PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majka Jugovića, Janković Stojan, Njegoš, Vidovdan, Jovan Cvejić, Car Lazar… Kada bi ove druge ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu –Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Izostavljena su imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka– niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje. Bilo šta, pa tako i imena ulica ne smiju obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnja Ulica Stevana Sinđelića ili Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povjest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem. Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljduima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su u Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima. Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH.

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to? Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je sitnih grešaka, pa sam ih ispravio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio ličnp na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao uz potvrdu na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad, ali nikad odgoor na nju nije stigao.
     

NEGIRANJE GENOCIDA  – NASTAVAK JE GENOCIDA U DEJTONSKOM MIRU

srebrenica

     

NEGIRANJE GENOCIDA  – NASTAVAK JE GENOCIDA U DEJTONSKOM MIRU
Suočeni smo sa svakodnevnim nasrtajima, na povijest, sadašnjost i budućnost građanske države Republike Bosne i Hercegovine. Režim SDA – IZ se uz našu podršku ne suprostavlja silama mraka, nacizma i fašizma i njihovim otvorenim nasrtajima na državu, pa ne pometemo li hitno to smeće u našoj avliji, na vidiku je nestanak i države i njena najbrojnijeg naroda. To će se neminovno uskoro dogoditi ne samo zbog agresorske i genocidne politike Beograda i Zagreba, nego i minderaškog suučesništva režima IZ-SDA i nas samih. Iz dužnog pjeteta prema žrtvama genocida, prema mrtvim i živim, poštovanja prema državi RBH – ni SDA vrhušci ni reisu, ni muftijama ne bi trebalo dozvoliti dolazak u Srebrenicu, a također ni stranim protuhama jer svi zajedno negiraju genocid i državu RBiH priznajući rezultate genocida i naliježući na velikodržavne projekte Srbije i Hrvatske * 
 
Nisu samo četnici i ustaše, povampireni u raznim Dodicima, Čovićima, Vučićima i Kitarevćkima, niti mrtvi Milošević i Tuđman, državni neprijatelji broj jedan Republike Bosne i Hercegovine i njena najbrojnijeg naroda.
Veliki broj državnih neprijatelja je u redovima vodstva Bošnjaka – u SDA i Islamskoj zajednici među njihovim slijepim sljedbenicima, plaćenicima i čankolizima, medijima i raznim udruženjima i nevladinim organizacijama i džamijima, pa je sam narod postao svoj najveći neprijatelj kojem ne smeta uništavanje države RBiH, niti opsanost od svog nestanka.
Jer, sve što dušmani RBiH rade, velika većina nas šutke trpi i podnosi, što je suučesništvo u zločinu.
Trpjeti Dodika koji negira genocid, koji otvoreno poručuje da je genocidna RS država i da će se pripojiti Srbiji, a BiH nestati, ne suprostaviti se Čoviću koji izvodi ubrzane radove na trećem entitetu, dopuštati svakodnevno atakiranje i faslifikate povjesti i sadašnjosti koje dolaze iz Zagreba – šutnja onih koji bi trebali svemu tome suprostaviti se – nije ništa drugo nego potpomaganje tih zločinačkih projekata.
Bošnjački političari i ulema koja se slizala s  njima, nemaju ni jedan pravi odgovor na današnje izazove niti imaju viziju bodućnosti.
Njihova bezuba saopćenja i fetve o genocodu u Srebrenici kojih se hodže odriču i prije nego se tinta osuši, samo su vjetar u leđa onima koji sustavno, temeljito, planski i organizirano kako u duhovnom, tako i u matreijalnom pogledu – nasrću na integritet naše države i prijete njenim komadanjem kako bi nestala i država i njen najbrojniji narod. Političari i hodže svojski rade u korist naše i državne štete, na dobrobiti svoga džepa i velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske i iz ubjeđenja i za pare pod lažnim izgovorom brige za narod, din i državu. Tu njihovu udicu davno smo progutali i odavno smo prevedeni žedni preko vode, ali ne hajemo.
Zar nas može iznenaditi bilo kakva izjava Milorada Dodika koji stotinjak metara od mjesta na kojem je održano zasjedanje ZAVNOBIHA  i utemljena moderna povijest države BiH psuje tu državu kao prostački kao kočijaš? Zar nas može iznanedati svojim negiranjem genocida, svakodnevnim izazivanjem krize praveći BiH nemogućom državom! Zar nas može iznenaditi veličanje presuđenih ratnih zločinaca, podrška Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i drugim zločincima koje je i jučer veličao u Bratuncu, dan uoči komemoracije žrtvama genocida koje su baš ti i takvi zlikovci pobili u Srebrenici.
Zar nas može iznedatiti Dodikovo nipodaštavanje sudskih institucija, kako u zemlji, tako i onih najviših svjetskih!  Zar nas može iznenaditi njegov zahtjev za ukidanjem najvažnijih državnih praznika! Poruke koje je izrekao u nedjelju 9. jula u Bratuncu Dodik ponavlja već godinama kako je RS država, kako će se pripojiti Srbiji, kako će BiH nestati. Dodik je u Bratuncu uništenje države Bosne objavio kao programsku deklaraciju od koje neće odstupiti. Slanu ruku smo mu dali mi. Režim IZ – SDA nas je decenijama sistematski navikavao na nestanak države Bosne pa ga shvatamo kao neminovnost i ne odupiremo se ni Beogradu, ni Zagrebu, a ni sarajevsim kolaboracionistima. 
Zar nas treba iznenaditi neprestano atakiranje na državu i njen najbrojniji narod od strane Dodikovog brata bliznaca Čovića podgrijavanjem stalne krize kako bi na razvalinama zločinačke Herceg Bosne i združenog zločinačkog pothvata jamio ono što je za vrijeme rata držao HVO – četnički vojni saveznik. Treba li nas iznenaditi veličanje haaških uznika presuđenih za združeni zločinački pothvat?srebrenici
Ne! Bošnjačko političko i duhovno vodstvo nas navikava na sve to kao neminovnost, pa se i ne odupiremo svemu tome i njihovoj otvorenoj kolaboraciji u politici koja ruši i državu RBiH i koja vodi ka nestanku i Bošnjaka i dina.
Zbog podaničke politike tzv. bošnjaćkih vođa i podrške koju dobijaju od nas, ne treba nas iznenaditi dvolična politika Beograda i Zagreba koji sistematski planski i združeno jedno govore, a drugo rade; mede o dobrosujedskim odnosima, europskim integracijama i prijateljstvu, a nastavljaju agresorsku i genocidnu politiku Miloševića i Tuđmana, veličaju njihove trabante ratne gencidne zločince u Bosni i Hagu, financijski ih potpomažu našim parama, organiziraju koncerte i prikazivanje fašističkih knjiga kako bi se solidarzorali sa onima koji su počinili teški zločin i genocid nad najbrojnijim njenim narodom, nastojeći da mu otmu životni prostor kako bi on nestao. Panjkaju nas u EU, žale se na nas Trumpu kao na „ugroze“ ne samo svoje, nego i europske sigurnosti. 
Nikoga sve to ne može iznenaditi jer se ponavlja i fabrikuje kao na tekućoj traci. Režim SDA – IZ nas navikava na sve to sudjelujući u svemu tome – ili šutnjom ili otvorenim suučesništvom.  Stoga ne mogu nas iznenaditi povjesni falsifikati i svojatanje prava na državni teritorij Bosne i njene kraljeve, gradove, sve u cilju otimanje dijelova države koji nikada nisu bili ni srpski ni hrvatski, kao što povjesno njihovi saveznici i tarbanti u Bosni (čast izuzecima!) nisu bili ni Srbi ni Hrvati, već Bošnjaci. Naša šutnja će nas ubiti.
Uzrok tim i takvom nasrtajima svakako treba tražiti u agresorskoj i genocidnoj politici Srbije i Hrvatske, a i u činjenici da državno, bosansko i bošnjačko vodstvo nema odgovora na takve nasrtaje, pa je time njihov suučesnik.
Od 1991. navikava nas se na kolaboracionističku politiku tzv. bošnjačko-muslimanske političke elite u SDA, njenih prirepaka u Islamskoj zajednici, uz podršku velikog i jakog fronta slijepih sljedbenika koji najveće rušitelje države i prava na pravdu, sabotere, slave kao svoje najveće heroje i zaslužne osobe, pejgambere,  poput Alije Izetbegovića i njegova sina veleizdajnika; otac je utemeljio RS i Herceg Bosnu, a koje njegov sin Bakir pokušava u ime svih nas legalizirati kako bi i on dobio fildžan Bosne u kojem bi se utopli svi Bošnjaci, a on postao neprikosnoveni sultan.
bakir i vučić
Sistematski nas se navikava na rezultate genocida, na neminovnost nestanka i Bosne i nas, pa šta drugo, nego pristati na zaglušujuću tišinu i ravnodušnost. Ne smeta mam – ni krimnal, ni korupcija, ni podrivanje i rastakanje države, genocid u ilegalnom dejtonskom miru.
Ne smeta nam ni iluzija da je Bosna suverena, neovisna i postojana. Tu iluziju odavno razbija režim SDA – IZ zajedno sa nepriajteljima sa istoka i zapada, ali mi živimo tu iluziju baš zaslugom režima SDA – IZ. Me vidimo dalje od nosa. Nama je važno u se, na se i poda se.
Većina nas ne zna ni jesmo li pošli, ili smo došli, a pogotovo kojim putem dalje kako bi opstala i država i narod. Mi nemamo vođe. Oni koji nas vode, vode nas u provaliju, ali mi ne osjećamo opasnost ni po sebe ni državu. Ta ravnodušnost je dio srpsko-hrvatskog zločinačkog projekta potpomotnutog u Sarajevu.
Jedanestog jula pohrliće i političari u ulema u Srebrenicu, vaziti i liti krokodilske suze nad tek iskopanim kaburima i pokraj nišana već pokopanih žrtava Srebrenica. Uz njih će se naći i bataljon svjetskih protuha čije su vlade, da su htjele, mogle spriječiti genocid u Bosni, ali nisu. Svi će oni kao suosjećati sa bolom preživjelih, ali neće prstom mrdnuti da se ukine genocidna RS, jer to ne želi ni Husein Kavazović, a ni Bakir Izetbegović, niti mi sami. 
Svima njima ne bi se trebalo naviti ka Srebrenici jer su direktni ili indirektni krivci za genocid u ratu i njegov nastavak u miru u cilju uništenja države RBIH baš onako kako to u Bratuncu najavljuje Dodik dva dana pred komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici.
Stoga, treba zabrananiti dolazak u Srebrenicu svima koji ne daju dirnuti u ilegalni dejtonski sistem, koji negiraju genocid, poriču zločin, terba zabraniti dolazak i  njihovim svaznicima – munaficima u bošnjačko-muslimanskim redovima.
Traba spriječiti dolazak reisa Kavazovića, njegovih muftija i hodža u Srebrenicu, jer on čak ni u hutbi posvećenoj žrtvama genocida u Srebrenici haman i ne spominje ko je počinio genocid i ko pobi toliki nedužni narod, a kamo li da odlučno suprotstavi otvorenim nasrtajima na državu i din.
Zabraniti im dolazak u Srebrenicu, tek bi bio izraz minimalne doze pijeteta prema žrtvama genocida, kao i prema živim koji njeguju kulturu sjećanja i koji pokušavaju obraniti i svoju državu, din i svoje živote i sačuvati trajnu uspomenu
na sve žrtve genocida u Republici Bosni i Hercegovini.
Ali, ko će!
Većina nas je naviknuta na rezultate genocida, nepravdu i genocidnu RS, pa samo ne pružajući otpor postali suučesnici tragedije koju živimo i sami svoje žrtve.
Ibrahim HALILOVIĆ
Bedrudin GUŠIĆ
srebrenica

Prof. Francis A. Boyle: CIJELA HOLANDSKA VLADA I DRŽAVA SU DO GRLA UVUČENE U SREBRENIČKI MASAKR I GENOCID

Prof. Francis A. Boyle nakon presude holandskog suda o „djelimičnoj“ krivici Holandije za genocid u Srebrenici

CIJELA HOLANDSKA VLADA I DRŽAVA SU DO GRLA UVUČENE U SREBRENIČKI MASAKR I GENOCID

  • Postoje konkretni dokazi koji ukazuju da je BiH mogla tužiti Veliku Britaniju. Ja te podatke još uvijek posjedujem i ta tužba se još uvijek može pokrenuti. 
  • U više navrata sam govorio predsjedavajućem u Predsjedništvu BiH da BiH može tužiti i Rusiju i Francusku. Kada je riječ o podacima, nisam imao vremena da prikupljam detaljne podatke za Rusiju i Francusku, ali jesam za Veliku Britaniju”
  • Više puta sam ponovio bosanskoj Vladi kako imamo dokaze za tužbu protiv Hrvatske

francis-boyle-copyPoodom potvrđivanja presude o odgovornosti hoanskog bataljona za genocid u Srebrenici, prof. Francis A. Boyle, ljubazno se odazvao našoj molbi za komentar i izjavio:

“Kada smo se Majke Srebrenice i Podrinja i ja sreli sa holandskim ministrom Botom u Sarajevu povodom 10. godisnjice genocidnog masakra u Srebrenici, nije nam ponudio ništa nego besmislenu priču.

Izvući nešto od holandske vlade bilo je kao da im vadite zdrave zube. Zapravo, holandski ministar inostranih poslova, Peter Kojimans, služio je kao Clintonov potrčko na genocidnom planu Kontakt grupe uprkos činjenici da sam ga ja lično već izvjestio u njegovom uredu o genocidnoj prirodi svih tih tzv. ‘morovnih ugovora’ za Bosnu nakon što sam dobio presudu za Bosnu na Svjetskom sudu pravde.

Cijela holandska vlada i država su do grla uvučene u srebrenički masakr i genocid.”

Također, prof Boyle je izjavio i ovo: Više puta sam ponovio bosanskoj Vladi kako imamo dokaze za tužbu protiv Hrvatske

“I javno javno sam osudio Tudjmana zbog pokušaja da nas (našu državu RBiH) razbije na pregovorima Owen-Stoltenberga. Odgovorio je također javno i napao  me, rekavši da su “muslimani” plaćali za Bojla. Naravno da sam radio “pro bono,” besplatno.   Bio sam advokat RBIH i svih njenih građana. Tuđmanova stranka se nije promijenila. Oni još uvijek nastoje da nas unište.”

Nakoliko dana ranije za Fokus.ba Francis A. Boyle je izjavio i ovo:

“Postoje konkretni dokazi koji ukazuju da je BiH mogla tužiti Veliku Britaniju. Ja te podatke još uvijek posjedujem i ta tužba se još uvijek može pokrenuti. BiH pod vodstvom Alije Izetbegovića čak je bila spremna to učiniti, ali Britanci su onda zaprijetili da će građani BiH skapati od gladi. Ja još uvijek imam pravo da u bilo kojem trenutku u ime BiH tužim Veliku Britaniju. Postoji zvanični dokument u Hagu koji to potvrđuje.

U više navrata sam govorio predsjedavajućem u Predsjedništvu BiH da BiH može tužiti i Rusiju i Francusku. Kada je riječ o podacima, nisam imao vremena da prikupljam detaljne podatke za Rusiju i Francusku, ali jesam za Veliku Britaniju”, rekao je Boyle za Fokus.ba.

 

(Prijevod. Dž. Delić)

 

Uz Svjetski dan izbjeglica: IZBJEGLIČKO-POVRATNIČKA IZNENAĐENJA

 IMG_4571Uz Svjetski dan izbjeglica:

IZBJEGLIČKO-POVRATNIČKA IZNENAĐENJA

Mali bosanko/varcarski dnevnik izbjeglice/povratnika   

U četvrtak uvečer stigli smo Hajra i ja u naš rodni grad. Kao da smo se vratili sebi, a nismo. Kroz otvoren prozor auta udišemo varcarski zrak, očima upijamo plavetnilo neba, pred nama je Horugla, iznad nas zelena Lisina, tamo se protegao Grabež.

Svraćemo kod Jusufa Dubice, muža moje sestre – rahmetli Ismete. Vrt se osuo cvijećem, ružama i đulovima, u bašti se zeleni povrće. Kućna vrata otvorena, ali kuća prazna. Na trenutak je Jusfuf ostavio kuću jazom otvorenu, pa vjerovatno skoknuo do obližnje prodavaonice.

Sve je isto, samo moje Isme nejma.

IMG_1180Već na pragu našeg stana dočekalo nas je iznenađenje – obavijest o isključenju elektročne energije 29. maja ove godine, dvije hefte rije našeg uobičajenog dolaska.  Čekao nas je i račun za (ne)utrošenu struju od 130 KM.

U kući sam imao dva kolska fenjera, otišao na Rudine i kupio gaza zvanog petroleum Kada se smrklo, upalili smo fenjere.

Ako je „Elektrokrajina“ muslila da će nam ovim namjernim isključenjem struje pokvariti raspoloženje, prevarila se.

Fenjeri su nas vratili u naše prve zajedniče dane u Donjoj Liskovici, podsjetili na lampe i ugodne večeri koje smo prvodili sami ili i društvu prijatelja, Liskovičana, velečasnog don Marka Šalića, njegove kuharice Mare …

IMG_4571Ovdje, u okruženju naših kućnih stvari koje su uz svjetlo fenjera dobile neke nove čudne i neobične oblike, izgled i dimenzije, uz Antu Demirovića koji nam je priletio uznijeti kofere uz basamke, večer je bila romantična.  Bilo je zaista ugodno. O toj atmosferi – neka posvjedoči i nekoliko snimaka nastalih u svjetlost fenjera.

Kako je moguće da nam se nagomila toliki dug, a nismo potrošili ni kilovat struje?  Ako je i nekakav paušal, koji se biva plaća se i ako se strjuni sahat ne vrti,  puno je, brate, za osam i po mjeseci. Naše brojilo za struju je stanu, iznad ulaznih vrata, pa niko nije mogao očitati stanje utroška struje koju niko nije ni trošio.

U svojoj bazi podataka „Elektrokrajina“ se lahko mogla uvjeriti da su svi računi za struju uredno plaćani i pri našem dolasku i pri našem odlasku iz rodnog grada. Također, mogla se uvjeriti da smo gotovo uvijek uplaćivali iznos veći od duga. Prije nego smo lani napustili rodi grada 6. septembra, hitno, u pometnji i strahu zbog moje iznenadne teške bolesti, nismo zaboravili platiti i pretplatiti dug za struju. Na dan odlaska otišao sam u upravu „Elektrokrajine“ i tražio da mi daju uplatnicu sa dugom, otišao u Banku i preplatio potreživanje za dvadesetak maraka. Od tada struju niko nije trošio, niko nije kontrlirao stanje brojila, ali osgurač u hodniku „Elektrokrajina“ je s merakom izvrnula i dočekala nas – mrakom

Priključak – 35.10 KM.

Ali, da strja nije isključena “džabe nako,”  ne bi bilo romantike uz fenjere.

Sugrađani koji bolje znaju stanje oko plaćanja i neplaćanja struje, kažu kako ima firmi koje dugouju velike sume novca za struju, ali im dugove ne naplaćuju nego otpisuju, a o isključenju stroje nema ni govora!

IMG_4545***

Novo iznenađenje čekalo me u banci kad sam otišao platiti „dug“ i „predračun“ za priključak struje.

MIO – PIO Federacije BiH zaustavio u feruaru isplatu moje penzije jer, biva, nisam poslao potvrdu da sam živ. A poslao sam početkom septembra, imam i svjedoke;  matičar u Općini je ovjerio da sam – iako teško bolestan – bio živ.

Trebaće vremena i živaca dok ne ugledam te dužne pare, ali to ima svoje prednosti; neću hititi potrošiti ovo što imam u džepu…

***

Navratim ponovo kod Jusfa Dubice, našeg zeta, za kojim je bila udata moja sestra rahmetli Ismeta. Kreči kuću za Bajram, ali ne hiti…

Sjedimo u cvijetnom vrtu.

Sve je isto, samo naše Ismete nejma.  Sve pogledamo neće li se odnekud pomoliti, ali Ismeta se ne pomalja.

U po eglena, zazvoni telefon u kući. Zamalo, Jusuf se vrati. Iznenađen kaže kako mu je kćerka Melisa javila:

“UMRO MEHO BUHIĆ.”

IMG_4551

 

Ne vjerujemo… Ne usuđujem se nikog ni pitati, inetrent još nejmam…

Popodne idem u pohode mojim i Hajrijinim mrtvim.  Učim El Fatihu i svima u Ričkom mezaru, baška Šerki, Omeru…

I Mehi.

***

U utorak ujutro – ne daj Bože da je Hajru trebalo odvesti autom do Bolnice.

Sjedem u auto, krenem i odmah osjetim praznu gumu.

Al, nije jedna nego – TRI.

Nekako sklonem auto u stranu, pa zavrnem rukave – skidaj, nosi do  Rikija Dedića da ih napiri, provjeri… Tamo se trefio Naim iz Vlasinja, te mi on svojim kombijem prebaci gume do Brkića bašte…

Tu me zatekoše tehničar i majstor instalater kablovske TV Telemach. Došli priključiti kablovsku TV i internet kako su i obećali.

***

Stari sam mušterija Kablovske TV Lukavac koju je kasnije kupio njemački Telemch.

U Ispostvi u našem grdu, ljubazna i predusretljiva službenica Milana informira me da su se najzad modernizirali i da i meni, nakon toliko godina, mogu priključiti uz digitalnu-HD TV i interenet, koji je bio jedini razlog što sam godinama morao tražiti usluge drugih kompanija jer ga Kablovska Lukavac nije imala. Na dozvolu zu priključak na onaj vojni kabel na Previlima kako bi mogli ponuditi dobre suluge,  čekali su godinama. Sa osmjehom Milana mi reče kako sada posjeduju kablovsku digitalnu-HD TV, brzi internet od 40 MPS. Odmah prihvatam ponudu. Cijena – upola manja od one koju sam plaćao     M-telu i Elti;  i, mada uvijek redovno plaćao, uvijek sam za njih bio dužan.

IMG_4544Jednom sam M-telu uplatio 50 KM više, pa mi je trebalo godinu dana da iskamčim te pare nazad… O neljubaznosti, osoblja, o lažnim obećanjima tehničara, o diskriminaciji – da ne govorim.

Od Telemacha brzo sam dobio TV i internet priključak; slika odlična, internet zadivljujuće brz!

Ovom prilikom se zahvaljujem Milani, Željku, Namiku i šefu za mrežu Telemacha, kao i ostalim u Novom Travniku koji su se poslovno i profesionalno ponijeli prema meni kao staroj/novoj mušteriji.

Želim im da „potope“ sve svoje konkurente – poslovnošću, uljudnošću i tehnikom.

***

Ispusjem ove redove i objavljujem ove fotografije na Svjetski dan izbjeglica.

Na Radiju BH1 sabahile su govorili o izbjeglicama u svijetu, o nekakvim seminarima i izložbama na tu temu.

Nisam dočekao da čujem glas ijednog nesretnika – izbjeglice sve do popodne. Dok ispusjem ove redove – neka žena prognanik, negdje, ne znam gdje u izbjeglištvu ili na kućnom pragu kao povratnik  – žali se na Radiju BH1 kako su joj isključili struju!

E pa, neka nam je sretan Dan izbjeglica ma gdje bili – u svijetu ili kao crne ovce u svom rodnom gradu!

img_5775

Varcar Vakuf, 20. 06. 2017.

In memoriam Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA, SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

mkIn memoriam

Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA , SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

vehid, gunicVehid Gunić (Kozarac, 9. februar 1941. – Sarajevo, 28. april 2017.)
Dugogodišnji je novinar, voditelj i urednik u Radio–televiziji Sarajevo, odnosno Radio–televiziji Bosne i Hercegovine. U Radio-televiziji Sarajevo prošao je sve faze novinarskog djelovanja; od gradskog reportera, dopisnika, specijalnog izvještača sa velikih svjetskih događaja (Moskva – Dan pobjede nad fašizmom, Los Angeles – Filmski festival i pripreme za Olimpijske igre, Sydney uoči Olimpijade i dr). Uređivao je radio-dnevnik, tv dnevnik, “Godinu dana”, “Iz noći u noć”, informativnu emisiju STUDIO 2.
Bio je reporter, pa voditelj i urednik nekada kultne emisije “Znanje-imanje”. Vodio je prvi veliki kviz Televizije Sarajevo “Olimpijski vremeplov” uoči XIV ZOI u Sarajevu. Uređivao je vikend program “Noćni džep”, “Nedjeljom zajedno”, zatim otvoreni (ratni) program TV BiH. Nakon rata uredio je i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija “Rodna Bosno, daleko odosmo” i “Iz bisaga Vehida Gunića”.
Televizijski gledaoci Vehida Gunića najviše pamte po kultnoj emisiji “Meraklije”. /Izvor: Wkipedia/

***

vehid 3

Vijest o odlasku Vehida Gunića na Onaj Svijet zatekla me je u pripremama za put u Bosnu.

Vehid je ipustio svoju plemenitu bosansku umjetničku dušu u Sarajevu. Mada je bio svjetski putnik, kud god je išao, Bosnu je nosio u svom srcu i Bosni se kao dragoj mori uvijek vraćao punih bisaga, radio i tv-reportaža, priče o nepoznatim krajevima i zanimljivim ljudima, uzbudljivim događajima. U Vehidovim bisagama našao se i interview sa  Muhamedom Alijem kojeg mnogi sportski znalci smatraju najboljim bosačem svih vremena…  Niko od jugo-novinara nije imao tu priliku i čast intervjuirati velikog Alija, samo Vehid. Bio je ponosan na to. Svoju radost je dijelio sa miljunima drugih, danas za Vehidom žale milijuni njegovih poštivalaca.  Čitav svoj život je dušom i djelom posvetio Bosni. Bosni je darivao sav svoj raskošni talenat. Bosna ga je nadahnjivala. Znatan dio života posvetio je sevdalnci. Svojim emisijama i knjigama pobudio je interes za to neprevaziđeno muzičko blago našeg naroda. Otkrio je telenat mnogih mlađih i starijih sevdalija, dovodio ih u svoje TV-emisije, otvorio im vrata uspjeha… Surađivao je sa Omerom Pobirićem, Safetom Isovićem…

Od danas je Bosna siromašnija za velikog radio i tv-novinara, reportera, urednika, književnika, hodoljuba – putopisca, merakliju i sevdaliju. Ja sam siromašniji za jednog vrsnog kolegu i iskrenog dugogišnjeg prijatelja.

Ostao sam bez novinarskog učitelja.

Usamljeniji sam danas nego jučer jer sam izgubio dobrog, kućnog prijatelja.

Znao sam da je prije nekoliko godina imao veliku bitku za svoj život, uzdao sam se da neće umrijeti od raka, kako se zaklinjao u naslovu jedne od svojih brojnih knjiga… Pisao sam mu: 1. novembra 2012.

„Dragi moj Vehide,

nisam znao da si hasta. Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost.

Pozdrav!“

IMG_3486

Sa Vehidom Gunićem, Uzeirom Bukvićem i nepoznatom gospođom koja se htjela slikati sa Vehidom

Kasnije se Vehid pridigao. Sreli smo se slučajno nakon toga u Sarajevu…

Kada sam pokrenuo Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, Vehid se pridružio. Preporučio me urednici TV SA Brankici Rudan, pa sma u jednoj od njenih emisija imao priliku nešto više kazati javnosti o tome da se desetina hiljada građana bore za legalitet građanske države Republike Bosne i Hercegovine.

Dragi moj Vehide, nisam znao da si hasta. Halali! Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost. Pozdrav – Ibra

I sam sam se krajem prošlog ljeta suočio sa dijagnozom o teškoj bolesti, ali, srećom nalazi su bili pogrešni. Od tada do danas, Vehid mi je češće naumpadao, ali nismo razmijenjivali poruke. Svako se o sebi zabavio. Ipak, nadao sam se da ćemo se kao i mnogo puta ranije, sresti u Sarajevu, na Baščaršiji, bez najave i dogovora. Nadao sam se da ćemo otići zajedno do Kuće sevdaha i tu proeglenisati, tamo gdje me je nekad s ponosom vodio i objašnjavao svaku izloženu fotografiju, sve uz tihe zvuke sevdalinke sa razglasa…

Insan snuje, Bog određuje.

Jutros je ovdje, daleko od Bosne, padala kiša. Tužan sam kao nebesa. „Odlomi se još jedna biser grana,“ što bi reci moja r. Mati.

Neki dan tražim sevdalinke na You Tube, pa naiđoh i poslušah nekoliko snimljenih uz Vehidovu kitnjastu najavu u njegovoj emisiji „Meraklije.“ – r. Igbal Ljuca i njegova Behka  „Ja se svratih u mehanu!“ i „Oj međice, međice…“

Strijepio sam da je bolestan…

vehid, hayat

Vehida Gunića sam čuo davno slušajući emisije viejsti na Radio-Sarajevu kada je bio dopisnik iz Prijedora. Kada sam 1971. počeo objavljivati priloge na TV Sarajevu, tada smo se i upoznali.

Bio je snimatelj svojih filmskih priloga za TVSA, i na tome polju smo odmah našli zajednički jezik. U novinarstvu sam učio i od Vehida.

Kada je Hidajet Zjajo napustio svoje TVSA dopisničko mjesto u Jajcu 1973., konkurisao sam. Prošao sam svu proceduru na TV Sarajevo i bio sam primljen, ali u Jajcu nisu baš bili radi dati suglasnost da bih zaista i počeo izvještavati kao dopisnik. Općinsko vodstvo i Komeitet su bili za Lazara Petrovića…

Tada su u Jajce doputovali Milan Zorić i Vehid Gunić. Sastali su se sa predsjednikom Općine Brankom Livaničićem. Ni Vehid ni Milan nisu štedjeli riječi o pohvala o meni kao TV-novinaru-reporteru iza kojeg stoji TV Sarajevo… Livančića se dalo ubijediti kako sam najbolje rješenje za Dopisništvo u Jajcu i on je potvrdno klimnuo glavom. Stid me i sada ponoviti ono što su Milan i Vehid pohvalno rekli o meni kao kolegi.

Od tada sam se sa Vehidom češće sretao.

Kao osobu koja je prava encikopedija znanja i informiransti, upoznao sam ga kada nas je urednica Marija Jeftić angažirala u emsiji „Znanje – imanje“ koju su pripremale TV kuće Beograd i Sarajevo. Vehid je prvo bio reporter, i na tome mjestu sam ga zamijenio – a potom je postao glavni voditelj.

znanje imanje (2)

Dio ekipe TV-emisije “Znanje imanje” – Kosta Jovanović, Slaviša Mašić, Mišo Kovačević, Milka Kovačević i Vehid Gunić

Bio sam zadužen za filmski prilog o mjestu domaćina, a ponekad i gosta u emisji, neku zanimljivot iz toga kraja. U emisiji sam vodio razgovore sa poljoprivrednicima i objavljivao zanimljivosti. Zajedno sa Vehidom i nezaboravnom ekipom Znanja imanja koju je kasnije režirao Slaviša Mašić, u kojoj se pojavljivao Husein Ćuk, Milka Figurić, Kosta Jovanović…, Senad Malohodžić…, prošli smo Bosnom i Hercegovinom, pa i dijelom Srbije i Slovenije. Bili smo prava profesionalna ekipa, ali i grupa prijatelja koja bi znala osvanuti u kakvoj kafani ili hotelskom restoranu, sve uz šale, pjesmu, dobro iće i piće.

Sjećam se emisija iz Knežice, Dvorova, Trnjaka, Bjelajca, Omarske, Kozluka, Lušci Palanke, Šuice, Klobuku…

Vehid je suvereno vladao scenom. „Htjela ga je kamera,“ kako se to u TV-žargonu kaže.

vehid 4Nije se dao nikad smesti niti ga je ikad uhvatila trema; ako bi izgubio nit koja je bila zapisana u scenariju emisije, snalazio se brzo i znalački, duhovito, pa je tada ispadalo bolje, prirodnije i šarmantnije nego što su urednica, reditelj i Vehid bili zamislili… Bio je novinarski i TV-lice – majstor kakav se rijetko rađa, također svjestan svojih kvaliteta, ali i mahana, kako je znao reći. Ponekad bi se požalio na svoj „Sprachfehler.“ Ta „govorna mahana“ – bila je dio Vahidovog radio i TV prepoznatljivog pozitivnog imagea.

Uvijek smo se rado sretali. U Sarajevu je to bilo uglavnom u prolazu, u hići, u srkletu, svako je jurio na svoju stranu, ali smo uvijek bili radosni zbog susreta. Bili smo toliko bliski da smo naš razgovor nastavljali na onom mjestu gdje smo stali prije mjesec, dva ili pola godine. Znali smo voditi anegdotske dijaloge u kojima su s epojavljivali rički likovi Omer, Fazlo, Sinan, Ahmet Čama, Sulja.

Volio doći u Varcar.

Postali smo tako bliski kućni prijatelji.

Našoj kćerki Alimi je jednom prilikom poklonio foto-album. Taj Vehidov poklon prati Almu do danas; između korica su fotografije iz nejnog varcarskog djetinjstva. Tu je i Vehidova posveta, draga uspomena.almi od vehida

Znam da smo išli u kovačnicu kod r. Omera Zonića gdje je znatiželjno promatrao kovanje i kaljenje „varcarki.“

Vehid je znao hiljadu anegdota, a ovu sam upamtio.

Biva, neki njegov Kozarčanin krenuo na hadžadž na Ćabu. Čitav Kozarac se sjatio na Želejzničkoj stanici. Ispraćaju budućeg hadžiju, ali i istersaju mu bisage svojih želja; te hadžija kupi mi ovo, te donesi mi ono. Haman da će voz krenuti, a kroz masu se nekako probi i jedan dječačić, sav zadihan, pa će hadžiji:

„Evo ti ove pare, pa mi kupi i donesi pišću!“

Hadžija  se obrati toplim glasom dječaku tako su svi okupljeni mogli dobro čuti:

„Tvoja će prosvirati, a za ostale ne bih reko,“  pa lokomtiva veselo pisnu i voz odnese hadžiju na dalek put.

Kada nam je dolazio u Njemačku negdje 1993., raditi svoju TV-emisiju „Zbogom Bosno, daleko odosmo“ sreli smo se u našem izbjegličkom stanu u Hanau. Je li tada ili kasnije, ne znam ali nam je poklonio sa posvetom svoju knjigu „Europo, stidi se!“

„Odlomi se još jedna biser grana!“

Ode Vehid, ostadoše njegova djela.

Kad bolje razmislim, Vehid nije ni otišao.

Jer iz srca onih koji su ga poznavali, sretali ili samo viđali na TV-ekranima se ne može otići i kad se mora; Vehidu Guniću njegova brojna hairli djela koja je ostavio u amanet.

slike

PRIJATELJIMA KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN USKRS – VASKRS!

IMG_3466

Slika

Prof. Boyle: MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE ZLOČIN GENOCIDA

silovanje 3“MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE ZLOČIN GENOCIDA” 

Izalagnje professor Francis A. Boylea

University of Illinois College of Law 

Na simpozijumu “Pravo žena” 

March 9, 2016.“

MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE GENOCID

  • Prof Boyle u ovom predvanju izlaže istorijat njegove pravne i humane borbe da bi na  Svjetskom sudu dokazao da je masovno silovaje žena u Bosni, uglavom Bošnjakinja,  bio zločin genocida. Taj z zločin je činio jedan od glavnih dijelova njegove Tužbe na UN-ovom Svjetskom pravde. Bio je pripremio svjedokinje kako bi uz pomoć kojih bi dokazao da je masovno silovanje žena u Bosni bio genocid. Kada je prof. Boyle izbačen iza nešeg advokatskog tima 1994., iz Tužbe je izbačena i dokumentacija o silovanim ženama, a svjedokinje nisu nikad pozvane na sud, pa je taj dio Tužbe otpao. To je, u najmanju ruku namjerno opstruanje pravde, ili bolje rečeno silovaje pravde kao novi zločin prema silovanim ženama kojih po procjeni UN-a bilo oko 40.000 hiljada. Taj postupak advokata Tužbe po naredbi bosanske Vlade je izdaja silovanih žena o kojima se danas uglavnom samo sporadično govori u javnosti. 

Autor ovog predavanja je nadmoćno pobijedio sa dvije naredbe Međunarodnog suda pravde u korist Republike Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije da odmah prestane i odustane od činjenja svih akata genocida i kršenja UN-ove Konvencije iz 1948. o sprečavanja i kažnjavanju genocida,  8. aprila 1993. i 13. septembra 1993.

Francis-Boyle - CopyTo je prvi slučaj da je ikada ijedna vlada ili advokat na tako visokom sudu dobio dvije naredbe od kako je taj Sud osnovan 1921.

I  5. augusta 1993., također je dobio naredbu istoga Suda po članu 74. (4)  sa istim pravnim dejstvom.

Po članu 74 (4) Statuta Međunarodnog suda pravde, kada Sud nije u punom sastavu na zasjedanju, predsjednik Suda ima punomoć Suda i može izdati naloge koji obavezuju sve države u sporu. Priča o tome je ispričana u knjizi  „Bosanski narod optužuje za genocid.“ (Izdanje Aletheia Press 1966.)

Želim iskazati zahvalnost  „Društvu prava žena“ koje su me zamolile da govorim ovdje danas i posebno u čast međunarodnog Dana žena.  Organizatori ovog seminara iz „Društva prava žena“ koji su me zamolili da govorim o problemu koji je povezan sa ženama i ljudskim pravima.

Za čitavo vrijeme moje karijere od dolaska ovdje 1978. da bi u nastavi predavao i prakticirao međunarodni zakon o ljudskim pravima, ovo je najstrašniji i najveći problem s kojim sam se ikad suočio od kako sam pravni zastupnik svih silovanih žena u Bosni i Hercegovini.

Bio sam advokat od preko 20.000 hiljada silovanih žena u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, Svjetskim sudom u okviru sistema Ujedinjenih nacija.

Svih tih preko 20.000 silovanih bosanskih žena bili su moji klijenti. Od početka moga rada na tom slučaju na Svjetskom sudu UN-a, broj prijavljenih silovanja u Bosni bio je manji od stvarnog broja, naročito tokom rata. Ali, kada su rat i genocid okončani, UN je otišao u Bosnu u namjeri da istraži i utvrdi tačan broj silovanih. Čitao sam da sadašnja procjena UN iznosi oko 40.000 bosanskih žena muslimanki koje su bile silovane za vrijeme rata i genocida.

Tadašnji bosanski predsjednik Alija Izetbegović imenovao me je za generalnog agenta sa svim mogućim ovlaštenjima u kaznenom postupku da zastupam Republiku Bosnu i Hercegovinu u Palači  Pravde.

To je značilo da sam njihov zvanični ambasador na Svjetskom sudu sa odgovornošću da raspravljam o genocidu i da zaustavim genocid protiv Bosanaca.

Ta parnica je bila najvažniji međunarodni sudski spor ikad  Svjetskom sudu od kada je taj Sud osnovan 1921.

Sve što želim reći ovdje je jedan kritični element tog spora kada sam dokazao Svjetskom sudu da je masovno silovanje bosanskih žena bio genocid.

Data su mu sva ovlaštenja od strane predsjednika Izetbegovića da bih uvjerio Sud da su masovna silovanja bosanskih žena genocid, što je bila presudna komponenta ove tužbe za genocid kako sam  to ja vidio.

Čak i nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu se istakli u masovnom i sistematskom silovanju žena kao sredstvu ratovanja ratnom sredstvu. Mada su Japanci bili vrlo blizu silujući kineske žene za vrijeme II svjetskog rata.

U Bosni je to bilo užasno! Izgledalo je da ono šta se događa tamo nije samo silovanje, nego pošto se događalo u vrijeme rata – ne samo ratni zločin, nego je to bio genocid. Pravi genocid.

Zato sam odlučio ubijediti Svjetski sud da su masovna silovanja bosanskih žena genocid.

Kada sam to morao dokazati na Sudu, na osnovu više nezavisnih i uvaženih izvora koji su se bavili ljudskim pravima, da je tada bilo između 20 i 25 hiljada silovanih bosanskih muslimanki.

Ako pogledate u Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u vezi sa dokazivanjem tog slučaja kao genocida, Član II. U sadašnjoj Konvenciji, genocid znači svaki od slijedećih djela počinjenih u namjeri da se uništi u cjelosti ili djelimice nacionalna, etnička, rasna, religiozna grupa, kao takva

  1. b) izazivanjem ozbiljnih tjelesnih ili duhovnih povreda počinjenih nad ciljanom grupom.

Sigurno, silovanje uzrokuje ozbiljne i tjelesne povrede pripadnicima grupe. U ovom slučaju, jugoslavenski i bosanski Srbi pravoslavci su silovali bosanske žene muslimanke.

Ali to je samo „actues reus“  (ono što predstavlja obilježje kaznenog djela) koje sam upravo citirao za vas, morao sam takođe dokazati značenje „rea,“ i u slučaju genocida, da je to bila posebna namjera zločina.

žene žžrtve ratTako sam morao dokazati i ubijediti Sud da su te žene bile silovane jer su pripadale muslimanskoj religiji  i zbog njihove pripadnosti bosanskoj naciji i zbog njihove bošnjačke etničke pripadnosti.  Pa, kako sam to uradio? Sastavio sam sve dostupne izjave žrtava koje sam mogao dobiti od Ujedinjenih nacija, Vijeća Europe, uglednih organizacija za ljudska prava kao što je Amnesty Interational, Human Rights Watch i sve ih zajedno dostavio Svjetskom sudu.

Prikupio sam sve izjave žrtava silovanja koje sam mogao dobiti od organa UN-a, Vijeća Europe, osvjedočenih i ugledih organizacija u bori za ljudska prava, kao što su Amnesty International, Human Right Watch, sjedinio ih i predao Svjetskom sudu.

I, kakav sam tip dokaza koristio da bih utvrdio specifično značenje i namjeru silovanja?

Sada ću ovdje upotrijebiti nešto iz vulgarnog rječnika, ali, hej, mi smo ovdje svi odrasli i mi smo svi pravnici. Tako, to je samo put da dokažem taj slučaj:

Dobio sam mnogobrojne izjave da, dok su te žene silovane, njihovi silovatelji i osobe koje su ih okruživale, a koje su često učestvovale u grupnom silovanju, govorile silovanim ženama, za vrijeme silovanja.

„J..i Muhameda!“

To dokazuje da su silovatelji i banda silovatelja bile motivirane religijom silovanih žena.

Ili, silovatelji bi vikali njihovim žrtvama:

„J..i svoju tursku mater!“

Bosanci (Bošnjaci) nisu Turci. Oni su južnoslavenski narod, ali budući da su muslimanske vjere, Srbi su ih pogrdno nazivali Turcima.

Imajući to u vidu, izveo sam zaključak da su žene bile silovane na osnovu nacionalnosti i etičkog porijekla.

„Je..m te balijska kurvo!“

„Balija“ je uvrjedljiv naziv za bosanske muslimane.

Isto:  ‘J…m ti Aliju!’- misleći na moga klijenta, Predsjednika RBiH, Aliju Izetbegovića, koji je također bio bosanski musliman. Itd.

Spojio sam zajedno sve te izjave koje sam mogao dobiti i stavio ih sve u jedan paket i predao Svjetskom sudom. Ti nije bilo potpuno dovoljno da bi se dokazalo da su silovatelji i banda silovatelja ratni zločinci i sadisti.

Morao sam dokazati da su u procesu silovanja ti pravoslavni Srbi silovali bosanske muslimanske žene iz religioznih ili nacionalnih razloga ili etničke pripadnosti, kako se traži u 2. paragrafu Konvencije o genocidu koji kaže: „…počinjeni sa namjerom da bude uništena, u cjelosti ili njen dio, nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva.

Stoga sam na Svjetskom sudu tvrdio da su pravoslavni Srbi silovali muslimanske bosanske žene iz nacionalnih i etničkih pobuda.

Također sam tvrdio da je to na osnovu  2. paragrafa, stav (d) Konvencije o genocidu po drugoj tačci kažnjivo djelo genocida: „Nametnuti uslove u namjeri da se spriječe rađanja u okviru grupe.“

I ovdje, koristio  sam više puta termin „žrtve“ koji sam preuzeo od uglednih izvora i organizacija  za ljudska prava, da za vrijeme silovanja tih žena i grupnog silovanja, njihovi silovatelji su im govorili:

„Napraviću ti dobro malo srpsko dijete!“ 

To je zbog toga što se u južnoslavenskoj etničkoj kulturi smatra da dijete nasljeđuje genetske osobine oca.

Tehnički, tako, ako vi imate dijete koje je rodila bosanska muslimanka koju je silovao pravoslavni Srbin, smatra se da je ono Srbin.

Isto,

„Mi ćemo ti napravti malog četnika!“ 

Četnik je bio naziv za Srbe koji su se u II svjetskom ratu borili protiv partizana na strani Nacista.

silovane ženeSlijedeće, Jugoslavenska i takozvana Armija bosanskih Srba, koja je bila produžena ruka JNA, osnovala je logore za muslimanske žene na teritorijama koje su ti teroristi okupirali.  Tamo su bosanske muslimanke bile zatočene i prisiljene biti seksualno roblje, višestruko silovane i grupno silovane, trgovalo se s njima okolo, bile su prodavane u trgovini ljudima.

Ako bi ostale trudne u tim logorima za silovanje, a mi smo imali brojne izjave da su im oni koji su ih zarobili i silovali govorili: „Vi ćete ostati ovdje dok se ne rodite četničko dijete,“ tako da abortus ne dolazi u obzir. To je još jedna tačka povrede Konvencije o genocidu, 2. paragraf, tačka (d). Tu tvrdnju uz dokaze podnio sam Svjetskom sudu.

Na kraju, imali smo mnogo bosanskih izbjeglica u Canadi.

Clintonova administracija, a Clinton je bio samo folirant da mu ravna nema i licemjer u vezi s Bosnom, tako da ja neću sada ovdje govoriti o svemu tome.

Canada je prihvatila izbjeglice, a Clinton im je spriječio ulazak u tako velikom broju u USA poslije Sporazuma u Daytonu. Nazvao sam Canadu i rekao da želim pet hrabrih žena, žrtava silovanja, koje su voljne dati meni izjave o tome kako bih ta svjedočenja koristio kao dokaz na Svjetskom sudu. Također, te žene bi trebale svojevoljno svjedočiti na Svjetskom sudu pred cijelim svijetom o tome šta im se dogodilo.

Canađani su mi osigurali pet takvih hrabrih svjedokinja silovanja, mi smo njihova svjedočenja snimili, preveli na engleski jezik, i predali Svjetskom sudu.

U tom početnom stadiju slučaja ja sam jednostavno pokušao  dobiti na Sudu ono što se zove „donošenje privremenih mjera zaštite.“ To je međunarodni ekvivalent privremene sudske naredbe zaštite od zločina genocida.  Postupak o vrijednosti dokaza i suđenje o tome doći će na kraju.
silovanje1U toj fazi, ja sam pokušavao sudskim putem zaustaviti genocid, rat i silovanja. U potpunosti sam nastojao pozvati na Svjetski sud što više žrtava silovanja tako da ih mogu uklopiti u raspored na suđenju na osnovu zakonskih prava.

Da bih skratio priču, dobio sam veliki i snažni obavezujući sudski nalog protiv Jugoslavije. Tri mjere zaštite – prva da sama Jugoslavija prekine i da se odrekne činjenja svih akata genocida protiv Bosne i Bosanaca.

Te sam mjere dobio jednoglasnom odlukom sudija. Drugo, da Jugoslavija mora učiniti sve u svojoj moći da zaustavi sve vojne, paravojne, terorističke grupe i kriminalne bande koje su lansirali protiv Bosanaca, uključujući i masovna silovanja bosanskih žena kao dijela tehnike etičkog čišćenja i ratovanja.

Taj sudski nalog sam dobio, samo je ruski sudac izdvojio mišljenje.

I treće, što sam tražio, da Jugoslavija ne učini ništa više da na širenju genocida. I ovo sam dobio jednoglasnom odlukom sudija.

Onda su moji nalozi proslijeđeni Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na izvršenje koje zahtjeva Povelja UN-a.

Vijeće sigurnosti UN-a je bilo nadležno i obavezno izvršiti moje naloge koje sam dobio na Sudu da zaustave genocid i silovanja jer Jugoslavija nije zaustavila ni genocid ni silovanja, ustvari Jugoslavija je nastavila i eskalirala sve to.

I šta je Vijeće sigurnosti učinilo sa mojim naredbama koje sam dobio na Sudu?

Nista!

Clinton je sabotirao sprovođenje naloga zajedno sa Britancima, Francuzima i Rusima. Tako da ništa nije urađeno.

Umjesto da sprovedu moj nalog Svjetskog suda protiv Jugoslavije, ove su velike sile na moje zaprepaštenje odlučile kazniti Bosnu i Bosance time što su izašli ss prijedlogom Owen-Stoltenbergova plana. Taj bi plan rascijepio RBiH na tri mala dijela, uništio naš državni subjektivitet prema međunarodnom zakonu, ukrao nam članstvo u UN-u, te izložio jedan i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju. Suočio sam se sa bosanskom apokalipsom.

Vratio sam se na Svjetski sud tražeći drugi nalog za privremene mjere zaštite da bi se zaustavio Owen-Stolternbergov plan. Odmah sljedećeg dana sam odletio za Ženevu gdje sam bio advokat za RBiH na Owen-Stoltenbergovim  pregovorima kako bih ih zaustavo taj plan na licu mjesta. Sabotirao sam cijelu tu stvar na licu mjesta, odmah. Pobrinuo sam se da se taj plan nikad ne prođe.

Onda sam otišao natrag na Svjetski sud i dobio drugi nalog – ponovo – to je bila ogromna ubjedljiva pobjeda za RBiH protiv Jugoslavije kojom se od Jugoslavije traži da prestane i uzdrži se od svih akata genocida protiv Bosanaca, direktnih i indirektnih putem njihovih genocidnih surogata. To je bio kraj Owen-Stoltenbergovog  plana.the-siege-of-sarajevo-11-728

Kad se rat završilo, predsjednik Izetbegović dao je intervju u kojem je rekao ‘zamalo da smo izgubili našu državu u jesen 1993. što je bilo tačno. Bosna je bila skoro pala. Sva bi Bosna bila pretvorena u Srebrenicu. Poslije sam postao advokat koji je zastupao Majke Srebrenice i Podrinja pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Preko 8,000 bosanskih muslimana, muškaraca i dječaka su bili upravo pobijeni, a mnoge žene su bile silovane. Imali bismo najmanje još preko 100,000 više mrtvih Bosanaca i jos preko 40,000 silovanih bosanskih muslimanki da je Bosna pala u jesen 1993.

Ali, Clinton, Britanija, Francuska i Rusija odbile su da u Vijeću bezbjednosti UN-a da sprovedu moj drugi sudski nalog protiv Jugoslavije donesen od  strane Svjetskog suda . Što je još odvratnije, Clinton, Britanija, Francuska i Rusija sabotirale su moju strategiju i naše napore da se pokrene Rezolucija UN-a za ujedinjenje  i za mir (1950) kako bi se sadejstvovalo da Generalna skupština UN-a sprovede moj  nalog Svjetskog suda protiv Jugoslavije.

 

clinton

Na mjestu zločina – Clinton i Tihić u Srebrenici. Prof, Boyle tvrdi da je Clinton učestvovao u komadanju RBiH, da je spriječio sprovođenje sudskih naloga putem Generalne skupštine UN po kojima je Jusgoslavija morala zasutaviti sve ratne operacije i genocid. Tihić je na sve moguće načine pokušao uništiti Tužbu RBiH protiv SCG

Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju.

Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju. Clinton je u Bijelu kuću dovukao holandskog ministra Kooijmansa da mu služi da ga pokriva kako bi radio njegov genocidni prljavi posao za njega. Već sam obavijestio Kooijmansa u njegovom uredu u Hagu o tim tzv. bosanskim mirovnim planovima, rekavši da su oni bili genocidni, da on ne treba ništa s njima imati, te ga zamolio da nam pomogne. Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju.

 

 

owen 1

Owen-Stoltenbergovom planu Bošnjaci su trebali imati državicu na 30 posto teritorije RBiH. Po planu Izetbegovića imaće 12 %

Postupajući u skladu sa mojim savjetom, Predsjednik Izetbegović me ovlastio da tužim Britaniju na Svjetskom sudu za pomaganje genocida nad Bosancima i RBiH od strane Jugoslavije. Nismo mogli tužiti Clintona.  Clinton je bio itekako kriv i zaslužio je da bude tužen! Ali jedina nada koju smo imali jeste da će se Clinton predomisliti.  Inače, među drugim stalnim članicama Savjeta bezbjednosti, Britanci su zasigurno bili daleko najgori za nas – iako sam uporno nudio da tužim Svjetskom sudu Francusku i Rusiju.

 

Također i Hrvatsku.

Krenuo sam da tužim Britaniju kako bi zaustavio najnoviji genocidni plan podjele od strane Clintona/Kooijmansa/- Kontakt grupe. Također sam krenuo tužiti Britaniju na Svjetskom sudu zbog pomaganja genocida u Bosni, da zaustavim genocid, uključujući i masovna silovanja Bosanki, te da prekinem genocidni embargo na oružje koji je Savjet bezbjednosti nelegalno nametnuo Bosancima najozbiljnije kršeći njihovo osnovno pravo na samoodbranu na koje su imali pravo po čl. 51 Povelje UN-a.

silovanje 2Bosanci nisu mogli braniti svoje žene i djecu. JNA je bila jedna od najjačih armija u Evropi. Nakon razlaza Tita i Staljina Tito je naoružao, opremio, snabdio i obučio JNA kako bi odbila invaziju Sovjetskog saveza. U poređenju s njom, Bosanci nisu imali teškog naoružanja. Nad njima se vršio pokolj. Mogao sam to gledati uživo na CNN-u.

Kao odgovor mojoj tužbi, Britanci su zaprijetili da ukoliko mi se dopusti da iznesem ovaj slučaj protiv njih na Svjetskom sudu, oni će Bosance na smrt izgladnjivati. Bila je sredina zime. Sve zalihe hrane za Bosance dolazile su na sarajevski Aerodrom koji je bio pod kontrolom britanskih i francuskih trupa. Britanci su upravo zaprijetili da će odmah presjeći snabdijevanje. Tako da smo u tim okolnostima krajnje prisile morali povući tužbu protiv Britanije za genocid pred Svjetskim sudom.

Britanci su također rekli: ‘Uz to otpustite Boylea!’ Britanci i svi ostali su dobro znali da dok sam ja bosanski advokat na Svjetskom sudu, upotrijebiću sve u mojoj moći i prevrnuti sve kako bih spriječio njihovo genocidno komadanje i uništenje moga klijenta, RBiH nastavkom genocida nad mojim klijentima- Bosancima.

Da, radio sam ovaj predmet bez novčane naknade  i pro bono za opće dobro. Nisam dobijao ni novčića od bosanske vlade, bilo za svoje troškove ili za svoj rad. I jeo sam o svom vlastitom trošku. Koštalo me USA $ 30,000 da bih dobio ova dva sudska naloga od Svjetskog suda, a novac sam uzeo sa svog bankovnog računa i stavio na svoju American Express zlatnu karticu. Taj mi je novac vratila Bosanka koja živi u Canadi koja je uzela drugu hipoteku na svoju kuću. Tako je bosanska Vlada dovela svog bosanskog advokata, gospodina Sakiba Softića, na moje mjesto. A šta se onda desilo? Ovdje direktno ulazimo u pravne studije o pitanjima žena i međunarodnog zakona o ljudskim pravima.

bakira

Bakira HASEČIĆ: “Mi, žene žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja, ali i muškarci, nalazimo se u jednoj tami gdje smo prepušteni sami sebi, zaboravljeni od društva. Ovom monografijom šaljemo poruku svima onima koji trebaju da pročitaju i shvate u kakvom položaju se nalaze žene žrtve rata koje su preživjele sve te strašne torture”

Kad sam se vraćao sa Svjetskog suda natrag u Champaign dan nakon sto sam dobio moj prvi sudski nalog, na dugom letu do kuće razmišljao sam: ‘’OK. Dobio sam ovaj sudski nalog, ali ću ga morati dokazati u sudskom postupku. A imamo 25,000 silovanih žena. Ja sam dobio nalog za privremenu zabranu, ali dokazati ga na sudu na osnovu dokaza je druga stvar. Želim da to bude urađeno na način koji bi postavio presedan za budućnost za sve žene. Zato će mi trebati ekspert iz oblasti pravne teorije pitanja žena i međunarodnog zakona o ljudskim pravima da napravi koncept za ovu cijelu stvar za mene – od pripreme, dokazivanja, pa do dobijanja slučaja na Sudu da je masovno silovanje bosanskih žena zločin genocida.’’ Tako sam pozvao koleginicu prof. Kathleen Mahoney, koja predaje na Odsjeku za pravo Univerziteta u Calgariju u Canadi, te je zamolio da preuzme ovaj rad za mene, a posebno da konceptualizira način na koji ćemo izložiti i dobiti slučaj da je masovno silovanje Bosanki bio genocid gledano iz perspektive pravnih studija o pitanjima žena. Ona je rado prihvatila da to uradi, besplatno i pro bono za opće dobro, pokrivajući sama svoje troškove, te je odmah sačinila tim pravnica u Calgariju i počela rad na tome za mene.

Sta se desilo?

Nakon što sam sklonjen sa slučaja, bosanski advokati su sklonili prof. Mahoney i njen tim te izbacili iz tužbe na Svjetskom sudu cijelo pitanje da je masovno silovanje Bosanki bilo genocid.

Potpuno su ga izbacili iz cijelog slučaja i pravnog postupka. Nakon sto sam ga ja namjerno stavio tačno u sred tužbe kao jedan od kritičnih elemenata genocida od samog početka.

A onda kada je došlo do saslušanja uz dokaze na Svjetskom sudu,  nisam bio tamo, već ovdje. Pratio sam ga odavdje i koliko mogu reći, bosanski advokati nisu imali ni jednu Bosanku – žrtvu silovanja za svjedoka. Neka me neko od onih koji su bili prisutni na pretresu na Svjetskom sudu u Hagu ispravi, ali ste imali preko 20,000 silovanih žena, a bosanski advokati nisu pozvali ni jednu od tih žrtava da svjedoči. I to uprkos činjenici da sam na samom početku ovog sudskog procesa rekao Svjetskom sudu da imam najmanje pet žrtava silovanja koje ću pozvati da svjedoče na pretresu o tome šta im se desilo?

sudTako je Svjetski sud, naravno na osnovu dokaza, uglavnom rekao ‘’Bosna je na početku procesa unijela ovu optužbu, ali nisu iznijeli ni jedan dokaz tokom dokumentovanja,  bilo tokom sudskog procesa da bi to dokazivali.’’  Tako da je ta optužba po kratkom postupku odbačena i to je bilo to. Onih 40,000 silovanih bosanskih žena napušteno je i izdato od strane njihove vlastite vlade.

Na isti način, Majke Srebrenice Podrinja napuštene su i izdate od strane svoje vlastite vlade! Isto se odnosi i na žene Srebrenice!

Gdje smo sada?

Moja tvrdnja da silovanje žena predstavlja genocid potvrdio je Međunarodni tribunal za zločine u Ruandi u slučaju ‘Akayesu’ po kojem je odlučivao 1998. Akayesu je vodeći izvor međunarodnog prava koji imamo danas po kojem silovanje žena može predstavljati genocid.

Kathleen_Mahoney_150x226_400x400Što se tiče prof. Mahoney, ona i njen tim uzeli su sav svoj rad koji su uradili i podnijeli ga Međunarodnom tribunalu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju gdje je korišten u slučaju fočanskog logora za silovanje. Srbi su pravili i održavali logore za silovanja. Bosanske muslimanke su držane u tim logorima za silovanje, neprestano su silovane i grupno silovane, njima se trgovali i prodavane su i prebacivane na druga mjesta.

Prof. Mahoney i njen tim su uspješno izložili haaškom Tribunalu da je seksualno robovanje tih žena bio zločin protiv čovječnosti.

To je glavni iskorak za žene u razvoju međunarodnog zakona o ljudskim pravima i međunarodnog krivičnog zakona. Do te presude, seksualno ropstvo u ratovima nikad se nije smatralo ničim ozbiljnijim do serijom ratnih zločina. Zahvaljujući prof. Mahoney i njenom timu, seksualno ropstvo je sada zločin protiv čovječnosti. Zločin ozbiljniji od ratnog zločina, ali malo manji od genocida.

Naprimnjer, pokušao samo pomoći seksualnim robinjama u Koreji koje muške šovinističke militarističke svinje u Japanu još uvijek zovu ‘žene za zabavu’ koje su bile namijenjene za njihovu ličnu seksualnu ‘zabavu’. Jasno je da je ovo zločin protiv čovječnosti – ono što su Japanci učinili Korejkama i Kineskinjama, seksualnim robinjama u Kini također, tokom II svjetskog rata. A Japan to poriče i danas. U oba slučaja ništa konkretno nije učinjeno da se isprave ove ogromne nepravde, ovi zločini protiv čovječnosti. Većina tih žena je otišla u grob tiho i bez ostvarene pravde. Te Korejke i Kineskinje također su bile napuštene  izdate od strane svojih vlada.

Konačno je bilo najavljeno da će 24.03.2016., haaški Tribunal izreći presudu Radovanu Karadžiću. Karadžić je bio optužen za svaki zločin koji stoji u Statutu tribunala uključujući i dva slučaja genocida – jedan slučaj za genocid u Bosni općenito, a drugi posebno za Srebrenicu. Tokom ljeta 1993., zaustavio sam Karadžica, Miloševića, Tuđmana, Bobana, Owena, Stoltenberga, UN i EU da raskomadaju i unište RBiH sa najkatastrofalnijim posljedicama po Bosance. Svi smo bili u Ženevi zajedno! A oni su imali podršku Clintona i Christophera koji su radili iza kulisa u Washingtonu, D.C., pomažuci njihove napore da nas unište. Svakako ce biti lijepo vidjeti da Karadzica stigne Pravda nakon svih ovih godina.

Na sličan način, radeći za svoje klijente, Majke Srebrenice Ii Podrinja, uspio sam ubijediti Tužitelja haškog Tribunala da optuži Slobodana Miloševića za svaki zločin iz Statuta Tribunala uključujući i dva slučaja genocida – jedan za Bosnu općenito, a drugi za Srebrenicu posebno. Umro je tokom suđenja u Hagu odnijevši sa sobom sve svoje tajne. Kako je to povoljno za Clintona, Britaniju, Francusku, Rusiju, UN I EU! Mrtvi ne govore. Moraću proučiti presudu Karadžiću i vidjeti šta još – ako išta – može biti učinjeno u ime 40,000 silovanih Bosanki, Majke Srebrenice i Podrinja, Žene Srebrenice i Bosance.

Hvala!

The Mass francis-boyle-copyRape of the Bosnian Women Was Genocide!”

By Professor Francis A. Boyle

University of Illinois College of Law

Women’s Law Symposium

March 9, 2016.“

 

Preveli 

Ibrahim HALILOVIĆ Dženana DELIĆ

***

Napomena priređivača-prevodilaca ovog predavanja prof Boylea za bosanske čitaoce:

U međuvremenu, Kardžiću je izrečena prvostepena presuda po kojoj je kriv za genocid u Srebrenici.

Javne i tajne igre oko uništenja mogućnosti revizije presude nastavljene  s ciljem da se amnestira zločin genocida koji je počinila RS uz pomoć Jugoslavije i ne samo sačuva genocidna RS, nego država potpuno raskomada i uništi os strane SDA i Izetbegovića koji želi „pomoći Hrvatima“ u ozvaničenju zločinačke Herceg Bosne što vodi u nestanak hiljadugodišnjeg trajanja bosanske države i njena najbrojnijeg naroda.

Sva ova opstruiranja pravde i sabotaže procesa i dokaza na Svjetskom sudu pravde, kao i namjerno uklanjanje prof. Boylea iz zastupničkog tima RBiH prije prvog suđenja, te odbijanje da se on uključi u rad tima koji je tobože pripremao, a ustvari sabotirao Reviziju, završila su se bezuspješno.

Da su samo izbacili iz Tužbe silovane žene kao dio planskog genocida, zaslužuju doživotni zatvor.

Međutim, u dijelu potkupljene, retardirane i zaslijepljene potkupljene javnosti, takvi su heroji, a četnički vojvoda Vučić je uvažaen kao najbolji prijatelj žrtava genocida kojeg poriče, pa su ga zato odlikovli od strane SDA i IZ najvećim priznanjem koje dodjeljuju žrtve genocida kje su ga i zakitile  – Cvijetom Srebrenice.

Najveći izdajnici žrtava genocida i RBIH su dobro plaćeni viskopozicionirani vlastodršci, ulema i intelektualci, nevladine organizacije i građani. Čast izuecima.

Procesuirano je samo 40 od preko hiljadu slučajeva silovanja u cijeloj BiH”. Silovatelji su ili oslobođeni, ili su doboli vrlo blage kazne.

 

 

 

 

 

Prof. BOYLE: IZ MOJE TUŽBE IZBAČENE SU KAO ŽRTVE SILOVANE ŽENE, BOSANSKI HRVATI, ŽIDOVI I SRBI PRIVRŽENI RBIH

Prof. dr. Francis A Boyle o sabotaži Tužbe i procesa na Svjetskom sudu pravde nakon njegovog odstranjivanja kao zastupnika RBiH

IZ PRVOBITNE BOYLEOVE TUŽBE IZBAČENE SU KAO ŽRTVE SILOVANE ŽENE, BOSANSKI HRVATI, ŽIDOVI I SRBI PRIVRŽENI RBIH

  • Nekoliko detalja o tome kako je sistematski i planski od strane bošnjačkih političara i uz pomoć i podršku uleme Islamske zajednice uništen najhumaniji sudski procees od kako je osnovan Međunarodni sud pravde 1921., kako su ponižene mrtve i žive žrtve genocida, i kako je uništena Republika BiH 

U nekoliko današnjih e-mail-ova koje sam razmijenio sa prof. Boyleom,  još jednom sam se uvjerio kako je s bošnjačke strane učinjeno sve da se amnestiraju počinitelji međunarodnog sukoba, agresije protiv države RBiH i genocida njenih građana. Šta više, zločin im se potpuno isplatio.

Podsjetimo se!

Prof. Francis A. Boyle je 1993. kao prvi zastupnik RBiH na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu napisao i predao Tužbu RBiH protiv SCG za agresiju i genocid u međunarodnom sukobu kojeg su one izazvale. (Hrvatska je bila ostavljena za kasnije)

I ovoj razmjeni pisama sa prof. Boyleom još jednom sam se uvjerio da je Tužba sabotirana od samog početka kako država RBiH i njeni narodi i građani ne bi dobili satisfakciju kao žrtve i kako bi Srbija i Crna Gora ne samo bile amnestirane, nego i nagrađene za teške ratne zločine protiv čovječnosti i genocid. Putanje agresije Hrvatske nije haman ni potezano.

Pitanje: Profesore Boyle, ako se dobro sjećam, Vi ste u jednoj TV emisiji prije više od deset godina, mislim da je to bilo pred početak sudskog spora na Međunarodnom sudu pravde, izjavili kako nisu uzeti u obzir svi valjani dokazi za agresiju i genocid i kako su iz Tužbe koju ste Vi predali Sudu izbačeni vrlo važni dijelovi.

Francis-Boyle - CopyProf. Byole: Tačno! Sigurno! Bio sam advokat za sve, za Republiku Bosnu i Hercegovinu sve Bosance. Izborio sam se za sudsku zaštitu na Svjetskom sudu za sve Bosance dobivši dva sudska naloga i pobjedu za RBiH.  Da budem jasan i određen, zahtijevao sam da budu zaštićeni svi – Bosanski Muslimani, Bosanski Hrvati, Bosanski  Jevreji i Bosanski Srbi koji su ostali lojalni Republici Bosni i Hercegovini.  To je bila moja zadaća kao njihova advokata i zastupnika Republike  BiH. Jednostavno su ih izbačeni iz Tužbe.  U Tužbi su ostali su samo bosanski Muslimani!

Pitanje: Ko je to uradio?

Prof Boyle: To su učinili advokati Tužbe koji su imenovani nakon što sam ja izbačen s posla kao zastupnik Tužbe. Zastupnicima je bio strogo zabranjen svaki kontakt sa mnom. Prije koju sedmicu, nakon što je propao pokušaj Revizije Presude iz 2007. poslao sam e-mail Van Den Biessenu, jednom do članova bosanskog advokatskog tima kako da spasi Reviziju. Odgovorio mi prvi put nakon mnogo godina. Rekao je da on ne može ništa učiniti. Nije me poslušao jer  mu je tako naređeno. Isti je slučaj i sa brojnim novinarima koji me nisu smjeli godinama kontaktirali.

I još jedan vrlo važan podatak.  Ti advokati su iz Tužbe izbacili i onaj vrlo važan dio koji se odnosiona na silovane žene, a potpada pod zločin gencida jer je planski silovana ciljana grupa muslimanskih žena. Kada sam pisao Tužbu 1993., tada je procjena UN-a bila da je u Bosni planski silovano više od 25.000 djevojčica, djevojaka, žena, starica… Poslije je procjena UN-a bila da je silovano oko 40.000 muslimanskih žena.  UN je znao za taj teški zločin genocida, svijet je znao, ali taj genocidni zločin je izbačen iz Tužbe.  To su uradili oni koji su trebali u ime države RBih zastupati i državu i žrtve genocida.  Mnoge žene su višestruko silovane uz poklik: „J…m te kurvo balijska“ . „Mi ćemo ti napraviti maloga četnika!“  To je ciljani, dobro smišljen i  isplanirani zločin genocida…

Pitanje: Zašto nije tužena Hrvatska?

Prof. Boyle: Predao sam Tužbu prije nego nas je Tuđman napao. Ratovali smo na dva fronta. Tražio sam od Predsjedništva RBiH dozvolu da tužim Hrvatsku, ali nikada je nisam dobio.

***

Šta reći poslije svega ovog?

IMG_0038Zaista su naši političari i ulema koji su odlučivali o Tužbi suučesnici genocida i njih bi preživjele žrtve morale odmah tužiti za prikrivanje zločina genocida i za plansko opstruiranje pravde.

Ali ko će?

Takozvane nevladine organizacije, boračke udruge, udruženja žrtava rata, logoraški Savez, sve ih je potkupila i pod svoje kandže stavila SDA uz pomoć Islamske zajednice, uz prešutnu suglasnost ili nikakav otpor intelektulaca, javnosti građana.

Zato je bilo moguće da se kontinuirano sabotira najhumaniji sudski spor na svijetu od kako je 1921. godine osnovan Međunarodni sud pravde. Zato je s zlom namjerom izbačen iz našeg advokatskog tima prof. Boyle kako ne bi dobio spor.

Što Tužba nije ranije ukinuta i prije Presude od 2007. u kojoj je presuđeno ono što je prof. Boyle već bio isposlovao na Svjetskom sudu, ima se zahvaliti upornom inzistiranju na Tužbi i financijskoj podršci patriota RBiH, mahom izbjeglica. Što na osnovu te Presude nije ukinuta genocidna RS, ima se zahvaliti SDA-u i Islamskoj zajednici i našem – generalno gledano nehatu.

Čak i kad je bio ponižen i otpušten, prof. Boyle je tražio od Tihića da na Međunarodnom sudu pravde ukine genocidnu RS, ali on nije dao. Tihić je svjedočio na Tribunalu u korist Šešelja. Čak i nakon svega, ponudio se Izetegoviću da radi i i sa Softićem na Reviziji. Sikterisan je i ponižen. Ponudio se da spasi propalu Reviziju, opet doživio poniženje i sikterisanje.

sakib softić tihić, Van Den Beisen

Softić, Tihić, Cerić i Van Den Biesen: Potkopali tužbu, pa glume kako su razočarani presudom iako  i na osnovu te presude možemo ukinuti RS. Umjesto toga, B. Izetbegović i IZ amnestirali su genocid i urbicid, pa sada pregalački rade na konačnom komadanju  i nestanku RBiH i najbrojnijeg bosanskog naroda.

Izetbegović javno izjavljuje kako ni jedan pametan Bošnjak neće ukinuti RS.

Advokat Sakib Softić je od Suda tražio vrlo kratak rok za obrazlaganje Tužbe. On je iz procesa izbacio još nešto bez čega ne radi ni jedan ozbiljan sud na svijetu, čak ni seoski muhtari.  Softić je odstranio iz sudnice svjedoke genocida. Slučajno? Ne! Tako mu je narađeno, a on zna ko je naredio i koga je za lijepu svotu novca, našeg novca, poslušao.

Softić nije za deset godina ništa uradio na prikupljanju novih dokaza za Reviziju Presude. Tako mu je naređeno, a on za sto pedest hiljada maraka poslušao. Čak se lažno predstavljao u javnosti da je kredibilan zastupnik, i B. Izetbegović je lagao isto. U pet do dvanest Softić se pojavio na kapiji Suda u Den Haagu iako je znao kao i Izetbegović da nema akreditiv, da nas je Ivanić nadigrao, namagarčio, uz njihovu suglasnost.

Šta je preostalo činovnicima Suda nego da zbijaju šale vidjevši kroz pendžere Softića na kapiji Suda:

„Eno neki čovjek sa fasciklom pod pazuhom hoće da tuži Srbiju!“

Amnestirana je Srbija, genocid nagrađen državom.

Političari i ulema  amenstirali RS i Srbiju i za rušenje oko 1.000 džamija i drugih kulturnih spomenika islamske kulture u Bosni, a teret obnove svaljen je na muslimane. Ustavni sud dejtonske Bosne donosi presudu u kojoj sudije SDA-ovci Mirsad Ćeman i Suada Paravlić presuđuju kako četnici nisu srušili banjalučke džamije.

RS se tvrdi šejtanlukom B. Izetbegovića oko trećeg entiteta.  Tzv. Bošnjački političari se bore za svoj sultanat – fildžan državu u kojoj će se ugušiti najbrojniji bosanski narod.

Perfektno odigrana predstava neskrivene veleizdaje države RBiH, njenih građana, odluka referenduma, stavljanje pod čilim kostiju pobijenih u genocidu. Uvreda do uvreda preživjelim.

sakib softić 1

Softić: Dobro naplaćena saboaža

Odlično odigrana komedija obmane oko Revizije, uz aplauz nevladinih organizacija, prevarene i lahkovjerne javnosti i uz lijepe pare koje je savio preverant Softić, jeftine političke poene koje je uknjižio još jednom B. Izetbegović.

Sve to prolazi iz naš klimoglav i suglasnost, izuzimajući još uvijek nedovoljan broj patriota koji bi bio u stanju ne samo izboriti se za smjenu sabotera procesa stoljeća, najhumanijeg sudskog  procesa na svijetu, nego ih doživotno strpati u zatvor, kad već ne postiji smrtna kazna.

Onaj ko nakon svega nasjedne na priče kako „naš heroj Bakir Izetbegović i naš advokatski tim rade na spasavanju Revizije i kako, biva, priča o Reviziji još nije završena, u najmanju je ruku naivan.  Ipak, volio bih da se ujedem za jezik.

bakir 2Lani, nekako u ovo doba, kada smo aktuelizirali problem Revizije, prof. Boyle je kao svjetski poznat i priznat pravnik javno prozvao Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića za suučestništvo u genocidu sabotiranjem u prikupljanju novih dokaza za Reviziju.

Obojica su se pravili mutavi. Da ta javna optužba prof. Boylea  nije tačna, mogli su ga tužiti za tešku javnu klevetu.  Ali  nisu, jer su imali su prečeg posla. Nastavili su sa sabotažom dok potpuno nisu uništili šansu da se RBiH i žrtve genocida izbore za pravdu. Satrli su se dokazujući da su baš zaslužili takvu tešku optužbu jednog od najvećih svjetskih stručnjaka međunardnog prava i našeg velikog prijatelja, iskrenog prijetalja RBiH prof. Fancisa A. Boylea. Optužba je izrečena, na redu smo mi.

kavazović

Kavazović: Bošnjaci nemaju boljeg prijatelja od Vučića: uz RS, za treći entitet SPREMNI

Sada bih ih, i ne samo njih, trebalo goniti za sabotažu i opstruiranje pravde! Ali ko će. Izetbegović i njegovi trabanti zabavili narod oko trase autoputa Beograd – Sarajevo, reis Kavazović agitacijom da Bošnjaci glasaju za našeg najvećeg prijatelja četničkog vojvodu Vučića. Tu je priča i o akcizama, MMF-u.

Kavazović nas je ponizio dopuštanjem da Vučić sa četničkom pratnjom u cipelama uniđe u Begovu džamiju, da se četničkog vojvodu u Srebrenici žrtve zakite Cvijetom Srebrenice. Spasio ga i od linča.

Takvi, poput Izebegovića (množina), Cerića, Kavazovića…, slavljeni kao heroji, iako su izdali i državu i Din i sve mrtve i sve žive.

Ta prljava igra se nastavlja i to pred očima javnosti.

Odlično raspoloženi, Čović, Vučić, Dodik, Čović…, upravo su u Mostaru dogovorili pazar sa Izetbegovićem oko trećeg entiteta. Izetbegović je prodao državu za večeru.“

Srbi već imaju svoju državu dobijenu na genocidu, Izetbegović” će pomoći Hrvatima” da dobiju entitet, a najbrojniji narod bosanski – neka nestane u fildžanu i zajedno sa RBiH.

Kakvi smo – ništa bolje nismo ni zaslužili.

05. 04. 2017.

Napomena: Upravo je objavljena Žalba upućena UN-u zbog nepravilnosti rada Međunarodnog suda pravde u onemogućavanju žrtava genocida i države RBiH da se izbore za pravdu u sporu na tom sudu. Žalba je poslana i brojnim članicama UN-a ispred Facebook grupe koja broji 65.000 građana koji traže povatak u život Ustava RBiH.

Žalba je na ovim linkovima:

https://bedrudingusic.wordpress.com/2017/04/05/bosna-je-po-nekoj-ukletoj-tradiciji-osudena-da-se-za-nju-bore-pojedinci-don-kihoti-prijevod-zalbe-un-u-protiv-medunarodnog-suda-pravde/

i

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Prethodni stariji unosi