KOVAČ KOSA AHMET ČAMIN

Ahmetova kovačnica bila na kraju Ričke mahale, kada se krene Uspolje, odmah ispod Ričkog mezara.

Bila je to naherena brvnara, samo što nije klonula, čađavija od svih ričkih kovačnica. Često bi plani, a što nije do danas izgorjela, ima se zahvaliti samom Ahmetu i njegovom kovačkom pomoćniku Sulji. Imali su ručnu špricaljaku kojom su uspješno gasili požar na krovu svoje radionice; to se događalo kada bi koja vartljiva iskra iskočila iz tek nabačenog ćumura na kovačku vatru i pecnula sasušene daske u krovu koji je bio šupalj kao rešeto od prijašnjih progoretina.

Kada bi opazili da je krov „dućana“ ponovno počeo tinjati, jedan od njih dvojice bi samo povikao:

„Opet,“ sto je bio znak za uzbunu: odlagali bi svoje čekiće, Ahmet onaj lagahni, majstorski, a Sulja, onaj teški i prije nego vatra zaprijeti progutati kovačnicu, dohvatali su se špricaljke.

Za gašenje kovačnice iznutra koristili bi vodu iz korita koje se nalazilo uz kovački grm, a  kada bi gasili s vana, imali su na raspolaganju ćenar niz koji se slijevala prljava voda niz mahalu. Tada se špricaljka začipala prljavštinom ili algama, pa su obojica u panici rastavljala i čistila špricaljku, bojeći se da kovačnica za to vrijeme ne izgori do temelja.

Kovačinica je bila pomalehna, kao kakva koliba. Kad su tamo Ahmet i Sulja, haman niko drugi i ne mere unutra. Njih dvojica su imali tek toliko prostora da su mogli zamahivati čekicem bez straha da će udariti u krov. Odmah s vrata, posjetilac je mogao vidjeti panj na kojem je bio nakovanj. Pokraj panja bio je kovački grm i na njemu kovačka vatra koju je Ahmet raspuhivao povlačeći „doli–gori“ jednu letvu koja je bila kao poluga za mijeh uz pomoć mješine, koja se nalazila iza grma. Između grma i zida bilo je „tocilo“ na kojem je Sulja „točio“ kose i obavljajući tako posljednji postupak čišćenja pred kalenje. Iza grma, pod mješinom, bila je hrpa drvenog ćumura kojeg su njih dvojica palili u Grabežu ili na obroncima Lisine planine, rijetko kupujući od ćumuraša iz Majdana, koji su bili majstori u tom poslu i od jedne do druge kovačnice nudili kovače ćumurom, kojeg su dogonili na konjima.

Uza prednji zid bio je jedan banak na kojem su bile mengele.

U šipilima između brvana, kroz koje je derao propuh, Ahmet i Sulja su zabadali i vješali kovački halat. Za to su im služile i vješalice poput harmonike od pleha ukovane u brvna. Za njih dvojicu – sa svim halatom na dohvat ruke,  kovačnica i nije bila tijesna, a ako bi koja mušterija došla „majstor-Hametu“, kako su Ahmeta zvali, najbolje mu je čekati vani dok kosa ne bude skovana. Ali, seljak je volio i gledati kako majstor i njegov pomoćnik kuju “mahsus” za njega kosu; jednom nogom bi  zakorači na prag da bi odatle posmatrao kovačku majstoriju. Neko bi prilegni na obližnju zelenu na kojoj je paslo njihovo “paripče” i tu čekaj dok kosa ne bude govova.

Ahmet je kovao malim, majstorskim čekićem, a njegov pomoćnik Sulja derao je onim velikim i teškim,  od dvi oke, nasađenim na dugačkoj dršci – da se može jače zamahnuti i snažnije udariti po vreloj maziji na nakonvnju, budućoj kosi, na mjesto koje je majstor – Ahmet pokazivao udarajući svojim čekićem. Ahmet haman i nije udarao po maziji, on ju je samo milovao, a na Sulji je bio sav teret, ali na Ahmetu – majstorluk!

Dva čekića, veliki i mali, Ahmetov i Suljin, koja su udarala naizmjenice, zvonila su baška, mogao bi udaranje njihovih čekića lahko razaznati među svim ričkim kovačima.

Ahmet bi prvo ugrijao maziju provlačeći je kroz vatru od užarenog, mješinom raspaljenog ćumura, pazeći da ne „prigori“.. Onda bi sa dva-tri lagahna udarca svojim čekićem o nakovanj, poput horoza koji mami kokoši na kakav zalogaj, davao znak Sulji da počne bubati velikim čekićem. Ahmet tada prvo udari lagahno po usijanoj maziji, pa onda o nakovanj, pa po usijanoj maziji pokazujući mjesto gdje Sulja treba udariti svojim, velikim čekićem. U tom trenu, Sulja uskače sa udarcem velikog čekića pogađajući tačno u mjesto koje je Ahmet svojim čekićem pokazao. Sulja ošine izaramenica, sva se kovačnica zatrese.

Udarac Ahmetovog čekica bio je kao zvon manjega zvona viskoka tona,koje je pratilo jedva čujno Ahmetovo „ha“. Potom bi Sulja drmnuo velikim čekićem. Tada bi se čuo tup, jak udarac, koji bi odzvonio kao kakvo veliko i potmulo zvono, a uz udarac se čulo glasno Suljino „ha“ kojim je praznio sav zrak iz svojih pluća. I tako po vazdan.

Kada bi se mazija već počela hladiti, Ahmet bi jednim udarcem svoga čekića o nakovanj davao Sulji znak da prestane gruhati svojim čekićem.

Tada mi Ahmet jos malo popravljao mjesto na maziji koju je Sulja „razbio“, te je maziju ponovno gurao u vatru i provlačio je tamo-vamo, da se jednačno ugrije.

Dok se mazija grije, Sulja ostaje naslonjen na dršku velikog čekica koji se odbačao na kovačkom panju, te tako, znojan i umoran, predahnjivao do ponovnog Ahmetovog kuckanja o nakovanj i ponovnog zamahivanja iz sve snage. Dok bi Ahmet sam kuckao po maziji dajući joj obličje koše, rubeči ili nožeci, Sulja bi se hvatao drugoga posla u radionici, te bi turpijao poklepanu sjekiru, donosio vodu za korito, i, veoma rijetko, sjedao na jednu malu rasklimanu stolicu u ćosku. Samo nakratko bi predahnuo, dok Ahmet ne bi kucnuo o nakovanj i pozvao ga da se prihvati velikog čekića.

Obojica i majstor Ahmet i pomoćnik mu Sulja bili su ubogi siromasi, ne zna se koji od kojeg gori.

Glavna im je briga kako prehraniti čeljad, kako sit leći s večera i kako sjesti idućeg dana za punu sofru. Za plaćanje poreza uvijek je manjkalo novca, pa kada bi poreznik došao da naplati ili „munta“ – Ahmet bi mu govorio:

„Ako tebi dadnem, šta ću ja!“

Pri tome nikada nije završavao rečenicu sa glagolom „jesti“, već je porezniku mimikom i pokretom rukom – kao da prinosi hranu ustima, slikovito nadomjestio riječ koju nije izgovarao. Kao da razgovara sa gluhonijemim.

Kose se jednom godišnje prodaju, a taj period do Alidžuna kovači zovu „sezona“. Jesti se, međutim, moralo svaki dan.

„Jes’ ti, ha, ručo, ha?“ pita majstor u neko doba, a riječi ubacuje između dva udarca čekića promećući i ono svoje „ha! –  između svojeg milujućeg i Suljinog razarajućeg udarca čekića.

“Jesam, ko i ti!!!

„Pa, hajde, ha, odleti, ha, do moje, ha, stare, ha, neka nam, ha, nešto, ha, spremi, ha!“ govori Ahmet praćen zvonjavom dva čekića.

„Šta će, ha, spremiti, ha, šta si, ha, donio, ha!?“

Onda pauza, čuješ samo čekiće.

„Ha, ako nejma, ha, neka uzajmi, ha,“ rekao bi Ahmet, kao da nije znao da je kuća prazna, da su naćve haman pometene, da manjka i krompira i zejtena, da se nejma obraza više tražiti i zajmati po komšiluku, da ni Rika nije baš bogata, a dosta se već nazajmalo.

Tako se njih dovojica, Ahmet i Sulja, šale, tako zavaravaju glad.

Obojica misle o danu kada će početi „sezona“, kada će krenuti prodavati kose težacima od Varcara sve do Kulen Vakufa.

Ono kosa što njih dvojica skuj, nije bio ni deseti dio koje je prosječan varcarski kovač kovao. Al’ to su bile kose, oštre k’o guje, nadaleko poznate, još ako im težak potrefi brus, nije im bilo ravnih.

Osim kosa, Ahmet je znao skovati potkovicu i grif, potkovati konja, uvrnuti burgiju, poklepati lemeš, sjekiru, što je dobro dolazilo da se sastavi kraj s krajem, da na sofri bude nafake, kad najviše treba.

Imao je Ahmet konja Đogu.

Ne može se reći da je to baš bio konj, možda bi se i kljuse uvrijedilo, jer se prije može reći – četiri kosti, glava i rep. Pod malo jačim vjetrom, bojati se je, Đogo bi se mogao zaljuljati, posrnuti ili pljostimice pasti, da se nikad ne digne, tako je bio mršav i slabašan.

Pa, ipak, Đogo bi izdržao „od bake do bake“, od konaka do konaka, sav taj daleki put od Varcara do Kulen Vakufa. Tada bi mu Ahmet primicao zobi, pa bi Đogo malo prikupio snage.

Kada krenu, Ahmet i kose u kolicima, Đogo sa svojim rojem muha ispod repa, u „štranjgama“ od starih konopaca, a Sulja – iza njih, ili pokraj njih, pješice.

Uz brdo je Sulja morao svakako sići s kolica, jer bi sam Ahmet bio pretežak Đogi, a nizbrdo, Sulja bi opet morao često silaziti – da bi ubacivao kolac u točak i kočio, da se ne bi kolica zaletjela i srondala i Đogu i Ahmeta i kose u kakav hendek.

„Sajdi Suljo! Koći Suljo“, malo malo, pa je zapovijedao Ahmet, sve dok Sulji ne bi dodijalo, pa okrenuo prečicom, sam, ostvaljajući Ahmeta da se sam muči sa svojim kašljem, Đogom i kolicima.

Poslije svakoga putovanja, Đogo je živio slobodno u „salami“. To je značilo – neka se snalazi za hranu kako zna i umije, gdje nađe, a neka se brine i za konak pod vedrim nebom. Eto mu sloboda izbora!

Obično je Sulja hvatao Đogu za grivu i odvodio ga u Grabež da tamo, u kamenjaru, u rijetkom raslinju među kukrikama najde sebi žvak suhe trave ili gutljaj vode u lokvama kišnice. I tako oskudan isposnički život, Đogi je svakako bio draži nego taj dugi put do Kulan Vakufa, makar se usput dobro sladio…

Kada bi trebalo krenuti, Ahmet bi slao Sulju da „ufati“ i dovede Đogu sa Grabeža. Kada bi ga poslije dugog traženja, tumaranja i raspitivanja nalazio, Sulja bi konjče namamljivao na praznu strunjicu. Kad bi spazi Sulju, Đogo bi odmahivao glavom, kao da se brani od roja muha, biva ne haje za Sulju. Izgledalo je kao i da odbija doći Sulji da bi ga ovaj uhvatio za grivu i odveo Ahmetu da ga upregne na dalek put.

Mašući glavom, Đogo kao da je poručivao Sulji da neće, da mu ne vjeruje, da zna da ga vara, da je strunjica prazna. Onda bi Sulja promijenio taktiku i huljao se, nogu za nogu prema Đogi sa ispruženom rukom, kao da mu u šaci nudi žito, i taman kada bi se činilo da će ga uhvatiti, tada bi Đogo odjenom, koliko ga noge nose, ritajući se, natisnuo bježati da su iskre frcale ispod njegovih kopita, kao kada čakamakom krešeš kremen. Đogo bi tako bježao dok se ispred njega ne bi ispriječila kakva kamena ograda koju ne bi ni u snu pokušao preskočiti. Tu ga je sustizao Sulja; prvo bi ga malo milovao po glavi i vratu da bi mu lakše nabacio oglav, a ako bi se kljuse ritnulo, Sulja bi ga psovao spominjući mu oca i umirivao milujući ga od vrata prema sapima.

Najzad je Sulja dovodio Đogu pred kovačnicu, a Ahmet bi pitao što su se zabavili.

Usput, putujući od Varcara i raznoseći već naručene kose, Ahmet, Sulja i Đogo su se zaustavljali kod težaka.

Znali su odreda koja je kuća domaćinska i bogatija, gdje se ima pojesti i popiti, gdje će se naći nešto i zamotati i ponijeti za puta, za Ahmeta i Sulju, a i šaku zobi ili naramak trave za Đogu.

Kako je put trajao haman heftu dana, to se i konačilo kod težaka. I Ahmet i Sulja i Đogo tada bi spavali pod istim krovom, obično u štali, s tim da bi se Đogo našao za sofrom u društvu domaćinovih konja, volova i ovaca. Nakon što bi Ahmet i Sulja ustali iza sofre, zahvaljujući domaćinu za gostoprimstvo, a Bogu za berićet, odlazaili bi i njih dvojica na konak na sjenu u štali – bliže svome konjskom saputniku Đogi – koji katkad samo zahrži ili se ritni na svoje konjsko društvo.

Niko se sa Ahmtom nije mogao cjenkati niti pogađati, taman da bi Ahmat i presvis'o od gladi. Svaka koju on skuj, krave je vrijeđela – tako su hvalili kose težacima – i svaka je bila pod garancijom.  Biva, ako ne valja, govorio je Ahmet dok je Sulja klimajući glavom odobravao, onda neka mu je težak vrati kada budu nazad iz Kulen Vakufa. Ahmet bi onda primao kosu natrag, a novu bi sam klepao, pred težakom pokazjući mu kako se to radi. Nekada je uza se nosio i nekoliko bruseva, pa bi kosu i naoštrio. Tada bi seljaku prodao i brus, opet pod garanciju. Ako kosa zaista nije bila dobra, uzimao bi je Ahmet, a težaku davao drugu.

Nije ispisvao nikakve potvrde za to. Ispod ruba kose bili su Ahmetovi incijali „A.Z.“ i godina kovanja, tako da kupac nije mogao podvaliti lanjsku, a niti je mogao pokositi, pa vratiti ovosezonsku. Jer – Ahmet je uvažavao samo prvi klep, a ako je kosa otkovana više puta – zna se – kosio si, brate, danima, pa sad kad si pokosio, biva ne valja.

„E ne mere, vire mi tako, klepao si je tri puta!“ prekoravao je Ahmet, dok se težak pravdao:

„Nisam, Hamete, duše mi, đe bi ja!“

Ali, Ahmet je znao sve te marifetluke koji kod njega nisu prolazili.

Majstor bi govorio:

„Nisi je dobro poklepao“ ili „Ne valja ti brus!“

Malo je bilo onih koji su pokušali Ahmetu podvaliti. Do godine – takve bi on zaobilazio.

To „Hamet” izgovarali su težaci trudeći se da majstorevo ime izgovore sto više „a la Turka“ mećući ono „h“ gdje ne treba, a izostavljajući ga u govoru tamo gdje ga ne bi trebali. “Hamet” je bio na glasu, a i Sulja se time ponosio, jer u kovanju je bilo i njegova dobrog paja, toliko znoja!

I Ahmet i Sulja lijepih para svrni, a koristi je imao i Đogo. Kada je na putu – imao je baška dobru ishranu, a kad nije – mogao je uživati u salami, kao rijetko ko iz njegova konjskoga roda…

Težak, kojemu bi pali na konak, jedva je čekao da svane, sve se vrcao u snu, kako bi zorom poklepao kosu onako kako je Ahmet to počeo u kovačnici, te da je nasadi i isproba u najbližoj livadi. Još ako bi jednim klepom mogao, dok se Ahmet, Sulja i Đogo ne vrate s puta, i pokositi, pa je onda vratiti – baš bi bila zgoda!

Obrtnica kovača Ahmeta Čamina izdana 1950:. U zahtjevu za izdavanje, Ahmet je izjavio općinskom službeniku: “Podnio sam samo pola dozvole, a pola mi je izgorilo.”

Ali, ruku na srce, takvih je zbilja bilo malo, sa takvima Ahmet nije viđao posla, a i težaci su znali da ga ne mogu prevariti. Ne faleći im zakona, kako bi Ahmet govorio, oni su poštivali njegov kovački majstorluk. A Ahmet, e on je znao do u treće koljeno ko je čiji u kojoj kući.

„Kako je baba Stana? Je li se Stevan oženio. Koju je doveo? Je li Neđeljko došo iz vojske? Jeste li ispravili spomenik đedu Krstanu? Je li snaja (ovdje je Ahmet izbacivao ono potrebno „h“) Jela rodila?“

I tako sve do Kulen Vakufa. Svakoga je znao u glavu, za svakoga se raspitivao dajući tako do znanja domaćinu koliko se brine o njegovoj familiji, uzvraćajući tako na pruženo gostoprimstvo.

Nekoliko mjeseci nakon „sezone“, para je polahko nestajalo – novčanik se tanjio, ali bar je sofra bila puna, nije se oskudijevalo ni u iću ni u piću, a ni u odjeći, obući.

Ahmet bi kupio i žestokog duhana, „škije“, i pušio ga na lulu koju je sam napravio. Kašljao je gore nego sve i jedan rički kovač, Bog zna da je i sušicu bolovao.

Kada je odlazio na „liječenje“ u Kasindol, svratio je nakratko u kovačnicu svoga rođaka Omera da se halali.

„Eto, moj Omerica, odoh ja, a Bog zna hoću li se ikad vratiti!“, rekao je prelazeći preko praga.

„Hoćeš Amiđa, vira j’, ako Bog da, na Jujrev ćemo mi mojim autom u Kulen Vakuf.“

„E, moj Omerica! Mome Đogi se ni kosti ne znaju đe su, a Bog zna da ću i ja brzo na Onaj Svit…“

Poguren, u teškoj dugoj kaputini koja se za njim vukla haman do zemlje, pušeci i kašljući, nestao je uz Kujudžinicu.

Nedugo poslije, umro je u Kasindolu gdje je i pokopan. Omer – koji je sada u progonstvu u Švedskoj i koji, iako i sam u godinama, često putuje u Bosnu, ali još nije stigao otići Ahmetu na mezar.

Poslije Ahmetove smrti, Sulja je dugo godina meo Črašiju.

Đogu, koga niko poslije Ahmetovog odlaska u Kasindol, nije tražio niti hvatao, davno se zameo svaki trag.
Ostalo je sjećanje kod težaka na majstora Hameta i njegove kao zmija oštre kose.

Ahmetov sin Ahmet; Jabuka ne pada daleko od stabla

2 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Marjan Hajnal
    Apr 29, 2012 @ 17:36:33

    Dragi i poštovani prijatelju Ibrahime,

    ove Vaše priče su od velikog značaja jer govore o vremenima, ljudima, o građevinama kojih više nema, o zanatima koji tonu u zaborav, ukratko, o Bosni koja nestaje pod naletima nove civilizacije. I da nije bilo rata mnogo toga ne bi bilo poznato mlađim generacijama, pa je svaka Vaša priča-reportaža vrijedan historijski dokument, ali i zanimljivo literarno štivo čija ljepota ne može potamniti u vihoru vremena.

    Marjan Hajnal

    Komentariši

  2. Bedrudin GUŠIĆ
    Apr 29, 2012 @ 19:25:56

    Varcarski kovači i kosci su bili nadaleko poznati. Ibrahim nas je i ovim literarnim sjećanjem vratio u ta vremena i među varcarske kovače i kosce. I ovdje je došao do punog izražaja autorov emotivan i principjelan odnos originalnom ikavskom narječju, dakle jeziku kojim su komunicirali naši ljudi toga vremena. Time je i ovo pripovjedanje utoliko dobilo više na svojoj autentičnosti. Literarni izražaj u ovoj priči je dopunjen i nekim faktografskim elementima (fotografije), što je samo obogatilo ukupni doživljaj kod čitatelja, jer je dokumentirano da su likovi i događaji iz priče – stvarni. Jedan od mojih utisaka je i taj da sam ovu priču doživio i kao rekvijem kovaču Ahmetu i svim varcarskim kovačima, rekvijem jednoj čaršiji koje više nema i jednom vremenu koje je dalje iza nas nego se to nekim brojevima ili riječima može dočarati.Kada ga posmatramo iz pozicije ove naše surove stvarnosti, onda nam utoliko djeluje da je dalje iza nas nego što jeste, ali i ljepše nego što nam se doimalo onda kada smo bili njegovi suvremenici i sudionici.Ima ono nepisano pravilo da čovjek ne cijeni dovoljno ono što ima dok ne izgubi. Ako smo vrijeme varcarskih kovača i sve što ga je činilo nepovratno izgubili, Ibrahim ga nam je otrgnuo od zaborava i imamo priliku da ga trajno nastanimo u svojim sjećanjima.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: