Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK

Ivan LOVRENOVIĆ:

KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“

Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.

To je tačno; samo bih na tih dvadeset  – dodao još dvadest godina i nove adrese – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH.

Faksimil bilješke književnika Ivana Lovrenovića

Danas se navršilo dvadeset godina od kako sam postao izbjeglica.

Svoj rodni grad – Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) napustio sam nakon što sam bio hapšen na kontrolnom punktu srpske milicije u Majdanu dva dana ranije. Ako me puste, razmišljao sam dok sam svezanih ruku bio u Stanici milicije, prijeći ću u Jajce. Do tada sam bio izložen prijetnjama smrću, svakojakim maltretiranjima i zasipan otvorenom mržnjom koju su sijale u narodu srpske vlasti. Život mi je bio u velikoj opasnosti i otišao sam u zadnji trenutak.

Svojima sam kod kuće rekao da odlazim u Jajce, na nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Oni ne htjedoše sa mnom jer su mislili da će i našu zemlju, i naš grad, i njih same zaobići zlo koje se već osjećalo u zraku. Tako su mislili mnogi – pa i ja sam.

Time je završena jedna burna, uzbudljiva, lijepa, ali i stresna epizoda u mome životu, a počinjala nova, teška i neizvjesna – kojoj se, evo, još ni danas u potpunosti ne nazire kraj. Ne mogu se ni naći i snaći.

U Jajcu sam zatakao relativan mir.

Grad je živio naoko normalnim životom; većina jajačkih Srba već je bila napustila grad omamljeni obećanjima SDS-a da će njihovo izbivanje iz Jajca trajati samo nekoliko dana dok grad ne bude oslobođen – od njegovih starosjedilaca, a oni zagospodare njime –  malo im, zar bilo vlasti koju su već imali, procentualno mnogo više nego drugi koji se nisu bunili. Mnogi od njih su otišli kao po komandi, ustajući iza nepojednog ručka i ostavljajući sav svoj imetak, dojučerašnje prijatelje i komšije. Neki od njih su se uspeli na obližnja brda i uskoro zapucali na svoj grad i na ni krive ni dužne građane. Jajačka policija je zaplijenila pravi arsenal oružja na kontrolnim punktovima, kao i po kućama odbjeglih Srba.

Preko 300 jajačkih Srba ostalo je u svome gradu dijeleći sudbinu sa svojim susjedima Muslimanima i Hrvatima.

U Jajcu smo uskoro osnovali TV Jajce u sklopu RTVBiH (Muhamed Muslija napravio tv-odašiljač!!!) čiji sam glavni i odgovorni urednik po odluci Ratnog predsjedništva SO-e Jajce. Tako su nastali brojni video-zapisi koje upravo prebacujem sa VHS-kaseta u kompjuter. Prva dva u trajanju od po desetak minuta mogu se vidijeti na You Tube, a naslov im je JAJCE – druga polovina maja 1992. godine, prbi i drugi dio. Biće ih još, a biće i tekstova!

Nakon što su Srbi napustili Jajce, građani koji su ostali u Jajcu javno su ih pozivali da se vrate i nastave suživot i zajedno brane svoj grad. I sam sam ih pozivao preko TV Jajce. Niko se nije vratio.

Slučajnost me odvela u Podmilačje u goste fratrima Crkve Sv. Ive koji su mi se nesbičnim gostoprimstvom zahvalili za TV-prilog u kojem sam ih javno branio od prijetnje šipovačkih četnika da će ih zarobiti i pobiti nakon što je tamošnji SDS nelagalno podijelio oružje TO samo Srbima. Fra Petar, fra Marko i mladi fra Filip su me tješili vidjevši me koliko patim za svojima, za Varcarem, Bosnom koja je nestajala u plamenu, krvi i suzama.

Tako sam bio u prilici snimiti nekoliko događaja iz katoličkog vjerskog života; u prvom dijelu videa  prikazan je fra Marko kako na sebi svojstven način drži propovijed za vrijeme Blagoslova polja i poziva narod na de nasijeda glasinama, da se ne boji, te da bude hrabar u teškim vremenima koja su nas sve čekala, ali za koje mnogi nisu vjerovali da će ikada doći, pa ni sam fra Marko i pisac ovih redova.

Svako je nosio svoju muku i dever, a za mene su nastali teški dani jer su ubrzo sve veze prekinute sa Varcarem, pa neko vrijeme nisam znao za sudbinu svojih. I njima je glava visila o koncu…

Planirao sam postaviti na You Tube, a linkove na svoj Blog, o još nekoliko jajačkih događaja koje sam zabilježio video-kamerom kojima ću se na ovom mjestu vraćati o njihovoj dvadesetoj godišnjici.

http://www.youtube.com/watch?v=hHkgHFIAFUc

http://www.youtube.com/watch?v=JWgTG4ih8oM

2 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Armin Saracevic
    May 17, 2012 @ 06:53:51

    Meni je zaista drago da se neko sjetio i napisao ovaj clanak koji je Ibrahim Halilovic svakao zasluzio !!! Veliki borac za BiH

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    May 17, 2012 @ 10:00:33

    Armine, ovo je samo početak! Hvala na javljanju i podršci!

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: