PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

78260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majka Jugovića, Janković Stojan, Njegoš, Vidovdan, Jovan Cvejić, Car Lazar… Kada bi ove druge ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu –Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Izostavljena su imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka– niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje. Bilo šta, pa tako i imena ulica ne smiju obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnja Ulica Stevana Sinđelića ili Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povjest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem. Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljduima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su u Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima. Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH.

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to? Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je sitnih grešaka, pa sam ih ispravio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu, a lično sam je predao uz potvrdu na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad

In memoriam – Davor DEMIROVIĆ: OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Davor DEMIROVIĆ:

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu   

image (4)Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji –  dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijemIMG_0933e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti.  I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je  čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

U 64-toj godini života umro je Davor Demirović. Smrt ga je oborila kao grom iz vedra neba. Ukućani su ga zatekli kako leži na podu, već je bio obledenio. U ruci je držao mobilni telefon, izgleda da je pokušao zvati nekoga u pomoć, ali nije stigao. Smrt je bila brža.
***
Ne znam je li zvonilo zvono na Katoličkoj crkvi na vijest da je iznanadno umro Davor Demirović, nekadašnji zvonitelj te Crkve. Jer struje nema da zvono pokrene, a  opsano se penjati na još nedvoršen zvonik. Pravo rečeno, nema ni ko jer je Zborište opustjelo. Možda ipak da se osmjeli i zazvoni Dane Ćurić, jedina muška glava… Davor je to zaslužio i sjećanje na svoj plemeniti bosanski i varcarski, katolilički ljudski lik.
Na sprovod u daleki Portland u Ameriku svome bratu Davoru spremaju se braća Anto i Pavo. I tamo je zemlja zemlja, i tamo zvona zvone. 
***
In memoriam

Davor DEMIROVIĆ – OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Uplakan, tužnu vijest o preranoj iznenadnoj smrti svoga mlađeg brata javlja telefonom iz Njemačke Davorov brat Anto:
“Nećeš vjerovati! Sanjam da mi je brat umro. Plačem u snu. Najzad, vrcnem se i probudim iz teškog sna. Dođem sebi i velim: Hvala Bogu, to je bio samo ružan san. Moj brat Davor je dobro. Ako Bog da na ljeto ćemo se vidjeti u našem gradu, sjedjeti u našoj bašči ispod jabuke koja se nadvila na Crnu riku, ko što su tu doskora sjedili moj pokojni ćaća Stipo i pokojna mama Ruža. Kad, ujutro zazvoni telefon. Iz Portlanda, Oregon, Amerika, javljaju mi da je Davor iznenada umro. Nisam mogao doći sebi od šoka… Kad sam malo došao k sebi i upitao za vrijeme kad je umro – ispalo je da se Davorova smrt u minutu poklopila sa mojim snom…”
U četvrtak ujutro, nepun dan prije njegove iznenadne smrti,  poslao mi je Davor e-mail u kojem stoji ovo:
“Marz 16 um 9:34 AM
Javljam ti dobru vijest!
Ne znam da li ti je poznato ime DAVID SCHEFFER. On je Amer iz CHICAGA. Kaže da haški sud nije smio odbaciti Reviziju Presude Srbiji jer radi se o genocidu i agresiji koji je Srbija počinila u Bosni. On kaže da stvar nije propala i da će on pokušati da stvar dovede u ispravno stanje jer Bosna ima pravo na Reviziju. Idi na Google i utipkaj “Vijesti iz Bosne.” Tamo sam našao taj komentar. Rano su se poveselili četnici, ali su se prevarili.
A onaj hoštapler Čović slijedi put Tuđmana.
Tako je i Tuđman radio. Prvo se proglasio samozvanim presjednikom svih Hrvata, a onda nas Hrvate Bosne gurnuo četnicima pod čizmu i nož. To radi i ovaj idiot. Ušalto se sa hohštaplerom Dodikom ko Tuđman sa Miloševićem. Da li se taj ludak pita da li ima podršku bosanskih Hrvata za svoje planove i da li ga bosanski Hrvati prihvataju. Mislim da ne. Mi hoćemo našu cijelovitu Bosnu, a ostale prćije – RS i Herceg Bosna ne trebaju nam! Samo cijelovita B i H.
Pozdrav Komšo. Javi se!”
Nije prošao ni čitav red, a Davora više nema među nama. Bio je teški srčani  bolesnik. Nije htio ići doktoru. Srce mu je otkazalo.
Nisam mu stigao odgovoriti na pismo. Kompjuter mi je bio van upotrebe, pa rekoh, pisaću kasnije. I ovo sjećanje pišem sa danom zakašnjenja.
Nas dvojica nismo u životu progovorili možda ni jednu riječ dok smo se sretali u prolazu u Varcaru. Viđao sam ga kako se u plavom radničkom odijelu vraća s posla iz “Metalca” i prije nego uniđi u kuću, devera nešto oko motora.
Volio je Bosnu.
davor

Photo: Nikolina Demirovich, Portland, USA 

Volio je na motor jer je mogao jezditi putevima ka Jajcu, Sokočnici, Ključu, Bihaću pokraj bosanskih rijeka, preko brda i dolina dok ga studen vjetar bije u prsa… Vožnja motorom ga je zbližavala sa onim što je Bosna. Bosna – u najljepšem ljudskom izdanju – to je Davor. Bosnu je volio kao sebe samoga.

Ljubav prema motorima nije popustila ni u Americi.
– Komšo, meni naumpadne vidjeti Unu, uzajšem motor i evo me pokraj rijeke. Naumpadne mi janjetina, jezdim do Vlajke ili Njuška. Ili, naumpadne mi prvozati se. A naumpadalo mi je uvijek. Bosne nikd dosta. –
Ostade željan Bosne. Nije mu se ispunio san doći makar nakratko svojoj kući, pa ni na sahranu svojih roditelja. Radio je kao crv ne bi li sastavio s kraj s krajem. Kako je vrijedan bio, nek se zna da je od deset radnika njegova firma osmericu otpustila, ali njega i još jednog njemu sličnog valjanicu – ostavila.
Boljele su ga ruke od teškog rada, nije ih mogao dignuti iznad glave. Boljela su ga leđa od teškog rada, kad legni, nije mu se dalo oko na oko sklopiti. Kad nakratko zaspi, bolje da i nije. U snu mu se ukažu mučitelji iz Podrbrda i sa Manjače. Tuku ga, vješaju na čengele, pokušavaju ga oboriti s nogu. Otima se. Ako padne – gotov je. Plava svjetla. Čengele. Nož. Muzika. Budi se sav u znoju… Amerika – čemerika, znao bi reći.
– Komšo, e ovoga ćemo se ljeta vidjeti u našem Varcaru – pisao mi je prošle godine. – Neću se više ni vraćati u Ameriku! –
– Boga mi, Komšo, otepri se moj put u Bosnu… – javlja mi kasnije. Ispalo je da moram raditi još jednu godinu da bih zaradio za penziju – pisao mi je – pa onda kao gospodin, Bošnjo, a Amerikanac. –
Eto, ne dočeka mirovinu, otperi se put u Bosnu, osim možda u sanduku, ili u urni.
– Gledaćemo da pokojnog Brata prebacimo u Bosnu. Najbolje bi bilo da ga spustimo u zemlju na Ćeliji, uz pokojng Oca i pokojnu Majku, – kaže Anto. Tamo mu je mjesto! –
Da se mrtav sastane sa Bosnom, kad već nije uspio za života, a toliko je želio. Vehnuo. Ta tuga ga je ubila, a sevep su i teški uboji koje je od dušmana zadobio kao civil, nezakonito uhapšeni građanin, kojeg su polu-mrtva, mučenika, sa gupom sugrađana muslimana i kaolika sproveli u džehenem Manjače.
O tome mučeništvu, svojih komšija i susjeda, Ričana i Zborićana često mi je pisao. I Hajra kojoj sam čitao Davorova pisma i ja smo uvidjeli da Davor posjeduje izvaredna propovijedački dar. Piše slikovoto, sažeto, jasno i lijepo. Kao da gledaš film.
Puno je pripovijedao o mome bratu Hari i njegovom mučeništvu. Kada je Hare iznenada umro, Davor je bio tužan i nesretan. Proklinjao je četnike. Nadao se, ali nije dočekao da iko od loklanih zločinaca bude kažnjen – ni za strašne zločine, kulučenje, strijeljanje u Oborcima, rušenje bogomolja, progon, ni za otimačinu…
– Znam da su sada to mali miševi, te kabadahije, ti naši mučitelji, zlikovci. Oni su kukavice i nitkovi. Pitaju nas ko nas zavadi. Komšo, ne volim ih vidjeti. Ne mogu ih smisliti. Uništili su nam živote, raskući li nas, bacili daleko od Bosne. Bog će ih kazniti ako ih ovozemljska  pravda ne pomete sa naših ulica. Božja je zadnja. Dok ih ne stigne pravda, neće insan moći serbes doći u svoj grad. Pa, kad dođem, koga sretnem od njih, neka me pogleda u oči ako smije! Znam da obraza nemaju, smeće je to, nisu to ljudi, zam da  i da će se praviti kao da ništa nije bilo… Ali, mi pamtimo i ne zaboravljamo.Nema oprosta ni kad ih pravda stigne! –
Vidjevši kakav književni dar posjeduje, molio sam Davora da napiše sjećanja o svom i mučeništvu svojih rođaka, sugrađana i prijatelja. Otimao se, ali je naizad pristao. Uvjet – neka ne objavljujem njegovo ime.
– Komšo, razumi me! Ja se njih ne bojim. Ali, moj nemoćni roditelji bi mogli imati problema zbog mene. Znaš o kavim se huljama i neznabošcima radi.! Svašta ćetnici mogu učiniti i nauditi ni krivom ni dužnom. Razumi me, Komšo! –
I razmio sam ga.
Uskoro su se počeli redati nastavci koje je Davor ispisvao ponovno preživljavajući mučilište Podbrda, Manjače.
Ta Davorova svjedočenja i mučeništvu na bigajri hak objavljena su na ovom Blogu pod zajedničkim nadnaslovom – “Sjećanje logoraša.”
Redovito je čitao tekstove koje sam objaljivao na Blogu i često ostavljao svoje komentare.
Ljubio je pravdu. U toj ljubavi i ljubavi prema Bosni – bacio se na oca Stipu i ostale Demiroviće. Svi su oni kršni Bosanci, pobožni katolici, dobri susjedi, odlični majstori i vrijedni radnici.
Da je Bog dao sreće, pa da je Davora mogao zapasti fakultet… Ali, iako nije dobacio dalje od “Metalca” i firme u Portlandu, Oregon, USA, gdje je ostavio svoja leđa i svoj život veremeći za Bosnom, on je veliki pisac. Zajedno sa rahmetli Suadom Lepirom i Dudinom Šehovičem, Davor Demirović ostavlja iza sebe vrijedno književno djelo, hroniku zla, ali i ljudske solidarnosti i dobrote, razumijevanja i ispomoći u najtežoj nevolji.
Davor je ostao čitav život začuđen tom nemjerljivom količnim zla koja se sručila i na njega i na ostale varcarske mučenike, nikom krive ni dužne.
Faliće mi Davor. Faliće mi njegova pisma, komentari.
Ako Bog da na ljeto ću u Varcar, u Riku i u Zborište, pod onu jabuku u Demirovića bašti, nad rikom, na eglenu sa Antom… Prebiraćemo uspomene, spominjati i Davora i nećemo vjerovati da je otišao na Onaj Svijet, a da najveću želju – da se vrati u Bosnu – nije ispunio.
Obaziraćemo se, pogledati na cestu, ali…
Neka Ti je pokoj – rahmet – duši dragi moj Komšo Davore!
***
U znak sjećanja na plemenitu, dobru, napćenu bosansku i zborićku dušu Davora Demirovića objavljujem ovdje jedan nastavak iz serije “Sjećanje logoraša.” (Ostali nastavci u arhivi Bloga)
Davor DEMIROVIĆ:

PUT U SREDIŠTE PAKLA: U PODBRDU – REZERVISTA UDARCEM KUNDAKA OBARA ŠPANCA

grad noću općina

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će  skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom,  prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije  Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao.  Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama.  Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica  milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali  od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene  i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena!  Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji.  To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli –  zna se –  pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora  u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali,  smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…,  nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade,  – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi.  Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao.  Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića.  On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude!  Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta  da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.

IMG_9810

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Profesor Francis A. Boyle je upravo posalo e-mail svojim prijateljima u kojem ih obavještava da advokat Van Den Biesen nije poslušao njegov savjet u vezi kako spasiti Reviziju Presude na Međunarodnom sudu pravde u sporu RBIH protiv SCG donesene 26. marta 2007.

Citat e-maila: Van Den Biesen has informed me that he does not believe my advice will work under the circumstances. I am very sorry my friends. I have done the best I can. I filed the lawsuit on Saturday, March 20, 1993 at 7pm in the Peace Palace. It now appears that 24 years later it has come to an end. Fab.

Francis-Boyle - Copy

Profesor Francis A,. Boyle ulazi u povijest Bosne kao heroj u borbi za pravdu žrtava genocida i RBiH. Od 1993. do danas pokušao je na sve moguće pravne načine izboriti se za kažnjavanje Srbije za njenu ulogu u genocidu u RBiH  i na ukidanju genoidne RS. Doživio je puno poniženja i neprijatnosti baš od predstavnika RBiH i zastupnika žrtava genocida, ali nikada se nije predao. Dženani Delić i meni poslao je danas i ovu poruku: “Kada me Sveti Petar bude pitao zašto želim u raj, reći ću mu da sam se u paklu borio za Bosance.”    

Prijevod: “Van Den Biesen me je obavijestio da on ne vjeruje da bi moj savjet pomogao u ovim okolnostima.

Vrlo mi je žao dragi moji prijatelji.

Učinio sam sve što sam najbolje mogao.

Ja sam predao  Tužbu u subotu, 20. marta 1993. u sedam sati po podne u Palaču Mira.

Sada izgleda da je to 24. godine kasnije svemu tome došao 

Komentar: Vrlo je znakovito da Van Den Biesen nije čak ni pokušao praktično provesti savjet  iskusnijeg kolege, svjetskog stručnjaka za međunarodno pravo kako bi spasio Reviziju Presude ICJ od 2007. i otvorio put ka kažnjavanju Srbije za genocid, ukidanje genocidne RS i vraćanje u život ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine.

Moguće je da je Van Biesen dobio isntrukicije iz Sarajeva da ništa ne poduzima u vezi s tim.

phon-van-den-biesen

Van Den Biesen: Nije ni pokušao oživjeti Reviziju – zna se po čijem nalogu

U jednom od e-mailova prije nekoliko dana prof. Boyle je nepaisao da je Van Den Biesenu bila zabranjena svaka kominkakcija i veza s njim.Očito je da su bile potpuno utemeljene optužbe prof. Boylea da su B. Izetbegović i Sakib Softić deset  godina sabotirali proces na Međunarodnom sudu pravde, da nisu na vrijeme prikupljali nove dokaze o učešću Srbije u genocidu u Bosni. Na kraju, napravili su namjerno proceduralne pogreške i obmanuli javnost.

Sve je išlo planski i ciljano da bi se sačuvao pravni status quo i ratni genocidni plijen na terenu.

sakib softić 1

Obmanjivao svjesno javnost o svojoj akreditaciji na MSP, lažno se predstavljao i uknjižio lijepu sumu novca. Svak kriv, samo on nevin: Saboter Sakib Softić

Međutim, građani RBiH, a među njima u prvom redu Bošnjaci i djelimice Hrvati imaju puno pravu da na osnovu dobijene Presude na ICJ i međunarodne pravne norme ius cogens ukinu genocidnu RS i vrate ustavno-pravni poredak.

Nevladine organizacije i udruženja zabavile su se oko ispisivanja tužbi protiv Ivanića i co., po naređenju SDA, a u isto vrijeme “zaboravljaju” tražiti krivca i na bošnjačkoj strani.

Bakir i KavazovićNajveći krivac upravo dočekuje svoga dragoga gosta u Sarajevu četničkog vojvodu Aleksandra Vučića kako bi s njim popio “slatku” nakon ovog planiranog debakla sa Revizijom Presude na ICJ kako bi spasio genocidnu RS, suglasio se saosnivanjem terćeg entiteta kako bi najzad ostvari san svoga pokojnog oca i dobio fildžan državu u kojoj će vladati dinastija Izetbegovića.Bakir Izetbegović:

  • Saboter Bakir Izetbegović; El Faitiha pravnom procesu na Svjetskom sudu pravde, El Fatiha Bošnjacima i RBiH – ali samo za sada i samo u režiji ovog sarajevskog šibicara i uhljupa 

 

izetbegović i vučić

A sada slatka u Sarajevu; Dobro obavljen zajednički posao. RS zasada opstaje, a RBiH je na čekanju, Pravo i Pravda također. Išaret za novi izborni zakon i treći entitet kao nagrada Čoviću za zabijanje noža u leđa Pravu i Pravdi. Iza ćoška smije se Fildžan država, sultanski prijesto. S Bošnajcima u toru u kojem će stajati jedan drugom na glavi dok ih ne nesane.

Vidjećemo, zadnja će ipak biti naša!

 

 

 

 

Četnički pokret i Bošnjaci: PONAVLJANJE POVIJESTI U NAJKRVAVIJEM IZDANJU

Cetnici-kolju-coveka-670x455

Četnički pokret i Bošnjaci: PONAVLJANJE POVIJESTI U NAJKRVAVIJEM OBLIKU

četnici u višegradu* Promislite – u čemu je razlika između Mustafe Mulalića, potpredsjednika Nacionalnog komiteta Draže Mihajlovića na jednoj, a na drugoj strani Alije i Bakira Izetbegovića, Mustafe Cerića, Sujelmana Tihića, Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumddžije i svih onih koji podržavaju ilegalni dejtonski sistem, genocidnu RS i koji opstruiraju pravdu za žrtve genocida i pravdu za RBiH *
* U dječijim obdaništuima srpsku dječurliju uče pjevati četničke pjesme poput one “Spremte se spremte četnici…” dok se na fudbaskim stadionima hori “Nož, žica, Srebrenica”
* Četnički pokret prijeti novim genocidom, a bošnjačke glavešine steru ćilim četničkom vojvodi Vučiću kojeg će uz sve državne počasti dočekati za koji dan u Sarajevu kada dođe “na slatku” B. Izetbegoviću  da bi zajedno proslavili neuspjeh zahtjeva za reviziju presude za genocid na Svjetskom sudu pravde *
vučić, 2Ravnogorski četnički pokret postrojen u Višegradu danas, sutra na Manjači, Bileći…
 
Za koji dan uz sve držvne počasti biće dočekan u Sarajevu jedan od četničkih vojvoda koji je u Skupštini Srbije prijetio da će za jednog ubijenog Srbina – četnika biti ubijeno 100 muslimana.
On, četnički vojvoda Aleksandar Vučić dolazi B. Izetbegoviću na slatku nakon propalog i sabotiranog pokušaja revizije Presude ICJ po kojoj je Srbija kriva jer nije spriječila genocid koji je počinila RS.
Taj četnik je bio iznad opkoljenog Sarajeva…
On ne prizna genocid u kojem je i sam učestvovao.
Ne bi mu trebalo dati nosa promoliti u Bosnu dok ne prizna genocid, odrekne se genocidne RS i aspiracija na RBiH, klekne i zamili za oprost, pa i tada mu ne bi trebalo vjerovati.
Za njegova domaćina, B. Izetbegovića prof. Boyle tvrdi da je pomagač u zločinu genocida jer opstruira pravdu.
Našla krpa zakrpu!
Umjesto tih zahtjeva za pokajanjem i odricanjem od Velike Srbije na tlu Bosne, B. Izetbegović uz klomoglav reisa Kavazovića doveo je četničkog vojvodu u Srebrenicu i rukom žrtava odao mu najveće priznanje zakitivši ga Cvijetom Srebrenice.
četnici u džamiji

Arkanovi četnici skrnave bijeljnsku džamiju

B. Izetbegović će se zagrliti sa četničkim vojvodom Vučićem i to će biti glavna vijest svih dejtonskih medija, bez ijednog kritičkog osvrta.

news-2014-Mart-vucic_begova22_742814755

Četnički vojvoda Vučić u Sarajevu – skrnavljenje Begove džamije

Mora se reći da je SDA na čelu sa A. Izetbegovićem prva u svijetu priznala genocidnu RS. Njegov nasljednik cimentira njen opstanak u ime svih nas, pa i sabotažom Presude ICJ iz 2007. što više nije vijest.

Podsjetimo: Ravnogorski četnički pokret u dejtonskoj BiH broji oko 30.000 registriranih članova, koji su vojska RS u pričuvi.
RČP je registriran kao nevladina organizacija u BiH. Četnici su rehabilitirani u Srbiji.
Zcvijetakon o rehabilitaciji četnika ne bi prošao u Skupštini Srbije da za njega nije diglo ruke svih šest bošnjačkih zastupnika iz Sandžaka.
Pa – neka mi sada neko kaže da baš Bošnjaci nisu postrojili te četnike baš danas u Višegradu, kao što će sutra prostrti ćilim četničkom vojvodi u Sarajevu kada dođe onom velizdajniku B. Izetbegoviću u Sarajevo “na slatku.”
Da imalo imamo državotvorne svijesti, da smo imalo svjesni Bošnjaci kao narod, ovo povampirenje četništva u vlastitim redovima spriječili bi svaku cijenu, a onda bi se mogli obračunati i sa izvornim srpskim četništvom. Ne terba nam oruužje ni rat, pravo i pravdasu naše najveće oružje. Ukinimo genocidnu RS na osnovu dobijenog spora na ICJ 2007. kako nam se ne bi povijest ne bi ponovila u najkrvavijm izdanju!
cetnici 5

Dvorovi kod Bijeljine, 28. septembar 1944.  1. Draža Mihajlović, 2.pukovnik američke Armije McDowell, 3. Mustfa Mulalić i grupa ustaša (sic!)

 

U Mustafa Mulalić, musliman, deklarirani Srbin, bio je potpredsjednik Nacionalnog komiteta Draže Mihajlovića. 
Poslije četničkog pokolja u Podrinju, dok se Drina još nije izbistrila od krvi nevinih muslimana, Mustafa Mulalić se dao u propagiranje baš četničkog pokreta i Draže Mihajlovića:
Citat iz “Parergona” Derviša Sušića, str. 97: Mustafa Mulalić piše…“da je jedini faktor mira, poretka i sigurnosti general Draža Mihajlović… Okupljate se svi u jedno stado, muslimansko stado.”
I dalje, str. 97:
Citat iz pisma Mustafe Mulalića muslimanima, 1. septembra 1994.
 
“Zato dođite što prije ovamo da se uvjerite u dobronamjernost svih Srba, a naročito da se uvjerite da je đeneral Draža Mihajlović uistinu naš najdobronamjerniji muslimanski prijatelj.”
Promislite – u čemu je razlika između Mustafe Mulalića, Alije i Bakira Izetbegovića, Mustafe Cerića, Sujelmana Tihića, Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumddžije i svih onih koji podržavaju ilegalni dejtonski sistem, genocidnu RS i koji opstruiraju pravdu za žrtve genocida i pravdu za RBiH.
 Bakir, tambura

 

Prof. Boyle: SAVJETOVAO SAM ZASTUPNIKA VAN DEN BIESENA ŠTA DA RADI U OVOJ SITUACIJI

Prof. Francis A. Boyle čini sve od sebe da se spasi zahtjev za reviziju Presude ICJ iz 2007.

SAVJETOVAO SAM ZASTUPNIKA VAN DEN BIESENA ŠTA DA RADI U OVOJ SITUACIJI

Profesor Boyle i Van Den Biesen: Nadajmo se da će Van Biesen poslušati savjet prof. Boylea

Profesor Francis A. Boyle iako davno odstranjen iz našeg advokatskog tima pri Međunarodnom sudu pravde, ne odustaje od pravne bitke za pravdu za žrtve genocida i za Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U  e-mailovima u nedjelju popodne, 12. marta 2017. je javio:

“Savjetovao sam Van Den Biesen šta sada da radi. To je i tehnički i proceduralno vrlo složen posao u ovom predmetu. Vidjećemo šta će, ako išta, Van Den Biesen uraditi po tome pitanju.”
Dok se Bošnjaci dijele na one koji su za Bakira Izetbegovića i koji su protiv njegove i Softićeve sabotaže nastvaka pravnog procesa protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde, dotle prof. Boyle pokušava ispraviti njihove greške savjetujući zastupnika Van Den Biesena šta dalje raditi u ovom složenoj situaciji.

Nadajmo se da će Van Biesen poslušati svoga kolegu velikog prijatelja RBiH i Bošnjaka i pokušati vratiti spor u sudsku proceduru.  

Prof. Boyle nudi svoje pravne savjete besplatno od 1994. od kada je izbačen iz našeg advokatskog tima.  Sada je potpuno jasno i zbog čega.

Inače, prof. Boyle smatra da građani RBiH mogu ukinuti genocidnu RS na osnovu Presude iz 2007. kojom je RS označena krivom za genocid, a Srbija odgovornom jer ga nije spriječila, unatoč sudskim nalozima. Prof. Boyle se poziva i na pravnu normu nad normama “ius cogens.”

“Nema predaje!” poručio je.

Van Biese zna šta mu je raditi, i on može povući prave poteze, bez obzira i na Softića i na Izetbegpvića.

Lopta je u njegovoj avliji.

 

 

 

Prof. BOYLE – DA, MI IMAMO PRAVO UKINITU REPUBLIKU SPSKU NA OSNOVU MEĐUNARODNE PRAVNE NORME IUS COGENS

Prof. Francis A. BOYLE, prvi agent Tužbe RBiH protiv Srbije i Crne Gore

DA MI IMAMO PRAVO UKINITU REPUBLIKU SPSKU NA OSNOVU MEĐUNARODNE PRAVNE NORME IUS COGENS (JUS COGENS)

francis-boyle-copyPoruka prof. Boyla i svih patriota: Nikad se nećemo predati. Naći ćemo put ka izvršenju pravde na osnovu “jus cogens” norme

Nakon odbijanja aplikacije za Presude ICJ iz 2007., i Dženana Delić i ja smo se obratili prof. Boyleu za dodatne komentare.

Na informaciju da je Sud još u maju prošle godine obavijestio Softića da on nije više zastupnik BiH na tome Sudu, prof. Boyle je odgovorio:

“Nije na sudskom evidentičaru (registratoru) da donosi odluke. Njegovo je da premeće papire. I to je to.”

Na pitanje: “Bi li mogli ukinuti genocidnu tvorevinu na osnovu Presude od 26/02/07, pozivajući se na ‘ius cogens’ normu?” prof. Boyle je kratko odgovorio:

“Da.”

Zatim je dodao: “RS je genocidna tvorevina. Imamo pravo na njeno ukidanje, a puteve ćemo tražiti. Dobra nada je bila Revizija. Sigurno je da se nećemo nikad predati ni po kojem pitanju pravde za RBiH i žrtve genocida!”

Pravo je u našim rukama i to je najvažnije. Moramo biti svjesni te činjenice i tražiti puteve za izvršenje pravde.

Očito je da su pojedinci na sudu prekoračili ovlasti – pretpostavljamo radeći po nečijem (političkom) nalogu.

Sudovi nemaju pravo opozivosti opunomoćenike koje je izabrala neka država ili pojedinac jer je jedino i samo do te države ili pojedinca koga će izabrati da ga predstavlja i da li će ga i kada opozvati.

Očito da je međunarodna zajednica samovoljno politički odlučila spriječiti reviziju.
Ali, činjenica je da je podnošenje zahtjeva za reviziju sistematski sabotirano devet godina (od 2007., do 2016.) u to nema sumnje, a informcija Suda o tome da Softić nije više agent skrivana!

Ono što je zaprepašćujuće jeste da je Bakir Izetbegović predao zahtjev za reviziju svjestan da je Sud opozvao Softića sto predstavlja prevaru žrtava i našeg naroda.

Podnošenje revizije je bilo samo zbog pritiska javnosti, prosto rečeno to je obmana za koju su dušmani znali i smijali nam se, a sada nam se otvoreno izruguju.

Nećemo se predati, u to nema sumnje. Pravo je na našoj strani i mi ćemo, kako tvrdi i sam prof. Boyle, naći načina da to pravo i implementiramo u praksi – ukinemo genocidnu RS i vratimo Ustav RBiH.

U to ne treba niko sumnjati.

***

DEFINICIJA IUS COGENS PRAVNE NORME – NORME NAD NORMAMA

‘Jus cogens’ (od latinskog ‘nužni zakon’, na engleskom ‘norma od koje nije dopušteno odstupiti’) odnosi se na određene osnovne principe međunarodmog prava koji su iznad svega drugog, te od kojih nikada nije dopušteno odstupiti.

U ono što se smatra zabranjenim prema tim normama spadaju agresija, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, pomorsko piratstvo, genocid, aparthejd, ropstvo, mučenje. Npr., međunarodmi tribunali su smatrali da je nedopustivo za državu da dobije teritorij otimanjem putem rata…

(Izvor Wikipedia)

9. mart 2017.

Srbovanje Reisa Kavazovića:”GENOCID SU POČINILI POJEDINCI I GRUPICE”

Srbovanje reisa Kavazovića: “Genocid su počinili pojedinci i grupice…”

I TAKO JEDNO DESET – JEDANAEST PUTA – DOK BOŠNJAKA NE NESTANE

Reis-l-ulema Husein Kavazovič upravo je izjavio u Novom Pazaru, citat:

kavazović“Svjesni naše prošlosti, rana koje nosimo, genocida, spremni smo zakoračiti u budućnost ali je čini se istina o genocidu u Srebrenici važnija za Srbe nego za nas (Bošnjake, muslimane), jer samo kajanje može osloboditi od greške, koju nije napravio srpski narod već pojedinci i grupice koje se povremeno pojave…

…Srpski i bošnjački narod dijele mnogo toga zajedničkog. Danas smo jedina dva naroda na Balkanu koja su ostala zajedno uz sve velike izazove…

Komentar: Kavazović tvrdi kako genocid nije izvršio srpski narod, već pojedinci i grupe koje se povremeno pojave.”

Ne mogu ni pojedinci ni grupice izvršiti genocid!

Genocid je stoljetni srpski državni projekat koji se ponovio deset ili jedanest puta, uvijek s jednim ciljem – konačno istrebljenje muslimana Bošnjaka i to po matrici kojom je to rađeno nakon srpskih ustanaka kada je Srbija gotovo potpuno očišćena od muslimana.

Zadnji genocid u RBiH je bio veliki združeni projekat Srba s obje strane Drine kojem je idejni tvorac SANU, kojeg je blagoslovila SPC i Društvo književnika Srbije, a kojeg je izvela četnička JNA uz podršku ogromne većine srpskog naroda i s jedne i s druge strane Drine.

Nisu li Srbijanci plebiscitarno više puta izabirali režim Slobodana Miloševića u jeku najžešće zločinačke ratne kampanje u Bosni?

Ne zapristaje li ogromna većina Srba i danas za četničkim vojvodama i četničkom ideologojom?

Ne hvale li se javno, poput Miloševićevog šegrta Dačića, da je Srbija stvorila RS?

Ne odriču li se pretenzija na okupirani dio teritorije RS, kao dio plana stvaranja velike Srbije na čitavom državnom teritoriju RBiH!?

Zvanična Srbija se ne odriče genocida uz pomoć svojih birača koji decenijama biraju baš tu i takvu genocidnu politiku koja je ideološki dobro osmišljena i logistički podržana.

Zar reis Kavazović ne vidi da su s obje strane Drine prvo skrivani, pa nazor hvatani kapitalci – ratni genocidni zločinci koje je Tribunal procesuirao za teške ratne zločine i genocid pa pustio, su i danas slavljeni i hvaljeni kao najveći srpski junaci kojima se u Narodnoj skupštini RS dodjeljuju najveće priznanja? Najgore ratne zločince prima i ugošćuje četnički vojvoda – predsjednik Srbije, dok im Dodik podiže spomenike i po njima nadijeva imena javnim ustanovama.

Očito je da ne vidi, jer je ćorav kod očiju. To je najgora vrsta sljepila – jer je neizliječiva.

Teško narodu koji zapristaje za takvim ćoravim (vjerskim) vođom.

Stoga, ovu izjavu reisa Kavazovića smatram njegovim ponovnim srbovanjem i s gnušanjem je odbacujem.

Da je imalo držao do digniteta žrtava genocida usprotivio bi se gostovanju Vučića u Beogovoj džamiji (u cipelama) i u Srebrenici na mjestu genocida kojeg poriče. Da je imalo držao i do sebe, i do Fetve muftija o Srebrenici koju je i sam potpisao, da je držao do žrtava genocida, ne bi dozvolio da četničkog vojvodu kite Cvijetom Srebrenice na Mezaru u Potočarima i to u njegovom prisustvu, niti bi u Vučićevom prisustvu klanjao dženazu pobijenim, a niti bi spasavao Vučića od bijesa “grupice” prisutnih!

Reis-ul-ulema Husein Kavazović može srbovati ali kao privatna osoba, premda i to treba osuditi. On je borac Armije RBiH, ranjavan, morao bi biti svjetstan šta izjavljuje i ime svih nas. On ne bi smio srbovati u ime Islamske zajednice koja je najveći gubitnik u ponovljenim genocidima – kako u ljudskom, tako i u materijalnom smislu. Ni njemu niti ikom drugom ne dozvoljavam da srbuje i u moje ime.

Ako je istinski sljedbenik Božje Knjige, onda bi morao znati da je muslimanima zabranjeno prijateljovati sa onima koji ih ubijaju i iz njihovih kuća istjeravaju.

Kavazović bi morao znati da Bog Dragi voli samo pravedne, a on Pravdu nije ni spomenuo, a kamo li da se založio za ukidanje genocidne RS kao osnovu početka bilo kakvog dijaloga o pomirenju.

Umjesto toga – Kavazović nas zavarava pogrešnim istorijskim lekcijama kako su Bošnjaci i Srbi “jedina dva naroda na Balkanu koja su ostala zajedno uz sve velike izazove.”

To je tačno, ali je tačno i to kako Srbi neće odustati od svojih genocidnih namjera dok god postoje Bošnjaci kao narod.

Srbi će živjeti uz Bošnjake sve dok Bošnjaka ne nestane, a nestaće zahvaljujući ovakvim poput Kavazovića kojih je za izvoz.

Trajnu srpsku obavezu na gencoidnom istrebljenju Bošnjaka precizno tačno je definirao Karadžić:

“Uspjeli smo, nastavljamo!”

Teško da će ta jednostvana, ali tačna genocidna poruka za uništenje Bošnjaka ikad doprijeti pod ahmediju Reisu-l-uleme Huseina Kavazovića i da će on dokučiti njene genocidne poruke.

Kao i njegov prethodnik i ideološki mentor Cerić, koji je govorio da je genocid nesretan sukob u kojem je brat digao ruku na brata, Kavazović će nas voditi u Veliku Srbiju sve dok nas kako kaže “pojedinci i grupice” četnika sve ne pobiju, ili dok njega i slične njemu ne zaustavimo.

***

U čije ime reis Kavazović srbuje? Ko mu je dao pravo da se na takav, ponižavajući i uvredljiv način negiranjem genocida bavi politikom i propagira pomirenje kojeg ne može biti nikad, a pogotovo dok postoji genicidna RS.

NEKA NAS DRAGI BOG SAČUVA DIJALOGA KAKAV SU SA KAČAVENDOM VODILI CERIĆ I KVAZOVIĆ JER ĆEMO OSTATI KRIVIH LEĐA! MEĐUTIM, BOG NEĆE POMOĆI ONE KOJI NE ŽELE POMOĆI SAMI SEBI: Ceriću nije smetalo ni malo društvo Kačavande, mislim da su zajedno sjedjeli u Međureligijskom vijeću. Tada je Kavazović obnašao dužnost muftije Tuzlanskog. Helem, četnici su 1992. srušili staru džamiju u Diviču kod Zvornika. Porušili su i stare nišane iz XVI stoljeća. Na tom mjestu su malo kasnije izgradili pravoslavnu crkvu, naravno uz Kačavendin blagoslov. Poslije rata, Divičani odlučili obnoviti džamiju, al smeta bespravno podignuta crkva na njenim ruševinama. Tada je sklopljen deal Kačavenda – Cerić, a muhlejisao ga je muftija Tuzlanski, današnji reis. Muslimani su pod pritiskom IZ  platili uklanjanje pravoslavne crkve sa mjesta gdje su srušili staru džamiju.

Nakon što su platili uklanjenje besprvano podignute crkve, Muslimani Diviča su svojim prama izgradili novu džamiju.

Koliki su račun platili – nije teško izračunati. Stara džamija je bila neprocjenjive vrijednosti, ali hajmo reći neka je građevinska vrijednost objekta bila 300 hiljada KM. Muslimani su Kačavendi platili 370 hiljada KM za izmještanje pravoslavne crkve; hajmo reći neka su platili obnovu džamije 400 hiljada – eto više od milijuna KM.

 

dzamija-zvronik-divic-juli-2011-2

Zlurado smijanje jendog od hodža na otvaranjeu džamije u Diviču (Photo “Blic”)

Na otvaranju nove džamije, jedan od govornika – hodža – pohvaliće “sabur (strpljenje) muslimana koji se na kraju, isplatio!” – tako što su zijanili i staru džamiju i dobru svotu novca za izmještanje crkve i za obnovu džamije.

Eto, to je donio dijalog Cerića i Kačavende uz moguću asistenciju Kavazovića koji nam opet priča o dijalogu sa četnicima na međudržavnom novou, sa četnicima koji su, je li, kao “pojedinci i u grupicama” kako reče i ostade živ – Boga se ne bojeći, a ljudi ne stideći – ne samo počinli genocid, nego i porušili sve džamije koje su mogli a obnovu platili muslimani.

Osnova dijaloga sa ćetnicima mora biti priznanje genocida, ukidanje genocidne RS, namirivanje ratne štete za svakog ubijenog i unesrećenog, za svaki razbijeni crijep. Ova dosadašnja politika IZ je amnestiranje genocida, slana ruka za novi!.

Niko nema pravo na takvu politiku!

Evo, ako laže koza. ne laže rog; Blic izvještava o tom kako su četnici uz pomoć IZ nasamarili Bošnjake u Diviču:

http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/otvorena-dzamija-u-divicu-kod-zvornika/xstsc6k

 

IVICA DAČIĆ JAVNO PRIZNAO DA JE SRBIJA STVORILA REPUBLIKU SRPSKU

Novi dokazi o genocidu koji je počinila Srbija u RBiH u svjedočenju najbližeg Miloševićevog suradnika


IVICA DAČIĆ JAVNO PRIZNAO DA JE SRBIJA STVORILA REPUBLIKU SRPSKU  

* Link sa svjedočenjem Ivice Dačića da je Srbija stvorikla RS biće dostavljen zastupničkom timu države RBiH koji radi na Reviziji Presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. i inzistirati da Srbija bude osiđena za genocid u Bosni, te da se ukine genocidna RS koju je stvorila Srbija:  ovo pismo ide na adresu i Ivice Dačića, ministru vanjskih poslova Srbije, inače Miloševićevom šegrtu* 

Ivice Dačiću!
Mi, patriote, građani države Republike Bosne i Hercegovine, koja nikad četnička nije bila niti će biti, dokle god i jedan patriota ove zemlje postoji, opet ti pišemo, ovaj put povodom tvog skorašnjeg govora na Kongresu fašističke Socialističke Partije Srbije čiji je uzor i vodilja jedan od najvećih ratnih zlocinaca u historiji čovječanstva – Slobodan Milosevic – a u čijem si desnom džepu obitavao svo vrijeme genocida i agresije Srbije na nasu zemlju i obavljao mnoge prljave poslove.
Ti nastavljaš politiku ‘balkanskog koljača’ Miloševića slaveći javno rezultate genocida i brutalne agresije na RBiH, rezultate ‘srpskog junaštva’ koje se dokazivalo nad golorukim civilima, ženama, djecom, starcima.
Svojim govorom na Kongresu fašističke Partije Srbije priznao si da je tzv. RS nastala na genocidu koji je počinila Srbija. To tvoje javno svjedočenje a što će biti pridodano kao još jedan dokaz našem zahtjevu za revizijom Presude od 26.02.07., na Međunarodnom udu pravde.
Nikada nećemo dozvoliti četnicima Srbije i RS da uživaju u svom kriminalnom genocidnom djelu. Nemoj se uzdati da će genocidom okupirani dio naše države ikad biti dio Srbije, čime se hvališ.
Naša je dužnost i obaveza istrajavati na ukidanju genocidne tvorevine i punom kažnjavanju Srbije, u što spada i pravo na odštetu za žrtve genocida i za razaranje naše države. Tvoje svjedočenje je potvrda ispravnosti revizije Presude ICJ, kanjavanja Srbije i ukidanja genocidne RS.
Opstnak RS kao dijela velike Srbije je tvoja bolesna iluzija, pa te je potrebno neprestano vraćati u realnost. Realnost je suočenje s pravdom koja je nakon tvojih hvalisanja o tome da je Srbija stvorila genocidnu RS – danas izglednija nego jučer. I ti bi, da je pravde, odavno bio u zatvoru za sve što si učinio kao Miloševićev šegrt.

Zasigurno će se nas pravni tim pobrinuti da snimak ovog tvog urlanja na Kongresu Fašističke Partije Srbije bude korišten kao jedan od krunskih dokaza na Medjunarodnom sudu pravde u izricanju nove presude kojom bi Srbija bila presuđena za genocid u Bosni, a RS ukinuta.
Na priloženom linku je svjedočenje Ivice Dačića o srbijanskoj ulozi u agresiji i genocidu u RBiH)
http://vijesti24h.com/ovo-je-dokaz-da-je-srbija-pocinila-genocid-ivica-dacic-iznio-dokaze-kako-je-nastala-rs/

Dženana DELIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ,
Facebook grupa ‘Zahtjev za povratak u zivot Ustava RBiH’

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Prethodni stariji unosi