TAKO JE GOVORIO MERSAD BERBER: NASLIKAT ĆU „GUERNICU“ BOSNE

Zabilježeno u Frankfurtu početkom juna 1993.

U umjetničkoj galeriji „Hoeppner“ u središtu Frankfurta, kod Alte Oper – 27. maja (1993.) je otvorena izložba Mersada Berbera pod nazivom „Piero della Franceska – sjećaš li se Sarajeva“. Berber se predstavio  sa 60 slika iz svoga ratnoga Sarajevskog dnevnika.

„Kada sam se našao“, što ono Meša Selimović kaže „više ne u Sarajevu“, kada sam počeo crtati pod tuđim nebom i pod tuđom zvijezdom  Sjevernjačom, moram kazati da sam svoje uzvišene stvaralačke dane doživio stvarajući scenografiju predstave Gundulićeva „Osmana“ u režiji Georgija Para. Tada sam počeo sanjati jednog bijelog konja na nekom plavom nebu i neku curicu koja je bila među lutkama iz predstave „Osmana“. Čitava ova izložba je posveta bosanskom konjiću, sa onih nekih naših bosanskih ispaša, kojih sada više nema, ali kojih će biti jednoga dana. Mogući su i ti moji mali bijeli konji  sa makete iz dubrovačke predstave „Osmana“ – da i oni dođu na one naše meraje, one naše Bosne…“ reći će umjetnik o svojoj izložbi koja je otvorena do 10. jula.

„Kada sam se pripremao za ovu uzložbu, rekao sam sam sebi; neću početi sa teškim faktografskim detaljima tragedije Bosne i Sarajeva, svih tih gradova i sela tragosa bosanskog. Jer ja sam prije rata napravio veliku izložbu u Zagrebu, sa motivima čuvene hronike o Sarajevu Mula-Mustafe Šefki Bašeskije. Te mirakule, ta raspeta tijela, uopće jedno stradanje ljudskoga tijela, bila su tada moja tema. Kao da sam predvidio dolazeću katastrofu Bosne. Kao da sam predvidio „Splav Meduza“. Sva je ta izložba odsjaj ljudskog bola, neko pretkazanje onog strašnog što se danas događa kao posljedica zločinačkog mota kojeg je uzeo SDS da bi zločinačkom apokalipsom obilježio meni najdraže Sarajevo i meni najdražu Bosnu. Slikajući svoj ratni dnevnik, u meni se deslilo nešto pa nije pobijedio taj crni naturalizam koji je kao pretkazanje bio na velikim slikama inspirisanim Bašeskijinom hronikom“, kaže Berber i nastavlja:

„Pred rat ja sam punih šest godina radio svoju testamentalnu slikarsku temu pod nazivom „Odlazak u Skender Vakuf“. Kada sam zadnji put bio na Vlašićkoj visoravni, nešto mi je govorilo da zadnji put gledam Banju Luku, oca, majku, njene tapiserije. Pamtim Vlašićku visoravan, vjetar, prtinu, zavjetrinu punu snijega. Taj opus je opus slika bijele boje. Anđeoske, metafizičke bjeline. One su izgedale kao onaj red prekrasnih bijelih nišana pred Begovom džamijom koje sam gledao idući u kafanu moga prijatelja Piketa Mujkića. Jedan od tih nišana je nišan velikog bosanskog barda, pjesnika Mirze  Safvet-bega Bašagića koji je znao kazati; „Nama muslimanima opstati – znači pobijediti sudbinu“. Moramo imati nadu da će Bosna opstati. Ako ima Boga – i Bosne bi moralo biti. Bosnu bi trebalo zaštiti jer je ona, Bosna, najveći moralni prekršaj koji je savremeni svijet napravio. Sarajevo i njegovi branitelji, a to vrijedi i za Tešanj, Gradačac, Maglaj koji ovog trenutka krvari, opsjednuto naše Goražde, ispisuju priču o tragičnom mitosu, priču o veličanstvenim ljudima, vitezovima koji svoju Bosnu natapaju krvlju da bi sačuvali djedovinu.“

Ovo je uvod u razgovor sa velikim umjetnikom koji  svojim djelom dostojno predstavlja svoju zemlju Bosnu, čijim je pejsažima, ljudima, poviješču…, inspirirano Berberovo veliko umjetničko djelo.

Eurobosna: U tuđini, daleko do Bosne, danas živite, stvarate, otvarate izložbe. Treba li kazati da je tema i ove izložbe Bosna?

BERBER: Moja nova izložba koju ću napraviti do proljeća biće u znaku reinkarnacija nekih slika koje su, nažalost, ostale u Sarajevu, jednog od mojih najgrandioznijih opusa, a to je povratak i put u „Skender Vakuf“.

Naime, to je moj jedan testamentalan ciklus posvećen malom bosanskom konjiću koji iz šumskih revira izvlači drvo, a u suštini to je jedan kolaž o jednome trpljenju, jednom mukotrpnom životu na tim prostorima. Obilježen je jednim potpuno novim slikarstvom, bijelim slikarstvom, jer je čitav taj ciklus slikanje bijelog u bijelome. U čemu je stvar? Ja sam se zateko u doba velikih prtina, snjegova, na Vlašiću. Zapravo, te bijele krajiške visoravni, te prtine, obilježile su i pretvorile moje slikarstvo u nekakvu tišinu koja mnogo sliči i podsjeća na jednu od slika fra Gabrijela Jurkića na kojoj je jedna velika visoravan pokraj Livna, gdje fratri, ubogi franjevci, prolaze zavijani snijegom, odjeveni u svoje smeđe habite. Taj opus sam radio nakon skoro trideset godina profesionalnog rada poslije Akademije. On je sumarum mog iskustva o Bosni i njenom pejsažu. Jednoj sintezi onoga što sam ja smatrao da je habitus Bosne. Čak i ta gama koja provijava kroz bijelo, bež, boja je naših zobanica. To jedan vrlo škrti kolorit sveden, kao i sam život, na nekoliko osnovnih tonova i osnovnih elemenata. Jedan vrlo reduciran kolorit, tako da nema ništa od onog klasičnog Berbera koji je imao simfonije plavoga, crvenoga, žutoga. Ovo je Berber koji slavi moguću pobjedu lijepoga nad silama tmine i zla. Taj trijumf  jedne nove, vjerovatno postmoderne estetike koja slavi dobrotu, a ne sarkazam ili zlo ili citate rata ili nasilja. Moja je izložba povratak u jedan raj, koji je, zapravo nekada bila Bosna.

EUROBOSNA: Odlazeći iz Sarajeva, Vi ste ostavili svoj golemi slikarski opus. Dio je zakopan, dio raznesen. Umjetnik, međutim, u duši nosi svoja ranija djela. U tuđini ćete sigurno imati priliku da neke svoje ranije slike ponovno oživite.

BERBER: Počeo sam jedan svoj intimni zapis pod radnim nazivom „Dnevnik jednog emigranta“. Kad sam sletio sa norveškim transporterom sredinom ljeta u Zagreb, ja sam osjetio da je bespovratno nestalo moga dragog Sarajeva, te panorame, zapravo onog okružja i onih prizora koji su činili moj život.  Kada je neko jednom ušao u atelje Degaa, pa ga je upitao: „Majstore, što će vam ti komadi zemlje, krhotine kamena, komadi stare malte?“, on je rekao: „Vidite, to su pejsaži Bretanje.“ To je bio moj prvi osjećaj koji sam imao dok sam radio „Osmana“. Kada sam sletio u Zagreb, imao sam u jednoj kesi četiri-pet dragih kistova. To je sve od instrumentarija u mom ateljeu koji se sastojao od nekoliko hiljada raznih alatki, dragih knjiga, moj cijeli opus koji broji oko tri hiljade slika, mojih ponajboljih platana. I da bude paradoks još veći, ostala je u Sarajevu jedna od tih velikih slika, „Splav Meduze“, posvećena francuskom slikaru Žirakou, koja simbolizira svu onu patnju. Tragedija, to je opće mejsto bosanske povijesti.

Nacrtao sam jednu prekarsnu djevojku, djevičanske, astalne ljepote koja u ruci drži taj bijeli anžujski ljiljan, simbol bosanske države, jedan časni simbol koji kroz sav ovaj vihor rata naši sjajni mladi borci nose. Ja im se duboko divim. Bosna je sada u jednom agoničnom, makabičnom stanju. Lomovi su oko nas, u nama, u dušama. Vijesti o Bosni su tako tragične, kao da dolaze iz devetog kruga Danteovog pakla ili sa gravira Dorea. To sam sjetio u gluho doba noći kada sam radio na „Osmanu“. Koliko sam naslikao dekoracija za prvi čin, za kraljevski dvor, za Hrvatsko narodno kazalište – mogao bih prekriti stadion Dinama. Rad na scenografiji Gundulićevog „Osmana“ u režiji Georgija Paroa bio je za mene izlazak iz traumatičnog stanja. Kada sam se našao pribijen uza zid jedne male uboge sobice u Zagrebu, tada sam osjetio pustoš, rađanje tih malih bijelih konjića.

Prva slika koju sam nabacio na papir bila je posvećena jednome jutru iz mog ratnoga dnevnika u Sarajevu. Šta se to desilo? Ja sam taj dan saznao o strašnome pokolju u Foči. Proljeće je bilo, behar je počeo da grana nad Sarajevom, a zapadao je snijeg. Sve je bilo bijelo. Kao u onoj narodnoj „Snijeg pade na behar na voće…“ Sjetio sam se upravo tih riječi „Da si sretan, ko što si nesretan…“ Tog momenta, u tom snoviđenju, ja sam znao da će pored genocida biti napravljen i urbicid Foče. Oni ostaci povijesne Foče, u svoj svojoj slavi zanata, ja sam osjetio da će nestati. Ja sam, nećeš mi vjerovati, vidio sekvencu svoje buduće slike,  jedno bijelo bosnsko brdo nad Ćehotinom, jedno bijelo brdo, a na tom brdu zaputili se moji mali ubogi bijeli bosanski konjići i nose komade maltera išarane slikama sa Aladže džamije. Vidio sam te komade malte sa mihraba, sa vanjskih zidova, sa apside džamije. Kada je potvrđena vijest o tragosu Aladže, uz sav tragos fočanskog naroda, ja sam osjetio da se jedan stup moje babovine ruši poda mnom, kao da jednu nogu otkidaju sa antičkog torza. Na vijest o tom barbarskom rušenju Aladže, poda mnom se sve zaljuljalo.  Prva moja slika će biti metafizička vizija tih bijelih konja na nekom zamišljenom brdu, preko koga se promiču i nose ostatke mog davnoga ahbaba, prijatelja, kaligrafa, majstora, mimara, koji je nekada davno iscrtao Šarenu džamiju u Foči i posvetio svete zapise iz Kur'ana bosanskom narodu. Eto, to je moja prva skevenca moga homagea Bosne.

EUROBOSNA: Bosnu i dalje nemilosrdno žare i pale, ubijaju njen narod. Niko, pogotovo umjetnik, ne može ostati ravnodušan.

BERBER:  Ta Bosna je kao Španija koju je Piccaso nosio u svom srcu. I u slikama bosnaskih slikara kao što je Salih Obralić, koji je ostao, koji je borac na frontu, Safet Zec, koji slika negdje u Italiji, kao moj brat Omer koji je u Bolcanu. Oni će jednoga dana, kao naš veliki arhitekta Zlatko Ugljen, reinkarnirati veliku ideju Bosne. I bez obzira na to, oni slikali taj homicid i urbicid svih tih prelijepih bosanskih gradova, ona će biti nepresušna inspiracija talentima umjetnika koji izviru iz duše bosanskoga naroda. To je sigurno ono što kalašnjikovi ne mogu i neće nikada moći uništiti. Dok sam vodio svoj dnevnik u Sarajevu, ja sam u jednom magnovenju nacrtao oko dvjesta skica, crteža, ulja – koji su autentični dokumenti. Ja sam tog momenta naslikao šest staraca koji su stajali u nekoj zelenoj boji, goli, kao da ih odvode na neko stratište. Kao da stoje u nekom literarnom krugu pakla, ali pakao kao da nije pakao sa Danteovih gravira, već ima obilježje onog božanskog, onog zelenog što ga je Bosna imala u proljeće, kad sve ozeleni u Bosni, kad se zeleno prosto prelije preko brda i dolina.

EUROBOSNA: Kakva je daljna sudbina Vašeg Sarajevskog ratnog dnevnika.

BERBER: Te dženaze, slike su koje nosim iz Sarajeva. Gledao sam, ispred džamije, poredane tabutove sa poginulim našim momcima. Još je bilo beza, bijeloga platna, bilo je šifona u koje su bili umotani ti momci pred odlazak na zadnje mezarje, na Kovače, gdje su sahranjivani. Kada su ispraćana sedmorica mladića, kad je bila ta velika dženaza kraj Miljacke, pred Carevom džamijom bilo je složeno sedam bijelih tabuta; ta scena me je duboko potresla. Vratio sam se kući poslije dženaze i napravio jednu malu uljanu skicu: negdje u zelenilu Trebevića stoje oksid zelene kupole Careve džamije na kojoj je Isa-beg napisao jednu od najljepših poruka – da te zelene kupole šire misao i plemenitost islama, da je Sarajevo tekija putnika. Ispod tog zelenog bakra kupola Isa-begove džamije ja sam osjetio da stoji jedna pokopana mladost Sarajeva. Te skice je moguće preraditi u velike slikarske monumente. Osjećam da je moj dug da napravim svoju „Guernicu“ o Sarajevu i Bosni. Siguran sam da ću je i naslikati.

Jednoga dana, moj dnevnik, sav taj moj homage, dakle moja posveta, ljudska posveta Bosni, će progovoriti. Ona već sada vrije u meni i zapravo se već torzalno vidi ta jedna metafizička bjelina koja podsjeća na neko davno doba, na neke stare svečane bajramske dane, kad su naše kuće, naši bijeli duvarovi bili okupani nebeskom bijelom svjetlošću, a ta bijela svjetlost bila je protkana tom zlatnom carigradskom niti. To je uvijek ostavljalo i neki čudan zvuk koji će me, bilo gdje da putujem, pratiti kao tužna pjesma.

Razgovarao: Ibrahim HALILOVIĆ

Objavljeno u „Eurobosni“ br. 12, Frankfurt, 11. juna 1993.

Advertisements

In memoriam: MERSAD BERBER – 1940 – 2012. SLIKAR BOSANSKE “GUERNICE“

Mersad Berber je iznenada otišao na drugu obalu Modre rijeke.

Ali, Mersad nas nije ostavio, jer su s nama ostale njegove slike i sjećanje na njega.

Otišao je veliki slikarski bard, veliki zaljubljenik i kako je govorio – dužnik Bosne. Iza sebe je ostavio svoje veliko slikarsko djelo za koje je nadahnuće nalazio u svojoj i našoj Bosni, u njenim ljudima, običajima, povijesti, radostima i tragedijama.

Kritičari i umjetnici, kao i svi ljubitelji fine slikarske umjetnosti pogođeni su viješću o odlasku Mersada Berbera, a među njima i moja obitelj i ja. Svako od nas će na svoj način žaliti Mersada. Tuga se uselila u naše duše odakle neće nikada nestati; na Berbera će nas stalno podsjećati njegova slikarska djela koja su se nastanila u nama i našim domovima daleko od Bosne.

Stoga, u znak sjećanja na velikoga umjetnika ispisujem ove redove.

Imao sam privilegiju i čast poznavati se s njim.

Prvi susret s velikim slikarem imao sam daleke 1982., a zadnji razgovor, telefonom ovoga ljeta. Između je bio susret u Frankfurtu početkom ljeta 1993. Obostrana želja da se sretnemo krajem ovog septembra ostaje neispunjena.

1982. bio sam kao novinar-reporter sa kolegicom Milkom Figurić član delegacije olimpijskog Sarajeva koja je putovala u Moskvu i Baku. Delegaciju su sačinjavali brojni bh-umjetnici: „Indexi“ sa Davorinom Popovićem, balerina Minka Kamberović, sazlija Igbal Ljuca, pjevačica sevdalinki Zehra Deović…

U tu sarajevsku delegaciju okupio nas je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Anto Sučić, jedan od najzaslužnijih ljudi što su XIV ZOI održane u Sarajevu.

Počasno mjesto u reprezentaciji Sarajeva zauzimao je Mersad Berber.

Putovali smo u Moskvu koja se pripremala za ljetne Olimpijske igre, zatim i u Baku u Azerbejdžanu – grad pobratim grada Sarajeva.

Sarajevo se ovom prilikom htjelo predstaviti i Moskvi i Bakuu u lijepom svjetlu, te ponešto učiti od Moskovljana o organizaciji Olimpijade.

U avionu sam se prvi put sreo sa Berberom.

Do tada sam imao priliku samo se diviti njegovim slikama (potajno se nadajući kako ću jednoga dana posjedovati makar jednu od njih). Zapodjenuli smo prijateljski razgovor kao da smo se sretali sto puta.

Za tih desetak dana, Berber i ja postali smo mnogo više od poznanika.

U Bakuu sam imao prilike (uz ruskog pratioca špijuna koji se nije odvajao od nas) obići najznamenitija mjesta u gradu i okolini koja obiluju spomenicima islamske kulture i prahistorije.

U jednom starom mezaru vidjeli smo ukrašene nišane; uspomenu na to mjesto ovjekovječio je Berber svojim crtežima koji su nastajali u nekoliko poteza, u brzini; jedan mi je odmah darivao; konjanik nacrtan na braon papiru – onaj starinski, istočnjački, s turbanom. A pokraj konjskih nogu – nar, jedini on u boji.

I ispod crteža – Berberova posveta.

Onda samo zajedno išli u Gobustan, nekih pedestak kilometara od Bakua, strateški osjetljivo mjesto blizu granice sa Iranom. U tom naftom bogatom pograničnom kraju tada su se hladno dodirivali Istok i Zapad. Iranski šah Reza Pahlavi bio je američki prijatelj. Tu smo vidjeli šumu radara sa obje strane granice…

Domaćini nisu svakoga vodili u tu osjetljivu oblast, niti su mu pokazivali prahistorijski, arheološki lokalitet sa crtežima scena iz lova po zidovima pećina i stijena – koje su naslikali prahistorijski umjetnici prije trideset hiljada godina, a koje su kao jednstvene u svijetu – ljubomorno čuvali od očiju znatiželjnika, pogotvo od kamera… (Nas su lijepo počastili, ali su od mene tražili da oni razviju film i pregledaju ga.)

Berber je ushićeno pravio skice, a ja sam  “zujao” s kamerom nastojeći zabilježiti što više scena za kratko vrijeme posjete dok nas je pratilac požurivao; u kadru je često bio i Berber sa svojom lulom među zubima, sa blokom za crtanje…

U Bosnu sam se vratio sa još jednim Berberovim poklonom – slikom iz umjetnikove serije koja je inspirirana djelima Ive Andrića – „Jelena, žena koje nema.“

I taj konjanik iz Bakua, a i „Jelena, žena koje nema“, čudom su spašeni iz okupiranog Varcara – uz jednu audio-kasetu na kojoj pjeva Hajrina r. Majka, prate nas cijelo izbjeglištvo evo već dvadeset godina. To je naš najdragocjeniji miraz iz prijašnjeg života, računajući na prvom mjestu žive glave.

Taj crtež i slika uselili su se u moju dušu, ali i duše moje Hajre, Alme i Mirze. Kud god nas je prognanička sudbina nosila – u muhadžirluk su išla s nama i ta dva Berberova slikarska poklona kojima su se pridružila još tri crteža.

Kada smo se našili u izbjeglištvu u Njemačkoj, brzo smo se osovili na vlastite noge. U Frankfurtu me zapalo da pokrenem prvi izbjeglički bosansko-hercegovački tjednik „Eurobosnu“, a jedan od prvih interviewa koje sam uradio bio je baš onaj sa Berberom početkom juna 1993., kada je Berber izlagao u čuvenoj galeriji „Hoeppner“.

Za uspomenu, ostala je Berberova priča o genocidu kojeg je već tada umjetnik prepoznao u bosanskoj krvavoj stvarnosti, posebno na primjeru stradanja Foče, njenog naroda i urbicida nad Aladža džamijom i drugim neponovljivim spomenicima.

Našu veliku tragediju veliki umjetnik je osjećao svom svojom dušom, tragediju koja će u narednih dvadest godina obilježiti njegov stvaralački opus da bi bila krunisana scenama srebreničkog inferna.

Sjećam se kako mi je Berber tada govorio da on doživljava tragediju Foče i Bosne kao atak na beskrajnu bjelinu, a bijelo je simbol anđeoske nevinosti i bezgriješnosti; kazivao mi je o prizorima koje će se naći u njegovom bosanskom slikarskom opusu – o bijelim bosanskim konjićima, inače svojoj slikarskoj opsesiji, koji preko bosanskih vrleti na samarima, na svojim leđima, iznose u bijeli kao snijeg umotane ubijene muslimane i njihove kao snijeg bijele nišane.

Berber je vjerovao da će Bosne biti, usprkos najtežeg zločina nad njom, citirao mi je velikoga pjesnika Safvet-bega Bašagića koji je rekao kako nama muslimanima opstanak znači pobijediti sudbinu. Zlu sudbinu.

I tada me je obveselio darujući mi svoja tri crteža sa bosanskim ratnim motivima koje je nacrtao u Frankfurtu, baš za me. Ostalo je nekoliko fotografija za uspomenu na taj frankfurtski susret.

Djevojka s velikim ljiljanom u kosi, munara kojoj fali vrh, mladić i starac – sa štitom – na kojem je veliki ljiljan.

Crtež sa munarom bez vrha danas me podsjeća na ubojstvo muslimana u Ahmićima kada je srušena i tamošnja džamija; umjetnik je tu prepolovljenu munaru vidio i prije pokolja i barbarizma u Ahmićima. Ona je simbol našega stradanja, urbicida nad našim gradovima i spomenicima, kojih je bilo gdje god su bili na nišanu neprijateljske artiljerije i barbara rušitelja, bezbožnika, đavola.

Berber je tada predvidio veliku tragediju Bosne, koju je i sam preživljavao u Sarajevu, ali i poslije svoga dolaska u Zagreb početkom 1993. I u Zagrebu i svugdje, te slike bosanske nesreće nosio je u svojoj umjetničkoj duši, u inspiraciji koja je trajala čitav njegov život, prenosio ih na svoja platna. Bosna, bijela, sva u bijelom, snijeg i behar zajedno, sve bijelo, kao i Vlašićka visoravan, bosanski dureći konjići. U bijelom bezu umotani ubijeni najbolji sinovi, vitezovi Bosne…

Tom prilikom, Berber mi je poklonio i svoju prvu monografiju čije sam slike i crteže koristio kao ilustracije za umjetničke tekstove u „Eurobosni“, posebno one koje su pisali Dževad Karahasan i Irfan Horozović.

Od tada se Berber i ja nismo vidijeli, ali umjetnik je bio s nama.

Svi u kući smo se stalno divili Mersadovoj umjetnosti.

Uramljene slike iz poklonjene Monografije su se preselile na naše duvareve – u Hanau, Erlensee-u, Windsoru.

Alma je uspjela kupiti sliku u Berberovoj galeriji u Splitu i jedan veliki plakat sa jedne od Berberovih izložbi u Galeriji „Hoeppner“ u Frankfurtu ili Hanoveru. Motivi – nezaboravni ženski likovi.

Često govorili o umjetniku.

I naši njemački prijatelji, postavši dio naše obitelji, Carola i Bernd, zavoljeli su Berberovo slikarstvo.

Bili smo ushićeni Berberovim pozorišnim scenografijama. Posebno nam je bilo drago kad su se dva velikana – jedan pjesme, a drugi slikarstva – Safet Isović i Mersad Berber – specijalno za tu priliku, našli ruku pod ruku na onom nezaboravnom Safetovom koncertu povodom njegovog četrdesetogišnjeg umjetničkog rada. Scenom su dominirali bosanski motivi, a neizostavno i dominatno – bosanski konjić. I opet, bijelina, anđeoski čista, kako bi rekao Berber.

Kada sam u opkoljenom  Jajcu u ljeto 1992. dobio svoju prvu plaću u bonovima Republike Bosne i Hercegovine, od tada zamišljam novčanice koje bi naslikao Mersad Berber. Bile bi to najljepše novčanice na svijetu…

Za vrijeme ljetošnjeg boravka u Bosni – smišljali smo šta našoj Almi pokloniti za njen dolazeći rođendan. Hajri je sinulo – najbolji, najljepši i najvrjedniji poklon bila bi slika Mersada Berbera. „Berberu“ bi se Alma najviše obradovala, svi smo se složili.

Kada sam ljetos putovao u Sarajevo na protest Antidaytonske grupe, posjetio sam zajedno sa Marjanom Hajnalom Galeriju Mersada Berbera u Sarajevu, u Hotelu „Europa“.  Tada sam telefonom stupio u vezu prvo sa Mersadovim sinom Ensarom, kojemu je bilo drago što ću kupiti sliku njegovog oca da bi je poklonili za rođendan ćerki. Dao mi je i broj telefona Berberovog ateljea u Dubrovniku. Malo kasnije, nazvao sam Berbera. Razmijenili smo nekoliko rečenica sjećanja i uzajamnog poštivanja…

Predložio mi je da na povratku u Njemačku svratim u njegov zagrebački dom, gdje će mene i Hajru rado vidjeti i ugostiti, te da tamo prezumem sliku koju će specijalno naslikati. Dodao je da mi na poklon odmah daje svoju monografju „Srebrenica“ koju ću preuzeti u sarajevskoj Galeriji, a posvetu će napisati kada se sretnemo.

Sudbina je htjela da sam sa Hajrom, Mirzom, Carolom i Amirom putovao u Sarajevo, pa smo u Berberovoj Galeriji uz popust zajednički kupili sliku za Almin rođendan. Tu me je čekala i monografija „Srebrenica“.

I Mirza je kupio u Berberovoj galeriji u Sarajevu jednu sliku za svoju kuću. Zajedno smo je objesili na zid. Alma se obveselila rođendanskom poklonu. Ta Berberova slika je najljepši dar koji je mogla sanjati, rekla je.

Dogovorili smo se da dogodine svi – Alma i Mirza i ja – kupimo još po jednu Berberovu sliku. Sliku koju sam mislio naručiti od Berbera imala bi konture moga Varcara, Rike, uz likove sa jedne požutjele fotografije društva moga Dida s kojim je sjedio u Sinanovoj kahvi.

Sa Emsarom sam dogovorio da obećanu posvetu za knjigu njegov otac napiše prvom prilikom.

Sa ovog svijeta otišao je velikan, jedinstveni umjetnik Bosne, a da ga nisam posjetio u Zagrebu desetak dana prije njegove iznenadne smrti, iako je mene i moje srdačno pozivao u goste.

Bojao sam se da ćemo ga bihuzuriti u poslu oko pripremanja izložbi u Sloveniji, Češkoj, ali je to samo izgovor za jednu neponovljivu priliku.  Jer, Emsar je u našem posljednjem razgovoru rekao neka samo javim dan našeg nailaska kroz Zagreb i on će uskladiti vrijeme posjete, kada je Mersad kod kuće…

Biće vremena za posjete drugom zgodom, možda u Dubrovniku narednog ljeta, mislio sam i – sada ne mogu prežaliti tu  zadnju, propuštenu priliku.

Nisam čuo da je Berber bio bolestan. Na šokantnu vijest o odlasku velikog umjetnika, pronašao sam u svojoj arhivi u Njemačkoj interview sa Berberom objavljen u “Eurobosni” u broju od 11. do 16. juna 1993. Naslov: „Naslikat ću „Guernicu“ Bosne.“

To obećanje Berber je ispunio. Veliki dio njegova stvaralačkog opusa je mozaik jedne velike „Guernice“.tu zadnju

Vijest o iznenadnom odlasku Mersada Berbera duboko nas je potresla i rastužila, ali Mersad Berber nas nije napustio; Berberova djela podsjećaće nas na velikog umjetnika, na prijateljstvo koje smo gajili godinama, na Bosnu koju smo imali i koju, nadamo se – nećemo izgubiti, bar dok je nas koji je nosimo u srcima; tu Bosnu nosili smo obojica u duši, i Berber i moja malenkost, svako na svoj način, a Berber na najuzvišeniji mogući način.

Rahmet Ti duši veliki umjetniče, moj dragi prijatelju!

Hanau, Nejmačka,  8. oktobra 2012.

Kratki