• SAKRIVENA PROŠLOST, TMURNA SVAKODNEVICA I BUDUĆNOST BEZ NADE

    „Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.“ 

    Mustafa-aga Kizlar-aga, uteeljtilej Varcar Vakufa – novije Mrkonjić-Grada, Vakufnama, (Zskladnica)

    Kompletna Vakufnama Mustafa-age, utemeljitelja našega grada je na linku:

    https://ihalilovic.wordpress.com/2013/08/09/vakufnama-carskog-kizlarage-mustafe-sina-mehmed-begova-prvo-je-tlo-koje-je-dotakla-moja-koza/

    Nedavno mi je Irhan Šehović predložio da kliknem ono “Sviđa mi se”  (like) na tek pokrenutoj Facebook stranici “Mrkonjić-Grad u prošlosti.” Pomislio sam kako je lijepo i dobro što postoji interes za prošlošću našega grada. Scijeneći da mi Irhan ne bi preporučio nešto što ne valja. Kako imam posla na internetu i preko glave, nisam odmah kliknuo “like” nego sam samo pogledao ono što je svakome ko nije član dostupno.  Neki postovi i komentari su me zaintrigirali, pa sam  kliknuo  na “like” što je automatski značilo kako imam pristup svim sadržajima, kao i mogućnost objavljivanja i komentiranja na toj stranici.

    Ali kada sam htio oglasiti – ni makac. Po svoj prilici sam blokiran u startu grubim faulom, što za me nije nikakvo iznenađenje. Mene su blokirali i mnogi prije, recimo muslimanski “Preporod”, “Oslobođenje,” “Avaz,” “Bošnjaci.net.” zatim “Džemat Mrkonjić'Grad (sic!) Razlog – iznošenje istine koju niko nije mogao osporiti, pa su zato osporili mene. Kad ne mereš ništa činjenicama, udri na onog ko ih iznosi, popljuj ga, laži na njega, etiketiraj mu da je ustaša ili četnik, balija, onaj ko kvari međunacionalne odnose sa susjedima i komšijama. Zabrane mi pravo na mišljenje. Tako za mene nije iznenađenje da me je, i prije nego sam i slovo napisao, u startu blokrao neko ko stoji iza stranice “Mrkonjić-Grad kroz prošlost,” ali to je neprihvatljivo. Zabranjeno mi je postiranje i komentiranje, ali moje fotografije su dobro došle. I to je nešto! Nije me moguće skroz izbrisati! Čak neki W. Vladimir insinuira kako ja stojim iza stranice, što adminima može biti dobra reklama, zar ne! 

    IMG_6385Strah od istine anonimca ili grupe koji su pokrenuli tu stranicu, jači je od njihove želje za istinom, pogotovo o prošlosti o kojoj je biva riječ. Isto se ili crnje odnosi na mnoge komentatore, “hude sijede neznalice,” kukavelj i klimoglavce. Stoga, scijenim, niti je namjera pokretača skroz iskrena, niti mnogih koji su nekritički zapristali za tim anonimcem ili grupom istih. Meni nije mjesto u tom društvu, ali o tome odlučujem ja, a ne neko ko me u startu stranice blokira. Blokada ne znači da ću šutjeti na podvale koje se pojavljuju bilo gdje, pa i na toj stranici. Ne otimam se za prisustvo na toj stranici, ali se bunim prtiv uskraćivanja prava na javno iznošenje moga mišljenja!  Smatram se osobom koja je ponešto spoznala o prošlosti moga rodnog grada na osnovu povjesnih činjenica, ali i o sadašnjosti, o ljudima… Internet je dostupan svakom, a u njemu se zrcali svako ko ga koristi. Da sam bio na toj stranici, pa nešto uradio kako ne treba, pa hajde – neka me zabrane, ali nisam ni nosa promilo, a ono – blok!

    Budući kako mi je zabranjen pristup toj stranici u cijelosti, zaključujem da je ona ustvari koncipirana tako da se ne talasa istinom, da se ne kopa suviše duboko i detaljno u prošlost, da nisu poželjne objave koje sadrže istinu koja bi „nas mogla posvađati sa komšijama i bataliti međunacionalne odnose (sic) kao da su oni savršeni,“ pogotovo ako tu istinu iznosi neko poput mene. Sve je uvijeno u poruku – kako kreator(i) ne žele od stranice praviti forum niti mogu bdjeti dan noć (sic!). (Pa što ste je onda osnivali?) 

    Moje je čvrsto ubjeđenje kako Istina ne smije kvariti nikakve, a pogotovo međunacionalne odnose – nego te odnose popravljati. To “kvariti” je kukavičje jaje koje se meni često podmeće, čak i na sudu kada prijavim nekoga da me godinama napada i prijeti ubojstvom. Njegova obrana zasnovana je na bezobraznoj laži – biva  “Halilović kvari međunacionalne odnose i njemu treba zabranti dolazak u grad” i “On nema šta tražiti u sto posto srpskom gradu!” (Eh, kako je postao “srpski” to je baška priča, Ružna. Skroz. (Dimitrije Jaslar, pred sudijom Safetom Šljivom u sudnici Općinskog suda u Mrkonjić-Gradu…) Naravno, treba mi zabraniti i pravo glasa na internetu, ako je ikako moguće, kad već nisam stradao od četnika i ustaša, a  Boga mi i “mojih!” 

    Stara je biblijska (sic!) kako nas samo istina može izliječiti.

    Sudeći po onome što sam mogao vidjeti na spomenutoj stranici, istina je ponekad iznesena u cijelosti i u dobroj namjeri, ponekad i fragmentarno, decenijama kasno, ali bolje ikad nego nikad! Lijepo zvuče deklarativna izjašnjavanja i osude svakog zločina, to je hrabro i to teba pozdraviti. Treba pozdraviti i tekst o Oborcima, ali uz ogradu kako se tamo ne spominju oni koji su mobilizirali te građane na kuluk a koji su kao nagradu fasovali rafale. 

    Objavljene fotografije nisu retuširane, ali legende ispod njih – jesu, autocenzurirane, u najmanju ruku. Ni oni koji komentiraju – ne kopaju duboko. Tako je istina ponajčešće duboko zapretana, pa preovladava nekritičnost i površnost, piše se linijom nezamjeranja. Razumijem i to teško je probijati led u okolini kojoj je drža laž od istine, a zločin junaštvo. Razumijem, ali ne odobravam. 

    Naziv grupe je morao biti “Prošlost Varcar Vakufa/Mrkonjić-Grada.” Zašto? Zato što nije ni počela, niti prestala istorija sa oktroiranom promjenom naziva gradu…

    Najbolji odgovor dao je naš dični sugrađanin književnik Ivan Lovrenović:

    ivanU kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

    https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/215/kraj.shtml

    Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada, citat: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog,” pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.” Kraj navoda

    ivanLovrenović nastavlja“S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.“

    To „bezobrazno“ odnosi se na mnogo čega u gradu koji nikad nije ljepše izgledao kao danas, ali nikad nije više ličio na palanku. U globalu, a čast izuzecima, preovladava palanački način razmišljanja. Pri tome ne mislim samo na Srbe, nego i na one koji ništa nisu naučili ni na vlastitoj tragediji, a kamo li tuđoj.  Možda im se i posrećilo baš zbog toga, daleko od svoga grada… 

    Osnova  srpske propagande, koja nema nikakvog uporišta u povijesti niti znanosti je kako je utemeljitelj modernog grada – vakufa na mjestu gdje on danas leži – bio Srbin, ali da je najstariji objekat u gradu kojeg je podigao, a srpski barbari srušili – Mustafa-agina (Kizlar-agina) džamija okupatorski spomenik. Stoga je sevap srušiti ga, oteti čak i mezar uz džamiju, zatrti svaki trag drugog i drugačijeg, kako muslimana, tako i katolika paljenjem i njihove bogomolje, te brojnim zločinima, pa ustvrditi kako je grad danas sto posto srpski. Ona građevina na Kolobari pod kupolom koja propada jer nema para za amnestiju barbarizma, stoji kao spomenik ne tako daleke prošlosti koje se očito mnogi ne stide, da pače ponose se.

    Kako god je u zatiranju starog naziva grada prevagnuo muslimanski glas u tadašnjem gradskom vodstvu, tako su SDA i HDZ udarnički doprinijeli činjenici da je grad danas zaista srpski. Nakon svega što su predeverali za vrijeme srpske četničke okupacije i aparthejda, a potom i ustaške okupacije, SDA je raselila većinu muslimana, a Tuđman se pobrinuo katolike rastaviti s njihovim rodnim gradom i rasuti ih po svojim bespućima. Izmanipulirani građani Bošnjaci i Hrvati digli su ruke od svoga grada. Nisu sami. Od toga grada bez perspektive i nade dižu ruke i Srbi u sve masovnijem broju. Ne živi se od svadbenog salona u opustjelom krugu “Manjače” niti od laži i lažnih obećanja, mita…

    Više o Mustafa-aginom Vakufu klikom na ovaj link:

    https://ihalilovic.wordpress.com/hududnama-ciftluka-kizlarage-mustafe-iz-1591-godine-na-kojem-je-osnovan-varcar-vakuf/

    Posrbljavanje grada čini se na svaki mogući način, a jedan od vidova je i preimenovanje gradskih ulica.

    I time se pokušava zatrti svako povijesno sjećanje na druge i drugačije koji su ovaj grad, zajedno sa svojim starograđanima pravoslavcima činili grad gradom kojim smo se nekada dičili. Kako je neko na Facebook grupi “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” spomenuo i taj problem, evo o tome malo više.

    Književnik Ranko Risojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije i u Mrkonjić-Gradu.

    ranko

    Ranko Risojević: “ Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četničkog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

    Opširnije na tu temu u našem gradu udarcem na link:

    https://ihalilovic.wordpress.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/

    Na Peticiju – zahtjev za preimenovanje samo nekih ulica u gradu, niko od nadležnih nije ni prstom mrdnuo. Peticija je preporučenom poštom poslana u februaru 2010. iz Windsora u Canadi na adrese u Skupštini općine Mrkonjić-Grad, ali u protokolu primljene pošte ne postoji trag da je stigla! U ljeto iste godine osobno sam odnio kopiju Peticije i predao u Prijemnoj kancelariji u SO-e u starom Domu kulture, za što imam potvrdu. Od tada, niko od nadležnih ni mukajet. To je još jedan u nizu dokaza koliko vlastodršci (okupatori!) drže do drugih i drugačijih građana. (Pa i sam Drenović, četnički vojvoda, nije činio toliki zulum muslimanima i katolicima kao ovi današnji. Primjerice, narod je bježao u muhadžirluk, ali se  i vratio. Sve bogomolje ostale su čitave, a četnici su, kako piše u knjigama IZ – odnijeli nekoliko dirjeka iz džamijske avlije!)

    Četnici,_domobrani_i_ustaše_zajedno_piju

    Uroš Drenović – WikipedijaUroš Drenović nazdravlja uspješan sporazum sa snagama NDH – ustašama (Zajedno su jurišali na Kozari)

     

    Osvrnuću se na još koji prilog objavljen u na Facebook stranici grupe „Mrkonjić u prošlosti.“

    đemko

    Džemal Dizdar Đemko – jedini preživjeli četničkog pokolja u Bočcu 

    Rečeno mi je da se tamo našao crtež starog srednjevjekovnog grada Bočca. Lijepo da je objavljen taj crtež. Ali, fali ono najglavnije, kako lijepo napisa Enes Kaharević, citiram:  “Danas naše komšije prate stranicu mrkonjic kroz povjest gdje prikaže sliku starog grada boćca ćak se vidi đamija a ni rijeć o tim boćanima šta bi sanjima jesul i negdje ostišli ili ubijeni, ako su gdje odselili, mora se znati gdje, ako su ubijeni ko ih pobi.”

    Ako se prešućuje šta je bilo sa bočačkim obiteljima, neka se ne pača u prošlost, a ako pak hoće saznati, neka pročita priču o tome iz pera Ivana Lovrenovića “Oj Vrbasu!” a ako nije veliki zahmet i – ono što sam sam napisao. Istinu o tome strašnom četničkom zločinu prvi sam objavio negdje 1971.  (Pošto se admin(i) grupe “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” pozivaju na napise iz “Glasa” – tu tada senzacionalnu priču o pokolju objavio je baš – “Glas.”

    http://ivanlovrenovic.com/2012/02/oj-vrbasu-2/

    https://ihalilovic.wordpress.com/2012/05/01/dzemko-dizdar-2/

    Na Facebook stranici je i stara fotografija dragocjen dokument – na kojoj su trojica Ričana – dva harmonikaša – Mehmed Hažbić i Enver Velić, a u sredini Džemal Hažbić zvani Rođeni koji pjeva.

    Rahmet do rahmeta ispod lijepe starinske slike koja odslikava davno nestali gradski duh.

    Nažalost, niko ne napisa u komentaru kako je odličan pjevač,  majstor u „Metalcu“, mlinar u svom mlinu, fini i tihi sugrađanin koji nije ni mrava u životu zgazio – ubijen četničkim metkom. Čak i moj prijatelj r. Salih Maslić kod koga sam se davno raspitivao o tome, rekao mi je da je i na sudu potvrdio da je riječ o nesretnom slučaju. Naime, četnik, ponesen nekom dragošću, ispaljivao rafal (u vis, sic!), pa metak pogodio i Rođenog na kućnom pragu. (Nekoliko godina prije rata, dok sam sa Salihom Maslićem Laletom restaurirao “Olimpiju,” prišao mi je Rođeni i prestravljan izlaskom četnika na javnu scenu pitao: “Hoće li nas četnici opet klati?” Odgovorio sam, mada nisam bio sto posto siguran: “Hoće!”  Nakon hapšenja polovinom maja 1992. godine utekao sam u Jajce, a Rođeni je stradao na kućnom pragu nesretnim slučajem (sic!) Lale mi je kasnije pričao u Bugojnu kako je ta moja “Olimpija” bila izbušena stotinama metaka; meračili četnici na autu, kad već nisu mogli nadamnom. (Interesantno, znakovito zapravo, o zatočenju moje i drugih obitelji kao talaca u ljeto 1992. za zarobljene četnike na Barevu –  niko ni riječi. Nikad i nigdje!) 

    Rođeni, Medaša...

    Dva harmonikaša –  Mehmed Hažbić i Enver Velić – u sredini pjevač Džemal Hažbić Rođeni – ubijen četničkim metkom na kućnom pragu – a sud presudio kao nesretan slučaj. Rasim Velić koji je u drugom planu jedva je preživio četničko batinanje

     

    Svaki zločin, kako taj nad Rođenim ili Bajom, a da ne spominjem Oborce, Manjaču 1 i 2 ima svoje ime i prezime. Tako isto i zločin nad mojim prijateljem Nikom Marićem, te ostalim građanima pravoslavcima koji su ubijeni za vrijeme ustaškog nadiranja u grad. Svaki zločin ima nalogodavca, inspiratora, izvršitelja ili izvršitelje. Ni jedan zločin se ne može pravdati drugim zločinom. Pravda mora biti za sve jednaka. Neka se za silovanja išlo pred “narodni sud” pa pred streljački stroj. Silovateljima najmanje trideset hiljada silovanih Bošnjakinja ne prijeti čak ni višegodišnji zatvor ako su slučajno i osumnjičeni. Procesuirano je tek zanemarljiv broj slučajeva silovanja, a kazne su bile minimalne jer se po obrazloženju (ne)narodnog suda radi o familijarnim, uglednim ljudima…

    Zašto se  ustaški zločin (HV i HVO) nad civilima u Mrkonjiću koji se dogodio 1995. nabija na nos onima koji nemaju veze s tim, pa i meni, koji sam zajedno sa mojom obitelji – žrtva zločina i u ratu i u miru. Koliko zločinaca iz II svjetskog rata nije ni optuženo, a kamo li prislonjeno uza zid? Koliko ih je obrijalo bradu, pa zasjelo u komitete SUBNOR? Notorni fašisti su rehabilitirani, kao što je četnički vojvoda i koljač muslimana Draža Mihajlović (Drenovića da ne spominjem ponovno, on je mala maca spram Karadžićem, Mladićem…) Ne šalju li po presuđene ratne zločince poput Krajišnika i Plavšićke avione kupljene i mojim parama od poreza, ne priređuju li im mitinge podrške, ne nadijevaju li imena studentskim domovima po Karadžiću? Ne šetaju li se Škorin ili dr. Čulić gradom kao heroji? Naravno, ne može se sve na jednom mjestu ni spomenuti ni detaljizirati, ali se mora voditi računa o istini. Ne žulja li mnoge, pa i admine i podobne članove Facebook grupe “Mrkonjić u prošlosti” knjiga “Glavu dole! Ruke na leđa!” pa prozivaju strijeljanog Aliju Šehovića, ali ne i živoga dr. Čulića kojeg Lovrenović naziva “Dr. Mengele.” Da li za takav vid istine postoji ova stranica pa „Mrkonjić u prošlosti“  nabija nama ni krvim ni dužnim taj zločin na nos – makar i indirektno, u komentarima hulja koje admini niti opovrgavaju niti brišu, nego ih drže u pročelju stranice.

    marka

    Sa Facebook stranice “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” prenosim fotografiju Vi „Službene poštanske marke“ koju je izdala ustaška okupatorska vlast Ante Pavelića. nema četničke markice, valjda nisu bili ustrojili svoje pošte u Mrkonjiću, ali jesu učvrstili savezništvo – ko nekad Drenović – sada Dodik sa Čovićem i Prlićem… Nisu li jedne druge ispomagali ko će bolje trijebiti “Turke?” Preko te NDH-a marke je žig – VARCAR VAKUF  i datum. Dobro je da je ovo neko objavio. Bojim se, međutim, da to nije s namjerom da se dokaže stara laž kako su ustaše izmislile naziv grada – Varcar Vakuf. Ustaše su u gradu počinile zločine i u onom i u ovom ratu, to je povijesna činjenica. (U drugim krajevima, kada bi činili zločin nad pravoslavcima u II svjetskom ratu na glavu bi turali fes i dozivali se lažnim muslimanskim imenima. NDH je mobilizirala i muslimanske mladiće, kao i Himler i Al Hoseini. Za razliku od četnika, ti vojnici nisu rehabitirani, niti amnestirani. Oni koji su počinili zločine, nikad i ne trebaju biti oslobođeni krivice niti amnestirani, ali njihovo potomstvo ne može biti krivo za zločine očeva i djedova. Taj princip važi za sve…)

    IMG_6386

    Tamo je i moj snimak Branka Ćopića u društvu sa svojim varcarskim domaćinima – Ivanom Lovrenovićem, Enesom Šehovićem, Vojom Radovanvićem… Ćopić je tada na poklon dobio Fotomonografiju “Mrkonjić-Grad” kojoj smo autori Ivan Lovrenović i ja. Mene nama na fotografiji jer sam stajao iza foto-aparata. Nakon razgovora u Narodnom univerzitetu, imao sam čast da svojim autm “Reno 4” kojeg sa zvao “Šporet” odvezem Branka Ćopića i Voju Radovanovića u Jajce na ručak, Uz pošalice i anegdote Branka Ćopića, iz NOB-a pa i o našem gradu o čijim ratnim danima je napisao novelu “Varcar-Mrkonjić” ostali smo haman do noći u Begovoj (Omerbegovoj kući) u Jajcu uz dobru sofru i dosta pića… Vojo Radovanović je u neko doba i zapjevao, poveo pjesmu…

    Ćopićevu pripovijetku “Varcar-Mrkonjić” dramatizirali su Mehmed Buhić i Lazo Stupar, ili bolje reći članovi Dramske sekcije KUD-a “Jeidinstvo,” jer nikad nije urađena konačna verzija, nego je dopunjavana i mijenjana iz predstave u predstavu. Ta jednočinka je igrana pred publikom više puta u našem gradu, pa čak i među drvosječama u Mliništima. Nezaboravne likove Ćopićevih gradskih junaka sve triju vjera koji se međuosbno ispomažu i štite u ratu prilikom čestih promjene vlasti sajano su igrali Omer Zonić, Vojo Đukić i Mehmed Buhić.

    Branko Ćopić je konačio u Motelu na Balukhani i za poklon ostavio nam jednu svoju pjesmicu…  (Lijepo je od strane “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” sa se i njihovom zaslugom može pročitati poučna Ćopićeva pripovijetka “Varcar-Mrkonjić”)

    Uspio sam vidjeti i fotografiju Bilajca na kojoj se vidi i nova fabrika, teški zagađivač zraka i aždaha koja guta stotine hiljada kubika drveta godišnje i uništava šume – naša pluća – filteri radili ne radili. Niko ni riječi o tome da li je tu fabričetinu tu uvalio Zoran Tegeltija, Dodik, ili neki drugi kabadahija. Da je valjala, ne bi zapala Bilajce. (Ne čudite se „Bilajcu“ jer mu je to povijesno ime. Ikavica je ukinuta na planu brisanja narodnog identiteta muslimana i katolika.)

    IMG_7632

    Bilajce – mrak, čaš i otrov pada na ljude, stoku, biljke…, nestaju hiljade i hiljade kubika šume – na sceni je prava ekološka katastrofa (Photo: I. Halilović)

     Ne samo da mrak pada na Bilajce nego i otrovi. Čak i kada filteri rade, a ne rade obično jer troše struju – ova gadura uništava šume – pluća prirode… Prvo je oteta, pa uništena muslimanska zemlja begova Kulenovića; potomski janjanskih knezova i pleneskih starješina vratili su u posjed ogromna prostranstva šume. Kad će doći red na Kulenoviće prije nego što zadnji njihovi potomci budu potrovani u Bilajcu

    Ne znam, jer nisam osim jednom vidio tu fotografiju, da li je neko kasnije napisao komentar, kako je ta rugoba podignuta na mjestu „Udarnika“ u čijim halama su mučeni građani katolici i muslimani za vrijeme srpske okupacije i odvođenja u logor na Manjaču. Ne znam napisa li iko ispod te fotografije kako je i „Udarnik,“ pa i ona pilana, magacini „Zadružne trgovine,“ pa i ono novo naselje iznad ceste i balvaništa – podignuto na otetoj, nikad isplaćenoj Kulenovića zemlji – begluku… (Priča mi čovjek u Šipovu kako su Srbi – među njima i Stevan Medić vratili u svoj posjed ogromne površine šume, pa sada Medići prodaju balvane „Gorici“ koja ima manje šume od te nekadašnje plemenske zajednice. Vakufsko niko i ne pomišlja tražiti nazad, jer kada bi bilo vraćeno samo u našem gradu, svi bi ostali bez avlija, okućnica, a svi bi morali plaćati Islamskoj zajednici – vakufu porez na korištenje vakufskog zemljišta!)

    Na kraju – ono što sam vidio na toj stranici, a tiče se mene osobno. Neki hudnjak, kukavni Vladimir W Vladimir nabildan za samodivljenje, puca snagom, a ne smije se ni potpisati punim imenom i prezimenom, kao ni autor(i) stranice “Mrkonjić u prošlosti.” On piše, citat:


    “p.s.3., E, moj gospodine Ibrahime Haliloviću, nismo mi naivni. Bolje upotrebite ovu stranicu za zaista lepe stare slike Mrkonjica iz proslosti, slike livada, Balkane, nego sto sirite tu nacionalnu mrznju, marginalizujuci jedne zrtve, i jednu etnicku grupu, a to su Srbi, koji su itekako stradali u Mrkonjicu.” (Kraj citata)

    Kao prvo, nisam autor te stranice, čak mi je blokiran pristup, pa nisam ni obični član. Prije nego sam eventualno mogao i napisati koju riječ, oduzeto mi je to pravo. Kao drugo, ne kaže se Balkana, jer i time se zatire povijesna istina. Kaže se Balukhana, a u slobodnom prijevodu znači – ribište, ili stanište riba, ribnjak ako hoćete.

    Vladimir W piše dalje da bi mi bilo pametnije da slikam livade…, ali ne reče koje i čije – da li one spomenute u Bilajcu, ili one pokraj Balukhane, nekada Šehovića, Krivdića, Zjajića…

    Naravno, uopće mi nije ni malo krivo na tog anonimca – napuhanu i nabildanu kukavicu – niti na onoga ko se krije iza ove stranice – što ne uklanja tu Vladimirovu laž i podvalu. Moguće je kako ne uklanja jer mu je po volji da se sva eventualna ljutnja i kritike svale na moje ime. To je i svima drugima po volji. Moguće je i da im je to dobra reklama.

    Na lažima o prošlosti sadašnjosti, na gajenje odličnih međunacionalnih odnose sa onima koji su samo imenom muslimani ili katolici, a čast izuzecima, a gluhi I slijepi čak i na svoju tragediju i nesreću koju su preživjeli u svome gradu, njima posvećujem ove redove. I kad progovore i kad šute, glava od njih boli, a čast izuzecima da ih ne nabrajam.

    IMG_7703

    Na kraju, ovdje je citat komentara kojeg objavljuje Klaudija Pecalj, koja teško ima premca po svojoj ljudskosti, istinoljubivosti, srčanosti, školska drugarica moje kćerke Alme, naš kućni prijatelj. Povod komentaru građanke građanke Klaudije Pecalj je nedavno ispisivanje genocidnih poruka “Nož žica Srebrenica” (Нож жица Сребреница) na mome poštanskom sandučiću na ulazu u zgradu u kojoj živim kada dođem u rodni grad. (Do mene je doprla sumnja osobe koji ne zna lagati da je to zlodjelo nekog od Boškića, pa ako je to tako – onda se ratna tradicija maltretiranja moje obitelji od strane Boškića samo nastavlja mirnim, ali genocidnim sredstvima, škrabotinama i genocidnim porukama. Na Rudinama takvih “grafita” ima za izvoz.)

    Klaudija Pecalj   Citat: “Smrt fašizmu-Sloboda građanima Republike Bosne i Hercegovine!” Iskreno mi je žao zbog svega što se dešava porodici Halilović. Kćerka gospodina Ibrahima je moja školska drugarica i prijateljica, ja znam šta su sve preživljavali za vrijeme rata i mnogo mi je žao zbog toga. Ono što me mnogo boli na duši je-za vrijeme rata u Mrkonjić-Gradu su ćutali naši roditelji Srbi, ćutali su naši profesori Srbi, ćutali su naše komšije Srbi. Nisu smjeli da ćute i morali su zaštiti naše prijateljice i njihove nedužne porodice iz bošnjačkog i hrvatskog naroda! Nisu smjeli da ćute pred zlom u Mrkonjić-Gradu, i svim ostalim gradovima! Nama, svojoj djeci su ostavili genocid i etničko čišćenje nad nesrpskim stanovništvom. Zato se ja, danas suočavam s istinom, jer želim da moja draga djeca žive zajedno sa svim našim narodima u našoj Republici Bosni i Hercegovini. Ostavljeno nam je jedno izuzetno teško nasljeđe i mi se moramo suočiti s prošlošću, moramo analizirati taj nesretni rat, da se takvo nešto nikad i nikom ne ponovi! Nije mi lako, ali imam hrabrosti i nastaviću da slijedim put svih moralnih i humanih ljudi. Takođe, pamtiću Mrkonjić-Grad, kakav je bio prije rata, kad smo u njemu svi zajedno živjeli. A ovo sad, što se dešava u Mrkonjić-Gradu, ovo mi se ni malo ne sviđa. Mrkonjić-Grad nije srpski, ne može biti srpski! On je bosanski i uvijek će biti bosanski! Mnogo mi je žao, što narod u Mrkonjić-Gradu ćuti i ne osuđuje ovakvo nešto!” (Kraj citata)

    Nisu šutjeli ni tada ni sada samo Srbi – pravoslavci pod lažnim i neprihvatljivim izgovorima koji se svode na kukavičluk, na pitanje ko nas zavadi, poltronstvo i petokolonaštvo, sve uvijeno u laž o čuvanju međunacionalne trpeljivosti, što je podvala i laž. Ako muslimani nisu imali hrabrosti tada (čast Timki Kesten Buhić, Sajmi Šuškić, gospođi Tulek), mogli su se poučeni prošlošću makar danas okuražiti, a čast izuzecima. Posebna čast s moje strane pripada građankama Jovanki Dedić i Radmili Radulović.)

    Mnogi su šutjeli prije, a i danas šute zajedno sa onima koji nisu nikad smjeli šutjeti.

    Ni Bog Dragi ne voli Đuđute. (Lik sa tim imenom opisan je u jednoj pripovijetci Ive Andrića. Đuđut, naime, nikad nije “obijelio zube i Bog Dragi ga je kaznio…)

    Hvala Bogu da postoji internet.

    Danas je teže sakriti Istinu, kako onu povijesnu, tako i onu o nama samima.