OSVETA ĆIRI

Moji Varcarani su bili  zavidni Jajčanima na njihovime ćiri, a Jajčani su se ponekad umjeli i našaliti na račun Varcarana, baš u vezi ćire koji nije  –  vozio do Varcara. Da Bog da ćiru Jajce ponovno vidi, pa makar mi preostali Varcarani i zavidjeli im, kao i do sada. Helem, u stara vremena mnogi Vrcarani nisu ni putovali dalje od Varcara i oklonih mjesta, pa je bilo i onih koji ne bi za svoga života ni vidjeli voz, da ne moradoše u Jajce u muhadžirluk… Mladići, kad stasaj, odlazili u vojsku noseći one svoje drvene kofere na ramenima; tako su imali priliku putovati ćirom u daleki svijet – tamo na neki front u Prvom svjetskom ratu. Vraćali su se sa  svojim  drvenim  sanducima i pričama o krvavim bitkama. Dosta ih je završilo u drvenim sanducima nikad se ne sastavši sa Varcarem; kosti su im na Pijavi u Galiciji. I sam sam, odlazeći iz Varcara preko Jajca i Sarajeva u Prištinu u vojsku, putovao ćirom sve do Titovog Užica, preko Ustiprače, Višegrada i Dobruna, po noći. Neki od regruta su se penjali na rafe za prtljagu i tu spavali. Neka neko ne pomisli kako ženski svijet nije  imao pojma kako izgleda to pokretno čudo od tehnike, vatreni zmaj koji krivuda pokraj brzih bosnskih rijeka, penje se stenjući i dahćući uz bosanska brda i planine, pa se onda zahukta niz planinske strmine u ravnice, tutnjeći preko mostova iznad zelenih rijeka i hitrih postoka, dovozeći i odvozeći taj šareni svijet na sve strane dunjaluka, svako svojim poslom i nijetom… Ne znam je li  moja Eba rahmetli Čama ikad putovala vozom; rođena s kraja pretprošlog stoljeća u Starom Selu ona, Kulenovićka, vjero-vatno nije se dalje odmakla od Staroga Sela, Bilajca i Varcara, osim kada je ono bila u muhadžirluku u Banjoj Luci i Jajcu. Ne znamo je li ikad sjela u voz, ali voz je sigurno vidjela. Kroz našu kuću i komšiluk kružila je pošalica o Čaminom sasvim dobrom opisu voza. Pitao neki pitac moju Ebu, da li zna kako izgleda voz. „Znam“,  rekla je moja Eba, „vidla ga u Jajcu“. I dodala kao iz topa: „Soba u sobu.“ Ta ćirina kompozicija i jest ličila na male pokretne kućice, ili ako ćeš po Ebinom viđenju – sobe; iz jedne sobe uniđeš u drugu i tako sve do lokomotive, pa onda nazad, ako ti ko ima pripaziti stvari. Sve soba iz sobe, sve soba u sobu, pune svakojakog, šarenog  svijeta. Zagledaš – svi ti nekako bliski, poznati… Među  svijetom u tim ćirinim sobama bilo je svakojakog svijeta i bogatih i siromašnih, i radnika i seljaka; šarene narodne nošnje, bijeli vez i bošče, dimije, šamije i bujame, odijela po modi… Voz i ne kreni, a mnogi bi putnici raspakuj ono što ponesi kao poputninu – pitu maslenicu, pečenu koku, sve zamotano u onaj kahvaji papir od cementnih kesa, ili u novine. Nikad se ne zna šta te čeka na putu! Neko bi ponesi i flašicu rakije. Poneko bi  zakunjaj a da voz i ne kreni! To je valjda obrana od onog osjećaja kako nikad ne znaš šta te čeka na putu. Kad ono kače lokomotivu i čitav voz  se trzne kao iza sna, tada i nakratko usnuli putnik iznenađeno podiže glavu i – po malo prestrašen da je propustio izaći na svojoj stanici – upita: „Đe smo?“ Jezerani su bili redoviti ćirini putnici. Ko od njih vještiji u hvatanju zlatovčica i pastrmki!  Svoj ulov oblagali su koprivama i redali u sepete i korpe,  pa navečer kreni vozom iz Jezera, i,  nakon čitave noći vožnje  ujutro bi stigli na  pijacu u Sarajevu. Rasprodaj ribu, pa navečer opet na voz, pa osvani u Jezeru…. Ostalo je sjećanje i na „hajvan vagone“, to jeste baška ćirine pokretne štale – u kojima je putovala stoka. Ti vagoni nisu nikada kačeni na putnički voz, ali kada bi se naš svijet šalio kako nije bilo mjesta u putničkim vagonima, govorili su da bi putovali i hajvan vagonima, samo neka se putuje. Ako neko nije imao dovoljno novca za kartu, šaljivdžije su ga savjetovale da kupi kartu za „hajvan vagon“.  Ćiro nikoga nije ostavljao, ako si prispio na voz;  ako nije bilo mjesta u prvoj klasi ili drugom razredu – bilo je u hodniku! Glavno je da su noge odignute od zemlje, govorilo se. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća  bio sam đak Učiteljske škole u Jajcu. Pred jednu Novu godinu osvanuo je  pred Travničkom kapijom od šperploče napravljen jedan ćirin vagon. Na vagonu je neki šaljivdžija ispisao krupnim slovima – Jajce – Mrkonjić-Grad. Na toj pruzi ćiro nije nikad vozio niti će, bar za sada – voziti. Bilo mi je pomalo krivo zbog te šale, ali ona nije zaustavila moja maštanja o čirinoj pruzi od Jajca preko Jezera do moga Varcara i dalje, dalje prema Ključu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Koliko sam samo puta u mašti tuda proputovao baš ćirom. I to je bila draž, a ta magija traje i danas, makar sam hiljadama kilometara daleko od Varcara i  Jajca i tolike decenije od nasilnog odlaska ćire na prugu bez povratka. Niko  kao mi se nije ružnije ponio prema tome našem velikom ćiri koji nam je služio decenije, neumorno i redovito, ne ostvaljajući nas nikad, osim ako smo zakasnili na voz. Za nekoliko godina ćiro i sve što mu je pripadalo završilo je na  najružniji način; pruga je poparana i pretopljena, pragovi rasprodani. Lokomotive otišle u staro željezo.  Nekoliko ih je ostavljeno kao muzejski eksponati, mogle su se vidjeti na komadiću ostavljene pruga, kao ona u Turbetu, recimo.  Uskoro su te ćirine lokomotive postale ruglo, očerupane nakaze izložene udarničkom vandalizmu. Te gomile željeza, savijenih cijevi, odvaljenih plehova – postale su spomenici našeg barbarskog odnosa prema vozu koji nam je tako pouzdano i predano služio decenijama. Šta to ima u nama tako rušilačko, da se svim silama tako surovo osvetimo  tom tehničkom savršenstvu? Kad pomislim na tu žalosnu sudbinu našega dobroga ćire, u pomoć pozovem najljepša sjećanja na djetinjstvo i putavanje ćirom kroz Bosnu. U mojoj mašti ćiro nikada prestao voziti. Kao da gledam mali voz koji šišteći i hukućući, otpuhujući paru i dim na sve strane –  vozi veselo zviždeći neokrnjenim bosanskim krajolikom. Ćiro, to čudo na točkovima – soba iz sobe i soba u sobu – vozi samo u mojoj mašti i sjećanju još pokojeg zaljubljenika kakav je Zijad Plivac iz Mračaja u Jajcu koji sjećanja na ćiru ukoričuje u knjigu i kojemu posvećujem ove redove.

1 komentar (+dodaj svoje?)

  1. Zijad Plivac
    Apr 29, 2012 @ 08:48:13

    Hvala Ti Ibrahime! Hvala ti za ovu pricu do neba! Natjerao si me na suze i pricom i posvetom na kraju price.
    Prica je kao nada, kao stvarnost koja stere cilime ciri da se ima kud vratiti. a vratice se, opet velim – kadli tadli.
    Vratice se ciro pa makar ga culi iz mezara. I to je dio zelje.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: