ZLATNE RUKE NINE MOŠUNJCA

Majstor Nine MOŠUNJAC

Šest zanata je znao majstor Nine Mošunjac; bio je automehaničar, puškar, vodoistalater, strugar, alatničar, mašin-bravar. Uz te, nije bilo ni jednog drugog metalskog zanata u koji se nije razumio. Nikad nije kovao kose. samo bi, kada koju kosu kovač pregori, pa je donesi majstoru, on bi je “zašvajcovao” , var obrusio, pa niko ne bi mogao ni pomisliti da je kosa zavarivana.

Što se tiče tehnike, majstorluka i novotarija – nije mu bilo premca nadaleko. Od straog, pravio je novo – kako su Ričani znali reći. Od ništa, prvavio – nešto!

Imao je zlatne ruke.

Majstor Nini dolazili svi; kad god ni jedan drugi majstor nije mogao nešto popraviti ili napraviti – oni bi njemu na vrata. Dolazili Varcarani, Ključani, Šipovljani., Jajčani, a bogme ponekad i Banjalučani.

Ako niko ne može odgonetnuti kako se rukuje nekom tehničkom novotarijom – idi Nini, on će sigurno znati – taman da tu spravu nikad  nije vidio.

Za kvar koji niko nije umio otkloniti, pa radilo se o kahvenom mlinu, motoru auta, lovačkoj pušci…, pitalo te:

„Je s’ nosio Nini?“

Jer, ako slučajno on nije mogao neki kvar otkloniti, mogao si stvar slobodno baciti. Lijeka joj nema.

Jednostavno – majstor Nine je bio nenadmašan, nezamjenjiv, jedan i jedini, neponovljiv.

Njegova radionica se nalazila na vrh sokaka iznad Katoličke crkve, ovamo prema Ćorića mahali i Rici. Iako je taj sokak prolazio baš ipsred Katoličke crkve, iako su na njemu živjeli jedino katolici – taj sokak je zvanično nosio ime po crnogorskom pravoslavnom vladici Njegošu.

Duž čitavog čeonog zida redionice, odmah ispod krova, stajao je napis ispisan velikim, od metra slovima: NINE MOŠUNJAC. Iznad dvokrilnih ulaznih vrata radionice, stajao je željezni čekrk  za podizanje teških tereta – poput automobilskih motora; u radionici je bilo mnogo raznih mašina – bušilica, aparat za zavarivanje, „Drechbank“; tu je bio i kovački grm, tu su garniture raznih alata, sitnog i krupnog, nebrojeno mnogo, za sve namjene i majstor Ninine majstorluke. Na sred radnje – kanal za popravku auta.

Majstor Nine je unilazio u svoju radionicu ranim jutrom, odlazio kući navečer, obično nakon „akšamluka“.

Zadnjih godina, „akšamluk“ je pripremao njegov nerazdvoji ahbab Muharem, kojeg su svi u Rici zvali „Seljak“, mada je bio pravi gospodin, i izgledom i manirima…

Seljak bi brinuo za mezu – kokošije batake ili krilca, prezle, janjeće bubrege, špinjetke, ribu ili teletinu; dolazio bi pred akšam u radionicu, na  vakat. Ako je bilo vatre na kovačkom grmu, meze bi pripremao na žaru ili u tavi koja je tu uvijek „dežurala“. Ako je gorjela peć, onda bi meso pržio na platama. Radionica je pred mrak uvijek mirisala na roštilj dok bi majstor Nine zavrašavao svoje poslove. U zadnje vrijeme, hrupim i ja, baš kao da sam virio – na gotovo, a uvijek donesi nešto za meze – i od sebe… Akšamluk ne bi prošao ni bez fotografa Šerifa; mada nas dvojica nismo pili, meračili smo u finom društvu, pričajući, šačeći se – veseleći se životu.

„ De sad, zamezi,“ govorio bi Seljak nutkajući majstor-Ninu sa komadićem tek pečenog mesa.

Majstor Nine bi tada nakratko odložio alat iz ruku, prošao se posla, što bi rekli, potegnuo iz čašice gutljaj rakije, pa zamezio ponuđeno. Potom je nastavljao s poslom,  a Seljak se i dalje vrtio oko „poguziluka“.

Nikad nisi znao kad će neka od mušterija hrupiti na vrata tražeći da majstor Nine popravi kvar.  Ali, ni Seljaku, ni Nini to nije smetalo, da pače, godilo im je, poso je poso, družba je družba; oni su imali vremena za piće i mezu na tenane, polahko, po svom ćeifu, meračeći u svakom zalogaju i svakom gutljaju. I egleni! Šali.

Muharem Kaharević – Seljak

Do akšamluka bi se majstor Nine naradio svakojakih poslova. Mnoge te poslove obavljao je rutinski, napamet, što bi rekli Ričani. Međutim, bilo je poslova koji su zahtijevali „odgonetanje“ – a te je najvolio! Majstor Nine bi ustanovi kvar – skontaj u čemu je problem, šta treba rastaviti, šta zavariti, šta promijeniti, šta iznova napraviti, smisliti; dugo bi gledao, kontao studirao i, kad je bio siguran da je našao rješenje, hvatao se posla. Ništa mu se nije moglo oteti. Zato su mu ruke bile skupe, skuplje nego ostalih majstora. Ali, niko od mušterija se nije tužio. I majstor Nine i mušterija su znali kako posao vrijedi toliko jer ga drugi niko u Varcaru, a ni u oklnim gradovima ne umije uraditi.

Još prije Drugog svjetskog rata pročulo se o njegovom majstorluku. Tada je završio mašin-bravarski zanat, zatim puškarski, a čim su potekli auti u Varcaru, odmah je izučio i automehaničarski.

Umio je napraviti pušku pa vlastitom nacrtu – u glavi.

Na Crnoj rici, ispod svoje kuće, odmah poviše Crkve, na mjestu starog mlina, navratio je vodu u badanj koja mu je pokretala malu turbinu vlastite izrade koja je davala struju za njegovu kuću, radionicu i za Župni ured. Tako je zahvaljujući majstor Nini stigla elektrika u Varcar.

U Nininoj kući prosvirao je i prvi radio-aparat u Varcaru.

Kažu da je za neko zanatlijsko nadmetanje napravio pljosku za piće koja je imala jedno grlo kroz koje su se mogla uliti tri različita pića, a de se ne pomiješaju, ni tada – ni kada se potegne. Kako? Pa odgovor je znao samo majstor Nine.

Prvi je u Varcaru imao motocikl.

Prvi je u Varcaru, još 1924. Imao auto, „Ford“.

„Eto „Forda“ Nine Mošunjca“ – tako se uzvikivalo po Rici kada se majstor pojavi za volanom  svoga auta, u kožnoj jakni i kapi, sa naočarima  – kao u avijatičara. Svijet bježi u kuće da ga Nine ne „satare“. Paripčad se plaši i rita, krave se sklanjaju ustranu. Kako je prvi imao auto, tako je prvi u Varcaru imao i vozačku dozvolu.

Malo po malo, svijet se privikavao na majstor Ninine novotarije, čuda tehnike i vlastitih pronalazaka. Samo što neko od Varacrana nabavi ono što je vidio u Nine, a Nine ih iznenadi nekom drugom novotarijom, opet zapremedet. Nije majstor Nine nabavljao najnovija čuda od tehnike da bi se s nekim takmičio, ili izazivao zavist, Bože sačuvaj, nego iz znatiželje; majstor je pratio suvremena dostignuća, volio je tehniku i sve novo, prektično i neobično. Kako je bio majstor na glasu i stekao fin imetak koji ide uz zlatne ruke, to je on sebi sve to mogao i priuštiti.

Putovao je oko svijeta.

Kada sam jedn egodine snimio TV-reportažu o majstor Nini i pokazao je na TV Sarajevo, dobio sam kritiku iz mrkonjićkog soc. saveza:

“Znaš li ti da je Nine nekim četnicima  dao neku žicu?” – prekorili su me.

Kada sam to rekao majtor Nini, samo je odmahnuo rukom.

“Dao sam, sila Boga ne moli! Znam tog četnika, živ je i danas, na položaju je!”

“Obrijao bradu!” velim. Ne pitah za ime, takvih je na hiljade.

Prije i poslije onog rata, oskudijevalo se u dijelovima, pogotovo za aute. Mnoge od tih dijelova majstor je pravio sam – izlijevao je ležajeve za radilicu motora ili za točkove auta.  Dok auto ode u Rokin dol po balvane i vrati se, mijenjaj lagere na točkovima. Nanitovati gurtne za kočnice ili kvačilo, ma tako jednostvanim poslovima majstor se haman nije ni bavio – već prvih dana naukovanja, morali su te poslove naučiti njegovi šegrti.

Majstor Nine je išao i na teren – u Podrbdo popraviti vršalicu, u Podrašnicu zakrpiti rakijski kazan koji je „protekao“. Inače majstor je pravio i rakijske kazane. Pravio je i zaprežna, gumena kola. Šta nije!

Rakiju je pekao svoju, u kazanu napravljenom svojom rukom, dobija kotlarinu od svog kotla. (Kasnije smo rakijski kotao nazvali „veselim storjem“) Prodavao je rakiju i Ričanima, koji su volili popitu akšamlučeći u Halidinom bentu ili na Vinogradu; nešto popij majstor i njegov ahbab Seljak.

Svakog ljeta išli su njih dvojica na kampiranje na Sanu, gdje sam ih često obilazio. S njima je putovala i pletera baška ispečene rakije maksuzije koju su hladili u Sani.

Po vazdan sjedio bi majstor Nine na platnenom tronošcu ispred kamp-prikolice, pokraj stoliča na kojem je uvijek bilo meze i u Sani rashlađenog pića. Gledao je u rijeku, u zelena brda okolo i odmarao oči, skidajući svoje đozluke.

Ne, i ne! Nikada se Nine i Seljak nisu napili, samo bi popili da im se jezik odveže, ili da šute, po cijeli akšam, smao ponekad im se otmi ono: “Hm!”, a kako su to izgovarali, to je baška priča jer je to “Hm” imalo mnogo značenja…

Majstor se cijelog dana štedio za akšamluka.

Seljak bi obigravao oko ognjišta, stalno nešto gotoveći. Bio je izvrstan kuhar, valjda naučio dok je služio mornaricu. Volio je da drugi uživaju u njegovim kuharskim majstorucima, a i sam je meračio. Drago mi je kada mu neko pohvali ono što je pripremio za meze. Stalno je priupitivao da li valja ponuđeno („Je l’ de, ne valja, ha?“ Takav vid kojim s eizražavalo supotno od rečenog, često smo koristili u razgovoru.)

Nikad, a pogotovo zadnjih godina nisu lovili ribu, mada su nosili sav ribarski pribor i opremu. Jednom ili dva puta tokom kampiranja zabacio bi majstor Nine da isproba mušice, i to je bilo sve. Prepuštao se, zajedno sa Seljakom, užitku gornjim tokom Sane, pjenušave, živahne i bistre rijeke; nikad se u Sani nisu kupali, bila studena za njih. Teferičili su sjedeći do kasno u noć pod tendom, uz sijalicu koju bi majstor skopčao na akumulator, prepričavajući razne događaje i dogdovštine, pijuckajući rashlađenu rakiju i mezeći ono što je Seljak pripremao. Ili, samo šuteći.

Kampirali su uvijek na jednom mjestu, „kod krive vrbe“ kako bi mi reci. Koja vrba nije kriva? Ali, uvijek sam ih nalazio, jer su uvijek bili kod iste krive vrbe i jer su me rado zvali u goste, na akšamluk. Tada bih ponio kilu dvije pastrmki iz jezerskog ili ribničkog ribišta, pa bi je isprži po svom tebijatu.

Akšam pada na Sanu pokraj krive vrbe. Vatra veselo plamti na ognjištu, a iz daljine vidiš ozarena lica dvaju dobrih ahbaba, Nine i Seljaka.

Jednom su na kampiranje ponijeli i živa horoza. Nazvali su ga “Zaim” jer je stalno pjevao.

Kad se horoz ušuti, Nine se obazre na horoza koji je bio privezan za obližnji grm i poviči:

„Pjesma!“ i horoz bi malo kasnije zakukurikao.

Nekoliko godina pred ovaj rat, na posljednjem kampiranju, ispostavilo se da će im ta prva, biti i zadnja noć pokraj rijeke koju su toliko voljeli. Po starom običaju, majstor Nine je ispalio uvis jedan metak iz svoje sačmare. Nije se odjek ni smirio među brdima, a iz oklnih zaselaka su, kao odgovor, zapraštale puške sa svih strana.

„Dijete, ovo ne valja!“

Prenoćili su to noć pokraj Sane, pa se ujutro pokupili i vratili u Varcar.

Davno, akšamlučeći na Sani, Nine je ne jednom rekao: „E, ovdje me sahranite!“

Ali, Sana nije više bila ni Ninina ni Seljakova, ni naša…

Majstor Nine je „umro u svojoj kući, sahranjen na svom groblju“. Seljak je dočekao kraj rata u Varcaru, sav izbezmljen, a umro je kao prognanik u Zenici…

Samo nekoliko puta do pred rat uspjeli smo Seljak i ja o Svi Svetim otići na varcarsko katoličko groblje na Ćeliji pod Grabežom  – na Majstor Ninin grob kojeg je uredio još za života i upalili svijeću za rahmet duši svoga velikoga ahbaba majstor Nine Možunjca.

Malo zatim u Bosni se zarati.

“Ford” Nine Mošunjca

7 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Vlada
    Jul 05, 2012 @ 12:49:44

    Poštovani,
    Po svedočenju više starih Mrkonjićana, Ford sa slike, iz 1924. godine, pripadao je Stipi Dimaću, a Nine ga je samo vozio, jer je jedini imao vozačku dozvolu.
    Vi to sigurno možete proveriti.

    S poštovanjem, Vlada

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Jul 05, 2012 @ 19:37:01

    Vlado, hvala. Podatak o “Fordu” preuzet je iz Fotomonografije “Mrkonjić'Grad” zajedno sa fotografijom..

    Komentariši

    • Vlada
      Jul 06, 2012 @ 05:54:06

      Pokušaću pronaći konkretniji dokaz od Dimaćevih potomaka. Njegova unučad su Nebojša Vuković, Buba Andjelić, Bosa Radovanović…

      Komentariši

      • Ibrahim HALILOVIĆ
        Jul 06, 2012 @ 07:04:00

        Molim Vas, Vlado, sve te podatke objavite ovdje.
        Sa pok. Ninom Mošunjcem prijateljovao sam dugo godina; nikada nismo komentirali podatke o “Fordu” koji su objavljeni u “Fotomonografiji” (koju sam sa Ivanom Lovrenovićem i sam pripremao), niti je te podatke za skoro 40 godina, iko osporio. Bez obzira na to, za istinu nikad ne smije biti kasno. Hvala!
        Uzgred – vidim kako potječete iz znamenite varcarske obitelji Grajića.
        Neki dan, kada sam se sastao sa kolegama novinarima TV Sarajevo, razgovarali smo o našim “malim” a u stvari velikim mistima, pa i o Varcaru. Spomenuli smo znamenita imena grada (koji je gradske konture zadržao, ali ne i duh građana); Zaima Imamovića, Mirslava Karaulca, Radoslava Grajića, Ragiba Lubovca, Ivana Lovrenovića…

  3. Ibrahim HALILOVIĆ
    Feb 06, 2015 @ 12:56:49

    Ima još anegdota u vezi sa majstor-Nininim zlatnim rukama. Ovu šaljivu pričicu pričali su često majstor-Nine i njegov ahbab Seljak, pokazujući se kao odlični glumci. Nikad nisi znao kada će ta pričica i kojim povodom biti ispričana. Helem, slušao sam tu šaljivu pričicu od njih dvojice, u Nininoj radionici, na kampiranju na Sani, ne jednom. Kao – došao čovjek sa sela majstor-Nini u radnju:
    – Majstore čuo sam da morete popraviti ono što ne mere niko, – reći će taj čovjek.
    – Šta treba? – pita majstor-Nine, onako ispod naočala.
    – Ma, ja sam čuo da vi morete zašvajcati sve što je slomljeno!
    – De da vidim šta je slomljeno!
    – Majstore, – kaže Ninina mušterija vadeći iz šarpelja mali papirni smotuljak (od cimentne kese) i odmotavajući ga pokaza komad slomljenog zuba.
    – Eh, – uzdahnu majstor. Ne mogu to zašvajcati.
    – Kako ne mereš? – čudi se mušterija.
    – Švajc-aparat je na jaku struju, spržio bih ti sva usta, – veli majstor.
    – A što zub ne bi zašvajcovo malom strujom? To ne bi udilo…

    Komentariši

  4. sadik8888
    Feb 07, 2015 @ 09:39:27

    Nine je bio za sve majstor sve se razumio Mislim dase vise ne radja kao stoje bio Nine Mosunjac.

    Komentariši

  5. sadik8888
    Feb 07, 2015 @ 18:41:40

    Ima jedna anegdota o majstoru iz Varcarske doline o majstoru koi je bio legenda i ostao Legenda O majstoru Nini olicenju postenja casti dobrote Covjeka koi je svima pomagao izlazio u susret Covjeku koi ke bio velikoga srca volio salu irijateljstvo Nikada nije gledao ni pitao koje si vire ni nacije Za majstora Ninu svi ljud su bili isti I on ih je cijenio i postivo. Dolazili su i majstora Nine u radnju i Hrvati i Muslimani i. Srbi svisu bili usluzeni i pomognuti zavisi koju su pomoc trazili od majstora sa Velikim srcem. Da pocnemo sa anegdotom o majstoru Nini Ovako.

    Majstor Nine je bio u svojoj radnji nesto je popravljao Cesto bi pogledao na put koi je prolazio malo podalje od njegove radnje I tako razmisljajuci kako da otkloni kvar na predmetu koi mu jr donio musterija mahinalno je pogledao iznad svojih ocala koje su mu cesto padale na nos Vidio je jednoga covjeka koi je preko ramena imao objesen sarpelj kako za sobom vodi ogromnoga bika Kako se covjek vise priblizavao njegovoj radnji Nine j primjetio da bik ima odbijen desni rog a desna strana bikova vrata je bila krvava U taj mah covik stade par koraka i kaze. Pomoz Bog majstor Nine odpozdravi bog ti pomogo Nato ce pridoslica Jesili ti majstor. Nine a majstor odgovori Da jasam Nine Sluso sam o tebi majstore Padam pomislio da ti meni mozes pomoci Nine kaze neznam nasto mislis A pridoslica kaze. “Ma bik mi juce odbio desni rog izgleda daje imao svrabu rogu paje dizao ledinu to jeste kada bik koi ima svrab u rogu oni rogovima pocnu da dizu zemlju E vidis moj bik je odbio rog Dok je pridoslica govorio masio se rukom u Sarpelj i izvadio rog Pridoslica kazeMajstore Nine mozes li ovaj rog da vratis na mjesto i zasvajcujes Gleda Nine covjeka i ne vjeruje sta cuje Pridoslica gleda u zabezutnoga Ninu i kaze Pa svi kazu sto niko ne moze da napravi i popravi to ti mozesa Nine ga gleda i kaze Ovo ne mogu niti iko moze ovo da popravi Pridoslica malo zbunjen Nininim odgovorom rece dobro Vrati rog u sarpelji i rece Kada ti majstore ovo ne mozes ko moze Nine odgovori niko prijatelju moj dragi Covjek se okrenu uze priuU i ode sa bikom

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: