Marjan HAJNAL: PRIJETNJE IZ MRKONJIĆ GRADA POVRATNICIMA

 

PRIJETNJE IZ MRKONJIĆ GRADA POVRATNICIMA

http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/09/22/150/

Advertisements

„СРПСКА (,) КУЋА ДО КУЋЕ“

Poruku sa predizbornog plakata Dodikovog SNSD-a „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ mnogi Bošnjaci u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu doživljavaju kao poruku bez zareza:
Srpska kuća do kuće.
Poruka „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ na predizbornom plakatu Dodikovog SNSD-a predmet je ironičnog podsmijeha mnogih, a posebno predstavnika naroda čije su kuće, kao i njih same, Dodikove apolgete  prešutjele i potpuno marginazirale. Tome su doprinijele, udarnički i svojski – partije i pojedinci iz tzv. „muslimanskog povjesnog kruga“.
Stoga oni taj plakat doživljavaju i kao provokaciju i verbalni atak na sve one koji nisu Srbi – koji im upućuje ne samo Dodik, nego i njegovi partneri iz SDA, SDP…
Neko će reći kako je kvaka u onom zarezu u poruci.
Možda bi i bila, kada bi na plakatu stajalo „Republika Srpska, kuća do kuće“. Tada bi se moglo pomisliti i na prosperitet, na prostor u kojem je puno kuća, a ako ih nema, biće ih. Ovako kako piše – „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ – bilo velikim ili malim slovom, sa zarezom ili bez njega – nema razlike – poruka je kristalno jasna i nedvosmislena. Srpska (, je) kuća do kuće!
Taj zarez je izbrsan u stvarnome životu i u Mrkonjiću (Varcar Vakufu), gdje srpski nacionalisti i danas osporavaju Bošnajcima pravo ne samo da se vraćaju u grad i da žive u njemu, nego i na život sam.
Od 1995. godine, oni javno tvrde kako „balije“ nemaju šta tražiti u tom potpuno srpskome gradu. Provociraju povratnike, a od 1992. godine ne prestaju napadi ni na njih, ni na njihovu imovinu. Ako se neko u nužnoj obrani od ničim izazvanih provokacija suprostavi takvim i prijavi provokaciju ili prijetnju policiji, policija takve stavlja u isti koš sa napadačem i prijavljuje ih sudu za narušavanje javnog reda i mira, pa mnogi sve nepravde i uvrede trpe šutke.
U Mrkonjić-Gradu ni na jednom napisu na državnim ustanovama, niti na javnim mjestima – ne postoji Bosna i Hercegovina niti njena, čak i daytonska obilježja, a policajac bez ikakvog zazora prijeti rušenjem države BiH. Taj atak na državu se ne smatra čak ni verbalnim ispadom, nego herojskim djelom… Nužna obrana – tretira se kao prekršaj. Sve se čini da bi se Bošnajci obeshrabrili ne samo u povratku, nego i u traženju svojih ljudskih prava.
Stoga poruku „Srpska, kuća do kuće“ sa predizbornog plakata Dodikoog SNSD-a ovdašnji Bošnjaci čitaju kao „Srpska kuća do kuće“.
Što je u Mrkonjiću zaista haman sve srpska kuća do kuće, „Bošnjaci“ i „muslimani“ su i sami krivi; jedni su se odrekli svoga grada, prodali budzašto svoju imovinu, a među onima koji su ostali u gradu, zabilježen je slučaj pristapanja Dodikovom SNSD-u ili podržavanja politike srpskih nacionalista u diskriminaciji povratnika i gaženju njihovih ljudskih prava. Svojim džematlijama rički hodža pokušava zabraniti kontakt sa nekim ko spomene da bi nasilnike i ubojice trebalo pohvatati i kazniti ili ako ustvrdi da srušene bogomlje mora izgraditi RS. One koji misle tako, koji se na bilo koji način suprostavljaju apartheidu, muslimani takvog mentalnog sklopa smatraju nepoželjnim osobama jer remete i narušavaju međunacionalne odnose.
U gradu ne postoji ni jedna ulica sa imenom iz povijesti Bosne i Hercegovine koja nosi bošnjačko ime.
Peticiju u kojoj oko 200 potpisnika traži od općinske vlasti imenovanje makar jedne od ulica po osobama ili događajima iz povijesti bosanske države iz sva tri naroda – općinska gradonačelnica prešućuje i ignorira. Ohola, ne odgovara ni na pisma sa pitanjem o sudbini te peticije, ali se zato smije sa Dodilkovog plakata i poručuje: Ovdje je srpska kuća do kuće, ovdje je srpska ulica do ulice, ovdje je sve Srbin do Srbina, vi ostali nemate ovdje šta tražiti.
SDA i SDP u Mrkonjiću su u dugodišnjoj političkoj kohabitaciji, bukvalno u bračnoj postelji dvoje supružnika – koji obnašaju dužnosti tih dviju partija.
Lokalna SDA se sjeti svojih birača uoči izbora; prije ih je o svom trošku vozila na predizborne skupove u Sarajevo, sa pauzama za plaćene ćevape u Travniku.
U zadnje vrijeme, SDA im pred izbore pošalje koju kilu brašna, nešto šećera i ulja.
Centrala SDA je Bošnajke u Varcaru davno halalila i preko lokalne SDA isporučila Karadžiću i Dodiku. Nema odluke o saoizaciji i maoizaciji RBiH za koju SDA nije digla ruku. Pred rat je SDA svome predsjedniku u Mrkonjiću isporučila 19 pušaka, a ovaj veći broj prodao, pare strpao u džep pa zdimio iz Mrkonjića, ostavljajući narod četnicima na milost i nemilost zbog „tajnog naoružavanja i posjedovanja oružja“, što je Karadžiću jedan od omiljenih „odbrambenih“ aduta. Kamo li sreće da su za svoju legalnu samoobranu i obranu RBiH muslimani dobili sve potrebno naoružanje.
Kada su izmučeni i izmaltretirani Bošnjaci i Hrvati Varcar Vakufa dočekali kraj rata (mnogi nisu, pobijeni su ili otjerani) – onda je Silajdžić u Daytonu predao grad Srbima; Bošnjake je sa Alijom Izetbegovićem raselio u Sanski Most, Bugojno, Donji Vakuf i diljem svijeta, a Tuđman je „svoje“ šutnuo u Glamoč.
Stoga, poruka sa predizbornog plakata Dodikovog SSND-a treba čitati i razumjeti ne samo kao njegovu poruku, nego kao i poruku muslimanskog a i hrvatskog vodstva – i to onako kako piše, sa ili bez zareza – svejedno.

Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa), Drugi dio

REZERVISTI PALE DŽAMIJE I KATOLIČKU CRKVU I UŽIVAJU U PRIZORU 

Suad LEPIR

17.oktobar 1992. Subota

Jutro tiho, ali oblačno bez kiše.

Radni dan za nas. (Radna obaveza – kopanje kanala za vodovod do Trijebova, rodnog mjesta predsjednika SDS-a dr. Luke Čulića, op. pr.)

Bilo je sve mirno i tiho do 12:30 sati kada su se odjednom oglasili topovi sa lokacije Magljdol, sela sjeverozapadno od Jajca, malo bliže Mrkonjiću.

Bile su to jake i učestale paljbe i detonacije, a hici i su ispaljeni u pravcu Jajca i okoline.

Kako su padale svakih nekoliko sekundi, moglo se pretpostaviti da je tada ispaljeno na Jajce 1.200 do 1.450 granata za sat i po.

Danas su stigle cigarete na kanal na radnu obavezu, i svaki od nas ih je mogao kupiti ako je imao pare po cijeni jedne kutije od 220 do 380 dinara. Cigarete su veoma deficitarni artikl, pa su i skupe. Kada si prvo izbrojao pare, mogao si dobiti cigare. (Na švercu cigaretama obogatio se i Milorad Dodik koji je prozvan Mile „Ronhil“, op. pr.)

Cigarete je donio Lazo Šarac, direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću.

Kupio sam dvije kutije koje sam dao mome komšiji Šabanu Položenu koji do tada pušio osušene listove od oraha i šljive – zajedno.

Toga trenutka je svanulo pred očima onih koji su prvi put zapalili pravu cigaretu nakon dugo vremena. Pojedinci su izgledali kao da su popadali u trans, što ja nisam mogao povjerovati šta cigareta znači za pušača! Pošto nisam nikad zapalio cigaretu, nisam mogao ni znati, a ni vjerovati. Ali sam se uvjerio gledajući sada one koji su pušili. Znali su samo zapaliti cigaretu i povući dva-tri dima  i odmah je ugasiti, jer, kako kažu, ne treba vući mnogo dimova tako naglo da ne bi pali u nesvijest.

I danas se radilo puno radno vrijeme do 15 sati, kada smo krenuli kućama.

Po gradu se čuo samo pokoji rafal.

Noć relativno mirna.

Oko 22 sata smo pošli na spavanje.

18. oktobar. Nedjelja

Jutro. Nebo malo oblačno.

Kako je neradni dan, oko 10 sati sam otišao kod Miroslava Dujića na tranzitni put gdje je imao kuću. Prethodno smo se dogovorili gore na kopanju vodovoda za Trijebovo – da dođem njegovoj kući i da ispustim vodu iz centralnog grijanja jer je već bilo kritično zbog mržnjenja vode u cijevima i radijatorima.

Do njega sam došao pješice za oko jedan sat, pošto mu je kuća malo dalje, a morao sam ići sporednim ulicama koje nisu vodile kroz centar grada – radi sigurnosti.

Kad sam stigao, našao sam Miroslava u stanu. Bio je sam. Prvo smo malo sjeli i popričali o onome što smo znali, a sve u vezi sa onim spiskom imena u Crvenom krstu kojima nas traže za razmjenu. Nismo znali odgnetnuti šta o razmjeni misle Srbi i hoće li nas dati u razmjenu, ili će nas još zadržavati.

Nismo dugo pričali, pa sam krenuo ispustiti vodu iz pojedinih radijatora koji su bili izloženi mrženjenju.

Miroslav je otišao u čaršiju radi nekih poslova koj je trebao obaviti.

Nije se puno zadržao, a kada se vratio imao je puno štošta reći.

Nezaliječene uspomene na barbarizam

Rekao mi je da su rezervisti zapalili gornju džamiju i da je ona sva u plamenu.

Ta džamija je bila strarija od 400 godina, a  nalazila se u samom centru čaršije.

Kada sam završio s poslom kod Miroslava, rekao mi je da ne idem kroz čaršiju pošto ima dosta rezervista koji pucaju iz oružja i pjevaju od veselja što gori džamija.

Prije nego sam pošao kući oko 14 sati, podsjetio sam Miroslava na ono što smo već razgovarali na koponaju kanala – ako ima kavih deviza da mi posudi, pa u dugu vijeku kad mognem – da mu vratim. Dobio sam od Miroslava 200 SF – švajcarskih franaka – i knenuo svojoj kući.

Išao sam sporednim ulicama koje sam dobro poznavo. Kada sam bio blizu Banke, jedna žena mi je rekla da ne bi trebao ići dalje tuda, pošto je u čaršji i Rici bio veliki belaj, kako to ona kaže –  obje su džamije zapaljene i velika vojska u gradu. Poslušao sam je pa sam tada krenuo kroz naselje u Brkića bašti i potom prešao preko rijeke i došao kući.

Usput, dok sam išao kući, sretao sam pojedine rezerviste, sve one koje sam dobro poznavao tako da sam se  s nekima rukovao i pozdravljao. Čak su mi neki rekli:

„Vidi šta oni iz Petrovca i Ključa uradiše! Zapališe obje džamije i katoličku crkvu!“

Mjesto gdje je četiri stotine godina stajala Mustafa-agina džamija

Ja sam samo onako odmahivao rukama i nisam ništa govorio o tome, a gledao sam u pravcu odakle se vidio crni dim iz zapaljene džamije. I, kada sam stigao kući, imao sam šta da čujem. Kada sam otišao kod Miroslava, u međuvremenu su se rezervisti ispucali iz oružja, da je to bila strahota slušati; tada su zapalili obje džamije i katoličku crkvu koja je od naše kuće udaljena jedno tri stotine metara.

Kako se od moje kuće vide obje džamije i crkva, vidio sam kako se dim iz sve tri bogomolje diže uvis. I to nije bilo sve, nego su i neke kuće bile na udaru – pa su razbijeni prozori i izlozi radnji. Te su kuće bile u vlasništvu Hrvata i Muslimana koji su još tu živjeli. Narod iz tih kuća se povukao kod komšija i rodbine gdje je ko imao koga kako bi spasio glavu.

Unutrašnjost Katoličke crkve “Sv. Filipa i jakova” – tragovi barbarizma vidljivi dvadeset godina poslije

Kad se malo stišalo i unišlo u noć, kod mene je došao moj komšija Šaban Položen sa

porodicom kako bi prespavali zajedno kod nas. Kaže, kada nas ima više zajedno, nekako smo

sigurniji.

Negdje – četrdeset munuta poslije pola noći, probudila me je neka pucnjava koja nije bila nalik na puščanu pucnjavu.

Ustao sam i pogledao i vidio kako pada krov crkve koji je gorio i obasjavao sve okolo tako da si mogao vidjeti sve dobro čak i na kilometar okolo. Padao je tada salonit s krova i taj nas je tersak probudio. Tada smo svi ustali i gledali taj prizor pred nama. Toliku je svjetlost isijavala vatra da je noć izgledala kao dan. Vatra i dim dizali su se visko. Vjetrić koji je tada puhao nije bio toliko jak, ali je ipak raznosio pepeo i zapaljene lakše komade drveta čak i sve do moje kuće, pa sam izlazio da pregledam da neće nešto planuti.

Nismo mogli više spavati.

Negdje oko jedan i petnaest čuo se jak tresak.

Zaključili smo da je zvono palo sa crkvenog tornja.

Kad je svanulo, saznali smo da su crkvu zapalili „naši“ domaći rezervisti iz okolnih sela koji su se vraćali sa ratišta.

Dok je vatra gorila, neki Hrvati su tu bili izašli i pokušavali da je ugase, ali bili su nemoćni, međutim oni su neke koji su palili crkvu vidjeli i prepoznali.

Prokletstvo bačeno na barbare – Zapis ugraviran na jednom od dva svijećnjaka iz barbarski porušene Kizlar-agin džamije:„Prosvijetljenom srcu Bogu pokornih ljudi neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inad i prkos vakifovoj odredbi, neka se na njihove glave (vratove) sruče sve nesreće ovoga svijeta.”

Nisu govorili u javnosti ko su to bili, ali se moglo odmah pretpostaviti koji su to, jer su poznati bili od ranije po tome što su radili ono što ne valja.

(Napomena priređivača: U razgovoru sa r. Suadom Lepirem u vezi s tim događajem, on mi je rekao da su palioci katoličke crkve u Zborištu dvojica Bilića sa Kotora.)

Svanulo. Ne znam ni kako i kad jer oka nismo sklopili.

Bilo je vrijeme ići na radnu obavezu (kopanje kanala za vodovod za rodno selo dr. Čulića, Trijebovo, op. pr.)

Moj komšija Šaban i ja smo morali proći pokraj zgarišta crkve.

Sve je do temelja bilo izgorjelo, spepeljeno je sve što je bilo od drveta. Ostao je samo zvonik sa zvonom koje je palo na kemeni zid.

Dok smo prolazili, vidjeli smo nekoliko Srba civila koji su se slikali tu ispred izgorjele crkve. Nosili su kape sa onim njihovim oznakama, a kape su posudili od onih rezervista koji su također bili tu.

Neki su uzeli redenike i puškomitraljez i tako su se slikali u nekoliko poza.

Nakon civila, slikali su se i ovi rezervisti koji su bili neobrijani i čupavi, da smo se u sebi pitali odakle im tolika brada i kosa i koliko je vremena trebalo da toliko narastu. Šaban i ja smo tuda prolazili veoma brzo ne osvrćući se puno na sve to, kako bi ostali skoro nezapaženi.

Kada smo stigli gore na kopanje kanala, čuli smo pucnjavu koja je dopirala iz grada.

Dok smo radili, bilo je govora o nedjelu koje su rezervisti napravili jučer. Ali to nismo smjeli govoriti na glas jer su okolo bili oni koji su pazili na nas i nadgledali nas.

Kad smo došli kućama, saznali smo da je u gradu bio veliki narod koji je sa raznih strana došao gledati izgorjele bogomolje; svi su govorili da su zadovoljni s time… Pucalo se od veselja.

Saznali smo da su čelnici SDS-a imali statanak u Općini i da se razgovaralo o razmjeni svi za sve, ali se nisu mogli dogovoriti, pa je sve odloženo za četvrtak.

A do četvrtka, ko li živ, ko li mrtav!

Pošto prethodnu noć nisama dobro spavao, lagao sam malo ranije da bi se odmorio, ali me žena probudila kako bi zatvorili vrata koja smo napravili kao osiguranje da ne bi neko u kuću nasilno ulazio. Takva dodatna vrata su bila uobičajena i kod muslimana i kod katolika.  Skivana su od debljih dasaka, a vrata pred spavanje podbočimo debljom gredom, da ih se ne može otvoriti s vanjske strane, ako neko želi da uniđe nasilno.

Kad smo to sredili, nastavio sam spavati, tako da ne znam kako je brzo osvanulo jutro kada sam morao ponovno krenuti na radnu obavezu na kopanje kanala za tribovski vodovod.