TAKO JE GOVORIO MERSAD BERBER: NASLIKAT ĆU „GUERNICU“ BOSNE

Zabilježeno u Frankfurtu početkom juna 1993.

U umjetničkoj galeriji „Hoeppner“ u središtu Frankfurta, kod Alte Oper – 27. maja (1993.) je otvorena izložba Mersada Berbera pod nazivom „Piero della Franceska – sjećaš li se Sarajeva“. Berber se predstavio  sa 60 slika iz svoga ratnoga Sarajevskog dnevnika.

„Kada sam se našao“, što ono Meša Selimović kaže „više ne u Sarajevu“, kada sam počeo crtati pod tuđim nebom i pod tuđom zvijezdom  Sjevernjačom, moram kazati da sam svoje uzvišene stvaralačke dane doživio stvarajući scenografiju predstave Gundulićeva „Osmana“ u režiji Georgija Para. Tada sam počeo sanjati jednog bijelog konja na nekom plavom nebu i neku curicu koja je bila među lutkama iz predstave „Osmana“. Čitava ova izložba je posveta bosanskom konjiću, sa onih nekih naših bosanskih ispaša, kojih sada više nema, ali kojih će biti jednoga dana. Mogući su i ti moji mali bijeli konji  sa makete iz dubrovačke predstave „Osmana“ – da i oni dođu na one naše meraje, one naše Bosne…“ reći će umjetnik o svojoj izložbi koja je otvorena do 10. jula.

„Kada sam se pripremao za ovu uzložbu, rekao sam sam sebi; neću početi sa teškim faktografskim detaljima tragedije Bosne i Sarajeva, svih tih gradova i sela tragosa bosanskog. Jer ja sam prije rata napravio veliku izložbu u Zagrebu, sa motivima čuvene hronike o Sarajevu Mula-Mustafe Šefki Bašeskije. Te mirakule, ta raspeta tijela, uopće jedno stradanje ljudskoga tijela, bila su tada moja tema. Kao da sam predvidio dolazeću katastrofu Bosne. Kao da sam predvidio „Splav Meduza“. Sva je ta izložba odsjaj ljudskog bola, neko pretkazanje onog strašnog što se danas događa kao posljedica zločinačkog mota kojeg je uzeo SDS da bi zločinačkom apokalipsom obilježio meni najdraže Sarajevo i meni najdražu Bosnu. Slikajući svoj ratni dnevnik, u meni se deslilo nešto pa nije pobijedio taj crni naturalizam koji je kao pretkazanje bio na velikim slikama inspirisanim Bašeskijinom hronikom“, kaže Berber i nastavlja:

„Pred rat ja sam punih šest godina radio svoju testamentalnu slikarsku temu pod nazivom „Odlazak u Skender Vakuf“. Kada sam zadnji put bio na Vlašićkoj visoravni, nešto mi je govorilo da zadnji put gledam Banju Luku, oca, majku, njene tapiserije. Pamtim Vlašićku visoravan, vjetar, prtinu, zavjetrinu punu snijega. Taj opus je opus slika bijele boje. Anđeoske, metafizičke bjeline. One su izgedale kao onaj red prekrasnih bijelih nišana pred Begovom džamijom koje sam gledao idući u kafanu moga prijatelja Piketa Mujkića. Jedan od tih nišana je nišan velikog bosanskog barda, pjesnika Mirze  Safvet-bega Bašagića koji je znao kazati; „Nama muslimanima opstati – znači pobijediti sudbinu“. Moramo imati nadu da će Bosna opstati. Ako ima Boga – i Bosne bi moralo biti. Bosnu bi trebalo zaštiti jer je ona, Bosna, najveći moralni prekršaj koji je savremeni svijet napravio. Sarajevo i njegovi branitelji, a to vrijedi i za Tešanj, Gradačac, Maglaj koji ovog trenutka krvari, opsjednuto naše Goražde, ispisuju priču o tragičnom mitosu, priču o veličanstvenim ljudima, vitezovima koji svoju Bosnu natapaju krvlju da bi sačuvali djedovinu.“

Ovo je uvod u razgovor sa velikim umjetnikom koji  svojim djelom dostojno predstavlja svoju zemlju Bosnu, čijim je pejsažima, ljudima, poviješču…, inspirirano Berberovo veliko umjetničko djelo.

Eurobosna: U tuđini, daleko do Bosne, danas živite, stvarate, otvarate izložbe. Treba li kazati da je tema i ove izložbe Bosna?

BERBER: Moja nova izložba koju ću napraviti do proljeća biće u znaku reinkarnacija nekih slika koje su, nažalost, ostale u Sarajevu, jednog od mojih najgrandioznijih opusa, a to je povratak i put u „Skender Vakuf“.

Naime, to je moj jedan testamentalan ciklus posvećen malom bosanskom konjiću koji iz šumskih revira izvlači drvo, a u suštini to je jedan kolaž o jednome trpljenju, jednom mukotrpnom životu na tim prostorima. Obilježen je jednim potpuno novim slikarstvom, bijelim slikarstvom, jer je čitav taj ciklus slikanje bijelog u bijelome. U čemu je stvar? Ja sam se zateko u doba velikih prtina, snjegova, na Vlašiću. Zapravo, te bijele krajiške visoravni, te prtine, obilježile su i pretvorile moje slikarstvo u nekakvu tišinu koja mnogo sliči i podsjeća na jednu od slika fra Gabrijela Jurkića na kojoj je jedna velika visoravan pokraj Livna, gdje fratri, ubogi franjevci, prolaze zavijani snijegom, odjeveni u svoje smeđe habite. Taj opus sam radio nakon skoro trideset godina profesionalnog rada poslije Akademije. On je sumarum mog iskustva o Bosni i njenom pejsažu. Jednoj sintezi onoga što sam ja smatrao da je habitus Bosne. Čak i ta gama koja provijava kroz bijelo, bež, boja je naših zobanica. To jedan vrlo škrti kolorit sveden, kao i sam život, na nekoliko osnovnih tonova i osnovnih elemenata. Jedan vrlo reduciran kolorit, tako da nema ništa od onog klasičnog Berbera koji je imao simfonije plavoga, crvenoga, žutoga. Ovo je Berber koji slavi moguću pobjedu lijepoga nad silama tmine i zla. Taj trijumf  jedne nove, vjerovatno postmoderne estetike koja slavi dobrotu, a ne sarkazam ili zlo ili citate rata ili nasilja. Moja je izložba povratak u jedan raj, koji je, zapravo nekada bila Bosna.

EUROBOSNA: Odlazeći iz Sarajeva, Vi ste ostavili svoj golemi slikarski opus. Dio je zakopan, dio raznesen. Umjetnik, međutim, u duši nosi svoja ranija djela. U tuđini ćete sigurno imati priliku da neke svoje ranije slike ponovno oživite.

BERBER: Počeo sam jedan svoj intimni zapis pod radnim nazivom „Dnevnik jednog emigranta“. Kad sam sletio sa norveškim transporterom sredinom ljeta u Zagreb, ja sam osjetio da je bespovratno nestalo moga dragog Sarajeva, te panorame, zapravo onog okružja i onih prizora koji su činili moj život.  Kada je neko jednom ušao u atelje Degaa, pa ga je upitao: „Majstore, što će vam ti komadi zemlje, krhotine kamena, komadi stare malte?“, on je rekao: „Vidite, to su pejsaži Bretanje.“ To je bio moj prvi osjećaj koji sam imao dok sam radio „Osmana“. Kada sam sletio u Zagreb, imao sam u jednoj kesi četiri-pet dragih kistova. To je sve od instrumentarija u mom ateljeu koji se sastojao od nekoliko hiljada raznih alatki, dragih knjiga, moj cijeli opus koji broji oko tri hiljade slika, mojih ponajboljih platana. I da bude paradoks još veći, ostala je u Sarajevu jedna od tih velikih slika, „Splav Meduze“, posvećena francuskom slikaru Žirakou, koja simbolizira svu onu patnju. Tragedija, to je opće mejsto bosanske povijesti.

Nacrtao sam jednu prekarsnu djevojku, djevičanske, astalne ljepote koja u ruci drži taj bijeli anžujski ljiljan, simbol bosanske države, jedan časni simbol koji kroz sav ovaj vihor rata naši sjajni mladi borci nose. Ja im se duboko divim. Bosna je sada u jednom agoničnom, makabičnom stanju. Lomovi su oko nas, u nama, u dušama. Vijesti o Bosni su tako tragične, kao da dolaze iz devetog kruga Danteovog pakla ili sa gravira Dorea. To sam sjetio u gluho doba noći kada sam radio na „Osmanu“. Koliko sam naslikao dekoracija za prvi čin, za kraljevski dvor, za Hrvatsko narodno kazalište – mogao bih prekriti stadion Dinama. Rad na scenografiji Gundulićevog „Osmana“ u režiji Georgija Paroa bio je za mene izlazak iz traumatičnog stanja. Kada sam se našao pribijen uza zid jedne male uboge sobice u Zagrebu, tada sam osjetio pustoš, rađanje tih malih bijelih konjića.

Prva slika koju sam nabacio na papir bila je posvećena jednome jutru iz mog ratnoga dnevnika u Sarajevu. Šta se to desilo? Ja sam taj dan saznao o strašnome pokolju u Foči. Proljeće je bilo, behar je počeo da grana nad Sarajevom, a zapadao je snijeg. Sve je bilo bijelo. Kao u onoj narodnoj „Snijeg pade na behar na voće…“ Sjetio sam se upravo tih riječi „Da si sretan, ko što si nesretan…“ Tog momenta, u tom snoviđenju, ja sam znao da će pored genocida biti napravljen i urbicid Foče. Oni ostaci povijesne Foče, u svoj svojoj slavi zanata, ja sam osjetio da će nestati. Ja sam, nećeš mi vjerovati, vidio sekvencu svoje buduće slike,  jedno bijelo bosnsko brdo nad Ćehotinom, jedno bijelo brdo, a na tom brdu zaputili se moji mali ubogi bijeli bosanski konjići i nose komade maltera išarane slikama sa Aladže džamije. Vidio sam te komade malte sa mihraba, sa vanjskih zidova, sa apside džamije. Kada je potvrđena vijest o tragosu Aladže, uz sav tragos fočanskog naroda, ja sam osjetio da se jedan stup moje babovine ruši poda mnom, kao da jednu nogu otkidaju sa antičkog torza. Na vijest o tom barbarskom rušenju Aladže, poda mnom se sve zaljuljalo.  Prva moja slika će biti metafizička vizija tih bijelih konja na nekom zamišljenom brdu, preko koga se promiču i nose ostatke mog davnoga ahbaba, prijatelja, kaligrafa, majstora, mimara, koji je nekada davno iscrtao Šarenu džamiju u Foči i posvetio svete zapise iz Kur'ana bosanskom narodu. Eto, to je moja prva skevenca moga homagea Bosne.

EUROBOSNA: Bosnu i dalje nemilosrdno žare i pale, ubijaju njen narod. Niko, pogotovo umjetnik, ne može ostati ravnodušan.

BERBER:  Ta Bosna je kao Španija koju je Piccaso nosio u svom srcu. I u slikama bosnaskih slikara kao što je Salih Obralić, koji je ostao, koji je borac na frontu, Safet Zec, koji slika negdje u Italiji, kao moj brat Omer koji je u Bolcanu. Oni će jednoga dana, kao naš veliki arhitekta Zlatko Ugljen, reinkarnirati veliku ideju Bosne. I bez obzira na to, oni slikali taj homicid i urbicid svih tih prelijepih bosanskih gradova, ona će biti nepresušna inspiracija talentima umjetnika koji izviru iz duše bosanskoga naroda. To je sigurno ono što kalašnjikovi ne mogu i neće nikada moći uništiti. Dok sam vodio svoj dnevnik u Sarajevu, ja sam u jednom magnovenju nacrtao oko dvjesta skica, crteža, ulja – koji su autentični dokumenti. Ja sam tog momenta naslikao šest staraca koji su stajali u nekoj zelenoj boji, goli, kao da ih odvode na neko stratište. Kao da stoje u nekom literarnom krugu pakla, ali pakao kao da nije pakao sa Danteovih gravira, već ima obilježje onog božanskog, onog zelenog što ga je Bosna imala u proljeće, kad sve ozeleni u Bosni, kad se zeleno prosto prelije preko brda i dolina.

EUROBOSNA: Kakva je daljna sudbina Vašeg Sarajevskog ratnog dnevnika.

BERBER: Te dženaze, slike su koje nosim iz Sarajeva. Gledao sam, ispred džamije, poredane tabutove sa poginulim našim momcima. Još je bilo beza, bijeloga platna, bilo je šifona u koje su bili umotani ti momci pred odlazak na zadnje mezarje, na Kovače, gdje su sahranjivani. Kada su ispraćana sedmorica mladića, kad je bila ta velika dženaza kraj Miljacke, pred Carevom džamijom bilo je složeno sedam bijelih tabuta; ta scena me je duboko potresla. Vratio sam se kući poslije dženaze i napravio jednu malu uljanu skicu: negdje u zelenilu Trebevića stoje oksid zelene kupole Careve džamije na kojoj je Isa-beg napisao jednu od najljepših poruka – da te zelene kupole šire misao i plemenitost islama, da je Sarajevo tekija putnika. Ispod tog zelenog bakra kupola Isa-begove džamije ja sam osjetio da stoji jedna pokopana mladost Sarajeva. Te skice je moguće preraditi u velike slikarske monumente. Osjećam da je moj dug da napravim svoju „Guernicu“ o Sarajevu i Bosni. Siguran sam da ću je i naslikati.

Jednoga dana, moj dnevnik, sav taj moj homage, dakle moja posveta, ljudska posveta Bosni, će progovoriti. Ona već sada vrije u meni i zapravo se već torzalno vidi ta jedna metafizička bjelina koja podsjeća na neko davno doba, na neke stare svečane bajramske dane, kad su naše kuće, naši bijeli duvarovi bili okupani nebeskom bijelom svjetlošću, a ta bijela svjetlost bila je protkana tom zlatnom carigradskom niti. To je uvijek ostavljalo i neki čudan zvuk koji će me, bilo gdje da putujem, pratiti kao tužna pjesma.

Razgovarao: Ibrahim HALILOVIĆ

Objavljeno u „Eurobosni“ br. 12, Frankfurt, 11. juna 1993.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: