NAŠE PUTOVANJE ĆIROM NA MORE

Spomen-muzej partizanske željeznice na Mliništima - nekad

(Islamu MEHDIĆU)

Nakada davno, Crveni krst je o svom trošku slao đake na more. Da bi ugledao more i na obali Jadrana besplatno ljetovao dvije hefte, uvjet je bio da su ti  roditelji „siromašnog imovnog stanja“. Poželjno je bilo da si i dobar učenik.

Helem, i mene je zapalo da u jednoj grupi osnovaca odem besplatno u Kaštel Stari gdje je naš Crveni krst imao svoje odmarališe.

Da nije Crvenog krsta, Bog zna kada bih se okupao u moru!  Stoga, sam s nestrepljenjem i s radošću očekivao prvi polovinu jula kada je planiran odlazak naše grupe. Sanjao sam to putovanje vozom, budio se od pomisli da je zbog nečega otkazano, ili da se ćiro pokvario, nikako ga željezničari ne mogu popraviti. Ili; šinje odnijela Pliva. Sanjao sam jedne noći kako je sve u redu s ćirom, pa samo hairli stigli na obalu mora, ali kada zaronim, usta i nos mi puni slane vode koja me guši, ne mogu izroniti, pa se opet vrcam i budim, sav u znoju. Razbuđen, brojim dane do polaska.

Najzad je došao i dan odlaska na more. Mnogi od nas došli su pred zgradu Crvenog krsta i sahat ranije nego što je trebalo; ne daj Bože zakasniti, ili, gluho bilo, izostati s putovanja.

Veselo smo čagorili, pokazivali šta je ko ponio na more – neko šarenu loptu, neko vazdušni dušek koji će tamo napuhati, neko rekete za bagminton. Djećaci su se hvalili novim šarenim kupaćim gaćicama, istina poneko je ponio i one poduže „bajramske“, kao ja naprimjer, o čemu ne govorimo, ali znam da ćemo se na plaži stidjeti zbog njihove dužine, pa ćemo provditi više vremena u vodi, nego na obali… Djevojčice su ponijele svoje kupaće kostime.

Veselo društvo, šarenilo stvari koje se nose na more da bi ljetovanje bilo što ljepše, zabavnije, raznovrsnije i nezaboravnije. Niko nije zaboravio ponijeti hranu za dugo putovanje do mora, ponajčešče pola ili čitavo pile, maslanicu, kuhana jaja,  so… Do mora je put dug 24 sahata, ono što si spremio za put, to ćeš i jesti.

Kada je pitanju šarenilo u izboru opreme za more, ili hrane za put – sve je bilo u skladu sa našom sirotinjom, šta je ko imao, i ponio je.  Ali, ljubav prema putovanju i radosno iščekivanje prvog susreta sa morem, bilo je zajedničko za sve. Ko radosniji od nas!

Kada se pred Crvenim krstom pojavio autobus FK „Slobodae“ kojim će nas odvesti do Jezera, među djecom se začu vesela graja, neki i zapljeskaše, pa se počeše gurati pred vratima ne bi li što prije unišli i zauzeli mjesto odmah iza šofera, kako bi i taj polusahatni užitak putovanja obroncima Lisine, preko Previla i kroz Majdan do Jezera bio nezaboravan.

Najgore je ono iščekivanje kada si već zauzeo mjesto u autobusu.

Sve se bojiš da se neće nešto iznenadno, nepredviđeno dogoditi, pa putovanje odgođeno. Ili, da ćeš morati zbog nečega baš sada napustiti autobus… Stoga, sve dok šofer ne pregleda od sjedala do sjedala jesmo li si na svojim mjestima, te nakon što nas Islam Mehdić, naš nastavnik i vođa puta još jednom ne prozva, nismo bili rahat. Najzad, lahknu nam kada šofer zatvori vrata i sjede na svoje mjesto, a Islam na mjesto predviđeno za konduktera. Krenusmo. Nismo ni uz čaršiju, a grupa djevojčica poče pjevati. Moju dušu ispunila neka milina, sav sam se zanio u razmišljanju; ne mogu dočekati sjesti u voz.

Stigosmo u Jezero, dobrih sahat vremena prije nego što će zviznuti ćiro pred krivinom na ulasku u Stanicu.

Eh, sada, strah me da ćiro ne zasutavi, nego da punom parom protutnji kroz jezersku Stanicu, ostavljajući nas da čekamo neki drugi voz, koji možda neće nikad ni stići.

Uz šištanje, sav obavijen dimom i parom, ćiro u punoj brzini ututnja u Stanicu, zbilja bi rekao kako neće stati. Ali kada je lokomotiva prošla staničnu zgradu, voz se počeo naglo zaustvaljati, pa stade; vogoni se zaustaviše baš naspram mjesta gdje smo čekali.

Opet gužva na ulazu u vagone. Jagme se mjesta do prozora. Svako se boji da ne ostane iza voza. I, nakon što smo svi bili na svojim mjestima ili u hići otvarali prozore na vagonima i u hodnicima, jezerska „crvenkapica“ podiže svoju otpravničku palicu, zviznu u poštaljku, a kondukter, podignute ruke u pravcu lokomotive, javi se prodornim glasom; „Polazak!“ pa i on uskoči u vagon.

Lokomotiva veselo zviznu; njeni točkovi okrenuše se dva ti puta u mjestu, iskre frcaju, pa uz huktanje, voz poče ubrzavati. Zamalo, umotana u dim, ostade iza nas stanična zgrada, voz zamače iza posljednjih jezerskih kuća.

Naša je vozna karta zajednička, Crveni krst i vođa grupe su obavili sve formalnosti oko spiskova i plaćanja jeftinih karti prije polaska; prolazeći pokraj nas, kondukter samo vrhovima prsta dodiruje svoju kapu u znak pozdrava, škljocne onim svojim kondukterskim kliještima za bušenje voznih karata i prođe mimo nas zajedno sa Islamom ne zaboraviviši nam napomenuti da se ne naginjemo kroz prozor. Malo kasnije, pri prolasku pokraj drugog kupea, kondukter ponovo pita:

„Ima li ko novi?“, a kad vidi pun vagon dječurije i malobrojne putnike koji su sjeli u Jajcu i kojemu je već probušio karte, odlazi u drugi vagon…  Vozimo se obalom Plive koja se lijeno provlači koroz vrbake. Promiču kuće, čobani s ovcama, plastovi sijena, ograde, avlije, dječurlija koja maše vozu i putnicima.

Zapalo me mjesto pokraj prozora na onoj strani voza koji gleda na Plivu. Na drugoj obali je cesta kojom sam na Šaćirovim konjskim kolima nekoliko puta putovao u Šipovo s Didom, da bi kasnije, nogu za nogom penjali se u Bešnjevo gdje smo kod didove rodice Nazife, koju smo zvali tetkom, provodili nekoliko dana. Pejzaž mi je poznat, ali posmatran iz voza, nekako je drukčiji.

Sjetih se kako sam, putujući na „šprajcu“ Šaćirovih kola, vidjevši voz na drugoj obali Plive kako hukće prema Šipovu ili Jajcu, pitao dida; „Kad ćemo vozom.“ Did je davno otišao na put bez povratka; nas dvojica nismo proputovali vozom tu desetak kilometara dugu razdaljinu između Jezera i Šipova, a obojica smo željeli. Otperilo se. Voz je dobra stvar i zbog toga što se sjetiš dobroga Dida, a i roditelja, kao i mnogih dragih lica – i kako bi svaka vožnja bila još ljepša da je su oni uza te.

Prije ulaska u Šipovo, ćiro prijeđe preko željezničkog mosta nad Plivom. Rijeka se zelenila, duboka, strah me pogledati.

Na stanici u Šipovu, puno složenih cjepanica s obje strane pruge. U stanici je stajao teretni voz natovaren balvanima i cjepanicama; čekao je da stigne naš voz, da se razmijnimo, pa da krene prema  Jajcu.

„Šipovo!“ – dreknu kondukter.

Već od Šipova, kondukter haman neće ni zagledati u kupee, samo će u prlazu kroz hodnik pitati ima li neko novi i nestati.

Uskoro krenusmo i voz poče stanjati uza stranu. U dolini Plive vidjesmo onaj most na kojem je sniman neki kadar iz filma „Šolaja“…  Mahnusmo rukama ribarima na obali, mahnuše i oni nama.

Voz se potom dohvatio još veće strane.

Pliva ostade u zelenoj dolini, ribari se smanjiše, konji na obali što su pasli postadoše crne tačke; rijeka sve tanja zelena zmija u zelenoj dolini; Islam nam prstom pokaza mjesto gdje su izvori Plive i reče kako voz prolazi visko iznad vrela, pa ih nećemo vidjeti. Pod planinom se šćurio zaselak kuća, na rukavcima rijeke – mlinovi… Pljeva.

Ćiro se polahko penjao do stanice Pliva.

Tu nije bilo prave stanice, nego samo ona velika bačva sa rorom za vodu; trebaće dosta vode i ćumura da bi nas voz dovezao do Mliništa. Nastavismo putovanje; izdaleka gledano, kao da je neko velikim oštrim sječivom u planiskoj strmoj kosi urezao ćiri put. Cik cak, sve do vrha. Pruga je pravila osmice, toliki je uspon bio pred zadihanom lokomotivom. Ipod nas, duboko dolje, nevidljiva, ostadše vrela Plive. Ne daj bože da ćiri otkažu kočnice pa da se otisne nizbrdo. Strah te pri toj pomisli. Najzad, negdje oko podne, voz se dohvati nepreglednog šumskog kraja i lokomotiva malo dahnu dušom; voz je ubzavao. Stigosmo i u Mliništa. Dok je voz stajao na stanici, sa Islamom smo ponavljali gradivo o Titinoj partizanskoj željeznici; „Godine 1943. ovuda je saobraćala partizanska željeznca, prevozla vojsku, oružje i narod, a kada bi se partizani morali povući, onesposobljavali bi prugu kako je neprijatelj ne bi koristio… U Miliništima je boravio i drug Tito u jesen 1942.godine.“

Mliništa su šumsko radilište, tek nekoliko radničkih baraka, birtija pokraj koje staju autobusi na putu prema Gamoču i Splitu, ili na drugom Kraju prema Mrkonjiću, Banjoj Lucii dalje. U voz nagrnu destak kosaca sa kosištima u rukama i sasađenim, u platno umatanim kosama, opasani vodijerima iz kojih su virli dršci brusova zaglavljeni travom. Sa sobom unesoše i teški pomiješani miris duhana, znoja, bijelog i crvenog luka, rakije. Sve upakovano u jedan „parvem“. Uskoro flaša rakije krenu od usta do usta i malo zatim oni zajojokaše. Gotovo svi su pušili lule čiji dim nas je klao za oči, pa smo se opet jagmili uz spušten prozor. Dim od lokomotive je mirisao u odnosu na ona iz čađavih lula.

Na nekoj usputnoj stanici, odakle je pucao vidik na livade i proplanke, kosaci siđoše s voza, ali ostaviše za sobom svoj “parvem.” Opet se raskomotismo, sada smo mi, uz nekoliko raštrkanih putnika po kupeima, jedini putnici. Slijedeća stanica je Srnetica.

Pejsaž je jednoličan. Pokraj nas promiču stabla jela i smrča, svuda okolo je zeleno šumsko more. Poneko se naslonio na pendžer i kunja. Odlikašice čitaju knjige… Pokraj pruge su navaljani balvani, ponegdje dugi redovi složenih cjepanica… Voz je ujednačio brzinu, mašinovoća se nalaktio na onaj svoj prozor, gleda u jednolično okretanje i klaparanje točkova lokomotive. Dugo je ostao u tom položaju, pa si pomislio da je zaspao. Iznnenada, u sred šume, voz stade. Znatiželjno smo pogledali na obje strane ne bi li vidjeli kakav stanični, znak,ali ga ne ugledasmo. Protezali smo vratove pogledajući prema lokomotivi; najzad, ugledasmo mašinovođu i ložača sa velikim ključevima i teškim čekićem u rukama. Malo zatim, pridruži im se i kondukter. Deverali su nešto oko lokomotive, obilazili oko nje, zagledali u točkove, odvratili nešto velikim ključem, tukli čekićem. Najzad, lokomotiva se oglasi veselim zviždukom i voz nastavi prema Srnetici.

Tu smo stajali neko vrijeme. Srnetica je bila veliko šumsko gradilište, vrvila je šumskim radnicima, a  svuda okolo, još više nego u Šipovu ili Mliništima, bilo je poslaganih metrašica, čitava brda balvana. Srnetica je bila i ćirina raskrsnica; ovdje su se spajale i ukrtšale pruge – završavala je ona što je dolinom Sane od Prijedora i uzbrdo od Sanice Gornje, pa preko Bravska vodila dalje, kroz gustu šumu – do Srnetice i tu se spajala sa prugom koja je iz Jajca vodila ka Drvaru i dalje do Ličke Kaldrme. Tu smo dočekali voz iz Sanice, križali se s vozom iz Drvara.

Srnetica je tada imala sve što joj treba, radničke barake, kuhinju i kuharice, bricu, ponekog uslužnog zanatliju, prodavaonice, pa čak i kino.

Naš voz nas cimnu, pa ponese dalje prema Drvar kojeg, nakon dugog putovanja kroz šumu, ugledasmo sa viskih brda s kojih se ćiro poče spuštati. I tada obnovismo gradivo iz povjesti. Dok se voz uz škripu kočnica spuštao u dolinu, pogledom tražili Titovu pećinu, pogledali u nebesa odakle su  Nijemci izvršili desant… U Drvaru zakačiše na kraj našega voza lokomotivu okrenutu kao da će nas vratiti odakle smo došli, pa se malo i prepadosmo, ali smirismo kada ugledasmo i našu lokomotivu tamo gdje je i bila. Obje lokomotive zviždukom se sporazumješe o polasku, i voz opet cimnu, pa krenu. Obje lokomotive su s teškom mukom i jako šišteći, dahćući hvatale strane: jedna je vukla, druga gurala voz. Ostade Drvar u dolini. Na mjestu zvanom Oštrica, voz je svom svojom dužinom unišao na slijepi kraj pruge i stao. Tada su otkačili lokomotivu koja nas je dovezla iz Jezera. Prebaciše skretnicu, pa voz krenu u suprotnom pravcu, ali opet uzbrdo, a ona naša lokomotiva veselo zviznu i odjuri niz brdo ka Drvaru. Sada je vagon koji je do Oštrice bio zadnji –  prvi, odmah do lokomotive, pa nam se čini kao da se vozimo tamo odakle smo i došli.

Us put smo jeli, kako je koga glad sustizala, dijelili međusobno hranu i pili vodu iz staklenih flaša. Pjesma je utihnula, ne jagmimo se više do prozora. Umorni smo, popadali po drvenim sjedištima u kupeima. Nekoliko djece se popelo na rafe gdje se inače stavljaju koferi i prtljag. Spavaju. Voz stenje, ujednačeno klapara. Neki su prespavali put od Mliništa do Drvara; oni što su bili budni, sada naslonili jedni drugima glave na ramena i spavaju. Kondukter se potpuno izgubio. Noć polahko pada.

Nakon dugog puta, negdje oko ponoći, stigli smo u Ličku Kaldrmu.

Mrak, u stanici nejma struje. Ne znamo ima li ikoja kuća u blizini, osim stanične zgrade. Pusto mjesto, nigdje svjetla, osim oni željezničarski fenjeri na skreznicama. Kako smo bili odjeveni u ljetnju lagahnu odjeću, već pri otvaranju vrata voza, ošinu nas studeni planinski zrak. U blizini je bila neka bara, žabe su povremeno kreketale. U čekaonici gori lampa, studeno je kao i vani. Pokušavamo se zgrijati priljubljujući se jedni uz druge, nastojimo zaspati ležeći na podu ili na tvrdim klupama. San neće na oči, ne zbog uzbuđenja koje donosi svako putovanje, a pogotovo ovo koje nas vodi prvi put na more, nego što je, brate, studeno. Cvokoćemo. Putnički voz iz Zagreba prema Splitu kojim ćemo do Kaštel Starog – nailazi tek oko pola četiri ujutro. Islam dežura, malo-malo izlazi pogledati da nam voz ne umakne. U Ličkoj Kaldrmi, gdje se sastaju uska pruga i vozovi koji stižu iz Jajca, Travnika, Prijedora..,  i normalni kolosjek po kojem tutnje brzi vozovi prema Zagrebu i Splitu, voz kojeg čekamo, rečeno nam je, nakratko će zastati, pa se hitro moramo popeti u vagone.

Nikada neću zaboraviti tu studenu ljetnu noć u Ličkoj Kaldrmi, uz škiljavu petrolejku i san koji nije dolazio na oči, te strah da nam ne umakne voz.

Najzad, izalazimo pred stanicu, Islam provjerava da nije ko ostao u čekaonici. Najzad – stiže naš voz – velika lokomotiva vuče duge vagone pune putnika. Puno, puno svjetlih prozora, kao sjajna ogrlica… Ulazimo u svijetli hodnik i tu i ostajemo jer su kupei puni puntika koji spavaju ili kunjaju sjedeći.

Voz pojuri prema moru.

Kada se već razdanilo, sa visokog brda u koji je bila zaparana pruga, ugledasmo more. Plavilo se ispod nas, vidjeli smo poluotok Čiovo, i još dalje, neko ostrvo… Pogled puca na sve strane. Zapahnu nas miris sredozemnog rastinja, slankasti okus zraka; dišemo punim plućima, radosni i sretni; pred nama je kraj puta i na njegovom završetku to veliko, toliko sanjano i prvi put viđeno more.

Ko radosniji od nas! Pokazaše nam šatore, ali nikome nije do spavanja, svi hoće odmah na plažu…

Nakon prvog ulaska u vodu, počeo sam zaboravljati Ličku Kaldrmu, mrak i studen.

Ali, kako se dan povratka bližio, studen me je hvatala oko srca. Čakala nas je na putu ka Jezeru i kući Lička Kaldrma i njena srtudena noć – nekoliko sahata čekanja onog istog ćire kojim smo doputovali u Ličku Kaldrmu, ali i nada da ćemo se najzad zgrijati u njegovim vagonima.

 

Na slici: Islam u sredini, zagrlio Mehu… Tu su Ahmo, Halid, Nusret, i… – ja! Lahko me poznati – u dugim hlačama? Što? Ne znam!

Advertisements

5 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Marjan Hajnal
    apr 21, 2012 @ 02:51:09

    Dragi naš prijatelju Ibrahime, hvala Vam puno na još jednoj uzbudljivoj i lijepoj priči o starom dobrom ćiri. Pored prethodne, o ukradenom ćiri-igrački, Vi nadahnuto govorite, s razumljivom nostalgijom koja je dio svih nas, o vremenima kada se voljela svoja zemlja i nikome nije bilo važno ko je ko i odakle je. Nažalost, u onoj sramnoj krađi voza-igračke od četverogodišnjeg dječaka koji ste bili, sadržana je negativna simbolika o svim kasnijim mnogo većim krađama, do onih koje se odnose na krađu života ljudi, nasilja nad ženama i otimanju dijela Bosne.
    I ja se sjećam svojih putovanja ćirom na more od mog rodnog Visokog do Ploča, a dalje bismo nastavljali brodom do Makarske, ili, putovanja preko Komara do Bugojna, ili za Višegrad. Bili su to za mene najljepši dani. A onda, 1976. kada smo se kao gimnazijalci-maturanti pripremali za ekskurziju u Palma de Mallorcu, morali smo sami da zaradimo novac za put. Dobili smo priliku da taj novac zaradimo tako što ćemo ručnim dizalicama podići iz zemlje dijelove uskotračne pruge zajedno sa pragovima koje smo kasnije odvajali od šina, a šine tovarili na vagončiće i sve to skupa gurali do stovarišta gdje se vagalo željezo. Bio je to mnogo težak posao, ali smo ga sa zadovoljstvom udarnički obavili do kraja. Cijelo to vrijeme rada bilo mi je ispunjeno mišlju o djedu koji je kao austrougarski povjerenik za balkanske željeznice dospio u Bosnu prije Drugog svjetskog rata i tu, srodivši se sa narodom bosanskim, zauvijek ostao ne želeći da se vrati u rodni Beč. Bio sam siguran da bi on bio tužan da je mogao vidjeti kako njegov unuk (djed je umro nešto malo poslije mog rođenja) uklanja dio njegove prošlosti. Te pruge sa garavim ćirama imale su svoju draž i dušu i trebalo ih je ostaviti kao turističke atrakcije. Nije potrebno naglašavti koliko bi bilo bolje svima da su nas budili noćni zvižduci ćire, umjesto zvižduci metaka i bombi koje su bezumnici prosipali po pitomim dolinama. Ali, oni koji su mogli da ukradu igračku od malog dječaka, mogli su kasnije počiniti i svako drugo grozno zlodjelo.

    Spoštovanjem,
    Marjan Hajnal

    Komentariši

  2. Zijad PLIVAC
    apr 21, 2012 @ 14:10:36

    Ko bi mogao da zaboravi na starog dobrog ćiru a da je živio u njegovo vrijeme? Niko! Ostala je čežnja, a ova priča, Ibtahimova priča, je samo dio, prekrasni dio sjećanja i čežnje za ćirom. I, zasigurno, vječno pitanje sa nevjericom – zašto su nam oteli ćiru? Nisu morali, te je čežnja prožeta i sa sjetnom ljutnjom i zovom da, zašto da ne, vratimo ćiru – pa kadli – tadli. (Preneseno sa Facebooka)

    Komentariši

  3. Esad MAČKOVIĆ
    apr 21, 2012 @ 20:37:56

    Fina priča Ibrahime!
    (Preneseno sa Facebooka)

    Komentariši

  4. Bedrudin GUŠIĆ
    apr 22, 2012 @ 02:04:09

    I ova Tvoja prica, dragi nas raspricani Ibrahime, me dotakla. I, vratila me u ljeto 1955. kada sam ja prvi put u zivotu ugledao more, sa rahmetli roditeljima – u Puli. I, ponovo si ozivio moja sjecanja i na legendarnog ciru i na moga Banjalucanina Ljubinka Batu Smoljanovica koji je, kao veliki zaljubljenik u dobrog, starog ciru nacinio dokumentarac o njemu, srednjih 70-tih. Slike koje si prilozio su dosle kao agda na baklavu. Aferim!

    Komentariši

  5. Povratni poziv: Biciklom i prugom 1. dio | CaraDara

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: