola. Na njima sam se i vozio kada su ono Paša i Zakir kupili u Donjem Vakufu nekakav regal kojeg je jedan od Škandrinih sinova dovezao u Bugojno… Taj događaj sam zabilježio video-kamerom…

Škandro se šalio na svoj originalan način dovodeći nas ponekad u vezu sa svojim kobilama, ako smo ga zadirkivali ili dosađivali mu – ali imao je mjeru i takt, bio nadaren za društvo, imao osjećaj za humor i na svoj i na tuđi račun, ne pregonći.

Bio mi je drag, i Bog zna, faliće mi!

Bio je rička sirotinja, ali je na svoj način prolazio kroz surovi i nemilosrdni život. Bio je ratno siroče. Borio se i izborio za svoju obitelj.

Iako bez jedne noge, Škadnro je uz svoju vrijednu suprugu Ševalu, postigao sve što mnogi od nas u Rici nisu; podigao je lijepu kuću, imao konje, kola i štalu pokraj Crne rike, i ono što je najvažnije – svoju brojnu djecu je naučio pošteno raditi i zarađivati svoj kruh. Sva djeca čestita i poštena, odlični radnici, fine komšije…

Trgovao bi Škandro konjima, obično kljusadima, nekada ih je prodavao na stočnoj pijaci, nekada pred kućom nekome seljaku, ponekada Pedljiću, a ovaj njemu, džahkad jedan drugom prodajući i sipljiva konja kojeg bi prije prodaje napojili – uljem, da mu siplnja nakratko mine – dok ga ne “utate”. Znali su obojica za te sitne međusobne podvale. I, niko se ni na koga nije ljutio, često su sjedjeli zajedno u kafani, šalili se. Sve to je bila posebna vrsta našeg, ričkog, folklora. Kljusad bi ponekad završavala i u tužnom konjskom transportu; izrađeni, kost i koža, stari i sipljivi – više ni za šta – osim za neku italijansku mesnicu…

Naravno da su obojica hvalili svoje konje!

Odlazio je u Banju Luku gdje bi kupovao voće i dovozio ga na svojim konjskim kolima i prodavao u Rici ili na gradskoj pijaci. Tako je prehranjivao svoju brojnu čeljad, a Ševala i djeca su mu uvijek bili od pomoći.

Nikada nije radio na veliko – uostalom da bi otišao u Banju Luku i vratio se u Varcar – trebalo mu je tri dana;  iako ih je dobro pazio, konji su ponajčešće bili jeftino kupljeni, slabi, izmoreni, nisu bili za velika tereta i daleka puta. Osjetljivo voće bi sagnjilo dok oni nogu za nogom stignu do Varcara. Ponakd bi usput Škadnro bivao opljačkan, a jednom je napadnut na putu pokraj Vrbasa i opljačkan, a što je najgore, zadobio je teške ozljede da je jedva smrti izmakao.

Proganjao ga je tržini inspektor pokraj tolike zelene mafije.

Trefio sam se jednom kod pokojnog Uroša Anđelića, predsjednika Općine, kad je nenajvljen provirio kroz vrata tržišni inspektor Jovanović i pokušao se tužiti na Škandru, biva ne plaća placerinu, šverca voćem… Uroš je poznavao Škandru, znao je kakvom se „trgovinom“ i „švercom“ radi – (o sepetu krušaka!) te je sikterisao tržišnog inspektora i rekao mu da gleda svoja posla, da se okane Škandre…

Posebna priča je bilo Škandrino prijateljovanje sa ondašanjim milicionerom, kasnije penzionerom – pok. Štrbanom. Njih dvojica bi igrali karte u birtiji kod Velića. To je bila predstava za nas. Rički teatar u kojem smo uživali, a ponekad kakvom upadicom i učestvovali, najčešće kibicirajući ili slušajući njih dvojicu;  tada bi nas „besposlene“ kibicere koji bi virili u njegove karte Škandro pitao ne bi li otišli do njegove štale, tamo je kobila, ako bi gubio od Štrabana. Igrali bi „table“ u piće. Škandro bi dobijao ponekad kafu, a Štrban – rakiju.

Štrbanov i Šakandrin kartaroški jezik, šale, zastrašivanje jedan drugog dobrim kartama, slušali smo uživajući. Štrban bi držao cigaru na kraju usana (uvijek mu je visila sa nikad otresenim pepelom) i uzvraćo Škandri na svoj način, također šalom. Bili su nerazdvojni, nikad se nisu sporječkali.

Sejfudin mi priča na plaži u Makarskoj:

„Najmanje tri puta otac mu je zatvaran jer ga je cinkario jedan drugi penzionirani milicioner, Zeljković koji je stanovao u zgradi kod Zborišta. Dolazio bi u našu kafanu, sa svakim se munafički pozdravljao i lijepo ophodio, ali bi ćulio uši ne bi li neko u kafani rekao koju ružnu riječ o vlastima,“  priča mi Šejfudin i nastavlja:

„Jednom zatekoh oca i toga sitnog cinkaroša u kafani za istim stolom, što me je iznenadilo. Kažem kasnije ocu, što mu, bolan, plaćaš piće, pa on te prava zdrava zatvara, a Škandro samo odmahnu rukom i reče, „neka se on stidi i pred Bogom i pred narodom, a ja njemu zlo ne mislim.“

Kad god bi Škandru vidio kako umjesto drvene noge,  promiče u Čaršiju na štulama, sa presavijenom jednnom nogavicom, znao sam da ima posla s milicojom i vlastima. Ali, nikada se nije ni tužio zbog toga.

I danas kao da vidim Škandru kako – iako topal, s jednom nogom – čvrsto stoji na svojim konjskim kolima sa kajasima u rukama dok konjići kaskaju kroz Riku.

Vidim ga i danas kako konjima namiče zobnicu na glavu, kako ih timari, i, umorne i znojne – pokriva mutafom i tepa im sve obilazeći oko njih oslanjajući se na onu drvenu nogu. Gledam ga u njegovoj avliji kako uvijek nešto devera i radi…, kako upreže konje,  kako ričkoj sirotinji razvozi „afal“ sa Pilane na svojim kolima. Kao da ga gledam za kafanskim stolom sa Štrbanom ili Pedljićem. Izlazi mi na oči i slika Škandre pokraj sepeta punih krušaka.

Bio je uspravan, hrabar, ponosit, valjanica, uzorita glava obitelji, jedan od nezaobilaznih ričkih markantnih likova – dokaz kako je u Rici svako bio insan za se, baška, drugačiji od drugih, svoj – a naš.

Nestade Sejfudina s plaže, a da se i ne pozdravismo.

Pobojao sam se da je dobio tužnu vijest. Od tada, otac mu se otimao petnaestak dana, a onda je otišao.

Molim Allaha dž.š. da našeg komšiju Hajrudina Škandrića Škandru nagradi Lipim Džennetom u kojem je obilje svakojakog voća i kroz koji teče rika, poput one naše, u Škandrin vakat, čiste kao suza.

Šta je Rika  i Varcar bez Škandre!

Dennaza Hajrudina Škandrića u Bugojnu

Dženaza Hajrudina Škandrića u Bugojnu

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: