In memoriam: MERSAD BERBER – 1940 – 2012. SLIKAR BOSANSKE “GUERNICE“

Mersad Berber je iznenada otišao na drugu obalu Modre rijeke.

Ali, Mersad nas nije ostavio, jer su s nama ostale njegove slike i sjećanje na njega.

Otišao je veliki slikarski bard, veliki zaljubljenik i kako je govorio – dužnik Bosne. Iza sebe je ostavio svoje veliko slikarsko djelo za koje je nadahnuće nalazio u svojoj i našoj Bosni, u njenim ljudima, običajima, povijesti, radostima i tragedijama.

Kritičari i umjetnici, kao i svi ljubitelji fine slikarske umjetnosti pogođeni su viješću o odlasku Mersada Berbera, a među njima i moja obitelj i ja. Svako od nas će na svoj način žaliti Mersada. Tuga se uselila u naše duše odakle neće nikada nestati; na Berbera će nas stalno podsjećati njegova slikarska djela koja su se nastanila u nama i našim domovima daleko od Bosne.

Stoga, u znak sjećanja na velikoga umjetnika ispisujem ove redove.

Imao sam privilegiju i čast poznavati se s njim.

Prvi susret s velikim slikarem imao sam daleke 1982., a zadnji razgovor, telefonom ovoga ljeta. Između je bio susret u Frankfurtu početkom ljeta 1993. Obostrana želja da se sretnemo krajem ovog septembra ostaje neispunjena.

1982. bio sam kao novinar-reporter sa kolegicom Milkom Figurić član delegacije olimpijskog Sarajeva koja je putovala u Moskvu i Baku. Delegaciju su sačinjavali brojni bh-umjetnici: „Indexi“ sa Davorinom Popovićem, balerina Minka Kamberović, sazlija Igbal Ljuca, pjevačica sevdalinki Zehra Deović…

U tu sarajevsku delegaciju okupio nas je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Anto Sučić, jedan od najzaslužnijih ljudi što su XIV ZOI održane u Sarajevu.

Počasno mjesto u reprezentaciji Sarajeva zauzimao je Mersad Berber.

Putovali smo u Moskvu koja se pripremala za ljetne Olimpijske igre, zatim i u Baku u Azerbejdžanu – grad pobratim grada Sarajeva.

Sarajevo se ovom prilikom htjelo predstaviti i Moskvi i Bakuu u lijepom svjetlu, te ponešto učiti od Moskovljana o organizaciji Olimpijade.

U avionu sam se prvi put sreo sa Berberom.

Do tada sam imao priliku samo se diviti njegovim slikama (potajno se nadajući kako ću jednoga dana posjedovati makar jednu od njih). Zapodjenuli smo prijateljski razgovor kao da smo se sretali sto puta.

Za tih desetak dana, Berber i ja postali smo mnogo više od poznanika.

U Bakuu sam imao prilike (uz ruskog pratioca špijuna koji se nije odvajao od nas) obići najznamenitija mjesta u gradu i okolini koja obiluju spomenicima islamske kulture i prahistorije.

U jednom starom mezaru vidjeli smo ukrašene nišane; uspomenu na to mjesto ovjekovječio je Berber svojim crtežima koji su nastajali u nekoliko poteza, u brzini; jedan mi je odmah darivao; konjanik nacrtan na braon papiru – onaj starinski, istočnjački, s turbanom. A pokraj konjskih nogu – nar, jedini on u boji.

I ispod crteža – Berberova posveta.

Onda samo zajedno išli u Gobustan, nekih pedestak kilometara od Bakua, strateški osjetljivo mjesto blizu granice sa Iranom. U tom naftom bogatom pograničnom kraju tada su se hladno dodirivali Istok i Zapad. Iranski šah Reza Pahlavi bio je američki prijatelj. Tu smo vidjeli šumu radara sa obje strane granice…

Domaćini nisu svakoga vodili u tu osjetljivu oblast, niti su mu pokazivali prahistorijski, arheološki lokalitet sa crtežima scena iz lova po zidovima pećina i stijena – koje su naslikali prahistorijski umjetnici prije trideset hiljada godina, a koje su kao jednstvene u svijetu – ljubomorno čuvali od očiju znatiželjnika, pogotvo od kamera… (Nas su lijepo počastili, ali su od mene tražili da oni razviju film i pregledaju ga.)

Berber je ushićeno pravio skice, a ja sam  “zujao” s kamerom nastojeći zabilježiti što više scena za kratko vrijeme posjete dok nas je pratilac požurivao; u kadru je često bio i Berber sa svojom lulom među zubima, sa blokom za crtanje…

U Bosnu sam se vratio sa još jednim Berberovim poklonom – slikom iz umjetnikove serije koja je inspirirana djelima Ive Andrića – „Jelena, žena koje nema.“

I taj konjanik iz Bakua, a i „Jelena, žena koje nema“, čudom su spašeni iz okupiranog Varcara – uz jednu audio-kasetu na kojoj pjeva Hajrina r. Majka, prate nas cijelo izbjeglištvo evo već dvadeset godina. To je naš najdragocjeniji miraz iz prijašnjeg života, računajući na prvom mjestu žive glave.

Taj crtež i slika uselili su se u moju dušu, ali i duše moje Hajre, Alme i Mirze. Kud god nas je prognanička sudbina nosila – u muhadžirluk su išla s nama i ta dva Berberova slikarska poklona kojima su se pridružila još tri crteža.

Kada smo se našili u izbjeglištvu u Njemačkoj, brzo smo se osovili na vlastite noge. U Frankfurtu me zapalo da pokrenem prvi izbjeglički bosansko-hercegovački tjednik „Eurobosnu“, a jedan od prvih interviewa koje sam uradio bio je baš onaj sa Berberom početkom juna 1993., kada je Berber izlagao u čuvenoj galeriji „Hoeppner“.

Za uspomenu, ostala je Berberova priča o genocidu kojeg je već tada umjetnik prepoznao u bosanskoj krvavoj stvarnosti, posebno na primjeru stradanja Foče, njenog naroda i urbicida nad Aladža džamijom i drugim neponovljivim spomenicima.

Našu veliku tragediju veliki umjetnik je osjećao svom svojom dušom, tragediju koja će u narednih dvadest godina obilježiti njegov stvaralački opus da bi bila krunisana scenama srebreničkog inferna.

Sjećam se kako mi je Berber tada govorio da on doživljava tragediju Foče i Bosne kao atak na beskrajnu bjelinu, a bijelo je simbol anđeoske nevinosti i bezgriješnosti; kazivao mi je o prizorima koje će se naći u njegovom bosanskom slikarskom opusu – o bijelim bosanskim konjićima, inače svojoj slikarskoj opsesiji, koji preko bosanskih vrleti na samarima, na svojim leđima, iznose u bijeli kao snijeg umotane ubijene muslimane i njihove kao snijeg bijele nišane.

Berber je vjerovao da će Bosne biti, usprkos najtežeg zločina nad njom, citirao mi je velikoga pjesnika Safvet-bega Bašagića koji je rekao kako nama muslimanima opstanak znači pobijediti sudbinu. Zlu sudbinu.

I tada me je obveselio darujući mi svoja tri crteža sa bosanskim ratnim motivima koje je nacrtao u Frankfurtu, baš za me. Ostalo je nekoliko fotografija za uspomenu na taj frankfurtski susret.

Djevojka s velikim ljiljanom u kosi, munara kojoj fali vrh, mladić i starac – sa štitom – na kojem je veliki ljiljan.

Crtež sa munarom bez vrha danas me podsjeća na ubojstvo muslimana u Ahmićima kada je srušena i tamošnja džamija; umjetnik je tu prepolovljenu munaru vidio i prije pokolja i barbarizma u Ahmićima. Ona je simbol našega stradanja, urbicida nad našim gradovima i spomenicima, kojih je bilo gdje god su bili na nišanu neprijateljske artiljerije i barbara rušitelja, bezbožnika, đavola.

Berber je tada predvidio veliku tragediju Bosne, koju je i sam preživljavao u Sarajevu, ali i poslije svoga dolaska u Zagreb početkom 1993. I u Zagrebu i svugdje, te slike bosanske nesreće nosio je u svojoj umjetničkoj duši, u inspiraciji koja je trajala čitav njegov život, prenosio ih na svoja platna. Bosna, bijela, sva u bijelom, snijeg i behar zajedno, sve bijelo, kao i Vlašićka visoravan, bosanski dureći konjići. U bijelom bezu umotani ubijeni najbolji sinovi, vitezovi Bosne…

Tom prilikom, Berber mi je poklonio i svoju prvu monografiju čije sam slike i crteže koristio kao ilustracije za umjetničke tekstove u „Eurobosni“, posebno one koje su pisali Dževad Karahasan i Irfan Horozović.

Od tada se Berber i ja nismo vidijeli, ali umjetnik je bio s nama.

Svi u kući smo se stalno divili Mersadovoj umjetnosti.

Uramljene slike iz poklonjene Monografije su se preselile na naše duvareve – u Hanau, Erlensee-u, Windsoru.

Alma je uspjela kupiti sliku u Berberovoj galeriji u Splitu i jedan veliki plakat sa jedne od Berberovih izložbi u Galeriji „Hoeppner“ u Frankfurtu ili Hanoveru. Motivi – nezaboravni ženski likovi.

Često govorili o umjetniku.

I naši njemački prijatelji, postavši dio naše obitelji, Carola i Bernd, zavoljeli su Berberovo slikarstvo.

Bili smo ushićeni Berberovim pozorišnim scenografijama. Posebno nam je bilo drago kad su se dva velikana – jedan pjesme, a drugi slikarstva – Safet Isović i Mersad Berber – specijalno za tu priliku, našli ruku pod ruku na onom nezaboravnom Safetovom koncertu povodom njegovog četrdesetogišnjeg umjetničkog rada. Scenom su dominirali bosanski motivi, a neizostavno i dominatno – bosanski konjić. I opet, bijelina, anđeoski čista, kako bi rekao Berber.

Kada sam u opkoljenom  Jajcu u ljeto 1992. dobio svoju prvu plaću u bonovima Republike Bosne i Hercegovine, od tada zamišljam novčanice koje bi naslikao Mersad Berber. Bile bi to najljepše novčanice na svijetu…

Za vrijeme ljetošnjeg boravka u Bosni – smišljali smo šta našoj Almi pokloniti za njen dolazeći rođendan. Hajri je sinulo – najbolji, najljepši i najvrjedniji poklon bila bi slika Mersada Berbera. „Berberu“ bi se Alma najviše obradovala, svi smo se složili.

Kada sam ljetos putovao u Sarajevo na protest Antidaytonske grupe, posjetio sam zajedno sa Marjanom Hajnalom Galeriju Mersada Berbera u Sarajevu, u Hotelu „Europa“.  Tada sam telefonom stupio u vezu prvo sa Mersadovim sinom Ensarom, kojemu je bilo drago što ću kupiti sliku njegovog oca da bi je poklonili za rođendan ćerki. Dao mi je i broj telefona Berberovog ateljea u Dubrovniku. Malo kasnije, nazvao sam Berbera. Razmijenili smo nekoliko rečenica sjećanja i uzajamnog poštivanja…

Predložio mi je da na povratku u Njemačku svratim u njegov zagrebački dom, gdje će mene i Hajru rado vidjeti i ugostiti, te da tamo prezumem sliku koju će specijalno naslikati. Dodao je da mi na poklon odmah daje svoju monografju „Srebrenica“ koju ću preuzeti u sarajevskoj Galeriji, a posvetu će napisati kada se sretnemo.

Sudbina je htjela da sam sa Hajrom, Mirzom, Carolom i Amirom putovao u Sarajevo, pa smo u Berberovoj Galeriji uz popust zajednički kupili sliku za Almin rođendan. Tu me je čekala i monografija „Srebrenica“.

I Mirza je kupio u Berberovoj galeriji u Sarajevu jednu sliku za svoju kuću. Zajedno smo je objesili na zid. Alma se obveselila rođendanskom poklonu. Ta Berberova slika je najljepši dar koji je mogla sanjati, rekla je.

Dogovorili smo se da dogodine svi – Alma i Mirza i ja – kupimo još po jednu Berberovu sliku. Sliku koju sam mislio naručiti od Berbera imala bi konture moga Varcara, Rike, uz likove sa jedne požutjele fotografije društva moga Dida s kojim je sjedio u Sinanovoj kahvi.

Sa Emsarom sam dogovorio da obećanu posvetu za knjigu njegov otac napiše prvom prilikom.

Sa ovog svijeta otišao je velikan, jedinstveni umjetnik Bosne, a da ga nisam posjetio u Zagrebu desetak dana prije njegove iznenadne smrti, iako je mene i moje srdačno pozivao u goste.

Bojao sam se da ćemo ga bihuzuriti u poslu oko pripremanja izložbi u Sloveniji, Češkoj, ali je to samo izgovor za jednu neponovljivu priliku.  Jer, Emsar je u našem posljednjem razgovoru rekao neka samo javim dan našeg nailaska kroz Zagreb i on će uskladiti vrijeme posjete, kada je Mersad kod kuće…

Biće vremena za posjete drugom zgodom, možda u Dubrovniku narednog ljeta, mislio sam i – sada ne mogu prežaliti tu  zadnju, propuštenu priliku.

Nisam čuo da je Berber bio bolestan. Na šokantnu vijest o odlasku velikog umjetnika, pronašao sam u svojoj arhivi u Njemačkoj interview sa Berberom objavljen u “Eurobosni” u broju od 11. do 16. juna 1993. Naslov: „Naslikat ću „Guernicu“ Bosne.“

To obećanje Berber je ispunio. Veliki dio njegova stvaralačkog opusa je mozaik jedne velike „Guernice“.tu zadnju

Vijest o iznenadnom odlasku Mersada Berbera duboko nas je potresla i rastužila, ali Mersad Berber nas nije napustio; Berberova djela podsjećaće nas na velikog umjetnika, na prijateljstvo koje smo gajili godinama, na Bosnu koju smo imali i koju, nadamo se – nećemo izgubiti, bar dok je nas koji je nosimo u srcima; tu Bosnu nosili smo obojica u duši, i Berber i moja malenkost, svako na svoj način, a Berber na najuzvišeniji mogući način.

Rahmet Ti duši veliki umjetniče, moj dragi prijatelju!

Hanau, Nejmačka,  8. oktobra 2012.

Aside

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: