Ragib LUBOVAC: BAŠTINA BOSANSKIH STEĆAKA – RADOST ŽIVOTA

ragib lubovac

Ragib LUBOVAC

Stećak – Simbol Bosne

Ne postoji neka nauka o lijepome, već samo kritika lijepog, niti postoji lijepa nauka, već postoji samo lijepa umjetnost. Za prosuđivanje lijepih umjetnosti potreban je ukus, za tvorbu lijepih umjetnosti potreban je genij, piše Kant. Prirodna ljepota jest neki lijep kamen, umjetnička ljepota je lijepa likovna predstava u jednom kamenu. Iako je stećak nadgrobni spomenik, on je u formi kuće. Genij je i na toj kući figurativnim reljefima zaobišao predstavu ružne smrti, te se alegorijom i simbolikom odlučio za lijepi život, pa se u posmatraču stećka pojavljuje radosti života, a ne tuga smrti.

«Tamni vilajet» i «prkos od sna»

Narodi koji su lišeni umjetnosti, povijesti i umnosti, piše Abdulah Šarčević u djelu Sfinga Zapada, i dodaje, ostaju zauvijek u tmini nijeme  prošlosti. «Veliki su došli na svijet da bi bili slušani, međutim, vijekovima mogu oni nestati dok čovjek ponovo ne čuje njihov govor», Parmenid. Tako «Život dahće pod stalno rastućim teretom i terorom prošlosti». Možda je samo tako u Bosni? «Kako? Zar je čovjek samo božji promašaj? Ili je bog samo promašaj čovjeka? Crv kojeg su nagazili, počinje da se izvija. To je razumljivo. On time smanjuje vjerovatnost da ga ponovo nagaze», Niče. Stoljećima na stećcima epitafom mrtvi mole žive «nemojte na stećak stati».

Od bosanske praslike Ilirije, «Zemljice Bosne», heretika – maniheja/bogumila i njihovih stećaka u njoj, egzistira dvojnost: ljubav i mržnja, «ljubav iz mržnje» ili «mržnja iz ljubavi». Osmanlijskim osvajanjem Bosne javlja se izraz «vilajet»: velika administrativno-teritirijalna jedinica, dijeli se na  sandžake, izraz i za rodni kraj, zavičaj, spominje se i u narodnim pjesmama. Nakon toga desio se masovni prelazak bosanskih heretika na islam. Potom se u naše vrijeme iz mržnje  «vilajetu» dodaje prefiks «tamni», iz ljubavi se javlja pjev «prkos». I u filmskoj umjetnosti danas dominiraju dvije tvorevine «Ničija zemlja» i Zemlja krvi i meda».nekropola

Stećak u Hodovu

Stećak u Hodovu

Nedavno izdavač sporne monografije Stećci, Ž. Ivankovik, piše «da se islam širio na maču, a kršćanstvo ljubavlju». Kada je sva vjera u vjeri, i jest i nije tako. Istine radi, kto zna koji je po redu, ali je posljednji križarski rat za Kristov grob bio, čak onaj dječački, kada su ta nedužna bića brodari Marselja povezli ka Jerusalemu pa ih, iz ljubavi, skrenuli i prodali u Egipat. Znam da je to kod nekih brzo otišlo u zaborav, a pogotovu: da je davnih stoljeća iz mržnje prema hereticima Bosne, ili rubio, ili im je stalno visio nad glavom «Damoklov mač». Doduše, danas je na sceni jedan zaokret: stoljetna mržnja prema bogumilima obrnula se u ljubav prema njihovim stećcima. Prije nasilja i pustošenja ugarskih križara, tvrdi se, da nije bilo neslaganja bosanske hereze  s katoličkom crkvom, kasnije, iz mržnje i ljubavi, jest.

stecci_u_nizu_400Od pada Bosne pod tursku vlast (1463), se u takvom ambijentu, spominju «prvi masovni prelasci na islam, koje Paul Riccaut naziva Poturicama (nevjerojatno tek) 1660-tih godina. Solovjev tu potrebu povezuje vjeovanjem Bosanaca, koji su prihvatili islam s običajima preostalim od bogumila», piše Fine V. H. Jahn. “Vevjerojatno tek», jer u drugim izvorima stoji: Turci 1435. zauzimaju utvrdu Hodidjed, gdje se oko 1460. godine razvija jezgro Sarajeva, naravno sa muslimanskim domaćim ljudima; primjera radi, za selo Knežina heretika Radenovića i Pavlovića u nahiji Olovo, stoji: «Od dolaska Turaka 1479. do prve islamizacije je prošlo svega 6 godina, tako da 1606. godine ima 81 muslimansko domaćinstvo, džamiju Sultan Selim hana…». U isto vrijeme su bili značajni pojedinačni prijelazi: brat Katarine Kosače – heretik, knez Stjepan (1454-1517), prvi na Humu, prelazi na islam i postaje Ahmed-paša Hercegović, kao i njene dvoje djece, prvi u Bosni, Katarina – Emina, i Sigismund (1450-1490), koji postaje Ishak-beg Tomašević…

Kolo-u-kamenu

Kolo

Ne bih ovdje dalje citirao velikog filozofa Ničea i ono šta on misli o religiji, ne bih ni navodio ovdje verbalne niti stvarne dokaze, izuzev skorašnje polemike jednog reditelja i jednog glumca u Sarajevu u kojoj prvi izjavljuje: «Ja mrzim Bosnu jer je Bosna zemlja mržnje», drugi prijeti… Da su ovi «mladi» oni «stari» i da su kojim slučajem živjeli u srednjem vijeku kada nije postojala nikakva estetika, gdje se umjetnost povezivala sa jeresi, kiparstvo zlom, a kazališni glumci «upregnuti đavoli», iako su talentirani bile bi im tijesne «daske koje život znače», ovako «nikom ništa». Zatim i ono što je bajato/friško ide u korpus «šejtanska posla». Tekst polemike «Iz neobjavljenog svjedočanstva Esada Bibanovića o Maku Dizdaru: povodom diskvalifikacije književnih legendi Skendera Kulenovića i Maka Dizdara…». Od krilatice «Baština je uteg na nogama, krila na ramenima» (Begić), ostade ideja koja lomi «krila na ramenima». Tako da to sve miriše na «sačuvaj nas bože»! Slično je prošao i srednjovjekovni Averroes ibn Ružd, najkrupnija figura arapske filozofije na Zapadu, Španija, «Aristotel je objavio prirodu, Averroes Aristotela». Izvršio je golem utjecaj na razvoj srednjovjekovne arapske i europske renesansne filozofije; ali je «skrenuo s pravog puta», nakratko morao u progonstvo, da bi kasnije njegove pristalice – latinske «averroeste» kritikovalo i kršćanstvo; istovremeno je živio i mladi filozof Suhravardi u Perziji, «mladi» jer ga proguta vjerski mrak, kao heretik je baštinio ideje zaratustrizma-maniheizma, kao i bosanski heretici: niti su bili pravoslavni niti su bili katolici, već dualisti. Istini za volju, bilo je nedefinisanih skupina «U gornjem toku Neretve bilo je šesnaest bogumilskih porodica, koje su bile kršćanske, ali su odbijale franjevce i pravoslavne sveštenike», F. G. Martić. Papinski izvori govore o herezi u Bosni, o manihejskom dualizmu – bog i satana, o bosanskom krivovjerju.

Ali i prije «tamnog vilajeta» u Bosni, davnih je stoljeća, i van nje i u njoj bilo i «tamnih stoljeća». U izvorima Nemanjine Srbije, XII stoljeće, protiv «lukave jeresi» stoji: «Jedne popali, druge kazni, treće progna… učitelju njihovu jezik ureza u grlo, a nečastive knjige spali». Drugi izvor ističe kako je u XIII stoljeću centar francuskih katara bio grad Toulouse, ali su njeni posljednji sljedbenici gnostičko-manihejske sekte u «Montseguaru 1243. godine, živi spaljeni». Onda su dobro prošli bosanski heretici, kada ih je 4o.ooo, dvaput kršten kralj Stjepan Tomaš 1449. godine, otimajući njihovu zemlju, prevodeći «mržnju u ljubav», a «danas» ih ini, kosti njihove i stećke svojataju, samo protjerao iz Bosne na Hum. Dobro su prošli Kulenović i Dizdar. Oni su mrtvi diskvalificirani iz korpusa nacionalnih književnosti, ali je, kao heretik Dante Alighieri 1302. živ protjeran iz Firence, a Giordano Bruno je 1600. u Rimu živ spaljen.

Radimlja kod Stoca - nekropola

Radimlja kod Stoca – nekropola

Ali da se vratimo spomenutoj heretičkoj umjetnosti stećaka – vizuelnoj. Mi neposredno saznajemo da očima možemo da gledamo. Isto tako neposredno upoznajemo i spoljašnju strukturu oka, koja sadrži uslove, njegove moguće upotrebe, te dakle saznajemo kauzalitet na osnovu mehaničkih zakona. Međutim, ja se mogu, piše Kant, poslužiti takođe kamenom da bih njime nešto razbio ili da bih s njime nešto gradio. Svrha i forma oka odgovara svrsi i formi Sunca i Mjeseca – izvoru i refleksu viđenja ili estetskih pojava, što ide u estetsku kategoriju prirode i čovjeka. «O oku sudimo da je ono trebalo da bude pogodno za gledanje«. Kant u djelu Kritika estetske moći suđenja, prezentira svoje principe a priori, iz kojih proističu teoretski, estetski – refleksivni i praktični sudovi. I drugi filozofi ističu kako estetsko potiče još iz magije i religije: sklada, reda i ravnoteže; lijepo je ono što se sviđa samo po sebi, narodski, kakvo je takvo je: primjerenost objekta prirodi subjekta…

Ako bismo Kantovu misao prilagodili umjetnosti bosanskih stećaka, onda bismo mogli kazati: treba analizirati ono što je u njima čulno i ono što je u njima umno,  a da se ipak ne pomjeraju granice kamenih simbola koje je jedna kultura kreirala, druga skrnavila, jedna otkrivala, druga prikrivala. Umjetnost se u svojoj svrhovitosti a priori upravlja prema moći suđenja u odnosu na osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva… Estetski subjektivni sudovi i moral su kao proizvod slobode pod idejom svrsishodnosti dobra i zla, koji regulišu odnose među ljudima…

Ragib - Čovjek-s-podignutim-rukama-stećak-Radimlja2Kant je, dosljedno svojoj tvrdnji o subjektivitetu kategorija i čistih zorova, agnostički negirao mogućnost spoznaje svijeta, ili «stvari po sebi» koja se tobože ne može spoznati i primiti osjetilima nego samo razumom zamišljati, kako stoji u dualističkoj filozofiji, dok dijalektički materijalizam uči da postoje samo stvari koje na datom historijskom stupnju nisu poznate, ali koje će se razvitkom nauke spoznati. Međutim, naš srednjovjekovni historik se još uvijek obrača onima koji «vjeruju zato što vjeruju».

Ragib - Ilirska-Božica-Dijana

Ilirska Božica Dijana, Opačići, Glamoč

Već je za Kanta rečeno «kako stoji u dualističkoj filozofiji». Dualizam je prastari religijski i filozofski pravac, oprečan monizmu, koji se javlja od perzijskog proroka/filozofa Zaratustre i Manija: Ormuzd i Ahriman, bijeli i crni bog, bog i satan; prema kojemu su dva principa duh i tvar, fizičko i psihičko, i njihovo prožimanje ljubavi i mržnje, u umjetnosti sižea i stila… javlja se kod Kineza, Perzijanaca, starih Slovena… i mnogih filozofa kao što su Decartes, Laibnic, Spinoza… Marian Wenzel dualizam pripisuje bosanskim bogumilima, moja malenkost i manihejima. Po toj filozofiji «Duša nikad ne umire, jer traganje i učenje samo su sjećanja». Ne «umire» ona čiji se geni u ljubavi i strasti, plodu i porodu, nasljeđuju, te progovara potsvijest. «Ne može čovjek da traga za onim šta zna – jer čim zna, nema potrebe da traga; niti može da traga za onim šta ne zna, jer ne zna za čim da traga», Sokrat. Moja malenkost je tragala za baštinom stećaka i likovnim stilom, i došla do zaključka: da stećci baštine reljefe orijentalne Asirije i domaće Ilirije, da je sadržaj iz životne filozofije, a likovna forma bosanski stil. Kada sam u vlastitom traganju spojio ova dva bosanska reljefa, oni su se odmah srodili ili preporodili i odjednom postali «blizanci»!

IFakat, nema ni potrebe čitaocima ukazivati na sličnost ova dva reljefa: kao da ih je klesao jedan kipar, ali ih je iznjedrila jedna «Zemljica Bosna» čak s vremenskom razlikom od oko 1500 godina: radi se dakle o školskom primjeru kontinuiteta bosanskoga gena – duha koji je razumljiv za svakog, i kto nije stručnjak.

_MG_5365

Detalj sa stećka u Baljvinama pod Čemernicom, okolina Varcara

Mom konceptu o stećcima «bosanski stil» su «išli na ruku» vlastita intuicija, umjetnost Asirije i Ilirije, načelo «a priori» Kanta, «transcendentalna fenomenologija» Husserla, «Estetika» N. Hartmanna, «frigijske kape na stećcima» arheologa A. Benca, «bosanski stil» na stećcima… M. Wenzel, i religijski koncepr stećaka historika D. Lovrenovića. Ovaj se potonji nekoč brani od Lubovca novinskim tekstom «Amaterizam i dekadansa». On jest historik, ali ne i historik umjetnosti, a stećci su umjetnost; ni ja nisam ni jedno ni drugo, jedino što sam u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu i na Akedemiji u Beogradu slušao predmet «historja umjetnosti» i ovih godina sam napisao udžbenik «Kijovna kultura» za učenike gimnazije, a i da nisam ništa, time gore po njega, ako ga je takav uspio «dotuči do nogu». Ali zato jesam, odbacio prvu izreku »Ttreba reći samo ono  šta se može jasno izraziti, a da o drugom treba šutjeti», prihvatio onu drugu izreku «Filozofija je permanentan, pa čak i očajnički napor da se kaže ono što se, zapravo, ne može kazati». Iako je historik vjerovao da je «njegova potonja», u monografiji Stećci, desilo se ono «Gle, noge onih koji će te iznijeti već su na pragu»,  riječi su apostola Pavla upućene Ananiju». Zarad zablude i istine, ni moja nije posljednja sve dok misao o stećcima ne pronađe samu sebe ili stećke «po sebi». U ovim se kategorijama krije podsvijest ili ono lično šta smo znali pa smo zaboravili, posredovano je ono od roditelja i preda u nama: ako djeca od roditelja i preda naslijeđuju najveći broj bolesti i zdravlja, biološke i psihološke karakteristike, sasvim je sigurno da djeca i mladi naslijeđuju i druge iskustvene i mentalne gene koji su prisutni u formi intuicije i instinkta, fenomena i metafizike koje se kao nasljedno iskustvo javlja u nama, a za koje kažemo «sjećenje». Činjenica da je Homer bio slijep, ako je bio slijep, i ako je on pjevao Ilijadu i Odiseju, govori o sjećanju, a ne o viđenju; on se u VIII stolječu stare ere sjeća Trojanskog rata iz XII stoljeće, to znaći starog 4oo godina, i pjeva zaboravljenim jezikom. M. Dizdar se vraća 800/400 godina u staru Bosnu heretika, pismu epitafa na stećcima i piše Kameni spavač. Njemački književnik Novalis «očekuje od čovjeka kao mikrokozmosa da se sjeti stvaranja svijeta, tog najljepšeg vrela ljepote».

ukras na stećkuJer kako objasniti toliku sličnost reljefa Ilirske božice Dijane iz Glamoča i stećka Pozdrav iz Radimlje – identične figurativne kompozicije sa po tri figure, s vremenskom razlikom od oko 1500 godina, već na taj način da je klesar «Pozdrava» vidio reljef «Dijane» pa prepoznao sebe u njemu, ili ga se, preko svojih preda, a pri tome mislim i na reljefe Asirije, sjećao. A zatim se reljef iz «Radimlje» u Radimlji javlja na desetak stećaka gdje doživljava izvjesne stilizacije, što znači da je ta likovna forma tu usvojena kao stil. Kao što je «prvi likovni stil» reljef na kamenu Paleta kralja Narmera u Egiptu, koji pokazuje sve crte simboličke egipatske umjetnosti; i stećci su simbolička umjetnost Bosne. U likovnim umjetnostima stil znači: stylos, pisaljka, dlijeto, «stil je čovjek»… poseban način na koji su oblici odabrani i složeni u jednu cjelinu, piše H. W. Janson.

Kreativno i estetsko

Kao što je poznato, estetska pojava postoji u prirodi, čovjeku i umjetnosti, a njeni osjeti su objektivni i subjektivni. Primjera radi, u prirodi postoji objektivna pojava: pojava duge na nebu, zelena livada…, «duga» i «zelena boja livade na nebu spada u objektivne osjete kao opažaj jednog čulnog predmeta, a prijatnost te zelene boje spada u subjektivni estetski osjet, ne očekujući da subjekt od toga ima ikakvu korist», Kant. Kao što se niti «duga» niti čulni doživljaj «zelene livade» ne mogu staviti u neki interes, oni samo što nešto lijepo reflektiraju u nama i takvu prijatnost izazivaju. Estetsko u čovjeku su pojava snova pod/svjesne prošlosti ili sjećanja, čiji su objektivni estetski osjeti praćeni životnim zadovoljstvom ili nezadovoljstvom, pa su takvi i njihovi refleksi u snovima. Mnogi umni ljudi od Aristitela do Junga ističu: svjesne i skrivene misli sadašnjosti i prošlosti djetinjstva i čovjeka, arhitipske slike tzv. kolektivnog nesvjesnog, mitološke simbole najdubleg sloja: roditelja i preda, radosti i straha, demona i mudraca, čovjek-životinja, skriveno blago, vrela i ponora… «pojava u snu». Tome dodajmo čovjekov trenutni izraz lica, grimase, slučajnosti i ono što on u svojoj priči prikriva, a prisutni otkriva, su estetske pojave.

Radimlja

Estetsko u umjetnosti je estetska pojava u subjektu posmatrača umjetnosti. Kiparstvo i reljef pripadaju likovnoj – vizuelnoj ili prostornoj umjetnosti, naš je interes ovdje kiparska umjetnost stećaka. U njima analiziramo formu i sadržaj, materijalno i duhovno, kreativno i estetsko. Stećak je objektivni trodimenzionalni kameni blok koji je obložen ili ukrašen dvodimenzionalnim figurativnim kompozicijama reljefa koje biljni ornamenti uokviruju ili ističu, te epitafima – pismom bosančicom. Naravno, pri analizi stećka mentalni subjektivni omotač je drugačiji od fizičkog objektivnog omotača. Potpuniji su i izraz i doživljaj trodimenzionalnog stećka u prirodi, kada ga subjekt, gdje je on nastao, obilazi, od dvodimenzionalnog stećka u literaturi.

stećak, reljef

Drugi filozofi tvrde kako je estetsko čovjek koji susreće samog sebe, mikrokozmos u kosmosu: sklad, red, harmonija, ritam, pokret, proporcija, te kič kao negacija estetskog;  osjećanje i estetsko ne poznaje zakon, dok logika ima posla sa zakonima razuma i uma.

Naši prilozi idu u istraživačku kategoriju: u vrijeme i prostor, broj nekropola i stećaka, oblici: ležeći, sljemenjaci i stojeći; skulptura i reljef, kamen, nadgrobni spomenici

O estetici bi «kozmolog počeo od povezanosti nebeskih tijela koja kruže po svojim orbitima i svinje ‘koja se kupa u blatu’», Gilbert. Pored pitanja pripadnosti stećaka: šta su oni «po nama», jer prosto je smiješno gdje naš historik vidi «Raj, Pakao i Čistilište», to vjeruju samo oni koji vjeruju, ali su onda za historika umjetnosti «španska sela». A propos, pita se Kant, koji je uzrok toga što je malograđanski ukus mogao da naraste do luksuza, i sumnja da to može da riješi empirijska psihologija? Nas posebno zanima to šta su oni «po sebi», šta je kreativno u njima i estetsko u nama? U prvom planu umjetnosti je kreativnost u drugom estetika. Kreativno, objektivno, materijalno ili vizualno, dakle, pripada geniju umjetnika, u drugom planu je estetsko koje pripada subjektivnom doživljaju ili subjektivnoj pojavi u posmatraču umjetnosti. Estetsko može biti, da jedan sudi na osnovu onoga šta se nalazi pred očima, drugi na osnovu onoga šta on posjeduje u svojim mislima. Prvi se pridržava slobodne ljepote, drugi pridodate ljepote, treći inspirisani tvore novu umjetnost. Prvi put se estetsko u umjetnosti pojavljuje u činu polemike grčkih filozofa i pjesnika Homera i Platona… Od tada je estetsko promjenljiva kategorija: u srednjem vijeku je «nije» ni bilo, renesansi je bila matematička perspektiva i proporcija… danas je estetsko pokret – gibanje duše u subjektu. «Da bih mogao reći da je neka umjetnost lijepa i da bih dokazao da imam ukus, važno je šta ja iz njene predstave u sebi proizvodim», Kant, to jest, kakvu duševnu, a ne materijalnu korist u predstavi stećka u sebi proizvodim; to je estetska pojava ili doživljaj u meni. U širem kontekstu to mogu biti umjetnosti: kako se i nazivaju «lijepe» likovne umjetnosti, ili pak «ružne» po tvrdnji da «kakvo društvo takva umjetnost», impresija, ekspresija ili simboličke umjetnosti u koje idu i stećci: susret subjekta s objektom stećka, kao susret sa samim sobom; inspiracija ili udisanje kulturne baštine, kao što su «Kameni spavač», Dizdar; «Stećci svjedoče jednu tragediju, ali njihove figure na njima ne kleče sklopljenih ruku u molitvi pred smrt, već pred inkvizitorima prkose», Krleža. Epitafi kao što su «Ase leži dobri junak i čo’ek», «Ja sam bio što ste vi, vi ćete biti ono što sam ja»…, izražavaju filozofiju života i smrti; i na kraju moralni sud – čovjekov duh koji mora biti slobodan, koji razlikuje dobro od zla, te to kako se u Bosni suprotstavlja dualizam «tamni vilajet» i «prkos od sna».simboli

Simboli

I na kraju, Bosna jest zemlja bogata religijama; ona je istovremeno i na periferiji i u centru, te je njena svrha i sudba da spaja dvije kulture Istok i Zapad, pravoslavlje i katoličanstvo. Otud je «trn u oku» i predmet svakojakog svojatanja. Nije slučaj što su i danas u religijskom konceptu stećaka traži ne ono šta su oni «po sebi», već ono šta su oni «po inima», pa se «na nekom reljefu stećka nudiBogorodica sa malim Isusom», ali se to ne pokazuje niti dokazuje. I religijske umjetnosti ranokršćanska, romanika i gotika jesu simboličke ali strogo propisane, na nivou zanata i ilustracije, zbog toga ih estetičari danas zaobilaze. Naravno da je kršćanstvo mnoge simbole preuzelo iz paganske umjetnosti: u prošlosti je Djevica iz Zodijaka predstavljena na drevnim crtežima kao žena koja doji dijete; Devaki s malim Kršnom i Izida s malim Horusom, ne razlikuju se od Madone Marije s malim Isusom… Primjera radi, «tek je u VIII st. za datum rođenja uzet 25. decembar: rođendan Mitre, Ozirisa i drugih solarnih bogova». Ovi sunčani mitovi i religijski simboli, koji se vječito ponavljaju, s različitim imenima, ne mogu proći nezapaženi kod onih koji se bave izučavanjem religije, (Eni Besan), istine radi, sve to, po prirodi, može biti nepoznato vjerniku, te da bi se takvi simboli mogli pojaviti i na bosanskim stećcima, onda možda takav koncept u jednodimenzionalnom medijevalnom miljeu bi bio slijep za širi kontekst, kao što je to kod našeg historika, i ne bi bio smješten u kliše jedne religije.

Stećak "Kule" - lov, reljef, kamen, Zgošća, Kakanj

Stećak “Kule” – lov, reljef, kamen, Zgošća, Kakanj

U kulturi starih naroda ili umjetnosti «djetinjstva čovječanstva» Egipta, Indije, Mezopotamije, kao i u staroj Bosni i Humu trajale su simboličke umjetnosti koje za svoj izraz upotrebljavaju motive kao različite simbole «kamen, životinje i krug» (Jung), čije porijeklo mogu biti podsvijest, snovi i mit. Simbol jedne ideje je predstava po analogiji u odnosu prema nagonskom sadržaju podsvjesnog «nešto za nešto»: ukrštanje dva trokuta jest šestokraka zvijezda jevrejski sinbol, križ/krst hrišćanski/kršćanski, ovca je čovjek, pastir je Bog. Šahovnica je indijsko-perzijska misaono-ratna igra, «šah mat» kralj je mrtav; i «svastika», znak u obliku grčkog krsta sa slomljenim krajevima pod pravim uglom, kukasti križ, je jedan od hindusko/perzijskih religijskih simbola, kojeg su nacisti preuzeli. U umjetnosti su se iz davne prošlosti gotovo nametnuli širi motivi za šire simbole: Budistički hramovi Indije, Egipatske piramide, Akropolja Grčke, Kremlj Moskve, Stonhedž Engleske, piramide Maja i stećci Bosne. Sadržaji na stećcima su, bez bogova, svetaca i anđela: kola, lov i turniri; uži motivi i simboli na stećcima su: spirale, rozeta, krug, križ, polumjesec, zvijezda i svastika; najljepši stećak «Kule» je sa 12 lunarnih simbola.

Ragib Lubovac

Sarajevo, 12. 01. 2012.

Postskriptum: o kiparu stećka «Kule» pa i o tome kada je klesan i čiji je, se ne zna. Možda i zato što su na Ploči Kulina bana sličnih 6 lunarnih, a na zadnoj strani stećka «Kule» 12 junarnih simbola, «neki su mislili da je to stećak Kulina bana (1180-1204?). Arheoleg Ćiro Truhelka smatra ga spomenikom bana Stjepana Prijezde (XIII stoljeće)». Danas se iz tih razloga vrše daljnja istraživanja, te da se, kod nađenog kostura u Zgošći ide na DNK-analizu. Ideja da se stećak «Kule» postavi kao javni spomenik u Sarajevu, kao i figurativni spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, ide u estetsku i etičku kategoriju.

Napomena (I.H.):
Ovaj tekst poslao mi je osobno naš Ričanin – Varcaranin Ragib LUBOVAC – Čelebija kojeg sa radošću i zadovoljstvom objavljujem.
Napisao mi je: “Već tri godine pišem o stećcima, vjerujem u svoje tvrdnje, ostali šute. Svi historičari traže bit stećke na zapadu i sjeveru, ja na istoku i tlu.”
Likovno i publicističko umjetnikovo stvaralaštvo crpi nadahnuće u stećcima i bašlucima. Jedan od bašluka Ragib je izvajao svome r. ocu Halilu, a nalazi se u Ričkom mezaru…
Ragib Lubovac živi i stvara u Sarajevu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: