SIĆANJE NA UROŠA ANĐELIĆA, GOROSTASA OD ČOVIKA – VELIKOG GRADSKOG OCA I MOGA MECENE

SIĆANJE NA UROŠA ANĐELIĆA, GOROSTASA OD ČOVIKA – VELIKOG GRADSKOG OCA I MOGA MECENE

U Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) je do prije okupacije postojala Ulica Uroša Anđelića, dugogodišnje predsjednika Opštine.

Od kako je Mustafa-aga Kizlar-aga utemeljio svoj vakuf izradivši najpotribnije gradske objekte – lipu džamiju pod kupolama sa vitkim do nebesa visokim minaretom, mekteb, karavan-saraj, dućane, pa drvenim tumrucima doveo vodu sa Lisine, te ostavio (u današnjoj vrijednosti) oko pet milijuna dolara za unapređenje i razvoj grada – Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad – nije imao boljeg gradonačelnika.

Nove srpske vlasti – na čelu sa gradonačelnicima, koji nikad nisu izašli iz Uroševe sjene, čijih se imena, malo ko sjeća po dobru, ukinule su Ulicu Uroša Anđelića i pokrstili je dajući joj novi, „moderniji“ naziv, onaj iz srpske mitologije, možda po junaku koji nikada nije ni postojao; svime, pa i novim nazivima ulica, oni nastoje pobrisati povijest našega grada, jer, sve je počelo s njima.
Ni novi gradonačelnici, osim nekim čudom, nikada neće izaći iz sjene Uroša Anđelića.
Šta više, da je Uroš Anđelić živ, stidio bi se svih tih seljačića koji su se odškovali u gradu, a koji grad ustvari ne podnose jer mu ne pripadaju – koji su kao nacionalisti postali podobni da bi kormilarili gradom kao brodom koji naoko fino izgleda, ali koji samo što nije potonuo, koji nije ni nalik na ono struku biserja kakvim je bio u zlatno Uroševo vrijeme.

Kada bi ustao iz groba, Uroš Anđelić ne bi prepoznao svoj i naš grad

Uroš Anđelić se prevrće u grobu, a kada bi čudom ustao iz groba, suočio bi se sa tumornom stvarnošću i ne bi mogao prepoznati ni „grad“ u kjem bi sreo samo šaku građana“.

Malo je šta ostalo i od onog grada i od građana, premda na pogled sa Privila, ili Grabeža, grad izgleda duplo veći i lipši nego što je bio. Što prostorno veći, to građanski manji – grad.

Sada je to poseljačena srpska palanka, bez gradskog stožera – Mustafine džamije u sridištu grada koju su četnici srušli u kasnu jesen 1992., a starosiditelje – muslimane i katolike, rastirali, što svojim zulumom i ubojstvima, paljevinama i dinamitom, što uz pomoć saveznika – hairlija iz HDZ i SDA, Tuđmanova i Izetbegovićevih potrčkala i petkolonaša.

SDS je unesrećio svakoga, osim odabranih, bezobraznih, pohlepnih, poletnih na tuđe. Unakazio je grad, sprljio Katoličku crkvu, srušio Mustafinu i Ričku džamije, rasstjerao mnoge prave građane.

HDZ se pobrinuo dodatno unesrećiti katilike koji su „dobrovoljno“ ostavili svoja topla vikovna ognjišta u Varcaru i nastanili se po glamočkim vukojebinama, vjetrometinama u kojima se nikad neće zgrijati, i gdi im nikad neće biti toplo kao u Varcaru.

Prije napuštanja grada, HVO i HV su uz pomoć nekolicine lokalnih Tuđmanovih
potrčkala, „oslobodili“ svoj grad od svega što je vridilo. Tuđmanova peta kolona počinila je zločin nad Miloševićevom petom kolonom, isporučivši nove količne patnje muslimnima koje je SDA izdala, a lokalni švercer malom količnim oružja dodatno izložio pogibelji i patnji. Bojvnici su počinili zločin i nad srpskim civilima. Ubijen je na bigajri hak (na pravdi Boga) i moj prijatelj, poznati sudija i advokat Niko Marić; temeljito je opljačkan i devastiran grad, kuću moga amidže Mehmeda, bojovnici su zapalili, Čulićava je ostala uzgor; sve što su građani tekli decenijama, opuhano je za dva tri mjeseca, temeljito, udarnički i svojski, vode u kućama i stanovima ostavljene jazom, da led načini dodatnu štetu.

Danas osim birtija na svakom koaku i trgovinskih radnji, privreda i ne postoji.
Nakadašnju veliku proizvodnu halu u „Manjači“ u kojoj su radile stotine radnika, nova je vlast pretvorila u svadbeni salon u kojem seoski kabadahija Dodik zadrigo od pića i podbuho od nadmenosti, s mikrofom u ruci, kao najveća zvijezda na srpksom nebu, zabavlja svoju publiku pred izbore – uvijek obećavajući im kule i gradove, a isporučujući im sve veću bidu i mizeriju. Dodik određuje ko će biti gradski načelnik, pa vladaju njegovi klonovi poput Zorana Tegeltije, koji je – tvrde lokalni Srbi, sa punim bisagama para, od carinjenja šume, posto Dodikov ministar haznadar. Ne bude li kako njih dvojica traže, ni marka neće proći u Mrkonjić, ni za općinsku birokraciju, ni za davno obećani razvoj. „Metalčeve“ hale zjape prazne; na kapije te dvije firme pod Grabežom – u Tvornicu vijaka i „Manjaču“ – unilazilo je u Uroševo zlatno doba na hiljade radnika svaki dan; danas teško da uniđe iko.

Muslimane, koji su pretrpjeli prvo četnički, pa onda ustaški teror, SDA je rastavila sa Varcarem i usrećila ih preseljenjem u Srednju Bosnu – u kuće koje su kasnije otkupili od Srba koji su otišli „svojima“. U Bugojnu i Donjem Vakufu, te u Sanskom Mostu su i mezarevi mnogih mojih sugrađana.


Kada bi htio posjetiti svoje nekadašnje sugrađane ili njihove potomke u klubovima, da je živ, Uroš Anđelić bi ih morao tražiti diljem svijeta; ne postoji evdencija gdje su, ni koliko ih je na broju, jer novim vlastima i SDS-u i SSND-u i SDA je najvažnije da su što dalje od svoga kućnog praga i Varcara, a navopridošlim „građanima“ da budzašto kupe još koje neprodano imanje, kuću. Mnogi su već prodali,hana džabe su davali, pa sada u grad ne navraćaju nikako, a ako i svrate, to je zbog neke potvrde i posjete mezarima. Derneče po Jajcu, ali ne i na Balukhani; na lito će još dalje, na Rostovo – kod Bugojna.
Cviće na grobu gradskoga Oca – „Amidže Uroša“

Posjetio sam grob Uroša Anđelića.

Odnio sam buket cvijeća. (Nakon toga umro je i Brane Anđelić, Urošev sin jedinac, prerano, iznenada, odnijeviši sa sobom, malo ublaženu ljutnju na me, jer je neko pod pseudonimom, u pohlepi za šakom njemačkih maraka, ružne riječi ispisao o Urošu kao „četniku“, premda je Uroš svim svojim bićem i djelom bio i ostao humanista, antifašista i komunista.

Brane je mislio da sam to pisao ja i ljutio se, znajući koliko je Uroš mene zadužio, valjao mi, koliko me Uroš volio i koliko sam Uroša volio ja – budući kako je promijenio i odredio moj životni put i sudbinu; bio je ljudina na koju sam mogao uvik računati.

Od milja, zvao sam Uroša Anđelića „Amidža“, što je prihvatio i Ivan Lovrenović, koji je Uroša također veoma cinio, volio i poštovao. Cinili su ga svi istinski građani, ako ćemo pravo.

U daljini se čuju cvrčci, pokoja ptica zapiva u obližnjem grmlju. Vitrić s Lisine spušta svježinu na groblje u vrućem i sparnom ljetnom danu; zrak je ispunjen opojnim mirisom bosanskih ljiljana. Oči mi vlaže suzom.

Kad se uniđe u Pravoslavno groblje nakon toliko godina, prvo što oko zapazi je čistoća i urednost, red. Vidiljivo je kako se svi trude da grobovi njihovih pokojnika budu najveći i najlipši. Tu je nova kapela, nešto poput male crkve. Česma – da se može ovježiti, prominiti voda u vazama za cviće. Mnogo je skupih nadgrobnih spomenika, cvića na groblju, u vazama; najviše je starinskih bosanskih braon ljiljana. Nigdi nisam u životu vidio

Pohodio sam grob Uroša Anđelića; buket cvijeća u znak sjećanja na velikoga čovika i moga mecene

toliko ljiljana na jednom mistu kao na Pravoslavnom groblju u Mrkonjiću.

Mnogo je znanih i neznanih imena na nadgrobnim pločama, pogotovo onim starim.

Dugo sam tumarao i tražio, usput se zadržavao pokraj nadgrobnih ploča mnogih znanih, davno umrlih sugrađana, i sićao se njihovih likova, poslova. O svakome bih i danas mogao napisati makar priču. Stojko, Dušan, Vojo, jedan, drugi… Mnogo je imena i prezimena koja nemaju veze sa našim gradom.

Tumarao sam po groblju, tražio ime Uroša Anđelića na ali nisam umio naći, pa sam najzad otišao u Dom zdravlja, sačekao da pacijent izađe iz njene ordinacije, te pitao Uroševu snahu dr. Bubu gdje je grob Uroša Anđelića.

Po Bubinim uputama – našao sam grobnicu porodice Anđelić.

Uroš je prvobitno bio sahranjen na Partizanskom groblju na Kasimovcu iznad grada.

To je bila najbrojnija i najimpozantnija sahrana koju je Mustafin i Urošev, naš grad – do tada ikad vidio. Žalost je bila velika. Uplakan narod, cviće vinci, pogrebna muzika, u dugoj pogrebnoj povorci , Mrkonjićani i Varcarani, Jajčani, Banjalučani, Sarajlije, narod iz okolnih sela, predstavnici vlasti – građani – koji su voljeli i poštivali svoga gradonačelnika koji je zadnje godine života, prije nego ga je oborila teška bolest, proveo na dužnosti u Sarajevu kao predsjednik vrlo važne – Statutarne komisije SKBiH.

U grad je dolazio svakog vikenda.

Sa Partizanskog zapuštenog groblja na Kasimovcu, u parovslavno groblje
Kako je novo vrijeme sve više bilo naklonjeno četništvu nego partizanima i antifašizmu, Partizansko groblje je zapušteno i devastirano. Uroševa djeca su pemistila zemne ostatke svoga oca u Pravoslavno groblje. Vjerovatno od straha da ne bude oskrnavljeljen, odlučeno su da na Uroševom nadgrobnom spomeniku partizanska i koministička zvizda bude zaminjena pravoslavnim krstom. S tim se možda ne bi nikada složio pokojni Uroš Anđelić, ali sila Boga ne moli, niti mrtivma daju riječ; ovako je bolje, za sada; povjesno najzaslužnijim ukidaju ulice, zatiru njihove progresivne tragove i ideje, humana dila, pa tako i Uroša Anđelića guraju u budžak. Takvi se i mrtvog Uroša boje!

Dok stojim pokraj njegova groba, pred očima mi kao u filmu prolaze događaji iz prošlosti, nižu se sićanja na Uroša Anđelića kao ljudinu gorostasa, najboljeg gradskog oca kojeg je grad ikad imao od 1492. godine i Mustafina vakta.
Bio je krupan i naočit čovik. Rodom je iz Medne, odakle je kao mladić otišao u partizane. Poslije rata, dugo godina je bio predsjednik Općine. To je zlatno doba našega grada; – kako god se Mustafa-aga davne 1492. počeo oduživati svome zavičaju, smatrajući kako je svakom insanu najvažnije tlo koje dodirnuo pri rođenju, i Uroš je u praksi pokazao koliko voli svoj zavičaj.

Mnogi privredni objekti, školske i kulturne ustanove, putevi, hotel, Spomen-dom ZAVNOBiH-a, i nebrojeni drugi grđevinski spomenici koje je Uroš podigao, ostali su svjedokom njegove izuzetne ličnosti.

Za Uroševa vakta, obilježeno je i mjesto ubojstva štaba III Sandžačke brigade, što mu četnici nisu nikada oprostili.

Brinuo se o svakom građaninu, o radnicima i službenicima o učiteljima i podvornicima, osninavo sa Banjcem Gimnaziju ukoju sma i ja išao. Starao se o nogometašima „Slobode“, bio iskreni navijač, uvijek u gledalištu na Luci. Dolazio na probe Hora KUD-a „Jedinstvo“ i glumaca-amatera; namicao novac, dijelio pravično, nikome nije manjkalo.

„Jesi li išao kod Ureša“, pitali su građeni jedni druge kada bi im neko nanio kakvu nepravdu, koji nije mogao ispraviti niko, pa ni Komitet – samo Uroš.

Uroš me prvi pipoznao kao novinara

Kada sam bio učitelj u Lisikovici, direktor bilajačke škole Slavko Sladojević zaduživao je pojedine učitelje da održe ogledna predavanja u razredu sa đacima, a prisustvovli su učitelji, a dođi bi i sam Uroš Anđelić, kao i neizostavni školski nadzornik Vojo Radovanović.

Starijeg bilajačkog učitelja Saliha Muratovića zapalo je obrada slova „i“ u prvom zazredu. Kao mlad učitelj, potkovan novim pedaoškim metodama i idejama,kazao sam šta mislim o Salihovom predavanju.

Uroš Anđelić je bio oduševljen mojim zapažanjima primjedbama.
Poslije diskusije, zagrlio me i pitao bih li došao raditi u Općinu. Volio sam svoj učiteljski poziv; već mi je nuđeno mjesto u Odsijeku za unutrašnje poslove na referatu potražnih gonjenja, ali sam odbio. Nisam od tog posla. Ovo što je nudio Uroš Anđelić bilo je sasvim nešto drugo; već sam počeo objavljivati novele po novinama i prve novinske tekstove, a Uroš mi obećava baš novinarski posao: „Radi nam opštinski Bilten“, rekao je kratko.

I tako sam došao u zgradu Opštine i pokrenuo Bilten. Bio je to Urošev izbor, trenutak kada je moj život krenuo novim i malo znanim, neizvjesnim putem, punim iskušenja, ali i draži.

Ne znam šta je Uroš Anđelić podrazumijevao pod biltenom, ali sam počeo u njemu počeo pisati novinske tekstove; ono što napiši, Huso Imamović je izvaličio na šapirografu, pa sam stranice slagao među korice sa odštampanom panoramom grada koji se poput biserja prosuo podno Lisine, niska kojoj su dodavani stalno novi biseri.

Bilteni su diljeni po kancelarijama i po misnim zajednicama.

Nikada, ama baš nikada, Uroš Anđelić se nije mišao u moj posao. Dodilio mi je lipu plaću.

Huso je uskoro dobio offset tehniku, pa smo u Biltenu objavljivali i fotografije.

Kasnije smo Ivan Lovrenović i ja pokrenuli „Mrkonjićke novine“ koje su izlazile jednom misečno.

Zajednički rad na monografiji – verbalni napad pravoslavnih popova

Uroša se posebeno sićam kada je Ivan stidljivo i bojažljivo predložio da za 30-tu godišnjicu ZAVNOBiH-a izdamo monografiju grada.

Amidža se odmah zagrijao za tu ideju, osnovao Redakciju. Pomogao nam je na svaki mogući način dođemo do građe i ljudi od struke i pomoći; putovali smo sa Urošem u Sarajevo da bi prikupli povjesnu građu; dok nas je njegov šutljivi, vječiti šofer Pajo vozio, pričali smo usput o svemu i svačemu; dobro se sićam mojih šala na svoj račun i anegdota o mojim Ričanima.

Hotel i Spomen dom ZAVNOBiH-a - ponos Uroša Anđelića
Nas dvojica, Ivan i ja, smo s radošću i ljubavlju obigrali čitav naš zavičaj, zavorili u svaki budžak, penjali se na Bočac nad Vrbasom i Sokol nad Sanom, išli u Gustovaru i Baljvine i fotogafirali stećke, skupljali priče i anegdote, pjesme i napjeve, pradanja i narodna kazivanja… I sami pisali tektstove; Ivan je pisao povjest grada do II svejstkog rata, a mene je zapalo poglavlje o ratu, I zasidanje ZAVNOBiH-a i posljeratna obnova i razvoj.

Amidža nije imao prmejedbi na naš rad, samo je ponekad diplomski napominjao kako bi trebalo više fotografija iz novijeg vremena…

Ivan je angažirao slikara Alojza Lojzu Ćurića koji je tehnički uredio monografiju koju je štampao „Glas“ u nekoliko hiljada primjeraka, nakon što je sve tekstove odobrio Redakcijski odbor. Monografija, kao i prvi Turistički prospekt za novim Hotelom i Spomen-domom ZAVBOBiH-a na fotografijama, na koje se posebno ponosio, bili su u tom prvom turističkom prospektu koji je radila „Narodna knjiga“ s kojom bio glavna veza i vodič forografija na najljepša i najznamenitija mjesa naše općine. Urađena je i serija razglednica. Sve sto, uz Monografiju i šklopčeve kovača Ljube Svetinovića u šarenim torbama diljeno je preživilim vićnicima ZAVNOBiH-a i gostima.

Hotel i Spomen-dom Prvog Zasjedanja Zemeljskog antifašističkog vijeća narodnog

oslobođenja Bosne i Hercegovine – ponos Uroša Anđelića

Na Ivanov pridlog, za tehničkog urednika Monografije određen je slikar iz Banje Luke, rodom iz Varcara, Alojizije Lojzo Ćurić. Lojzo je izradio i nove Zahvalnice i Diplome – najviša općinska priznanja. Diplome je Uroš dodijelio i Ivanu i meni, a nagradio nas i sa po 400 hiljada dinara. Kupio sam prvu veš-mašinu za od tih para…

Kada su se slavljenici razišli, i kada su građani pročitali Monografiju, s kojom su bili mnogi oduševljeni, nekoliko pravoslavnih popova na čelu sa protom Dejanom – protestirali su veoma oštro pismeno kod Komiteta; napali su Ivana i mene zbog nepotpunog prikazivanja prošlosti i stradanja srpskog naroda na području naše općine. Ivanu su povrh zamjerili i na uporabi riči njegova materinskog hrvatskog jezika.

Svašta bi možda bilo s nama, ali tu se isprsio Uroš Anđelić i stvar je legla; do tada sam se čak družio ne samo sa katoličkim svećenicima, nego i sa pravoslavnim popom Dejanom, a kasnije sa popom Lazom. Pop Dejan je čak bio i na svadbi kada sam ono doveo Hajru u svoju kuću u Rici; darivao je lipu sumu novca kao svadbeni poklon.

Uroš je dao novac za moju prvu filmsku kameru 

Od novca kojeg je dobio od Republike za proslavu godišnjice ZAVNOBiH-a, Uroš Anđelić je nešto uštedio. Kada sam mu predložio da kupimo filmsku kameru, odmah je oduševljeno prihvatio, samo me je upitao bih li umio snimati. Rekao sam kako sam se već ispraksao snimajući sa Ivanom po Varcaru amaterskom filmskom kamerom. Dobio sam narudžebenicu od dva i pol milijuna dinara, i otputovao u Ljubljanu gdje sam u „Avtotehni“ kupio „Canon“-ovu – 16-milimetarsku kameru. Do tada sam na TVSA slao samo visti, bez filma; Refik Slabić mi je jednoga dana posudio svoju „Bolex“ kameru, održao mi kratki tečaj od jedne minute pokraj Šehovića kuće, pa sam isti dan snimio na jednoj rolni od 30 metara filma što mu ju je Refik dao, dva priloga – jedan o početku asfaltiranja puta Mrkonjić – Crna Rika, a drugi o pripremama „Slobode“ za predstoječu neogometnu sezonu. Oba su objavljena. To je bila dobra preporuka Urošu koji je vjerovao u me! Tom kamerom sam snimo nebrojeno mnogo priloga koje su gledatelji cinili i virovali mi. Imala je dobar zoom, automatsku blendu, nikad pogrišiti u exponiranju.

Montažerka Christl Tanović me je pitala gdje sam završio filmsku akademiju; svi su se montažeri počeli jagmiti za moje filmove; govorili su, samo odrežu blizere na početku i na kraju i odrede minutažu; svaki kadar je bio bez greške. Gledatelji su voljeli moje reportaže i kratke filmske zapise uz prognozu vremena. Intermeza. Stekao sam i dosta i hasuma, koji su mi nekoliko puta oduzimali kameru koju je Uroš kupio. (Filmovi Varcara i varcarskih likova, kao i našega privatnog života koje smo Ivan i ja snimili amaterskom „osmicom“ netragom su nestali u zla doba i za vlasti zlih ljudi. Ne mogu prežaliti te filmske dokumente… Ali, na TV Sarajevo, ostala je filmska hronika od dvadeset godina: tome se ima zahvaliti i Amidži Urošu.

Uroš nas „vadi“ iz Crne kuće

Kada nam je u pripremi „ Mrknjićkih novina“ u „Glasu“ u Banjoj Luci UDB-a podmetnula slovo „U“ umjesto petokrake zvizde na Lojzinom crtežu partizanke – o godišnjici ZAVNOBiH-a – mi smo tu podovalu otkrili, odmah upoznali UDBU u Banjoj Luci sa tom (njihovom) podvalom, te im predali sav triraž od 3.000 primjeraka. Otišli smo na konak, vratili se sutradan u Štampariju „Glasa“ da odštampamo korigovan broj novina. Tamo su nas našli inspektori UDBE i odveli u svoju zgradu. Čitav dan smo čekali u odvojenim kancelarijama da nas saslušaju, da bi nas u neko doba noći zatvorili u Crnu kuću – Ivana, mene, slovoslagara-montažera, tehničkog urednika Miru Mlađenovića (taj će se kasnije razgolititi kao veliki četnik, čak važna budža u četničkim vlastima – zadužen baš za infromiranje. U „Glasu“ je prije toga godinama objavljivao strip „David Štrbac“).

Prinoćili smo dvi noći u Crnoj kući među najtežim kriminalcima, ubojicama, kradljivcima – naše „djelo, zbog kojeg smo pali“ bilo je najteže; protiv naroda i države. Bili smo očjani, ali i uvjerni da će istina o našoj nevinosti izaći na vidjelo, al daj dočekaj!!!

Inspektori su pretresli i Ivanovu kuću i njegovu bogatu kućnu knjižnicu.
Intervenirao je Uroš Anđelić iz Sarajeva, garantirao za nas da smo čestiti i – bili smo slobodni. Poslali su Komitetovog vozača Đoku autom po nas. Kada smo se o svečanoj večeri pojavili u Hotelu, bio je to novi šok za sve; prvo su bili iznenađeni da smo uhapšeni, a onda su još viš bili iznenađeni i našim oslobađanjem.

Udbaške podvale i ucine

UDBA je uvidila da joj podvale neće piti vode, pa nas je počela ucinjivati. Mene posebno. Da se njih pitalo, ne bi nas ni pustili iz Crne kuće kako bi nas pokušali diskreditirati i eliminirali iz javnoga života, što su lahko mogli jer svugdje su imali svoje privrežene i poslušne i žbirove i prokazivače – poluge svoje paralelne vlasti, lažove i falisfikatore. Ali, sikterisao ih je Uroš Anđelić jer smo bili nevini. Što je njavžanije, veliko i ponovljeno „sikter“ dobili su i od nas dvojice.

Nažalost, tu sramna podvala vukla se dugo za nama, mada smo zvanično i na sidnicama općinskih društveno-političkih organizacija Ivan i ja bili oslobođeni i do pomisli da bi mi takvo što mogli uraditi. Svejedno, Miloš Savanović bi malo-malo, pa reci kako je „njia apsilo i u Banjoj Luci“. UDBA je više puta pokušala da me vrbuje, pratili su me u korak kada sam pravio vikednicu u Podišljku, da ne bih od nekoga dobio kilu eksera na poklon. Tražili su, i odbijeni su, čak i da špijuniram svoje najbliže kolege na TV, kao i svoga prijatelja Ivana Lovrenovića. Kad sam jednom snimao prolazak Tita kroz Jajce, jedan od udbaša iz pratnje je otvorio vrata jurećeg auta i udario me s boka, da sam se previjao od bola, i kamera je zabilježila – umjesto Titove kolone – nebo!

Dugo godina sam mislio kako je to bilo slučajno, a kasnije sam saznao da je to namjerno urađeno. Ništa im nije pošlo za rukom ko kaljanja naših imena, ni Ivanovog ni moga, niti od vrbovanja, pa nas dvojice nema u knjizi „Čuvari Jugoslavije“ koja ima popis svih udbaša i njihovih žbirova. I Ivan i ja smo imali jaku volju, čvrste karaktere i stalno smo borili za istinu, pa nikakve ucjene nisu pile vode, čak i po cijenu zaprićenog višedecenijskog zatvora zbog „djela“ protiv naroda i države, nisu nas mogli slomiti. Kasnije su UDB-a i onaj njen mali potrčkalo Milenko Pavlović angažirali Miću Kajteza, moga rasvitljivača, da mene i moje kolege na TVSA uhodi i špijunira, ali to je neslavno propalo. Mićo se napio, te mi sve priznao, pa sam ga potom otpustio da mi ne bi „svitlio“. Jedan od velikih napora, UDB-a i Pavlović su uložili da opovrgnu moje TV-snimke kako je podivljala četnička rulja sa svojom ikonogrifijom pravile nerede po gradu za pravoslavni Božić 1987. U tome su im pomagali i Muslimani, dajući lažne izjave Nenadu Pejiću „kako ništa nije bilo“.

Sudija za prekršaje je ipak kaznio pet-šest izgrednika.

Taj snimak nije bio povoljan ni Sabini Dizdarević koja je radila u Komitetu. Kasnije sam je sreo u Sanskom Mostu kako razvaljujući ona pravi neku Alijinu državu.
Uroš Anđelić je ugostio Tita

Najveće priznanje kao prvi građanin našeg malog mista, Uroš Anđelić je dobio kada mu je pružena prilika ugostiti Tita u novom hotelu i našem gradu. Sićam se kako je Uroš i meni osigurao prisustvo u Titovoj blizni. Rekao je da kažem i mome prijatelju fotografu Šerifu Darkuliću da i on mora doći i sve to fotografirati; Šerko je napravio snimke i albume u kojima je bilo i fotografija koje sam ja snimio, čak i Titov potret, te posjetu Muzeju Zavnobiha; poredao ih je u albume i za njih savio fine pare od Uroša Anđelića. Jedan je bio Uroš. Amidža!

Uroš Anđelić je tada svoju suprugu Dušanku posadio odmah do Jovanke Broz, a njemu je bilo misto uz samoga Tita. Služio je ih konobar Ljupko Prole.
Posjeta Tita je bila i veliko priznanje našem gradu koji se pod Uroševom rukom brzo razvijao; bili smo ponosni i radosni svi, čak i su smišili i četnici obrijanih brada. Lipšu svečanost grad nije vidio.

Uroš Anđelić: Pisanje nije što i orati i kopati!

Kao novinar, koji nije nikada dovodio u pitanje istinsko izvještavanje, svojim tv-prilozima – slikom sam i ričju, više puta sam dolazio u sukob sa općinskim političarima. Jednom im nije bilo po volji prilog na TVSA o prokišnjavanju Doma ZAVNOBiH-a, drugi put nije im se sviđalo što sam gledalištu pokazao i naličje Balukhane. Tu su i prilozi – bruka i sramota zbog otimačine sirotinjskih stanova solidarnosti, zatim prilozi na o zloupotrebama novca od Zelenog plana – novac kojeg su u svoj džep savili lkalni moćnici, neumaši, među njima i budući ratni predsjednik Opštine Milan Malidža; proglašavali su me nacionalistom i oduzimali kameru, zabranjivali raditi. Ali, iako sam se znao sam braniti i obraniti, sve dok je bio živ Uroš Anđelić-Amidža – bilo mi je lakše, mada nikad nisam tražio od njega pomoć i zaštitu. Znao sam da je tu, u blizini, ako zatreba; imam oslonac u njemu.

Kada sam radio „Mrkonjićke novine“ i Monografiju Bilajca, imao sam kancelariju u susidstvu društveno-političkih organizacija u potkrovlju Doma kulture. Tada bi moja vrata otvarao Uroš Anđelić, pa s praga pitao kako sam, i sokolio me da radim tako kako radim, a ovi tamo (Mujo Durek i Mirko Kokeza) kojim je išao u posjetu, moraju znati da pisati „nije što i orati i kopati…“

Mustafa-aginu džamiju su srušili isti oni barbari koji su ukinuli Ulicu Uroša Anđelića; tragova utemeljitelja Varcar Vakufa, vakifa  Mustafe-age haman i nema više, ali graditeljski spomenici   velikog  Uroša Anđelića još su uzgor. I Mustafa-aga i Uroš Anđelić su se držali one izreke koja kaže kako je svaki čovjek dužan svome zavičaju 

Urošu Anđeliću je bio drag opštinski arhitekta Veso Maoduš; obijica su imali smisla za tradicionalnu bosansku arhitekturu i obojica su to i djelom dokazala. Krovovi najvažnijih objekta u gradu podsjećaju na one na starinskim bosanskim kućama i seoskim kolibama.

„De vid’ ti to!“

Nije Amidži Urošu baš bio drag Slavko Jovanović, tržišni inspektor. Jednom sam se zatekao kod Uroša u kancelariji da bih ga nešto pitao, a na vrata je hrupio tržišni inspektor. Pokušao se žaliti na Škandru zato što bi iznesi koji sepet voća na čaršiju da bi prodao i prihranio svoju brojnu čeljad. Uroš nije htio ni saslušati tržišnog inspektora, nego mu je rekao „De, vid’ ti to.“

I kad bi mu se neko drugi na nešto neosnovano žalio ili ga pitao, ili tražio da Uroš radi njegov posao, dobijao je istu Uroševu uputu. „Vid’ ti to!“

I Ivan i ja smo također imali priliku da nam Uroš kaže „De vid'te vi to“. Izgledalo bi da nas nije ni čuo, ali uskoro bi nas pozvao sebi i podsjetio na ono što smo mu govorili i – obavistio nas da je nam je udovoljio.

Ivan i ja smo jako voljeli i cinili Uroša, poštovali ga. Jer, Uroš je volio svoj grad i nas, sve njegove građane. Znao bi često šetati gradom, brzo hodeći, po malo nagnut naprid sa rukama na leđima, gledajući u svaki gradski budžak; ne bi propustio priliku upitati ljude za zdravlje, saslušati ih, obećati im štogod i izvršiti obećanje. Stizao je svugdje i u fabrike, i u škole i u svlačionicu „Slobode“, i na probe Hora. Gdje god je bio narod, gdje god su bili građani, bio je i Uroš.

„Da ne bi Ureša, strada Abdulah“ 

Jednom je Opštinski komitet ribao Abdulaha Ćanu, upravnika radničke menze na Pilhani.

Teška optužba – kuhao je u dvi šerpe grah, u jednoj sa krmetinom.

Članovi Komiteta su se nadmetali ko će žešće optužiti Abdulaha.

Uroš ih je pustio da govore i govore, optužuju, presuđuju, a onda jednostvavno „presjekao“ tu zamornu i po Abdulaha opasnu diskusju rekaviši. „Radi ti Ćano svoj poso ko i do sad! Neka jede svako šta mu je volja“. Veliki Uroš!

Eto, takve mi sličice prolaze kroz glavu dok stojim sam u Pravoslavnom groblju u Varcaru – pokraj spomen-grobnice obitelji Anđelić gdje počiva i veliki čovjek, prijatelj i graditelj našega grada i projektant moje sudbine.

Uvik sam imao na umu da sam u novinarstvo došao zahvaljući i Urošu Anđeliću, a kad god nešto radim, prvo se upitam šta bi na to rekao moj rahmetli Did, a i „Amidža“ Uroš…

Trudio sam se čitav život da ne iznevirim njhove ljudske principe, jer su obojica imali snažan utjecaj na moj život i formiranje moje ličnosti – Did u familiji, Uroš u društvu i profesionalnom životu. Sa radošću i tugom sitim se velikoga Uroša. Amidže. S radošću jer sam poznavao tu izuzetnu osobu i što mi je baš on pokazao novinarsku životnu stazu; sa tugom jer nije više u životu.

Uroš živi u mojim najlipšim uspomenama.

Toga velikoga čovjeka koji je svoje vrijeme obilježio sjajnim djelima i bacio u zasinak sve svoje naslidnike, nikada neću zboraviti.
Vrijeme će pokazati jesam li ispunio i očekivaja Uroša Anđelića.

U jednom nisam, a i bolje je; Uroš mi je više puta nabacivao kako bih trebao pisati i za „Komunist“, ali ga nisam poslušao. Nisam bio  rođen za „ideološke“ tekstove.
Pokoj plemenitoj duši pravednoga i velikoga Uroša Anđelića, najboljeg gradskog oca i neimara – od vremena Mustafe-age do danas!

Vraćam s groblja tužan, ali sa olakšanjem u svojoj duši.

Idući stazom prema izlazu, pogled mi prelazi preko mora ljiljana i pada na grad koji nije isti – ni Uroša, a ni građana nema; tamo gdje je Mustafa-aga udario onaj glavni stožer, džamiju pod kupolama s vitkim minaretom, zjapi ogromna praznina.

Tako i u meni samome.

5 komentara (+dodaj svoje?)

  1. Besima Masinovic
    Apr 06, 2012 @ 14:26:42

    Sritno Ibrahime. Iako nisam rodjena u Varcaru, znam i ja ikavicu. Sa radoscu cu pratiti sva desavanja i Tvoje izvrsne,, nadahnute, nadasve istinite tekstove.

    Komentariši

  2. Marjan Hajnal
    Apr 07, 2012 @ 14:49:11

    Dragi naš Dobri Bošnjanine,

    gospodine Halilović, Vi ste gospodin i kao čovjek i kao građanin grada kojeg ste opisali, a u tom gradu prepoznao Vas je kao takvog drugi veliki Bošnjanin, pok.Uroš Anđelić.
    Zaslužio je da ga se sjetite, a i mnoge druge zadužio je svojom dobrotom.
    Vremena ova ružna će proći i vratiće se njegovo ime ulici koja je prozvana po tom čestitom čovjeku. Hvala Vam na otkrivanju dijela povijesti Varcar-Vakufa i lijepoj i tužnoj priči o vremenima kada su se cijenili ljudi.

    Komentariši

    • varcar
      Apr 07, 2012 @ 15:57:10

      Hvala na podršci, Besima!
      Ikavica je dio našega bića.
      Onoga trenutka kada smo bili prsiljeni napustiti govor naših didova, očeva i majki, postali smo nešto drugo.
      Ne vidim uopće nikakvog razloga po kome bi ijekavica ili ekavica imale prednost nad ikavicom.
      Prilikom pisanja teksta o Urošu Anđeliću na ikavici, napravio sam dosta grešaka, mišajući je sa ijekavicom. Stoga, moraću se ikavici češće vraćati kao dragoj mori, sve dok ponovno ne ovladam mojim, didovskim, očevim i materinskim govorom.

      Komentariši

  3. varcar
    Apr 07, 2012 @ 15:52:43

    Poštovani gospodine Hajnal, Dobri Bošnjanine i prijateljju!
    Hvala Vam za podršku i lijepe riječi, a da ih zaslužujem, moraću se dokazivati.
    Nadam, kao i Vi, da će Dobro nadvladati Zlo, Jer kada ne bi – svijet bi propao!
    Dokaz da je Dobro moguće je i lik i djelo Uroša Anđelića koje varcarske generacije ne smiju zaboraviti, kao ni vakifa Mustafu-agu koji je utemeljio naš Varcar Vakuf, a njegovim stopama nastavio Uroš Anđelić – Amidža.

    Komentariši

  4. Davor Deemirovic
    Jan 24, 2015 @ 04:10:06

    Sjecam se dobro Urosa. Andjelica Kao da ga sada gledam Uros je mnogima pomogao nikada nije gledao tko je tko Posten realan hrabar i veliko srce u tome covjeku Moj ga je caca cesto spominjao i govorio o njemu sve najbolje Moja majka isto U svemu Uros.je bio covjek koi je razumio ljude i pomagao im u njihovim problemima Mrkonjicka dolina NIKADA. Nece imati takvoga covjeka kao sto je bio Uros. Andjelic Neka mu je Slava i velika Hvala za sve stoje uradio za Mrkonjic i Mrkonjicane Velika ti HVALA. UROSE

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: