IVO JAPAN – ILI TRINAEST BAJRAMA U GODINI

Ivo zvani Japan bio blagajnik na Pilani. (Stariji su govorili: na Pilhani)Moj otac je radio na Pilani, a Ivo Japan mu je, kao i ostalim radnicima, dijelio plaću ili akontaciju.

Pomalo nagnut na desnu stranu, prolazio bi Ivo Japan kroz našu Riku noseći u velikoj tašni, čvrsto stisnutoj pod desnim pazuhom, pare koje će dijeliti radnicima. Ričkoj djeci, čiji su očevi radili na Pilani, Ivo Japan je bio nešto poput sveca koji se svakoga mjeseca ukazuje s punom tašnom uredno složenih svežnjeva novčanica. Znao sam: nekoliko novčanica prijeći će iz te tašne u očev novčanik i tako stići našoj kuću. Pilanski radnici su dolazak blagajnika Ive Japana na Pilanu s tašnom pod pazuhom i novcem u njoj nazivali “Bogojavljenje”.

Velikim lopatama zgrtao bi otac s Ibrom Šarićem piljevinu koja je ispod gatera padala u vlažni, hladni i tamni betonski podrum. Bijeli od «pilote», kako su pilanski radnici nazivali piljevinu, poput dvaju mlinara, uvijek crvenih očiju, u kojima ih je bolno do suza žuljila piljevina, njih dvojica su trpali pilotu u velike “tezgere”, pa su ih, zaniseći se pod teretom, koji ih je svakog časa mogao prevaliti na zemlju, odnosili na obalu obližnjeg potočića gdje je tako s godinama narastalo poveliko brdo piljevine. Prije nego što bi krenuli u svoje uspinjanje uz to brdo, nosači bi zastali na tren, malo predahnuli, svaki sjedeći na jednoj od ručki tragača, te bi onda, duboko dišući i stenjući, uznosili teret na brdo i istresali ga na vrhu.

Odatle su mogli vidjeti čitav pilanski krug, pa i kapiju u daljini na kojoj su očekivali «Bogojavljenje» Ive Japana.

Iznošenje pilote bio je najslabije plaćen posao na pilani, mada među ponajtežim. Od silnoga tereta, tokom godina, očeve ruke su se izdužile, otegle gotovo do zemlje, leđa pogrbila, a on sav nekako se smanjio, prionuo k zemlji.

Zatim su ga zbog zalaganju na poslu, zbog stečenog povjerenja, ali i zbog iscrpljenosti teškim radom uputili na «školovanje» za vatrogasca.

Ispit je uspješno prebrodio jer je već bio vatrogasac dobrovoljac; obukao je novo vatrogasno odijelo, i s puno važnosti zagledao svoj lik u ogledalu.

Govorio je majci: «Ma je l’ de da mi fino stoji!»

Majka bi se nasmiješila:

“A, vala, to si i zaslužio! Onoliki teret, tolike godine!”

Otkako je položio vatrogasni ispit, te postao čuvar na jednoj od kapija pilane, ocu je svanulo. Plava uniforma, o kojoj je mati brinula da uvijek bude uvijek čista i ispeglana, te topla i svijetla stražara pokraj kapije, posao lagan – svodio se na kontrolu radnika koji ulaze ili izlaze u Pilane, te na podizanje brklje pred kamionima koji su dovozili balvane ili odvozili rezanu građu…

Radeći taj posao, otac se mogao prvi poveseliti «Bogojavljenju».

Sada je imao priliku vidjeti toliko očekivanog Ivu Japana na kapiji koju bi mu s dragošću otvarao.

Ivo Japan je bio jedan šutljiv i u sebe zatvoren čovjek, koji je umjesto riječi, češće je koristio pokret. Riječ – dukat!

Kad je trebalo nešto lijepo reći, samo bi se nasmiješio, a kad je trebalo negodovati ili osporiti samo bi se namrgodio.

Blagajnički posao radio je godinama bez grješke, upisivao brojke u rubrike računskih knjiga, nikad ga glava nije zabolila zbog manjka.

Nekad bi svoje računske knjige nakon posla nosio kući, a upaljeno svjetlo koje se vidjelo kroz prozor svjedočilo je da Ivo Japan neumorno radi do kasno u noć kako bi plaća stigla na vrijeme.

Nekada bi mu se potkrala greška u računu, pa je svjetlo znalo po svu noć gorjeti dok Ivo ne dovede račun u red…

Od kako je ostavio teške tragače, otac se više nije žalio na bolove u leđima, rjeđe je išao k doktoru Grünfeldu, samo katkad smo mu trljali leđa “rheumynom”, ispravio se malo, ali se i dalje jadao na rad u noćnoj smjeni koji mu je teško padao.

Bojao se da će ga jednom prevariti san i da će zaspati sjedeći u stolici pokraj tople peći u stražari, da bi ga mogla uhvatiti kontrola na spavanju – a onda zbogom lijepa službo!

Otac je nekada pripadao brojnom mutafdžijskom esnafu.

Preo je kostrijet u ćerhani, a o pazaru iznosio robu na Kolobaru, prodavao ono što bi majka otkala – mutafe, zobnice, kolane, harare, vreće – ne samo u Varcaru, nego i u Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Travniku.

Od mutafdžiluka se moglo živjeti, sve dok ne potekoše jeftiniji, moderniji, tvornički proizvedeni tekstili koje je seljak odmah prigrlio.

To je mnogog mutafdžiju natjereralo da “otpaše i baci tulum” te potraži kruha drugdje. Ejub, Ahmed, Gafur i Niko su još dugo godina deverali o tome zanatu.

Neki su našli zaposlenje u državnim preduzećima – u “Metalcu” ili na Pilani, pomirivši se s teškim poslovima koje nikad do tada nisu radili.

“Fala Bogu da postoji Pilana”, govorio je otac kada bi Ivo Japan obradovao radnike «bogojavljenskim» darovima, plaćom, a pogotovo kakvom nenadanom povišicom kako se znalo događati za vrijeme pilanskog direktora Nezira Medića kojeg je otac zvao “radnička majka”!

Tada bi otac pogladio bradu i rekao: “El hamdulillah!”

U Rici bi roditelji djecu strašili teškim pilanskim radom i malom plaćom:

“Ako nastaviš tako redati jedinice, teško da će te i Pilana zapasti!

Bilo je i nešto seljaka s okolnih brda koji su se djelimice odrekli težačkog posla, dizali zoru na se, pješačili sat hoda od svojih sela, i prije pilanske sirene prelazili njenu kapiju, radili na balvaništu, gaterima, ili slagali “rezanu građu”.

Na drugi znak sirene, odlazili bi u svoja sela po okolinim brdima da bi uzorali, pozubili i posijali, okopali, požnjeli ili pokosili.

Nikad se nisu odrekli sela, njiva i težakluka, ali ni Pilane u kojoj im je Ivo Japan dijelio mjesečnu plaću kojom su dopunjavali mršave žetve, a posebno što im je garantirala besplatno liječenje i pravo na penziju. Svake godine bilo ih je na Pilani više i više.

Za razliku od njih, nekadašnje mutafdžije, poput moga oca, morali su se zauvijek odreći svoga starinskog zanata i svoju sudbinu potpuno vezati uz Pilanu.

Prodavali su budzašto ono zemlje što su imali, samo da bi ostvarili pravo na doplatak na djecu.

U školi su nam govorili da su to proleteri.

Bez razlike, bio propali mutafdžija, to jeste novi proleter, ili pak polu-težak i polu-radnik, pilanski radnici su svi redom govorili kako ih posao na Pilani preguli, a kako je plaća slaba.

Ne jednom, sanjali su kako će “Bogojavljanje” biti već sutra, čim se probude, iako se Ivo Japan sa svojom tašnom jučer “ukazao”, a Bog zna kad će opet.

Za nas, sirotinju, dani iščekivanja dolaska Ive Japana bili su slični ramazanskim iščekivanjima iftara i Bajrama, ali je svako mjesečno ukazivanje Ive Japana značilo i – još dvanaest Bajrama u godini. Nekada, čak, i trinaest, ako bi Ivo Japan dijelio višak na kraju godine koji su radnici zvali “trinesta plaća” a kojoj su se veselili, kao da je Božji dar, pao s nebesa!

O plaći – u kući bi bilo svega po malo od onog što je do tad manjkalo. Otac će, vraćajući se s plaćom svratiti u dućan i na svojim leđima unijeti vreću brašna u kuću, onda će se vratiti po “zejten” i šećer, frtalj kahve.

Ponekad bi i nas djecu znao obradovati kojom bonbonom ili napolitankom “Adria”. Plaća je bila velika nada za svakoga, iako je pilanska bila tanuhna, pa se brzo i lahko topila, izmičući iz džepa, nestajući iz ruku pred mnogim potrebama.

Nekim sitnim prohtjevima i željama nikada nije udovoljeno, uvijek je njihovo ispunjenje ostavljano do nekog slijedećeg «Bogojavljenja» Ive Japana s tašnom punom para.

I blagajnik Ivo zvani Japan, znao je da je para šejtan, a razumio je sirotinju, njene želje i potrebe, jer ni sam nije bio baš puno rastavio od onih kojima se jednom u mjesecu ukazivao.

Ivo Japan bi na putu iz čaršije, od banke do Pilane, prolazio kroz našu Riku, pa smo mu se svi veselili kao svecu koji s velikom tašnom punom novca silazi s neba da bi obveselio sirotinju. Nekad su ga i rićke žene znale priputitati: “Hoće li danas biti plaća.” Ivo japan bi samo malo klimuno glavom i nastavio. Ivo Japan je žmirio na jedno oko, išao nekako usukano krajem ulice, glavom gotovo klonulom na rame.

Sve do silaska Ive Japana iz grada niz strmu Kujundžinicu u Riku, svaki dan smo pitali oca:

“Kad će plaća?”, a on bi odgovarao:

“Pitaj Ivu Japana!”

Ivo Japan, blagajnik u Pilani, čvrsto je grlio tu svoju kožnu tašnu ispod desnog pazuha, kao da se bojao da mu je netko ne otme.

Znao je da je Rika mirno naselje u kojem nitko nije bio sklon ni nasilnistvu ni razbojništvu…

Ivo Japan je tu svoju kožnu tašnu u kojoj je bio radnički novac privijao uza se, jer, zna se, pare su magnet!

I, dok smo ga s divljenjem gledali, Ivo Japan bi zamicao među zadnje kuće u mahali, žureći da se s tim parama sto prije rastavi, da se oslobodi tog tereta i magneta, da ih podijeli onima koji su ih i zaradili, a jedva čekali.

I sam Ivo Japan je dijelio radost s onima koji su ga s tolikom radošću iščekivali.

Glas o dolasku Ive Japana hitro bi se raširio među radnicima Pilane, s kraja na kraj, na balvaništu, pokraj gatera, na slagalištu rezane građe….

Ustaljenim pokretima, Ivo Japan bi spuštao svoju tašnu na stol, popio čašu vode kako bi utolio žeđ i rashladio se nakon dugog tabananja od banke, kroz Riku, do male drvene blagajne na Pilani.

Potom bi iz tašne polako vadio presavijene platne liste, razastirao ih na stolu ispred sebe.

Kontrolirao bi duge kolone radničkih imena, brojke zarade, kolone odbitaka, sumu za isplatu, držeći olovku među prstima, kao pokazivač.

Kad bi to obavio, na stol bi stavljao ono što su svi s radošću očekivali – svežnjeve novčanica s kojih se dobroćudno smiješio Alija Sirotanović.

Taj osmjeh udarnika – rudara razgaljivao je i Ivu Japana, a kako ne bi radnike koji su se tiskali ispred blagajne i njegovog stola – ne bi li što prije došli do svoje zarade.

Svi su šutke uživali u šuštanju novčanica dok ih je Ivo Japan brojao i dok su prelazile onu kratku razdaljinu između blagajničkih ruku Ive Japana i radničkih žuljevitih dlanova.

Nekim radnicima Ivo Japan bi samo izbrojio pare, poturio platnu listu rekavši: “Tuj,” pokazujući radniku mjesto gdje treba potpisati. Onda bi rekao, glasom koji je zvučao nekako između zapovijedi i želje: “Prebroj!”.

Brojao bi u sebi istovremeno i Ivo Japan mičući usnama i prateći kako radnici, pljujući s vremena na vrijeme među prste, pažljivo slažu novčanice na stol prije nego će završiti u njihovim džepovima.

Nekoliko radnika, među njima i moj otac, bili su Ivi Japanu zbog nečega dragi.

Njima bi nakon isplate uputio samo jednu jedinu dodatnu riječ koja je potvrđivala tu njegovu naklonost, ali i sadržavala mnogo dublja, teško dokučiva značenja i poruke, čiji je pravi smisao znao jedino Ivo Japan:

“Stisni!”

Tu riječ je Ivo Japan izgovarao podižući malo svoju ruku, dok bi uz trzaj ruke naglo stiskao svoju praznu šaku, kao da hvata nešto, pa pošto je to ščepao, ni za živu glavu ne ispušta.

“Stisni,” značilo je, drži jako, što jače, te pare u šaci, i gledaj da ih što duže ne ispuštaš ih iz ruke, niti se odvajaš od njih da ih dobro čuvaš, ne izgubiš.

Ivo Japan, koji se čitav život hrvao s novcima i znao kakav su novci šejtan koji čovjeku ne da živa mira, izgovorio bi tu riječ kao savjet, pouku, zapovijed, molbu, preklinjanje.

Sve je pomiješano i sve je u isto vrijeme stalo u tu jednu jedinu riječ.

“Stisni!” – značilo je: nemoj igrati “poklape” – nemoj se kartati s radnicima koji te mame da okušaš sreću u kocki, već tu, na Pilani, između štosova složenih trenica, jer mogao bi ostati bez plaće a da se nije ni zgrijala u tvom siromaškom džepu!

Ta jedna jedina riječ Ive Japana značila je i “nemoj svraćati usput u birtije i tamo polokati plaću!”

Kako ćeš, jadna ti majka, praznih šaka svojoj čeljadi na oči!

Nemoj im lagati da nije bila plaća, kad znaš da su svi vidjeli mene – blagajnika Ivu Japana, kako kroz Riku, s nabreklom tašnom pod pazuhom prolazim…

“Stisni!” – značilo je – pamet u glavu, čuvaj novac, ne rasipaj to što si s mukom zaradio, oči će ti pobijeliti, a jaja će ti se otegnuti do zemlje do slijedeće plaće!

“Stisni!” – gledaj da malo uštediš od te svoje sirotinje, pa će ti sutra biti lakše kupiti šporet ili jorgan, moći ćeš se svijetla obraza pojaviti kod Šehe u dućanu, isplatiti vjeresiju, pa ne zadužujući se još više, ubiti koju potrebu, obveseliti svoju čeljad ispunjenjem njihovih malih želja, koje nisi mogao ni za pravi Bajram…

“Stisni!” – preporučuje, moli i savjetuje Ivo Japan – pa da ti čeljad imaju šta jesti i piti, da ipriuba nisu ni gola ni bosa, da možeš kupiti drva za zimu…

“Stisni!” – pa nemoj trošiti pare na besposlicu! Zaboravi šta si sinoć, pred plaću, pod jorganom obećao ženi da ćeš joj kupiti, neka ronđa, ti svoj poso!

Ne rasipaj pare na luksuz, na bonbone i slatkiše, pa nek’ da ti djeca i kmeče i vješaju ti se o rukav, kud god makneš moleći: «Babo, kupi!» Glavno je da nisu gladna, gola i bosa!

Ima prečeg od prečeg!

Da, bilo je i grubosti u glasu Ive Japana kada bi izgovorio to svoje “Stisni!” uz čvrsto stisnutu praznu šaku!

E, trebalo je zbilja imati petlju i to “Stisni!” Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilani, pretočiti u sirotinjski život, pa dočekati slijedeću plaću s nešto nepotrošenog novca, a najbolje bi bilo ako možeš ušparati makar jednu novčanicu sa koje ti se smiješi udarnik Alija Sirotanović!

Otac je hiljadu puta odglumio to “Stisni!” Ive Jap ana kad god bi tražili da nam nešto kupi, nešto što nam nije mogao priuštiti, bar ne od te plaće.

Kada bih danas, nakon toliko prohujalih godina, pred ocem, koji uzet sjedi u invalidskim kolicima u gradu na jugu Švedske, obhrvan teškom bolešću, izgovorio pred njim “Stisni”, otac bi neko vrijeme oklijevao, pa bi se činilo kao da ne razumije tu riječ kao ni mnoge koje mu govorim, ali – samo dok ne bi smogao snage da se osmjehne i prisjeti.

Taj očev osmjeh na izmučenom licu bio bi znak da je iz sjećanja uspio prizvati glavnog pilanskog i ričkog sirotinjskog junaka, Ivu zvanog Japan, oživjeti ga u siromašnom misanscenu male pilanske blagajne – kako vadi novac iz tašne, kako ga broji, te dodaje radnicima.

Otac bi, siguran sam, po tisućiti put u životu, sada istina s mukom, uspio odglumiti tu scenu u kojoj Ivo Japan stišće svoju praznu šaku, kao da su u njoj novci.

Otac bi i sada, iako je to za njega veliki napor, pokušao stisnuti svoju šaku i oponašati glas njegovog blagajnika Ive Japana.

Siguran sam da bi otac najzad uspio izgovoriti ono “Stisni” oponašajući glas Ive Japana – pomalo podrugljivo, pomalo u šali, ali istovremeno ozbiljno, zapovjednički strogo i očinski brižno, baš onako kako je tu važnu riječ izgovarao pilanski blagajnik Ivo Japan!

To “Stisni!” znao je otac često reći i rahmetli majci i nama djeci, bilo mu je teško tada, jer nas je sve volio kao svoje oči u glavi i, da je mogao, poskidao bi zvijezde s neba za nas.

Tako je tu riječ izgovarao ne bez prijekora, ali ne i bez žaljenja i molbe za strpljenje! I, nama bi odmah bilo jasno da se ne uzdamo u očeve novce, da naše želje mogu i pričekati do boljih dana i do druge plaće, do neke buduće povišice, ako je ikad bude.

Kad god bi moj otac izgovorio to “Stisni!” meni bi se odmah pred očima pojavila slika Ive Japana, blagajnika u Pilhani, slika koju nikada nisam vidio uživo, a koju mi je otac vjerno dočaravao imitirajući Ivu zvanog Japan.

Uz tu sliku odzvanja u mojim mislima ona jedna jedina riječ “Stisni!” – kad god imam želja u srcu, a malo mogućnosti da ih ostvarim!

(Zapisano u maju 2005.)

Zborište u Varcaru: kuća Ive Japana je prva s desne strane

3 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Marjan Hajnal
    Apr 16, 2012 @ 15:28:18

    Hvala Vam poštovani gospodine Halilović na još jednom lijepom eseju,
    podsjećanju na proleterski život kojim su živjele mnoge porodice u Jugoslaviji poslije Drugog svjeskog rata.
    To je istovremeno istinita priča, ispisana u stilu i na nivou visoke književne misli, o poštovanju među ljudima, kolegama, sugrađanima, i priča o ljubavi u porodici. Živjelo se teško, ali kruh je bio svoj, časno zarađen, i znala mu se vrijednost. Poznato je da siromaštvo oplemenjuje, ma koliko teško padalo onima koji kroz njega prolaze, njime žive, uskraćeni za mnoge neostvarene želje i snove. Siromaštvo je svojevrsni ispit ljudskosti. Velikodušno prihvatanje stvarnosti kao dosuđene sudbine, bez opiranja i suvišne upitnosti o smislu, upravo ispunjava smisao postojanja u međusobnoj solidarnosti.
    S estetičkog stanovišta, vanredno skladna, na trenutke potresna cjelina egzistencijalističkog promišljanja vijednosti čovjeka u njegovom ambijentu tihog događanja, oslobođenog stega hladnog modernizma i slavodobitnog civilizacijskog, sebi dovoljnog monističkog sivila.
    Istinsko osvježenje prožeto mirisima davnog nezagađenog vremena.
    Bravo Ibrahime!

    S dužnim poštovanjem
    Marjan Hajnal

    Komentariši

  2. Ibrahim HALILOVIĆ
    Apr 16, 2012 @ 16:22:57

    Hvala Vama gospodine Hajnal!
    Kao dugodišnji novinar, navikao sam pisati vijesti, izvještaje, blješke, osvrte, reportaže…, samo na osnovu stvarnih događaja i aktera sa imenom i prezimenom. Stoga i ovi moji zapisi – neko bi rekao novele ili kratke rpiče, a Vi kažete eseje – ja bih rekao reportaže – su inspirirane stvarnim ličnostima, vrememom i istinitim događajima, u neponovljivom ambijentu moga Varcara i još tačnije – Rike u kojoj sam ugledao ovaj svijet. Ništa tu nije vještačko. To su slike iz života, onakve kakve ih nosim u svojoj duši – a po nekim teorijama književnosti (kako nas je učio naš uvaženi prof. Duško Arežina) umjetnost i jeste slikovit odraz srvarnosti u duši stvaroca. Drago mi je ako nisam iznevjerio ni sebe ni svoju dušu, a ni očekivanja moga uvaženog gimnazijskog profesora Arežine, ali – ni Ričana i Varcarana koji su te likove poznavali i koji i danas mogu posvjedočiti i o njima i o vremenu u kojem su živjeli…

    Komentariši

  3. Bedrudin GUŠIĆ
    Apr 20, 2012 @ 14:44:03

    Hvala, dragi Ibrahime, na jos jedan literarni vremeplov. Vratio si i mene kao i ostale citatelje u vremena kada se nije imalo, ali se bilo nekako bogatije. Bilo je, zapravo, vise ljudskosti u tim vremenima. A Tvoj junak iz ove novele je i mene vratio u kasne 70-te te deceniju poslije toga kada bi me, skoro svih 3000 radnika banjaluckog Klinicko-medicinskog centra, pri sretanju, uz pozdrav ili cak ni to, s obzirom na posao koji sam obavljao,redovito upitali: “Bedro, kad ce plata”? A kada bi meni prekipjelo, ja bih uzvratio protupitanjem: “Imas li ista pametnije da me pitas”?!
    Jos jednom, hvala Ibrahime na jos jedan zapis o vremenu kojeg se mnogi od nas s nostalgijom sjecamo.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: