BILO JE MNOGO PROPUSTA POVODOM SMRTI RAHMETLI AKADEMIKA SULEJMANA REDŽIĆA

Prof. dr. sci. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu: BILO JE MNOGO PROPUSTA POVODOM SMRTI RAHMETLI AKADEMIKA SULEJMANA REDŽIĆA

http://bedrudingusic.wordpress.com/2013/04/21/prof-dr-nedzad-korajlic-dekan-fakulteta-za-kriminalistiku-kriminologiju-i-sigurnosne-studije-univerziteta-u-sarajevu-bilo-je-mnogo-propusta-povodom-smrti-rahmetli-akademika-sulejmana-redzica/

Advertisements

HANOVI U VARCAR VAKUFU I OKOLINI

(Mustafa-aga, utemeljitelj Varcar Vakufa: (Neka han bude) „Stalno svratište onima koji dolaze i prolaze“)

MAJDAN. Ovdje je bio Vukeljin han koji je sagrađen  oko 1886.g., kada se u Sinjakovu otpočelo s kopanjem bakarne rude. U njemu su najviše konačili radnici majdana, a od 1893. i radnici talionice. Kako se s radom prekinulo 1914., zatvoren je i ovaj han.

PREVILE. Pet km pred Varcarem bio je han Nike Malića za seljake.

VARCAR VAKUF, danas Mrkonjić-Grad, osnovao je na teritoriju sela Gornje Kloke carski kizlar aga Hadži Mustafa (Bejazić) prije decembra 1590. g. 1

Među zgradama što ih je ovdje podigao Mustafaga bio je i karavansaraj sa dvadeset soba i velikim podrumom, a zvao se i musafirhana.2   Održao se do jedne provale uskoka, koji su krajem XVII vijeka spalili ovu varošicu. Ta zgrada nije više nikada obnovljena.

Krajem prošlog stoljeća (XIX stoljeća, prim. I.H.) bila su ovdje dva dobra hana.

Panorama Varcar Vakufa - s početka XX stoljeća

Panorama Varcar Vakufa – s početka XX stoljeća

  1. Han A g e  C e r i ć a, koji je držao sam vlasnik do 1930. g., a kasnije, po njegovoj smrti, han je držao njegov sin Sulejman. Kako je za njegova vremena podignut hotel, njegov je han postao prenoćište za seljake i nije više prehranjivao goste. Pred sedam godina istu je zgradu za seosko  prenoćište iznajmilo je ovdašnje Ugostiteljsko preduzeće.
    Varcar Vakuf između dva svjetska rata – doba kada su postojali hanovi i karavan-saraji
  1. Han M e h e  Že r i ć a sa dobrim prenoćištem i hranom radio je do Prvog svjetskog rata. Kasnije je ovaj han kupio Osman Medić i držao u njemu prenoćište i kafanu za težake, pa još i danas Osmanova žena drži težačko prenoćište, samo u drugoj kući, jer je ona stara porušena.
  1. ROGOLJI su selo 8 km iza Varcar Vakufa. Do 1930. radio je ovdje han Save Vukovića. Bio je starijeg datuma.

_____________

Isprava u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, broj 263. Regest Alije Bejtića

Isprava u Vakufskom povjereništvu u Mrkonjić-Gradu

Han – hana, (an, ana) m. pers. – zgrada (kuća) koja služi za svratište i prenoćište putnika. Hanovi se nalazi po gradovima i na drumovima. Veći hanovi su građeni tako da je u sredini zgrade prostrano nenatkriveno dvorište, gdje se vrši istovar trgovačke robe. Prizemne prostorije takvih hanova sastoje se od kamenih magaza sa gvozdenim vratima osiguranim od požara… (Škaljić, Turcizmi i srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo, str. 309.)

_____________

O Mustafa-aginom karavansaraju – hanu – musafirhani

O Mustafa-aginom hanu – karavansaraju – musafirhani, u ispravi o vakufljenju – Vakufnami, koja je pisana u Istambulu u između 10-20. februara 1595. godine nalazimo ove retke:

„Kada je (vakif Mustafa-aga, prim I.H.) uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini Kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava: Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan, kao i prema značenju česne izreke Muhamedove: Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu sigurno podići kuću u raju, uvidio je da je spomenuta džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja, učenom srcu, koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izrekePrvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.

Pred kadijom, Mustafa-agin opunomoćenik u vakufljenju (vakil, op. I.H.) je izjavio: „Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu, jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje svim vjernicima da u časnoj džamiji obavljaju obavezne molitve. Nakon što je izdato sultansko odobrenje, da svi vjernici, i odlični i obični, skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji. Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomenutom muteveliji…“

Odredio je uvjete pod kojima će se uvakufljeni objekti i novac koristiti i čuvati, pa kada je i u pitanju han.

U Vakufnami piše:

„Dalekovidi vakif – neka ga Allah sačuva od straha sudnjeg dana – postavio je slijedeći uvjet: Osobi koja je handžija neka se dade 4.000 akči kao glavnica za nabavku (pripremu) zobi i ječma putnicima. Spomenuti iznos neka bude vakuf isključivo za ovu svrhu. Handžija osim što mora da bude pobožan moralno ispravan i stalno nastanjen, on mora da bude poznat službenicima vakufa, naročito da uživa povjerenje hatiba i imama. Spomenuti iznos neka mu se preda iz ruku mutevelije uz njihovo jamčenje i posredovanje. Mutevelija u ovom pitanju nije samostalan. Treba da pazi da 4.000 akči koje su uvakufljne da služe kao glavnica i ne budu upropaštene. Kada handžija umre ili napusti han, posredstvom vakufskih službenika i jamaca novac se oduzima i daje  drugom i valjanom čovjeku koji ima stalno boravište (u kasabi) i neka se na zakoniti način uzme jamac.“

*

Šta su hanovi?

„Ulaskom Bosne u sastav turske države, saobraćaj je znatno porastao. Bosnom se tada mnogo više putovalo nego u srednjem vijeku. Uz glavne i sporedne drumove po selima, varošicama i varošima podizani su karavansaraji i hanovi…“

„Počev od 1462. do prvih decenija XVII stoljeća nema skoro nijednog znamenitog vakufa bez hana, a baš u to vrijeme pada razvoj naših najvećih gradskih naselja.

Hanovi su u prvm redu služili za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se i trgovalo. Kada se počela u našim krajevima piti kafa i po hanovima točiti alkoholna pića, hanovi postaju kafane i krčme. U njih dolaze ljudi iz mjesta na kafu i razgovor. Putnici donose vijesti iz raznh krajeva i pričaju svoje doživljaje s puta. I u hanovima po putevima saznaju okolni stanovnici od putnika razne novosti u kafani ili krčmi hana.“

„Iz raznih putopisa XVI i XVII stoljeća, kao i iz iskustva, znamo da je bilo različitih hanskih zgrada.

Najprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki, građeni  od brvana, kamena i ćerpiča s krovom na četiri vode, prekrivenim šimlom. Vrata su obično u sredini jedne od dvije dužih stranica i tako velika da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U zidovima je po koji malen otvor – prozor, na krovu je jedna ili više badža. Unutra je jedno ili dva ognjišta da se putnik ogrije i, ako je pokisnuo, osuši odjeću. Osim toga, nalazila s ei po koja klupa na kojoj je putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile ponegdje vješalice, ali je bilo hanova iz bez njih, pa su ih putnici sami sa sobom nosili.“

Izvori:

  1. Hamdija Kreševljaković:  Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga VIII, Odjeljenje istorijsko-filoških nauka, Knjiga 7, str. 9, 17, 135.
  2. VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine.

Dom za ljudska prava BiH: REPUBLIKA SRPSKA JE USKRATILA ISLAMSKOJ ZAJEDNICI SLOBODU RELIGIJE I OTELA JOJ IMOVINU

Ko i kako provodi zaključke Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine kada je u pitanju narušavanje i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane Republike Srpske prema Islamskoj zajednici, njenoj imovini  i muslimanima u Mrkonjić-Gradu?

Po predmetu broj CH/01/7701 u sporu Islamske zajednice Mrkonji-Grad protiv Republike Srspke, Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine je 22. decembra 2003. objavio je slijedeće:

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, na plenarnoj sjednici održanoj 4. prosinca/decembra 2003. sa sljedećim prisutnim članovima: gospođa Michele PICARD, predsjednica, g. Mato TADIĆ, potpredsjednik, g. Dietrich RAUSCHNING, g. Hasan BALIĆ, gđa. Rona AYBAY, g. Želimir JUKA, g. Jakob MÜLLER, g. Mehmed DEKOVIĆ,g. Giovanni GRASSO, g. Miodrag PAJIĆ, g. Manfred NNOWAK g. Vitomir POPOVIĆ, g. Andrew GROTRIAN, g.Ulrich GARMS, tajnik, gđa Olga Kapić, zamjenik tajnika, gđa Antonia de Meo, zamjenik tajnika.

Razmotrivši navedenu prijavu (Islamske zajednice Mrkonjić-Grad protiv Republike Srpske)  podnesenu u skladu sa članom VIII (1) (Human Rights – Ljudska prava) Sporazuma (the Agreement) Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini…, zaključio je::

Sa 12 glasova za i jednim protiv, proglašen je nedopuštenim zahtjev RS da se odbije obnovu Kizlagarina džamije.

Jednoglasno je zaključeno kako je do prijave IZ protiv RS Domu za ljudska prava RS uskratila IZ pravo djelotvornog pristupa sudu koje je zajamčeno Konvencijom  za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 6, stav 1) (čime je onemogućena u sprečavanju otimačinu svoga vlasništva.)

vcm_s_kf_repr_846x614

Panorama Varcar Vakufa sa Kizlar-aginom džamojom – desno, pri vrhu

Jednoglasno je zaključeno kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici slobodu religije čime su prekršene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 9, stav 1)

Jednoglasno je usvojen zaključak kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici na mirnom uživanju posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije,  čime je RS prekrišila taj Sporazum.

Jednoglasno je odlučeno kako je RS diskirminirala Islamsku zajednicu u uživanju njezinog pravo na slobodu vjeroispovijesti koje je zajamčeno člankom 9. Konvencije i mirno uživanje svojih posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, čime RS krši sam članak Sporazuma;

Sa dest za i tri glasa protiv,  naleženo je RS da do 31. ožujka/marta 2004. vlasništvo parceli br. 26/82-1 prenose na Islamsku zajednicu, te da se IZ dopusti ograđivanje u obodu parcele bez bilo kakve daljnje opstrukcije ili smetnji;

Jednoglasno je zaključeno da se naredi RS – da uzme u obzir sve buduće zahtjeve podnositelja za izdavanje dozvole za rekonstrukciju Kizlaragina džamije na parceli br. 26/82-1 u dobroj vjeri i da da dozvolu bez nerazumnih uvjetovanja;

Jednoglasno  – da tužena strana – Republika Srpska – najkasnije do 22. siječnja/januara 2004. ukloni sve automobile, privremene objekte sa parceli br. 26/82-1, kako bi mjesto bilo ograđeno, te spomenuti posjed vraćen Islamskoj zajednici.

Kizlar-agina - Mustafa-agina džamija  u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća - crtež nepoznatog autora

Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora

Također je jednoglasno usvojen odluka da tužena strana (RS) poduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala isplata iznosa naknade za oduzimanje zemljišta i da se ponovno procijeni njegova vrijednost na temelju današnjih cijena, ali i nova ponuda za novčane naknade za oduzimanje zemlje na parceli br. 26/82-2 s tim da nova ponuda ne iznosi manje od 20.000 KM.

Naređeno je Skupštini opštine uplata akontacije na novčanu naknadu u iznosu od 20.000 KM najkasnije do 22 siječnja 2004.

Kolobara - gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

Sa  10 glasova za i tri protiv, naređeno je da Skupštini opštine Mrkonjić-Grad isplata Islamskoj zajednici  najkasnije u roku od 22. veljače 2004. iznos od 50.000 KM (50.000 konvertibilnih maraka) putem kompenzacije za naknadu nematerijalne štete. Jednoglasno je odlučeno da RS isplaćuje 10 posto kamate ako na  vrijeme ne uplati navedene sume odštete po godišnjoj stopi od 10% (deset posto).

Jednoglasno – naređuje se Republici Srpskoj da izvijesti Povjerenstvo za ljudska prava i Ustavni sud do 22. veljače/februara 2004., a ponovno na 31. ožujka/marta 2004. o koracima koje je poduzela u skladu navedenim nalozima.

Pogled na Kizlar-aginu džamiju iz Donje Mahale, zimi, šezdestih godina prošlog stoljeća

Pogled na Kizlar-aginu džamiju iz Donje Mahale, zimi, šezdestih godina prošlog stoljeća

Kratka istorija događaja koji su prethodili ovom sporu

Kizlar-agina džamija je podignuta na zemljištu kojeg je na velikom području današnjeg grada i okoline pošteno zarađenim novcem kupio, pa uvakufio Mustafa-aga, Kizlar-aga.

Do pred posljednji agresivni i barbarski rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i Mustafin Vakuf se krunio i osipao. U Vlasništvu Islamske zajednice koja je brinula o vakufima, ostalo je u posjedu samo nešto preko dva dunuma zemlje u središtu grada uz Mustafaginu džamiju i nešto šume na obronku Lisine.

Kizlar-agina džamija je proglašena nacionalnim spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu države (SFRJ – vodila se pod brojem 59/02).

Fotografija Kizlar-agine džamije preuzeta iz prvog turističkog prospekta grada

Fotografija Kizlar-agine džamije preuzeta iz prvog turističkog prospekta grada

U novembru 1992. po nalogu srpskih vlasti koje su osigurale i minere i eksploziv, srušena je (i) Kizlar-agina džamija. Prilikom prvog barbarskog podhvata, eksplozija nije dokrajčila i minaret, pa je on stručno srušen naknadno, uz odobravanje i aplauz prisutne publike. Biva, munara je ugrožavala prolaznike i promet!

Potom je Skupština opštine Mrkonjić-Grad naredila uklanjanje ostataka srušene džamije, te odvoz materijala na deponiju smeća na Grabežu.

Mjesto na kojem je 400 godina stajao najznačajniji gradski objekat, poravnano je, pretvoreno u parkiralište automobila i smetljište.

Mjesto na kojem je bila Kizlar-agina džamija; najvažniji i najstarjiji gradski objekat  - spomenku kulture pod zaštitom države, srušile su sropske vlasti barbarskom rukom srpskih minera; i ovaj sakralni objelad dužni su obnoviti rušitelji, ali to za sada niko ne traži

Mjesto na kojem je bila Kizlar-agina džamija; najvažniji i najstarjiji gradski objekat –  nacionalni spomenk kulture pod zaštitom države, srušile su sropske vlasti barbarskom rukom srpskih minera; i ovaj sakralni objekat dužni su obnoviti vlasti RS, ali to za sada niko ne traži

Do agreseije na RBiH – važećim urbanističkim planom , na mjestu džamijskog kompleksa koji je obuhvatao i mezar, nije bila dozvoljena nikakva gradnja niti bilo kakvo narušavanje kompleksa zaštićenog nacionalnog spomenika.

Ali, nakon rušenja džamije, vlasti RS donose svoje zakone i urbanističke planove, po kojima je vakufsko preko noći oteto i postalo opštinsk vlasništvo. Srpske vlasti po hitnom postupku dodjeljuju to zemljište građevinskoj firmi uz ekspresno izdatu dozvolu  da na mazarluku gradu “privremene objekte” – koji će kasnije nezakonito postati – stalni. O svemu tome srpke vlasti nisu obavijestile pravog i jednog zakontog vlasnika – Islamsku zajednicu, čime je Islamskoj zajednici uskraćena mogućnost žalbe i sudskog postupka u traženju otetog. (Skupština opštine, u obrzaloženju Domu za ljudska prava je navela kako nije znala kome će dostaviti tu odluku, pa ju je samo istakla na oglasnoj ploči nadležnog sekretarijata. Osam dana. Sve po “zakonu”.)

džamija

Tzv. „privremeni“ građevinski objekti koji su po odbrenju srpskih vlasti podignuti na vakufskoj zemlji (na mezaru, na kojem prethodno nisu eksmirani ostaci pokopanih!!!) postali su stalni, srpski…

Preko neograđenog vakufskog zemljišta gdje je bila džamija, utabana je pješačka staza koja vodi do „privremenih“ objekata podignutih bespravno na otetom mezaru; to je najkraći put iz središta grada do birtije „Srbija“ (Србија) čija reklama strči i prkosi kroz provaliju koja je napravljena na mjestu gdje je bila džamija Mustafe-age i na čijoj se drugoj strani ponosno vihori zastava Srbije.

Grad je promijenio svoje vjekovno ime 1924. Godine, naređenjem iz Beograda.

Spomenik kralju koji nikada nije privirio u ovaj grad, podignut je bez puno otpora IZ na vakufskoj zemlji.

_MG_2041

Spomen-dom ZAVNOBiH -a – na muslimanskim kostima mezara Mečet

Starosjedici su dijelom pobijeni. Oni koji su ostali u gradu za vrijeme okupacije, služili su kao srpsko roblje. Mnogi su  rastjerani ili političkim manipulacijama i obmanama – raseljeni. Srpski nacionalisti su grad proglasili srpskim stalno šaljući poruke kako muslimani i katolici (spcijalno Bošnjaci!) nemaju šta tražiti u „sto posto srpskom gradu“.

Na lažima, falisifikatima povjesnih činjenica, sto puta ponovljena laž bi trebala postati istina pričama kako je utemeljitelj grada Mustafa-aga bio Srbin. Falsificirali su ne samo njegovo porijeklo, nego i priču kako su ga Turci, nakon što su mu ubili oca baš tu, na mjestu gdje

će kasnije podići džamiju, odveli u janičare. Baš je tada mali (Mustafa) „ćerao“ zvrk, sav se zadao u kamdžijanje čigre, kada su naišli Turci i otrgli ga i od zvrka, i kamdžije i od zavičaja. Do Carigrada je otklimao u sepetu, na konju, sav u suzama. Jah!

Niti je Mustafa-aga bio Srbin, niti mu je otac ubijen, niti je nasilno odveden u janičare.

Spomenik kralju Petru - podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji

Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji

Istina je kako Srbi ne grade, nego ruše džamije, a vakufsko zemljište otimaju i prisvajaju, što je (ozakonjena) praksa i u ratno i u mirno doba. U današnjem Mrkonjiću nema ni traga ni vakufu, ni njegovom utemeljitelju. Veliko područje Mustafina vakufa – koje je služilo svim građanima – otuđeno je. Kako je to rađeno, najbolje svjedoči primjer „barćke zgrade“ koja je podignuta na vakufskoj zemlji, i to na  mjestu gdje je bila mahalska džamija – mesdžid. Isti je slučaj i sa kompleksom Doma ZAVNOBiH-a (koji je preko noći postao dom srpske vojske!!!) koji je podignut na mezaru Mečet. I ne samo Dom ZAVNOBiH-a, nego i birtija i drugi „poslovni objekti.“ I, pojeo vuk magarca!

Nema više nekakvih tragova o Mustafa-agi kao najzaslužnijem grđaninu, a sasvim malo je ostalo i od njegova vakufa.

Stalna srbijanska zastava na "privremenom" objektu restorana "Србија"  - na mezaru,

Stalna srbijanska zastava na “privremenom” objektu restorana “Србија” – na mezaru

Džamiju nisu srušili ni uskoci Stojana Jankovića kada su pljačkli i spaljivali grad, niti ju je srušio „Švabo“ niti Italijan, a ni ustaše ni četnici u II svjetskom ratu. Četnici su samo odnijeli neko hrastove dirjeke, ali džamiju nisu dirali! Srušili su je četnici koji su poslije II svjetskog rata obrijali brade i njihovi sinovi i unuci.

mg_2294.jpg

Panorama “sto posto sroskog grada” bez ijednog traga o utemeljitelju grada – Mustafi-agi – grada u kojem je ostala šaka muslimana kojima su srpske vlasti pogazile ljudska prava, a Islamskoj zajednici uskratila pravo na slobodno ispovijedanje vjere otevši joj i vakufsku imevinu nakon rušenja najstarijeg objekta u gradu – Kizlar-agine džamije

Zbog posljednje i najgore otimačine vakufskih dobara, imao je posla i Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji nije mogao narediti RS da obnovi porušenu Mustafa-aginu džamiju, jer nije bio nadležan za događaje do potpisivanja daytonskog Sporazuma, ali postoji obavezujuća odluka Komisije za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine koja takvo što nalaže RS, odnosno Skupštini opštine, ali – niko to ne zahtijeva. Onog ko to spomene, ne vole vidjeti u „Džamatu Mrkonjić-Grad“, a rički hodža pokušava zabraniti muslimanima kontakt sa takvim.

*

Nisam istraživao koliko se i šta od ovih odluka Doma za ljudska prava ispoštovalo.

Ali, neograđena provalija na mjestu Mustaf-agine džamije, te novopodignuti objekti na mezaru na kojem se drči reklama „Србија“  i vihori srbjanska zastava, dovoljno svjedoče o svemu.

Izvori:

http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf

http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2556

VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA, Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine).

Hamdija Kreševljaković: Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1957., str. 135