DŽEMKO DIZDAR

Džemko Dizdar ispruža ruke prema nebu, podiže se na prste, dokučuje i savija šljivovu granu okićenu modrim jedrim plodovima. Šljiva je nadvisila trnje i korov koji su osvojili šljivik. Uzbra šljivu, raspuči je, prinese ustima, pa nakon što je okusi, reče:

–   Slatka!

Da nam je ubrati i koje zrno grožđa.

I loza se otima okovima trnja i puže uz preostalo kamenje koje se kruni i osipa sa zidina Džemkine rodne kuće. Nekoliko zrna zaplavi mu se u ruci na kojoj se zarosiše i dvije-tiri sitne kapljice krvi od uboda trnja.

– Nije podivljala, – veli Džemko.

Grožđe je kiselkasto-slatko i oporo, kao što je bilo nekad davno kada ga je zadnji put kao dijete brao.

Pedeset godina šljve nisu okresane, loza podrezana i povezana. Sađeno, kalamljeno i odnjegovano domćinskom rukom Džemkinog dida i oca, voće i loza prkose i otimaju se korovu u trnju.  Džemki je njihov ukus poznat, nosi ga na vrhu jezika, iz djetinjstva.

Prvi je put je od proljeća 1942. na razvalinama svoje kuće. Na nagovor onog koji ovu priču ispisuje i njegovog šure Mehe, Džemko se teška srca našao na mjestu krvavog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića iz Bočca.

U strašnom košmaru, kroz maglu i tamu tolikih godina, Džemki su se ponovno ukazale krvave slike od kojih čitav život bježi, a nikad uteći, zbog kojih se tolike godine nije zavraćao tamo gdje je rođen. Bio je to krvavi četnički obračun sa potomcima dizdara i kapetana starog grada Bočca, utvrde koja kao na dlanu leži ispod ruševina Džemkine rodne kuće; viseći nad Vrbasom; stari grad je oronuo pod teretom prhujalih stoljeća, zaboravljen, onkarj puta, osipa se, rekao bi svaki  čas će se strmoglaviti u plahu vodu, duboko ispod svojih preostalih zidina.

Slike užasa iskaču ponovno iz tame, jedna za drugom, sve strašnije od užasnije i Džemko kao na filmu strave i užasa, vidi četnički krvavi pir.

Šutio je.

Samo se zacrvenio u licu na kojem se zaledio grč. Bio je napet, samo što ne pukne. Slike koje ga nikada nisu napuštale niti ostavljale na miru, koje su ga morile i od kojih se u snu prepadao i skakao sav oznojen iz dušeka, ponovno su bljesnule, ošinule ga kao munje; on ponovno čuje strašne krike oca, majke i dida pred bljeskom zamahnutog četničkog noža. U snu je tisuću puta bježao iz te kuće, kroz avlije, pune četnika i krvi. Bježeći, osvrtao se i vidio prerezane grkljane; naokolo ležali otac, majka, did… Bježi, a nikad i nigdje uteći. O tom krvavavom piru koji ga pratio kao teška olovna sjena, nikome ništa nije govorio. Svoju muku nosio je sam u svojoj duši i na svojim plećima. Kako mu je, to on samo zna.

Otimao se godinama svakom nagovoru da dođe u Bočac gdje je oštrim sječivima četničkih noževa prekinuto njegovo djetinjstvo, utrnute sve ljepote življenja u toplom roditeljskom domu, na didovini.

U ruci mu se sasuo grozdac.

Zidinama kuće ni sada nije mogao prići…

Tolike  godine nije se dao ubijediti da se otvori i da se makar malo rastereti bremena koje je nosio, da ispriča priču koju je samo on znao. Znao je da se od njega očekuje ta priča, ali godinu na godinu, šutio je kao zaliven, okretao razgovor na drugu stranu.  Ni u Bočac – nije nikad htio otići. Izgledalo je kao da Džemko odjednom ogluhne kad biva upitan o tom krvavom jutru u Bočcu.

Tako je priča ostala zapretana u Džemkinim moždanim magazama, zaključana, a ključevi sakriveni od ostalog svijeta čitavih tridest godina.

Od tada, još je dvadest godina trebalo oteći Vrbasom, pa da slomi samog sebe i dođe na mjesto gdje su skončali svi njegovi najbliži  i najdraži.

Ispred njega je ogroman zid preko kojeg ne može u svoju avliju, ni nakon toliko godina. Ne pokaza mjesto gdje su završili svi Dizdari osim njega jednoga, svi Kapetanovići do posljednjega. Šutio je, šutjeli su i četnici i njihovi potomci, pa se o strašnom zločinu znalo samo toliko da se dogodio i da je Džemko jedini koji je preživio.

Trideset godina poslije četničkog zločina, Varcarski SUBNOR i njegov predsjednik Stevan Penić odlučili su obilježiti mjesto gdje su poklani Dizdari i Kapetanovići. Na betonskom postolju postavljena je spomen-ploča sa kratkom bilješkom o žrtvama fašističkog četničkog terora. Džemko tada nije smogao snage otići u Bočac, jer, znao je – tamo bi  se još jednom, snažnije i teže nego obično, morao suočiti sa slikama zločina. Ali, uoči otkrivanja spomenika, iznenada se otvorio i najzad ispričao piscu ovih redova šta se dogodilo u rano proljeće 1942. godine.

Četnici Lazara Tešanovića nahrupili u rano jutro u mirni i usnuli zaselak Dizdara i Kapetanovića. Voćke se osule beharom. Proljeće  nahrupilo, miriše rađanjem i berićetom, ne sluti ničim na zlo i krv.

Neprimjećeni, četnici su se brzo rasporedili po zaseoku. Ni ptica im nije mogla uteći, mislili su. Razvaljujući kundacima i ramenima vrata, upadali su u kuće, psujui tursku majku. Iza sna probuđenu i prestrašenu poluodjevenu čeljad počeli su istjeravati na avliju, sve Dizdare i sve Kapetanoviće. Strah, zaprepaštenje i nevjerica, mogli su se čitati na licima i u razrogačenim očima tih – bez suda i sudija – osuđenika na smrt. Samo koji tren prije nego li su četnici počeli klati, Džemko je odlučio bježati. Nešto iznutra nagovorilo ga je na to. Džemko kao da je pročitao misli svoga dida koji ga ošinu zapovijedničkim pogledom i gotovo nevidljivim pokretom glave uputi prema kućnim vratima.

Džemko se pokuša promigoljiti pokraj četnika koji je sa nožem u ruci stajao raskoračen na pragu kućnih vrata.

–     Kud ćeš ti mali? – zareža četnik.

–     Moram poraz sebe! – bez drhtaja u glasu koji bi nagovještavao i trunku straha, odgovori Džemko.

Četnik je malo oklijevao. Džemko je snažno priljubio koljeno uz koljeno, stiskao se, glumeći kako mora u ćenifu koja je bila na vrh avlije, blizu živice.

I četnik što je bio u avliji, ponovio je isto pitanje.

–     Kuda ćeš ti mali?

Ali i prije nego što je od Džemke dobio ikakav odgovor, četnik s vrata mu je dovuknu:

– Pusti ga! Ne zna on ništa.

Zadeverani oko istjeravanju čeljadi iz kuća, opijeni mirisom krvi koja je potom šiknula u mlazovima, zaneseni klanjem koje je počelo i kojemu su se sasvim posvetili, četnici su – i onaj na vratima ni onaj u avliji – zaboravili na Džamku. Umjesto u ćenifu, Džemko je šmugno u obližnju šikaru. Sakrio se u jedan žbun odakle je iskolačenih očiju, sav su strahu i nevjerici – promatrao kako četnici kolju njegove – oca, majku, dida… Iz komšijskih kuća se čuo vrisak, jauk. Krv potocima teče kroz avlije.

Behar sa jabuka senabija se kruni i pada u lokve krvi.

Tako su četnici zatrli sjeme Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, od tada „turskog uva“ tamo više nejma.

Još se nije haman ni razdanilo, a četerdest i jedno beživotno tijelo ležalo je po avlijama.

Zadrigli od rakije i krvi, ponosni na krvavi posao koji su obavili, sasvim su zaboravili na Džemku. Vraćajući se odakle su i došli, ruku krvavih do lakata, od poklanih Dizdara i Kapetanovića, zajojokali su, sigurni kako im niko nije izmakao nožu i kako svjedoka njihovu zločinu nema. Prije nego su krenuli preko Vrbasa u sela pod Čemernicom, izveli su iz štala konje i volove, upregli ih u kola, iznijeli iz kuća sve što im je moglo biti od koristi, tovarili na kola ili prtili na se; nestao je imetak kojeg su vrijedni domaćini tekli dugo vremena. Onda su užegli selo.

na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.

Ostatak dana Džemko je proveo šćućuren u grmlju, glavom među koljenima. Od sebe – ni glasa. Iako su četnici bili već davno otišli, nije se usudio maknuti. Prestrašen poput prepelice, sam, dočekao je da se smrkne. Gladan, suhih usta, usudio se tada pomaknuti iz svoga skrovišta; pred njim je bila mrkla noć, dug, težak i neizvjestan put do Jajca gdje su mu živjeli rođaci.

Svu mrklu noć se lomatao po oštrom ljutom stijenju povrh Vrbasa, udarao čelom o kukrike, padao, izbijao koljena, osjećao toplinu krvi koja se cijedila niz noge. Pridizao se i bježao dalje; pričinjavalo mu se kako se iza svakog grma ispred njega uspravlja četnik sa zamahnutim nožem. Čuje strašni glas:

„Slaga nam mali, ali neš nam uteć!“

Pred očima mu zapovjednički didov pogled:

“Biži!”

Bježao je još brže, izderana obuća davno je spala s nogu.

Oštro kamenje reže mu stopala; osipa se ispod njegovih bosih raskrvavljenih nogu, odskakuje niz strme litice i pada u plahu rijeku, duboko u kanjonu koju on ne vidi, samo čuje, osjeća i slijedi. Iako su mu noge klecale, izdavale ga, nije zastajao. Plazao se četveronoge; oštro stijenje siječe mu dlanove koji bride i bole, osjeća toplu krv koja teče iz posjekotina, ali on ne zastaje. I lice mu je krvavo, nebrojeno puta ošinula ga je grana trnjine i kukrike. Noć. Mrkla. Čuje samo huk rijeke ispod litica i osjeća sve veći strah; oni su mu jedini saputnici i vodiči. Zna; mora uz rijeku. Hukom koji dopire iz dubine, rijeka svkedoči kako je na prvom putu, iako puta nejma, samo gole strme litice obavijena mrakom.  Strah je snaga koja ga goni dalje.

Kada su ono did i on jednom išli putem, do Jajca im je trebalo šest sahata hoda. Sada, noću, bespućem preko litica, drače i gloga, trnja i kukrika – biće to za sedmogodišnjeg dječaka mnogo duže putovanje.

Bilo je odjutrilo kada se najzad pojavio pred pragom rođaka Zulića. Čim su ga ugledali prepadnutog, u dronjcima ispandžanog i izgrebanog, okrvavljenog  – naslutili su šta se dogodilo.

–      Je li iko živ ostao? – pitali su.

U kasnu jesen 1992. četnici su srušili džamiju u Varcaru. Na njih je palo prokletstvo vakifa Mustafe-age koji je molio Boga –  neka se onima koji se ogluše o vakifove odredbe, onima koji se drznuu rušiti ili krasti dobra koja je sagradio i ostavio svima –  Bog sruči na glave sve nesreće ovog svijeta. Džamija je nestala u prahu i pepelu, ne zna se gdje su šamadani na kojima je bilo ispisano vakifovo prokletstvo. Ne zna se ni šta je s knjigama rođenih i umrlih, pa se tako gubi pisani trag poklanih duša u Bočcu.

Savršen zločin!

Ali, imena i likovi, bljesak četničkog noža koji im je prerezao grkljne, u Džemkinim su moždanim magazama. Bljesak noža!  Opet i iznova! Vidi kako se kruni behar koji lagahno, lagahno, da ih ne probudi,  prekriva čeljad Dizdara i Kapetanovića.

Džemko je ostao kod Zulića u Jajcu do kraja rata 1945., potom se našao u domu za ratnu siročad. Pokazao se odličnim đakom u školi, pa su ga Titine vlasti  poslale na izučavanje zanata u Čehoslovačku. Vratio se negdje 1951. sa diplomom mašinbravara. Zaposlio se u tek osnovanoj Pilhani u Varcaru, kao  majstor održavao je parnu mašinu – lokomobilu koja je pokretala testere na getirima koji su rezali balvane. Mašina nikad nije stala dok je Džemko brinuo o njoj.

Zavolio ribolov, išao na Ponor i na Sanu s prijateljima. Najčešće je ostajo sam pokraj rijeke, sahatima je gledao u vodu, šutio. Džahkad je išao i na Vrbas, razmahivao svojim mušičarem – dok su se sa tetive iskrile i raspršavale srebrene kapljice; kao kočijaš kamdžijom, pucketao je tetivom i razastirao mamce po brzacima i tihacima rijeke podno bočačkih zidina. Nije dao da mu se pogled otime ka ostacima njegova sela iznad starog grada.

Kada bi „Fićom“ putovao u Banju Luku i vraćao se nazad u Varcar, nije podizao oči sa ceste, niti se ikad okrenuo u stranu licem prema zaseoku čije su se zidine krunile i nestajale u trnju i korovu, kao i sam stari grad Bočac, gdje su njegovi pradidovi bili dizdari, a komšije – kapetani. Svima i svemu zatire se trag.

Ne samo što nije nikom, pa ni ukućanima, pričao o onome šta se dogodilo u Bočcu, nego čak nije htio ni svjedočiti kada su vlasti najzad to i tražile od njega. Bio je teškim maldamom zamaldanjen, velikim katancem bez ključa zaključan u se.

Nije se iz Džemke mogla izvući priča, ma šta čovjek radio i ma kako ga obazrivo navodio da progovori. Prije bi duvar!

Dogodilo se kao slučajno; jedne smo se večeri, nekako uoči otkrivanja spomenika poklanim u Bočcu, zatekli u Džemalovoj avliji – ovaj koji ispusje ove redove i Džemkin šura Meho. Avlija, sva u cvijeću i ružama, bila jedna od najljepših u Varcaru. Nova kuća, “Fićo” u garaži.

Izeta, Džemkina supruga, pozvala nas je u kuću. Zasjeli smo za sofru sa Džemalom, pred nama – meza i pivo. Jednu po jednu, večer odmiče u razgovoru – mi pričamo, a Džemko ni jedne; tvrd je orah.

U neko doba, a da ga uopće nismo ničim navodili na priču, možda na nevidljivi mig, poticaj ili uz raniji Izetin nagovor, Džemko se počeo otvarati. Nije dao da iz njega proključa bujica. Riječ – dukat! Zanijemili smo još pri prvoj Džemkinoj rečenici, ne vjerujući kako počinje priču koja se se prekidima počela odmotavati. I, nismo ni jednu riječ progovorili, a kada je priča bila gotova, sobu je ispunila šutnja. Zaboravili smo i na pivo i na mezu.

Priču je ispričao zastajkujući, teško dišući, tražeći oslonac; više puta zaključavao se sam u se, pa se opet sam otvarao, govorio isprekidano. Kad je priča bila gotova, ponovo se  zamandalio najtežim i najčvršćim mandalom. Kolika je njegova muka ostala pri njemu, je li mu bilo i zehru lakše ili još mnogo gore, jedino on zna. Malo iza toga, to Džemkino svjedočenje objavio je banjalučki list “Glas”.

***

Džemko i njegova Izeta primili u svoju kuću siroticu Bosu iz sela Graca i osigurali joj toplinu doma i pomogli u školovanju. Bosa se udala za Taiba Dedića kojeg su četnici  strjeljali u Obrcima u septembru 95-te zajedno sa još 28 Varcarana – katolika i muslimana, kulučara na “radnoj obavezi”.

Džemkin sin Emir oženio se, pa rastavio sa Milenom. Tragično skončao život kao prognanik u Danskoj.

Džemkina mlađa kćerka udala se za jednog varcarskog pravoslavca i u Varcaru ostala čitav rat. Iz Varcara se nisu odmicali ni Džemko ni Izeta. Šta su predeverali, oni znaju!

***

Evo me u mojoj avliji u Rici, s Hajorm. Deveram nešto oko auta, kad pomoliše se Džemku i Izeta; šetaju uz cestu.

Ugladali nas, osmjehuju se,  stali ukraj ceste, auti stalno jure. Priđosmo jedni drugima. Upitasmo se.

Bojao sam se progovoriti ijednu riječ.

–     Dinka ostala u Sarajevu, Nerka ovdje… Za Emira si sigurno čuo – veli Izeta.

–     A ti Hajra u Kanadi! Daleko, brate! – kaže Džemko.

– Živa glava! – velim, a misleći i na Džemku i njegovu muku, a i na moju obitelj.

– Deverli! – kaže  dok njih dvoje odlaze krejem ceste.

***

U zimu 2010. kada su ispisivani ovi redovi,  stiže vijest iz Varcara  – Izeta napustila ovaj tužni svijet.

ž

3 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Ibrahim HALILOVIĆ
    May 01, 2012 @ 20:52:30

    I Ivan Lovrenović se bavio ovim likom. Tekst “Oj Vrbasu” može se naći na ovom linku:
    http://www.jergovic.com/ajfelov-most/oj-vrbasu/

    Komentariši

    • Marjan Hajnal
      May 02, 2012 @ 04:03:15

      Svaka riječ koja se može izreći o zločinu ove vrste suviše je teška, gorka, bolna. Kao što je Džemkova, decenijama zapečaćena u njegovim “moždanim magazama”, u srcu. Takva je bivala u svom utrnuću, dok se nije otkravio bol i potekao s pričom koja se morala podijeliti sa prijateljem Ibrahimom kom nije bilo lako zabilježiti je. Tragična sudbina Džemkove porodice, nažalost, tek je jedna od mnogih na tlu Bosne kojoj se da njen mir i život u blagoslovima koje ima. I sam sam potomak iz porodice koja je na skoro identičan način likvidirana na Kupreškoj visoravni na samom početku Drugog svjetskog rata, pa mogu razumjeti patnju onih koji su preživjeli užas bezrazložne nečovječnosti. Interesantno, kod takvih ljudi kao što je bila moja majka, kao što je Džemko, nema mržnje, kao što je nema kod većine žrtava democida, jer mržnje u njihovim kućama nikada nije ni bilo. “Živjeće ovaj narod bosanski”, govorila je moja pokojna majka, nikada ne pominjući vjeru i naciju (tri puta su je usvajali, uvijek u porodici druge nacionalnosti). A mrzitelji su uvijek oni drugi, iracionalni rušitelji kojima ništa nije sveto, ni svoje, kamoli tuđe. Takvih u Bosni ima još mnogo, jer za njih nema Bosne. Ali varaju se! Ima u Bosni još puno mjesta za behar, slatku šljivu, pjesmu sedalinku, za ljudsku riječ, za stisak ruke prijatelja. Velika je Bosna i neizmjerna je dubina njene duše. Mogu je okupirati, dijeliti, lomiti, neće je ni zadržati, ni slomiti.

      Komentariši

  2. Bedrudin GUŠIĆ
    May 14, 2012 @ 09:16:49

    Veoma dirljiva i tugaljiva prica. Snazna, opominjuca. Istovremeno i tipicna, ali i posebna, svoja. Dokumentarna, kao i mnoge Ibrahimove. Ekskluzivna je jer je ispricana samo autoru, pa je utoliko vrednija. Jedan dio ove price me asocirao na Baljvine, koje sam pohodio tijekom agresije, kada su mi tamosnji Bosnjaci pricali da su ih stitili njihove komsije – Srbi od cetnika iz Bocca, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i ovog posljednjeg. Gadni neki cetnici iz Bocca. I zedni turske krvi, s generacije na generaciju. A, koji to cetnici nisu gadni?!

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: