PUT U LISKOVICU I VLASINJE 1992. I DVADESET GODINA POSLIJE – POBJEDA DOBRA NAD ZLOM

Ovo je dokumantarna reportaža o jednom opakom vremenu i zlim ljudima koji su počinili veliko zlo finim i nedužnim mješanima Liskovice i Vlasinja, te Bareva, oklnih sela i Jajca u junu 1992.

Gostoljubivi mještani Liskovice i Vlasinja su često dočekivali u svojim selima i u svojim kućama ugošćavali ljude za koje su vjerovali da su im prijatelji. Pokazalo se  da su bili gostoprimljvi prema svojim budućim napadačima i katilima koji su pojavili u uniformama srpske milicije iz Mrkonjića u maju i  junu 1992.  – i svim oružjima mučki napali ova sela ubijajući nedužne ljude, rušeći im kuće i bogomolje – uništavajući sve ono što su decenijama tekli i stekli svojim rukama, uvijek bivajući pastročad za mrkonjićku Općinu. Palili su ćak i hambareve, ubijali životinje, iz podruma iznosili rakiju. Kasnije su se zavratili u ova sela i opljačkali ih, pa porušili i spalili. Prisjela im je gozba na Barevu.

Na prste jedne ruke su se mogli izbrojati radnici iz Liskovice i Vlasinja koji su se zaposlili u  poduzećima ili ustanovama u Mrkonjiću.  (Jozo Jupek, Branko Škarica, Mujo Durek.) Nije ih moglo zapasti od Baraćana…

Pa ipak, ti su ljudi trpjeli nepravdu i šutjeli.

Zavrni bi rukave i radi od zvizde do zvizde na škrtoj zemlji. Brinuli se o blagu. Borili se da im čeljad nisu gladna, gola i bosa. Sa svojim susjedima su se uvijek dobro slagali i međusobno su se ispomagali, bez obzira koje vjere bili – uvijek Bogu se moleći.

Odlazili su u inozemstvo na rad u Hrvatsku i Sloveniju, Austriju, Švicarsku. Podizali svoja domćinstva, izgrađivali svoja sela!

Edina Praćalić – izbjeglica, ali i povratnik u Vlasinje

Koliko držali, a i danas drže  do svojih gosta i do svoga gostprimstva – neka posluži i ovo svjedočenje.

Uoči dolaska svojih dragih dostova, kao i pred svadbe i pireve, pred bajrame, pred bodnju bikova…, vlasinjske bi cure i žene oribale o oprale kaldrmu i prostirale avlije ponjavama i  bosanskim šarenim ćilimima.

Kao učitelj, bio sam nekad i varen i pečen u haman svakoj liskovačkoj kući, zajedno sa pok. vlč. Markom Šalićem, svećenikom. Često smo posjećivali i Vlasinje. Upamtio sam ih kao dobre domaćine, vesele ljude, usprkos tadašnoj sirmaštini i zabačanosti…

Taman kada su malo dahnuli dušom, kada su se osovili na svoje noge, kada je do Liskovice i Vlasinja stigao asfalt, dovedena struja,…, kada je u Liskovici izgrađena nova škola, a u Vlasinju ambulanta i džamija, na ove ljude sručilo se zlo koje nisu ničim zaslužili.

Karakteristična je izjava Muje Praćalića koji kaže kako nije mogao povjerovati da je moguće takvo zlo koje je doživio od svojih dostova – jer da bi on prije ubio sebe nego drugoga, prije bi svoju kuću zapalio nego tuđu – ako bi bio primoran. Tako mogu razmišljati samo najmoralniji ljudi, Dobri Bošnjani.

I, nakon svega – Mujo kaže da ne mrzi, čak niti doktora Luku Čulića u kojeg mnogi upiru porstom kao krivca za zlo koje ih je zadesilo. Mujo bez imalo zlobe priča o poslijeratnom susretu sa Čulićem nadomak popaljenog i porušenog sela kada ga je doktor Čulić  ushićeno, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, upitao: “Gdje si Mujo!”

Mujo Praćalić: U mom sercu nema ni truna mržnje

Vrativši se iz progonstva u svoje porušeno selo, Mujo Praćalić kaže kako to što su drugi uradili njemu, nije njegova nego njihova stvar; on nema ni trunka mržnje u sebi.

Nisu li to riječi  pravih Bogumila, naših zajedničkih predaka, nije li Mujo Praćalić istinski predstavnik svih Dobrih Bošnjana! Nažalost, niko nije odgovarao za nesreću, ubojstva, progon, paljevinu i rušenje u Liskovici i Vlasinju. Da pače, propaganda čini svoje – pa ispada kako su Vlasinjci napali same sebe, kao i Liskovčani, Jajčani,  Sarajlije, te kako je na Barevu nad napadačima izvršen zločin – kada su – nakon obilate gozbe, pijanke i šenlučenja – krvavo platili svoj krvavi pir. Čak su zločincima i spmenike dizali da bi umirili javnost i njihove roditelje! Ko progovori o tom zločnu, neprijatelj je srpskog narda, a neprijatelji  nisu oni koji su ga gurnuli u zločin, niti oni koji su ga počinili i koji ga jašu decenijama!

Kada su potekle bujice izbjeglica iz Liskovice Donje i Gornje, Vlasinja, Kovačice, Bareva, kada su unesrećeni ljudi pristizali u Podmilačje, tada sam bio gost-izbjeglica iz Mrkonjića-Varcara  kod fra Pere i fra Marka u Župnoj kući u Podmilačju, tako da sam bio u prilici vidjeti te unesrećene ljude, mnoge poznanike i rpiajtelje,  koji su – najčešće bez  igdje ičega –  napuštali svoja lijepa sela, svoj zavičaj, zaprepašteni krvavim pirom koje su im priredili njihovi dotadašnji patvreni prijatelji i dostovi. Mnogi, poput Muje, poželjeli su da su ubijeni, nego što se moraju potucati po tuđem svijetu.

Nakon što su banitelji Jajca u jednoj akciji iznenadili i razbili mrkonjićke četnike na položaju iznad Bereva odakle su danima tukli Jajce i okolinu – nakon zla koje su počinili u Vlasinju i Liskovici  – slučajno sam imao priliku obići Barevo, Liskovicu i Vlasinje i uvjeriti se u razaranja i pustoš, te u istintost priča izbjeglica.

O tome svjedoče video-snimci koji su vam na raspolaganju.

Biskup Banjalučki msgr. Franjo Komarica sa povratnicima u Liskovicu

Dvadeset godina kasnije, opet sam se zavratio u meni draga sela među fine i gostoljubive ljude među kojima je mnogo mojih prijatelja i poznanika koji su se vratili na zgarišta koji na papelu ruševina i zgarišta obnavljaju svoja sela.

Radostan sam što se Lsikovčani polahko vraćaju i uz pomoć hrvatske Vlade i svojim rukama obnavaljaju svoje selo u koje masovno dolaze o Sv. Iliji.

Vlasinje je potuno obnovljeno, a gradi se i dalje; povratak je 110 posto – kako reče imam Vlasinjski Ahmed ef. Hadžić jer je natalitet u ovom selu veliki, pa izgleda da sada u Vlasinju ima više stanovnika nego prije rata.

Dopušteno mi je da se popnem na jedan od munara nove džamije koja se ne bi postdijela ni Stambola.

Vlasinjska nova džamija sa dvije munare – “švicarskom” i “austrijskom” – nazvanim po vlasinjskim vakifima koji su pare zaradili u Švicarskoj i Austriji

Prije dvadeset godina bio sam na munari zapaljene, tek izgrađene vlasinjske džamije.

Nikada neću zaboraviti taj strašni prizor paljevina i ruševena u pustom i tužnom selu. Kada sam se sredinom juna 1992. našao u zapaljenoj dažamiji u Vlasinju, tada sam tamo vidio i nagorene tespihe. Među njima bio je i jedan, rađen rukom nekoga Vlasinjca; bio je među onima koji su nagorjeli, ali nisu izgorjeli, pa sam ga ponio i godinama čuvao kao svoju hamajliju i simbol stradanja nedužnih ljudi, a posebno muslimanskog naroda.

Dvadest godina kasnije, pred mojim očima, sa nove munare –  potpuno je novo lice Vlasinja. Ni taj prizor neću nikada zaboraviti.

Vlasinje je danas dio jajačke Općine i živi slobodno.

Liskovačke izbjeglice na misi o Sv. Iliji pokraj novoizgrađene kapele; obnova crkve još čeka

Od Liskovice dijeli ga tzv. entiteska linija koju ni Liskovičani ni Vlasinjci ne priznaju, kao ni ja sam. Jer, prijateljstvo zasnovano na ljudstvu, na međuosbnom poštivanju i uzajamnom ispomaganju, na bogoštovlju – niko ne može zatrti, niti udariti međe među dobrim ljudima.

Sve to je  temelj Bosne koji sumo imali i koju, zahvaljujući ovim i ovakvim ljudima, Dobrim Bošnjanima – nećemo izgubiti.

Nikad!

Prvi povratnici u Liskovicu i Vlasinje – s njima je i Edina Praćalić

***

Napomena:

Po već ustaljenom običaju – nakon iznesenih dokumenata u javnosti, pa tako i ovih video-snimaka o počinjenom zločinu nad nevinim ljudima, a po metodi zamjene teza – dugo godina sam predmet raznih ooptužbi i vrijeđanja.

Niko nije osporio ono što perom i kamerom pokazjujem.

Stoga mnogi pokušavaju osporiti mene kao osobu.

Da se ne bi zahmetili, evo priznajem kako sam JA, niko drugi, krivac za rat, jer sam zavadio narode bivše Jugoslavije i nahuškao ih  jedne na druge, naveo ih na zločin, genocid, progon, urbicid…

Priznajem kako sam JA i niko drugi – imajući na raspolaganju odgovarajuće planove, oružje i logistiku – izložio pogibelji i strašnom teroru stanovnike Mrkonjića – Varcar Vakufa – katolike i muslimane, te ih prislio da napuste svoja ognjišta; također priznajem da sam to isto učinio u Liskovici, Vlasinju, Barevu, Jajcu i svugdje gdje sam mogao i stigao, te da sam ta mjesta spalio i porušio. Opljačkao sam sve što mi je došlo do ruke, pa tako i svoju kućicu u Podšiljku koju sam potom zapalio, pa srušio. Pobio sam i neke u Bjelajcu koji su pokušali prigrabiti više plijena nego što ih od pljačke nakon “pada Jajca” pripadalo. Pohvatao sam komšije i psolao ih u logore na Manjaču, pljuvao ih kada bi ih dovozilo da se okupaju i vide svoje, dizao tri prsta, govorio im “balije” i “ustaše”. Ugledne građane natjerao sma da čiste čaršiju, da hrane krmad na ekonomiji kod Liskovice, tjerao ih na kuluk na izgradnji vodovoda do Trijebova.

Počinio sam i zločin u Oborcima nad Bošnajcima i Hrvatima!

Jer, ja sam mudžahedin, funademntalista (вундаменталиста) ustaša i četnik – zločinac kakvog majka nije rodila.
Kriv sam jer sam u godinama. Star. Ružan.  Neka me je stid i sram i zbog toga!

Kriv sam i za neimaštinu i bijedu koja je poslije rata pogodila sve narode i građane!

Priznajem da sam se silno obogatio na nesreći  naroda i građana RBiH. Nikad mi dosta para i vlasti.

Panorama novog Vlasinja

Sa grupom povratnika u Donjoj Liskovici

Priznajem da me je stid izaći među ljude, a posebno me je stid što sam hodam ulicama po mom rodnom gradu Varcaru u kojem sam bez donacija i ičije pomoći obnovio svoj oteti i devastirani stan, te što sam ogradio svoj mali posjed u Podšiljku. Kriv sam što sam se opirao svakoj vrsti vrijeđanja, provokacije i napada.

Kriv sam za bijedu i neimaštinu koja je poslije rata snašla narode i građane. Kriv sam i što sam se preko svake mjere obogatio na grbačama usnesrećenih!

Na osnovu svega toga, lahko je zaključiti kako je i ova reportaža čista laž jer sam sve izmislio u svojoj glavi i sve to snimio i montirao kako bih podmetnuo svoja zločinstva nedužnim ljudima.

Naravno, sve ovo izneseno priznajem pod jednim uslovom – ako neko demantira i jedno slovo ili jednu sličicu iz ove  reportaže!

Reportažu o putu u Liskovicu i Vlasinje možete vidjeti otvaranjem ovog linka:

6 komentara (+dodaj svoje?)

  1. azra
    Nov 02, 2012 @ 00:27:03

    Hvala ti Ibrahime na ovom vrijednom i divno i dobro uradenom videu…ko se prepoznao me3du zlocincima…taj je i reagovao..a nista ne moze pogoditi kao istina…narocito ona koje se bojis i koja ce te obiljeziti i progoniti dok si ziv…ja samo ne mogu shvatiti dobrotu pojedinih Vlasinjaca kad kazu da nikoga ne mrze…nek mi Allah dragi oprosti ali ja ih mrzim iz dna duse..najgore je proslo znam…ali ni ovo nije zivot za mnoge od nas razbacane po svijetu…tudin ovdje a tudin i tamo….u najgorim i najljepsim trenutcima daleko smo od svojih najdrazih…pa kako da im oprostim kako da zaboravim i ne mrzim?nismo sveci…ljudi smo i zivimo nas ljudski zivot sa svim svojim slabostima i vrlinama…

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Nov 02, 2012 @ 11:34:26

    Hvala Azra! Umjesto mržnje, inzistirao bih na pravdi. Nekažnjeni zločin će se ponoviti. Vi se možda sjećate priča naših starijih koji su prepoznavali četnike na ulici, u preduzećima, pa čak i u Savezu udruženja boraca NOR-a.
    Starija sam osoba, pa se jećam tih priča, a mogu navesti čak i imena takvih.
    Dakle, i u Drugom svjetskom ratu se zločin isplatio mnogim kako amnestijom nakon što su obrijali brade 1945. Tako i nagradom zaposlenjem,prvilegijama, dobrim penzijama, dok su Vlasinjci, naprimejer – koji nikome zla nisu učinili nego su pomagali susjede I komšije – “gledali odakle se vedri”.
    Ko je od žrtava mogao i htio ili smio tražiti pravdu za zločince? Malo ko!
    Poslije ovog zadnjeg rata i agresije na RBiH, nakon genocida i urbicida, progona…, historija se ponavlja, u još gorem izdanju.
    “Slobodna Bosna” je pisala, a to nije niko demantirao, kako se Bosnom slobodno šeće oko 20.000 ratnih zločinaca, manjeg i većeg kalibra, nalogodavaca, a i izvršitelja. Pravda ih vjerojatno neće stići. Zato se i onaj mrkonjićki doktor, inače jedan od osnivača SDS-a i član Glavnog odbora SDS-a BiH, te predsjednik lokalnog mrkonjićkog SDS-a može smijati u lice Vlasinjcima kada ih – poput Muje – sretne u Vlasinjskoj glavici u lovu – gdje je dolazio i prije rata, i za vrijeme rata (vjerojatno, takvima ne smeta oklna pustoš i ruševine bez ljudi, njihovih iskrenih dostova!) jer za njih je zločin nad nedužnim ljudima tradicija. Takvi nemaju ni malo griže savjesti.Jer, to nisu ljudi, nego izrodi. Takav će “preko panja” izreći ono: “Đe si Mujo!” što to tumačim i ovako; “Zar si Mujo uspio spasiti glavu i preživjeti izbjeglištvo! Zar si se vratio?”
    I još, što je još gore – taj lovac zna da mu ni dlaka s glave neće faliti zbog toga što je na prijatelja Muju poslao SDS-ovu miliciju i vojsku.
    I, glede Muje, mrzio on ne mrzio, lovac je slobodan, i on je i dalje u lovu. Njega neće kažnjavati Mujo, jer to je posao nadležnih organa,a nadležni organi… Stoga je lovac danas kao i prije u lovu (samo) na divljač, sutra na ljudske glave, kao što je to radio i jučer.
    Zaborav, je najveći neprijatelj Bošnjaka i svih onih koji imaju merhameta prema zlikovcima.
    Nema pomirenja bez pravde.
    Kada pravda bude zadovoljena, i mržnje će biti manje, a biće više poštivanja.
    Vidite, Azra, nije meni bilo lahko ni snimiti ovaj video, otići iz Podmilačja preko Bareva i Kovačice do Valasinja, vidjeti sav taj užas, pustoš i – što je najgore – ona dva Liskovčanina ubijena sjekirom i ostavljena pokraj puta sa prosutim mozgom! To je strašan prizor koji me progoni i nagoni na mnoga pitanja na koja ne znam odgovore.
    Vidjeti te puste kuće, bez dragih gostoprimljvih ljudi, mnogih znanaca i prijatelja, koji su svoje gostoprimstvo i merhamet (nemržnju) skupo platiili, nije također bilo lahko. Kako je tek bilo njima!!!
    Uz sve to, malu grupu posjetilaca u kojoj sam i ja s kamerom bio – mogla je je iza svakoga grma dočekati četnička banda i “osvetiti” zločince…
    I još gore, svi su moji ostali u Mrkonjiću, bojao sam se odmazde, ako su živi… Bojao sam se i za ostale sugrađane, a i nevine ljude diljem Bosne. Strašne su vijesti sustizale jedn adrugu. Iz Baljvina se potmulo dopirale detonacije granata… I tamo su došli zli ljudi iz Bočca (potomci onih koji su poklali Dizdare I kapetanoviće) i pokušali granatiranjem sela zavaditi komšije i susjede.
    Ali ko te pita za takve stvari, ti si proklet što svjedočiš istinom o zlu da se ne bi zlo ponovilo.
    Kada dođem u svoj rodni grad, nakon svega, dosta ljudi mi prilazi i pozdravlja, ali ja i poprijeko, krvnički gleda; to je sve, prepostavljam, uz nepravdu koja mi se čini, zbog toga što svjedočim istinu i inzistiram na pravdi.
    Novokomponirane građanke i građani, su me i napadali, i obeshrabrivali na povratak; za sve što su ONI učinili, KRIV sam ja.
    Ne jednom, rečeno je i napisano, poručeno, jasno I glasno – kako je svako dobrodošao u taj grad osim mene. Kada me ugledaju kako dignute glave prolazim gradom, znaju reći, a i napisati: “Vide Alilovića, sveta neđeljo, kako ga nije stid srpskoga naroda doći vođe! Sto voda ne mere oprati njegov crni obraz!”
    To je klasična zamjena teza!
    Meni se to ponavlja kao na tekučoj traci, ne samo od novokomponianih građana, nego i od njihovih žrtava koji su s erasuli po bijelom svijetu. Ali, kada bi me takvi poštovali i voljeli, pitao bih se šta to nije u redu sa mnom. Nažalost, takvih koji se ne pitaju je dosta među nama
    Pripremajući oaj video, naiđem u svojoj arhivi i na izjavu tadašnjeg borca Armije Rasima Heganovića koji nakon zločina u Oborcima poručuje četnicima – i to pimenice – da će ih stići pravda i kune se da će to tako biti.
    Danas se Rasim Hegenlvić ne sjeća tih svojih riječi i njemu je je sasvim normalno sjedjeti i pitii s četnicima, a kada takvi mene provociraju i prijete mi, on s esolidarizira s njima. Čak šta više, pismeno potvrđuje kako sam ja nepoželjan u svome rodnom gradu, jer, eto, ukazujem se sa zasavom sa ljiljanima. I još mi prijeti da će upotrijebiti sva sredstva ako zucnem o njegovo prevrtanluku.
    Da završim!
    Tu, na mome Blogu je i tekst sjećanje na Mersada Berbera pod naslovom: „Naslikaću Guernicu Bosne”. Tvrdim – Vlasinje i Liskovica su naše Gurnice.
    Kadrovi iz videa koje su snimljeni u Vlasinju i Liskovici su praktična, filmska kopija onoga što je Picasso nacrtao nakon bombardiranja toga španjolskog gradića od strane Fracovih saveznika, nejmačkih avijatičara.
    Sve sa te Picassove slike vidio sam toga junskog dana u Vlasinju i Liskovici. I još gore i stravičnije. I, gledaću sve dok zločinci ne budu kažnjeni.

    Komentariši

  3. Culina
    Nov 04, 2012 @ 13:03:42

    Svaka ti cast Ibrahime i hvala ti puno na ovom videu je si mi oca snimijo koji je nazalost umro a nije ga uspjeo pogledati , sve mi je ovo poznato iz njegovih prica a sad sam po prvi puta i vidijo i ovaj video hvala hvala sta drugo reci ah onaj kojem ste prvo pitanje postavili na samom pocetku to je moj otac hvala i lijepi pozdrav -:) -:)

    Komentariši

  4. bedrudingusicBedrudin GUSIC
    Nov 08, 2012 @ 12:35:54

    Cjelovita, dokumentarna i nadasve profesionalno ispricana prica o Vlasinju. Drago mi je da sam dio iste, makar u nekoliko sekundi, putem video snimka. Hvala Ti, Ibrahime!

    Komentariši

    • stipo
      Dec 17, 2015 @ 08:29:58

      veliko hval gospodine ibrahime zahvaljuje ti stipo bilogrević stvarno sve što sipisao i objavijo je istina samo je šteta da nisi još prikazao malo bilogrevića selo

      Komentariši

  5. stipo
    Dec 17, 2015 @ 08:10:57

    veliko hval gospodine ibrahime od stipe bilogrević

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: