In memoriam: VESELIN VESO MAODUŠ – ARHITEKTA KOJI JE ČINIO GRAD GRADOM

_MG_6565

Sa ovog svijeta otišao je Veselin Veso Maouduš u 76-toj godini života, na dan 5. jula 2013., u petak.

Grad je ostao ne samo bez svog jednog velikog i čestitog građanina, gradskog arhitekte, nego i jednog od stupova na kojem počiva.

Arhtekta Veselin Maoduš je ostavio snažan pečat na izgledu našega grada – Varcar – Mrkonjića.

S ljubavlju i znanjem, Veso je arhitektonski i likovno, graditeljski i vizualno spojio bosansku graditeljsku tradiciju sa modernim stilom gradnje i tako udahnuo starinski duh Varcara u Mrkonjić novijeg doba.

Vesini znakovi su svuda oko nas.

Čak i ako nije projektirao, Veso je imao odlučujuću ulogu u biranju projekata i arhitektonskih rješenja.

Hotel i Dom ZAVNOBiH-a djelo je arhitekte Karačića iz Sarajeva, ali pri odabiru baš toga rješenja za taj lijepi i moderni arhitektonski sklop sa prizvukom starine – Vesina je, uz riječ Uroša Anđelića, sigurno bila presudna.

Doba Uroša Anđelića, tog nenadmašnog prvog građanina našega grada, koji je uz utemeljitelja grada Mustafe-agu dao najviše našeme gradu, u svakom pogledu i segmentu života – zlatno je doba i arhitekte Veselina Maoduša. Njih dvojica su se odlično razumjeli i međusobno dopunjavali;  Veso je imao viziju izgleda grada, kao uostalom i Uroš – s tim što je Uroš znao i namaknuti novac kako bi zamisao postala stvarnost.

Taj nerazdvojni dvojac  – Veso i Uroš – voljeli su starinski bosanski planinski stil gradnje, a ta njihova ljubav se i danas zrcali na mnogim objektima u gradu podigntim za njihova vakta. Moderno naselje u današnjoj Ulici Nikole Tesle (nakadšnjoj Ulici Treće sandžačke brigade) odiše tim bosanskim duhom –  posebno svojim krovovima koji u nizu – gledano sa Paljevca, Orugle ili Grabeža – podsjećaju na kuće nanizane u bosanskim mahalama…

Veso je volio kuće i njihvu toplinu i intimu.

Svoju kuću, u mirnom i tihom zelenom kraju na vrh grada – kao i kuće svojih prijatelj – Veso je projektirao sa znanjem i ljubavlju; naresio ih je i namirsao miruhom starinskoga bosankoga graditeljstva…

Veso Maoduš je bio čovjek struke. Volio je saslušati svakoga, ali u struku se nije dao miješati. Bio je beskompromisan, nepotkuopljiv. Oko sebe je izgradio jedan zamišljeni zid sazdan od znanja, dostojanstvenosti, poštenja, ljudskosti, građanskog ponosa…

Vaktile, znali smo se naći za istim kafanskim stolom – u društvu koje je su sačnjavali pokojni Zdravko Stipić Ćuka i Milenko Obradović, ponekad i sa uvijek nasmijanim Ostojom Višekrunom, ako se ne varam u imenu zadnjega s kojim je pčelario, a što je bio povod zbijanja šala.

Ne jednom, Veso je znao javno iskazati velike komplimente mome novinarskom poslu.

Veso Maoduš je bio opozicija Komitetu, ali i novokomponiranim „demokratama“ koji su uništivši gradske znamanite i najmarkatnije građevine poslječili ovaj grad. Jednom je nekadašnjeg šefa Vojnog odsjeka koji je postavo načelnik Milicije  uhvatio za gušu jer mu je ovaj pokušao napakovati ružne stvari, niskim udarcima… Svašta se moglo Vesi tada dogodigti… –  da ne bi Uroša Anđelića.

U najcrnja vremena u ovom gradu, Veso se solidarizirao sa poniženim i obespravljenim sugrađanima dokazavši tako svoje velike ljudske i građanske  vrijednosti. Takvo što su mogli samo hrabri i čestiti građani.

Kada je moja obitelj držana u kućnom pritvoru kao talac, Veso i Vjeka su poslali svoju kćerku Sanju, prijateljicu moje kćerke Alme, neka pita “teta Hajru” šta joj treba, čime mogu pomoći. I – pomogli su!

Paralelno sa Vesinim i moje prjateljovanjem, rađalo se i snažilo prijateljstvo naših kćeri – dublje i snažnije, čvrše i jače i dugotajnije od onoga što se stječe druženjem za vrijeme školovanja. To prijateljstvo je prošlo sve testove vremena, kao Vesino i moje jer ta prijetljstva imaju dobar i neuništiv temelj. Ona su trajna.

Dok sam radio u Općini, u njenom potkrovlju Veso je dao napraviti foto-labaratorij za me u kojem sam izradio na tisuće fotografija.

Pretprošle godine posjetio sam Vesu.

Bio je već obolio.

Posjedjeli smo u njegovoj avliji, na klupi, u hladovini, uživali u mirisu ljeta dok su nas slasticama i sokom posluživale Vesina supruga Vjeka i kćerka Sanja.

Prisjetili smo se starih dobrih vremena, Uroša Anđelića – ljudi koji su ta vremena činili dobrim, doba kada je ovaj grad odisao gradskim životom, dobrosusjedstvom; tada smo vjerovali kako nema ljepšeg grada na svijetu, jer smo disali jednom dušom. Bio je to istinski naš Grad koji nam je ličio na nisku bijelih bisera pod Lisinom, nisku koju su nizali Veso i Uroš, a kojima smo i mi građani bili pomagači.

To vjerovanje u dobro, u suživot, uz ljubav prema bližnjem – osnažio je svojim arhitektonskim muhorom i ljudskosću veliki čovjek i stručnjak, dostojanstveni građanin svoga i našeg grada – Veso Maoduš.

Stoga je ionako pust grad, danas još pustiji.

I, ta pustoš će potrajati jer je otišao veliki građanin – arhitekta koji je naš grad činio gradom.

Zbogom stari prijatelju i sugrađanine!

_MG_6578

2 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Milorad Kostic
    Jul 06, 2013 @ 16:14:58

    Ibrahime,zahvaljujem Ti se na ovom autenticnom rukopisu,o liku i djelu gospodina Veselina Vese Maodusa..

    Komentariši

  2. Evgenija Stipic
    Jul 18, 2014 @ 22:46:39

    Ovo je bas jako lijep tekst o mom twtku i prijatelju moga oca.
    Hvala vam!

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: