VOZ UKRADEN IZ MOGA DJETINJSTVA

Jedna od mojih prvih igrački bila je kompozicija ćire.

Imao sam možda četiri godine kada me je Otac obvesilio tom drvenom igračkom kupivši je negdje na vašaru ili pazaru, gdje je nosio mutafdžijsku robu.  Igračka je imala tri vagona koji su se kukicama mogli  zakačiti jedan za drugi, a onda  za lokomotivu. Mogao sam kompoziciju s lahkoćom rastaviti, postaviti lokomotivu na početku ili na kraju kompozicije, čak i između  vagona, to je bila stvar trenutne odluke moje dječije mašte. Kada sam kasnije sa roditeljima dolazio na Željezničku stanicu u Jajcu,  odakle smo putovali u Travnik i dalje, mogao sam  vidjeti takve kombinacije pravih vozova kako manevriraju na stanici.

Ti svoju drvenu kompoziciju, sa lokomotivom koja je imala okrugli drveni dimnjak, četvrtstu kabinu za mašinovođu i ložača,  vogone koji su kao i lokomotiva bili na drvenim točkovima, i imali nacrtane prozore i vrata, vukao sam po čitavoj kući imitirajući dahtanje ćirine lokomotive ili klopotanje točkova. Oponašao sam i zvižduk voza. U svakom pogledu, za mene je to bila dragocjena,  jedinstvena igračka koju sam ljubomorno čuvao. Jedno vrijeme ta je igračka išla sa mnom u dušek.

Iznosio sam tu igračku i na avliju,  a i na cestu; u prašini moj je ćiro ostavljao tragove svojih točkova, koji su ličili na tračnice po kojima sam iznova vukao tu svoju kompoziciju voza, sav udubljen i zanesen u igru u kojoj je taj drvenjak ćiro za mene bio onaj pravi kojim smo putovali iz Jajca.

Pokraj moje kuće biila je prodavaonica mješovite robe  -„Zema“,  kako smo je zvali.  Ispred prodavaonice je ponekad uza zid stajalo prazno bure od jestivog ulja koje trgovac Hamid prodavalo na frtalj, tri frtalja, pola, ili čitav litar u flaše ili sudove koje je mušterija sama  donosila. Prazno željezna bačva bi neko vrijeme ostajala pred prodavaonicom dok  je ne odvezu na punjenje u neku daleku uljaru… Poklopac bačve, bio je pravo mjesto gdje sam postavaljao svoju drvenu kompoziciju i vukući lokomotivu, vozio ukrug oko poklopca;  okrugla ivica poklopca  bila je sigurna brana da voz ne „zglajže“.

Ne znam koliko je to dugo trajalo, ali znam da sam bio najradosnije dijete u mojoj Rici.

Niko nije imao voz za igračku, osim mene.

Kako u Varcaru nije bilo željeznice, mnogi od mojih vršnjaka su mogli vidjeti voz samo na slici, a ja sam imao dvostruku privilegiju – ne samo što sam imao tu dragu igračku, nego sam  već imao priliku putovati pravim vozom. Do toga novog,  pravog putovanja, meni je sasvim lijepo bilo i zamišljeno putovanje tim drevenim, malhenim ćirom, mojom omiljenom i nezamjenjovom igačkom.

A onda se dogodila strašna stvar.

Samo nakratko i samo jednom – ostavio sam svoj drveni voz na bačvi pokraj „Zeme“, bez mašinovođe, vozovođe, skretničara, konduktera. Majka me  dozvala u kuću kako bih joj sa česme ipred naše džamije donio testiju taze vode. Odazvao se majci, uzeo testiju i našao i za tihni čas našao se pokraj  bačve.  Na moje veliko zaprepaštenje i nevjericu –   moga voza više nije bilo na buretu. Brizno sam u plač. Plaćući, obliven suzama, vratio sam se na kućni prag. Kada me je majka čula kako gorko i glasno plačem, pomislila je da sam razbio testiju, ali kada me je ugledala sa testijom u rukama – sa suzama koje padale kao kiša – sigurno je pomislila kako mi se nešto strašno dogodilo, ali nije znala šta dok joj jecajući nisam nekako kazao kako mi je neko ukrao moj voz.  Niko me nije tako ucvilio do tada kao taj nepoznati hitri kradljivac. Majka nije dugo mogla naći riječi kojim bi me utješila. O kupovini takve igračke nije moglo biti ni govora. Da budem čuvao!

Nikad nisam saznao ko je ukrao moj drveni voz, niti sam ikad prebolio taj nagli i neočekivani rastanak sa najdražom igračkom.

Proteklo je šest decenija od tada, a pred mojim očima je i danas ta drvena kompozicija mojeg ćire koja mi je raspaljivala maštu, pričinjavala radost i zadovoljstvo kakvo su jedino mogli imati pravi, ponosni zeljezničari  – mašinovođe, vozovođe, ložači, skretničari, kondukteri , velikoga ćire u Jajcu i Travniku…  Dok sam imao svoj drveni voz,  bio sam u isto vrijeme u svojoj dječijoj mašti i mašinovođa i ložač, kondukter, vozovođa, poštanski radnik, stanični hamal s drvenim kolicima, stanični kolporter koji uzvikuje „Oslobođenje“ idući od vagona do vagona, i skretničar, otpravnik vozova, pa čak i pružni radnik. Naravno, mogao sam se i cijelo vrijeme voziti… Sve u svojoj mašti, sve igrajući se sa svojim drvenim vozom. Odjednom, morao sam se pomiriti sa tužnom i zaprepaštujućom gorkom istinom kako mi je to sve na silu oteto. Taj neko ko je ukrao moj voz, tom je krađom ostavio iza sebe strašnu i veliku praznina u meni, ali nije utrnuo sjećanja; tolike godine poslije – nisu zaliječile ožiljak od tog – za mene velikog gubitka moga voza, ali ta drvena kompozicija i danas klopara mojim sjećanjima. Isto kao i onaj pravi, ali također oteti bosanski “ćiro”.

Naša kuća je srušena, nakon što je s nje odneseno sve što je ipriuba valjalo. Hamid je davno legao u mezar, odmah iza moga Dida; kasnije su na Onaj Svijet otišli i moja Majka i moj Otac. Umjesto prodavaonice, sada je u Šehovića kući birtija iz koje se navečer, o akšamu, oglase naroljani pjevači seoskih ojkalica nastojeći nadjačati glas mujezina sa naše džamije. Bačve odavno nejma, ali kad god sam u Varcaru pokraj moje kuće, pogeladm na to mjesto gdje mi je ukraden moj voz, sjetim se radosti koju mi je donijela ta igračka i tuge zbog nejnog gubitka.

Šta mi je drugo proestajalo, nego se veseliti snijegu, ne samo da bi se skijao i ligurao, nego i da bih povazdan po bašći „ćuhao“ sa Mehom“ (tu riječ „ćuhati“ smo izmisli nas dvojica, oponašajući zvuk ćire).  Kad padni snijeg,  nas bi dvojica, stopu na stopu,  čuvajući jedan drugoga rukama ispod pasa, kao lokomotiva i vagon, gazili prvi snijeg ostavljajući tragove za sobom, koji su krivudali, ponegdje se haman dodirivali,obilazili oko naše jeribasme, prolazili pokraj štale, išli na kraj bašče. Ni po koju cijenu nismo smjeli napuštati te utabane staze u snijegu –  kao da se radi o ćirinim tračnicama uz Komar ili prema Podovima iznad Plive; uskoro sva je bašča bila „izćuhana“, pa smo se istim tragovima – štrekom – vraćali na polaznu stanicu i opet ćuhali zaneseni u maštanja o vožnji pravim vozom.

Kada sam se „Lufhansinim“ avionom vraćao iz Amana u Frankfurt – negdje osamdesetih godina, u neko doba pojavi se stjuardesa koja je na kolicima vozila i nudila na prodaju luksuznu robu oslobođenu poreza i carina. Na kolicima je bilo skupih žestokih pića, cigara, parfema. Oči mi zapeše za kutiju na kojoj ugledah sliku voza koji je po svemu ličio na našeg bosanskog ćiru. Pokažem stjuardesi prstom na kutiju u kojoj je bio voz igračka, ona reče cijenu, čini mi se pedeset maraka. Bez dvoumljenja, kupih tu igračku. Nisam htio raspakovati kutiju sve do dolaska kući u Varcar. Tu radost sam rezervirao za moga sina Mirzu, ali i za se.  Mirza se obveslio tom vozu, a i meni je srce bilo ispunjeno srećom. Sastavili smo tračnice, postavili na njih lokomotivu i nekoliko vagona. Igračka je bila na električni pogon. Lokomotiva i vagoni, izgledali su baš kao pravi, bili su malheni, ali teški i dobro su prijanjali za tračnice na kojima su zujeći vozili u krug, dok smo Mirza i ja, sjedeći na podu, ili ležeći potrbuške, uživali u ljepoti savršeno napravljene igračke, koja bila pravi pravcati ćiro – u malom.

Ponekad bih – dok je Mirza bio u školi i na vani zanesen nekom drugom dječijom igračkom i igrom – sam sastavljao tu kompoziciju i igrao se kao malo dijete. Sjedio sam u vozu koji je jurio tamo negdje od Jajca preko Vinca i Torlakovca, gledao sa užitlkom bosanske zelene pejsaže – hučni i brzi Vrbas odmah ispod nas, cestu preko rijeke, kamenite obronke planina koje su se od rijeke uzdizali ka nebesima. Promicali su telefonski stubovi pokraj jurećeg voza, nizale se kuće jedna na drugu, kloparali su točkovi i nadjačavali šum pjenušavog Vrbasa. Čak sam osjećao i dim, za oči me je ujedao, po licu su me peckale iskre koje su iskakale iz ćirinog dimnjaka.  Na krilima mašte opet sam bio u svom djetinjstvu kada sam sa roditeljima putovao prema Trvaniku i dalje, sve poskakujući u vagonima punih raznovrsnog, šarenog i neobičnog svijeta koji na usputnim stanicama ulazi ili izlazi iz voza. Iako pravoga ćire odavno nije bilo u Bosni, iako su mu se haman tragovi zatrli,  opet sam imao svoga ćiru u svojoj kući i u svojoj duši; ta savršeno urađena igračka podsjećala me je i na onaj moj drveni voz kojeg je neko ukrao sa one bačve i iz moga djetinjstva sa kojem sam se davno igrao, ali kojeg mi niko nije mogao ukrasti iz mojih sjećanja, kao ni sjećanje na bosanskoga ćiru, kojeg su također ukrali iz naših života.

Onda sam, nakon što su me četnici prijetili ubojstvom i nakon što su me hapsili na svom punktu u Majdanu, pa pustili 11. maja devedest i druge, odlučio na par dana skloniti se u Jajce dok se usijane glave ne rashlade. Nisam ni sam, a ni moji najdraži, mogao pomisliti kako to nije odlazak na nekoliko dana i kako se situacija neće smiriti godinama, pa stigoh u Jajce bez njih, nehotice i u neznanju praveći najveću grešku u životu.

Kada su i moji, nakon teškog i mučnog išekivanja, nakon tolike neizvjesnosti da su li uopće živi  – najzad u razmjeni za četnike stigli iz višemjesečnog kućnog pritvora u Jajce, s njima i brat Muharem iz koncetracionog logora Manjača, bio je to najradosniji dan u mome životu.

Glavno je da su stigli u Jajce živi i zdravi, a o stvarima – nismo mislili.

Sve što se moglo ponijeti stalo je unekoliko putničkih torbi. Voz ostade… I mnogo toga, ne bi u pravi ćirin vagon stalo…

U Njemačkoj u izbjeglištvu bio sam u prilici ne samo vidjeti, nego neko vrijeme i svakodnevno putovati vozom, to mi je u sjećanje dolazio i onaj drveni voz iz djetinjstva kao i ona  lijepa igračka koju sam kupio negdje na nebesima. Nijemci ljubomorno čuvaju svoje starine, pa tako i stare vozove: malo malo, pa se na Hauptbahnohofu u Franfurtu pojavi “voz nostalgija” – nešto krupnije izdanje našega bosanskoga “ćire”… Eh!

Oteli su ćiru, oteli su još mnogo šta što je valjalo, a kako su počeli, boj se, oteće nam i Bosnu.

Sa unukom Amirom i njegovim vozom - radost za dida i unuka

                             Sa unukom Amirom i njegovim vozom – radost i za dida i za unuka

(Iz neobjavljene zbirke: Sjećanje na ćiru)

3 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Bedrudin GUŠIĆ
    Apr 20, 2012 @ 23:03:49

    I ovo su bile slicice iz, ne samo Ibrahimovog djetinjstva, nego i moga, nasega – mnogih od nas sto zivimo uglavnom od sjecanja. Da, bas tako: od sjecanja na vrijeme koje je iza nas, ali je duboko u nama. Sjecanja ce biti u nama dok zivimo, kao sto ce biti i Bosne, i cire, i djecjih nestasluka…Jeste, oteli su nam i ciru, i Varcar, i Banja Luku i mnoge druge gradove, varosi i sela, ali ne mogu isupati iz nas ljubav prema Domovini, njenim krajolicima, njenim dobrim ziteljima – danas zrtvama zla i zlih i ciji je jedini “grijeh” bio u tome sto su bili dobri, odnosno sto su bili ljudi. Mi, sa ovakvim slicicama iz naseg djetinjstva, pa i kasnije, makar dobro spavamo i sanjamo uglavnom lijepe snove.

    On Fri, Apr 20, 2012 at 12:42 PM

    Komentariši

  2. Zijad PLIVAC
    Apr 20, 2012 @ 23:31:41

    O, Bože dragi! Tri puta su vam ukrali ćiru! Shvatio sam. Priče su, moram i želim reći – više od očekivanja, ne zato što ste vi pisali, nego zato što sam ja mislio da samo ja puno žalim za ćirom, a vi žalite, čini mi se, još više nego ja. Priče su pune duše, to se odmah osjeti. Pisane su dušom, obogaćene su i podacima. Ne bih se trudio da tražim riječi pohvale, već želim, što je i najiskrenije, reći – prelijepe priče koje mi ponovo svom snagom ožive nostalgiju za ćirom i nevjericu da ćire nema. Mnogo puta sam sanjao ćiru – prolazi opet kraj naše kuće u Mračaju, i jedno dva puta sam se probudio iz sna jer sam sanjao da se ćiro vratio. Ne znam kako i kad, ali skoro da sam uvjeren da će se ćiro vratiti. Nastavite pisati. Ne može tih priča biti previše. Puno vam se zahvaljujem ( kako se osjećam siromašno u duši kad samo to napišem, jer bolje je reći – ako će se ćiro ikad vratiti, onda ću da vjerujem da knjiga o ćiri može barem malkice ubrzati njegov povratak, a samo mi je to želja.) PUNO SELAMA I SVAKOG HAJRA. ČUJEMO SE. PIŠITE MOLIM VAS…. (ne osvrćite se na tipkarske greške, ja sam zanesen kad čitam, a tek nakon dva-tri čitanja onda pristupim korekciji).

    Komentariši

  3. Ibrahim HALILOVIĆ
    Apr 20, 2012 @ 23:38:30

    Zijad Plivac, Jajčanin, također je veliki nostalgičar za ćirom.
    Na Zijadov poticaj napisao sam nekoliko pričica sjećanja na ćiru i njegove putnike, stanice, vozovođe i konduktere, Bosnu kroz koju je neumorno tutnjeći, stenjući i veselo zviždeći – vozio, nikog en ostvaljajući, ako nije zakasnio….
    Zijad planira izdati knjigu o ćiri; za tu knjigu napisao sam nekoliko pričica, i to sve u jednom dahu.
    Zijad se danas odmah javio nakon što je vidio na Facebooku link na ovaj moj Blog i priču o mom drvenom vozu. Kaže kako je knjiga u pripremi.
    U arhivi sam sačuvao gornje Zijadovo pismo koje mi je Zijo poslao nakon što je pročitao moju priču o vozu koji mi je ukraden.
    Inače, mi u Varcaru nismo imali željeznicu. Neko bi rekao da ne bi trebali biti ni nostalgični za ćirom! Ali, baš zbog toga što nismo imali željezničku prugu, moja nostalgija za ćirom je dva puta veća.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: