PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     
Advertisements

Skupština opštine Mrkonjić Grad osuđuje način hapšenja bivših pripadnika VRS, izjednačava ih sa srpskim narodom, a masakr civila u Oborcima naziva “navodnim zločinom”

 

17/11/2017 |  15:59 ⇒ 17:34 | Autor: RTRS | Komentara: 0

Skupština opštine Mrkonjić Grad osuđuje način hapšenja bivših pripadnika VRS

Skupština opštine Mrkonjić Grad najoštrije osuđuje način na koji su 15.novembra pripadnici Sipe uhapsili četvoricu pripadnika Vojske Republike Srpske iz ovoga mjesta za navodni ratni zločin na području Donjeg Vakufa.

Mrkonjić Grad-zgrada opštine (Foto: panoramio) -

Mrkonjić Grad-zgrada opštine (Foto: panoramio)

Skupština je konstatovala da je nanesena velika uvreda, poniženje i nepravda srpskom narodu, imajući u vidu da je u Mrkonjić Gradu pronađena najveća masovna gorbnica srpskog naroda, sa 181 ubijenim civilom i pripadnikom VRS, a u više manjih grobnica pronađene su još 183 srpske žrtve.

Za ove zločine, koje su počinili pripadnici takozvane Armije R BiH,  HVO i Oružanih snaga Hrvatske 1995.godine još niko nije procesuiran.

Skupština opštine Mrkonjić Grad najoštrije osuđuje sve zločine, ali ne podržava princip selektivnog pristupa pravdi i da se sudi samo Srbima.

(Izvor, Facebook profil RTRS, You Tube)

Osvrt na ovo neprihvatljivo i uvredljvo saopćenje Skupštine opštine Mrkonjić-Grad i izjavu načelnice Divne ANIČIČIMG_9806NEPROCESUIRANJE ZLOČINACA U OBORCIMA NE MOŽE SE DOVODITI U VEZU NITI PRAVDATI NEPRIVOĐENJEM PRAVDI ZLOČINACA NAD SRPSKIM CIVILIMA U MRKONJIĆU

  • Četvorica osumnjičenih u Akciji SIPE po nalogu Tužilaštva BiH uhapšeni su na spavanju…  Da su u sebi imali zehru ljudskosti ne bi ni počinili zločin, a kad su ga već počinili – onda su se sami trebali predati pravdi – da su imali imalo obraza i vojničke časti – Djelatnici SIPE su objektima koje su koristili uhapšei, zaplijenili i znatne količine oružja i minicije. Srećom, SIPA ih je uhvatila na spavanju. Nije li možda neki komad toga oružja zločinalki trofej iz Oboraka? 

Sramno, uvredljivo i ponižavajuće kako za mrtve, tako i za žive žrtve četičkog i svakog drugog zločina ovo saopćenje Skupštine opštine Mrkonjić-Grad u vezi sa zločinom u Oborcima za koji se zna da su ga počinili pripadnici tzv. Vojske takzovane Republike Srpske i niko drugi.

Ako četvorica uhapšenih nisu krivi, neka ih Tužilaštvo oslobodi, ali neka se potrudi da uhapsi one koji su krivi.  Ako SO.e i načelnici nije po volji hapšenje ratnih zločinaca,  mogu podnijeti krivičnu prijavu i Načelnica i Skupština opštine, naravno ako imaju valjane dokaze za optužbe o grubom ili nezakonitom hapšenju. 

Bolje bi bilo da je Skupština opštine Mrkonjić-Grad na čelu sa načelnicom pozdravila hapšenje četvorice osumnjičenih, ali ne i osuđenih zločinaca za genocidni zločin u Oborcima. Tako bi sprali kolektivnu ljagu sa srpskog naroda.  Umjesto toga,  Skupština opštine Mrkonjić-Grad oštro osuđuje postupak hapšenja, ali ne kaže u čemu se sastojalo to “grubo” hapšenje.

Skupština opštine krsti zločin u Oborcima kao “navodni zločin” što je sramna i nedopustiva uvreda i licemjerje i za ubijene i za žive žrtve. Za zločin se znalo 13. septembra 1995., a znalo da su ga počinili pripadnici VRS. Svjedoci su navodili pogrešna, ali čak i imena nekih od zločinaca koje je 15. novembra 2017. SIPA iznenadila na spavanju, što je rasrdilo i SO-e i Načelnicu, pa drže pridiku o pravu, moralu…, sve zaklanjajući se iza srpskog naroda.

Nije tačno da je ovim hapšenjem nenaesena “velika uvreda, ponižnje i nepravda srpskom narodu,” kako tvrdi SO-e, nego je to ispravan i dugo očekivan potez Tužilaštva i pravosuđa prema zločinu i zločincima nakon što su ovaj predmet držale zaleđenim 22 godine, na njihovu sramotu. Hapšenje četvorice osumnjičen je prvi korak u skidanju ljage iza kolektivne krivice srpskog naroda, u ovom slučaju onoga naroda o kojem se kao đoja brine SO-e Mrkonjić-Grad i Načelnica.

IMG_8333

SIPA nije uhapsila srpski narod, niti ga je vrijeđala, niti mu nanosila ikakvu nepravdu,  kako nam podvaljuje Skupština opštine. SIPA je radila svoj posao po nalogu konačno probuđenog Tužilaštva, počela hapsiti zločince ma ko oni bili. To je zadaća SIPE.  

Ovu četvoricu osumnjičenih za zločin u Oborcima SIPA je hapsila na spavanju. Oduzela im je znatnu količnu oružja i municije prilikom pretrsa objekata koje su koristili. Tu u i dva automata, isti ili slični onima koji su korišteni u zločinu u Oborcima.

Da li je to grubo hapšenje? Da li je grubo strijaljeti nedužne građane zašto uhapšne sumnjiči i što su usotalom i priznali. Da i je grubo hapsiti osumnjičene ratne zločince koji posjeduju arsenal oružja i municije?

Umjesto budilnika ili horoza, zadovoljnog protezanja ujutro, kafice u kući i ćaskanja uz rakiju u nekom kafiću ili birtiji, druženja sa obitelji ili prijateljima, osumnjićenima je miran san prekinula SIPA zbog opravdanje sumnje za zločin koji su  priznali. Hapsila ih je na spavanju jer je postojala bojazan da će šmugnuti, po dojavi jataka da SIPA vršlja po gradu. Postojala je opasnost da oni svoj arsenal vojnog naoružanja ponovno iskoriste, jer nekažnjeni zločinse ponavlja. Šteta po uhapšene što ni SO-e ni Načelnica nisu znali šta to istražitelji i djelatnici SIPE rade po Mrkonjiću i okolini!

oborci

Skupština opštine i Načelnica ne smatraju ni grubim, ni nepravednim, ni uvredljivim za ljufski rod, a  za srpski narod posebno – što su u Oborcima, bez tužilaca,  porote i sudija strijeljani ni krivi ni dužni ljudi, građani, koje je zločinačka vlast prisilno mobilizirana na radnu obavezu da bi ih na kraju pobila! Gospođa načelnica ima sasvim suprotna, nedopustiva i uvredljiva javna stajališta o zločinima, moralu, obrazu i časti… Valjda je za to na tome mjestu.

Tako ni Načelnica ni SO-e ne spominju logore na Manjači, ubojstvo Josipa Svetinovića Baje u Podbrdu, mučenja, progon, ubojstva Liskovičana, paljevinu Vlasinja i Liskovice, otimačine i razbojništva, nezakonita hapšenja nedužnih ljudi, odvođenja građana muslimana i katolika na prisilni rad i u logore… Sve je to genocid, a svaki taj zločin ima ime i prezime, ali krivica će biti kolektivna sve dok SIPA ne uhapsi pojedince! Ako je suditi po ovoim “reagiranjima,” opravdano je pitanje da li se SO-e i Načelnica predstavljaju kao sljedbenici ratnog Kriznog štaba!

SIPA je po nalogu Tužilaštva davno trebala uhapsiti sve ratne zločince,  nalogodavce i izvršitelje koji su krivi za sve počinjene zločine, a posebno i za zločin nad srpskim civilima Mrkonjić-Grada. Imena nekih zločinaca se mogu pročitati u novinama, ili na internetu. Ali, Skupština opštine, osim ponekog verbalizma za lahkovjerne, nije, kao ni načelnica učinila ništa značajno kako bi zločinci bili kažnjeni. Zločin u Oborcima ni SO-e niti iko drugi, ne može dovoditi u vezu sa za zločinom u Mrkonjiću.

 IMG_8312

Kad god se spomenu zločini koje su četnici počinili nad civilima u Mrkonjić-Gradu i okolini, a evo i ovaj genocoidni zločin u Oborcima, zvanične vlasti nadignu dreku preko Dodikove poslušne medijske mašinerije i spominju neprocesuirane ratne zločine nad srpskim življem. Oni ne nabijaju taj zločin samo zločincima, nego čitavom hrvatskom i bošnjačkom narodu, mada tačno znaju ili moraju saznati i znati ko je nalogodavac i ko su počinitelji zločina. Imena hrvatskih brigada mogu se pročitati na “zauzetim” kućama po grdau i okolini, pod uvjetom da taj nije ćorav kod očiju…

O zločinu i zločincima HVO i HV nad civilima u Mrkonjiću pišu hrvatski novinari i portali,svjedoče u Haagu.  

Ko ne vjeruje neka klinke na ovaj link:

http://www.intermagazin.rs/mrkonjic-grad-strasni-zlocin-o-kome-svi-cute/

IMG_9816

Ni jedan zločin ne treba pravdati drugim zločinom, nego inzistiranjem na pravdi.

Poznato je da se vlasti Mrkonjić-Grada nisu pretrgle u nastojanju da se zločin u Mrkonjiću kazni. Nije ni Načelnica jer joj je tako naredio Dodik ili Tegeltija, može se pretpostaviti. Što je zločin ostao nekažnjen, naravno treba pitati i Tužiteljstvo i Sud BiH, ali svakako ne treba izostaviti ni dva jarana – Čovića i Dodika koji su se, moguće, dogovorili o netalasanju kada su u pitanju zločini jednih na drugim i obrnuto. Tako Čović ne zapinje za genocid u Banjoj Luci, niti zločine u Posavini, briga ga za Bajom Svetinovićem, Grgom Kotromanovićem, Stipom Bakovićem i Ivicom Vulićem; za uzvrat,  Dodik prešućuje zločin u Mrkonjiću, iako o njemu govori  prodajući maglu naivnim i zazstrašenim opržvakivanjem otrcane fraze “kako niko nije kažnjen.” On to čini o godišnjci  zločina na samom mjestu zločina, tamo gdje uz pljesak sljedbenika kočijaški psuje Bosnu.

SA-DODIK-SOT-15-AJA-1-20171001-145503634-.Still001

Političari, neko manje neko više, a Dodik najviše, kontroliraju rad Tužilaštva i sudstva; Dodikova opozicija tvrdi da je protiv Dodika za sedam godina pokrenuto, pa obustavljeno 15 krivičnih istraga. Čim se pokrene istraga protiv Dodika za kriminal i rušenje Daytona, Dodik zaprijeti referendumom i – krivične prijave nestanu…

Zločin nad civilima, bar onaj u Mrkonjić-Gradu,  počinile su snage bosanskih i hrvatskih bojovnika. Ti nekažnjeni zločimci ubili su među ostalim i moga prijatelja Niku Marića.

Za razliku od tzv. Vojske RS, Armija RBiH nije bila takozvana kako je želi prikazati Skupština opštine, nego je bila regularna vojska suverene i međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine na koju je izvršena spoljna i unutrašnja agresija, počinjen genocid i masovno kršenje ljudskih prava i običaja ratovanja. Ako su vojnici ARBiH počinili zločin, oni kao i njihovi inspiratori i nalogodavci moraju odgovarati, oni imaju imena i prezimena. Nisu li se najodgovorniji predali dobrovoljno u Haag, dok su se genocidni kapitalci skrivali pod zaštitom države Srbije i paradržave RS. 

Skupština opštine ne može bacati ljagu na regularnu državnu Armiju RBiH, onako kako to pokušava predstaviti u slučaju hapšenja osumnjenih za zločin u Oborcima kao uvredu, poniženje i nepravdu cjelokupnom srpskom narodu.

IMG_8290

Oslušnimo malo kakvo je reagiranje stanovnika Mrkonjića o hapšenju osumnjičenih. Jedni kažu da je SIPA pohvatala neke “šumnjake” i ismijavaju njenu akciju.

Ima  građana koji su nakon ovog hapšenja odahnuli jer je kolektivna krivnja srpskog naroda prebačena na pojedince odgovorne za zločin. Ti građani pozdravljaju akciju SIPE i Tužilaštva koja je kasnila 22 godine. Naravno, to ne čine ulazeći u kancelariju gospođe Gradonačelnice ili neki od općinskih ureda…

IMG_4049

Umjesto neprihvatljivih saopćenja, Skupština opštine Mrkonjić-Grad je mogla uporno zahtijevati od loklanog Tužitelja, policije i Suda da makar na informativni razgovor privedu dr. Luku Čulića, Nedjeljka Popovića, Đuru Markovića, ili gradske kabadahije poput Škorinog koji su upetljani u ratne zločine po svjedočenju preživjelih,  a koji su i danas prijetnja općoj sigurnosti svih građana, a posebno onim koji dignu glas za pravdu.

Moguće je da je ova SIPINA akcija makar malo uzbihuzurila ratne zločince, pa moguće i zbog toga tolika dreka Skupštine opštine i popovanje Načelnice…

Vlasti ne samo Mrkonjića nego i tzv. RS koja negiraju genocid, ratne genocidne zločince i na lokalnom i na bh-nivou ukivaju u zvijezde i proglašava junacima i herojima o kojima se gusli. Njihove žrtve moraju plaćati za njihovu obranu u Haagu, ili zbrinjavanje obitelji ratnih zločinaca plaćajući PDV i porez tzv. RS i Općini. Po presuđene ratne zločince šalju se avioni, priređuju mitinzi dobrodošlice, a po izlasku iz zatvora mnoge čaka dobro radno mjesto kao nagrada za zločin… Te vlasti šute kada je u pitanju (i) rušenje spomen-ploče poklanim muslimanima u Bočcu 1942. i kada se diže spomenik njihovom katilu četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću.

Ta i takva vlast je hitra usprotiviti se hapšenju osumnjičenih ratnih zločinaca nad civilima u Oborcima. Pokušava na sve moguće načine zataškati taj zločin, pravdajući se neprocesuiranjem zločina nad vlastitim narodom, za što je ta vlast snosi veliku odgovornost.  Odgovonost pojedinaca, ta vlast pokušava svaliti na pleća čitavog naroda!

Nadajmo se da je ovo što su uradili Tužilaštvo BiH i SIPA hapšenjem četvorice osumnjčenih za zločin u Oborcima – početak odmotavanja klupka oko ratnih zločina i u Oborcima, i u Mrkonjić-Gradu. 

Sigurno je jedno –  zločinci, ma ko bili, nakon 15. novembra 2017. sada ne spavaju mirno kao  do sada.IMG_8328

ZA RAT SPREMNI: Kod uhapšenih za ratne zločine u Mrkonjić Gradu pronađen arsenal oružja

  • U pretresima je otkriveno i privremeno oduzeto oružje i vojna oprema, i to dvije automatske puške M70, automatska puška M56, snajperska puška M76, tri puške M48, pištolj M57, pištolj M70, tri ručne bombe, 1000 komada municije različitog kalibra, kao i drugi predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi u daljem postupku

Postupajući po naredbi Suda BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su na području Mrkonjić Grada pretresli pet objekata koje koriste osumnjičene osobe.

Postupajući po naredbi Tužilaštva BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jutros su (15.11.2017. godine) na području Mrkonjić Grada i Prnjavora lišili slobode četiri osobe zbog ratnog zločina.

Foto: Srna, Blic

Navedene osobe lišene su slobode zbog postojanja osnova sumnje da su počinile krivično djelo iz člana 173. KZ BiH „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ na području općine Donji Vakuf tokom 1995. godine, u vezi sa članom 180. KZ BiH.U pretresima je otkriveno i privremeno oduzeto oružje i vojna oprema, i to dvije automatske puške M70, automatska puška M56, snajperska puška M76, tri puške M48, pištolj M57, pištolj M70, tri ručne bombe, 1000 komada municije različitog kalibra, kao i drugi predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi u daljem postupku.

(Izvor: Slobodna Bosna, Blic) 

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/64858/za_rat_spremni_kod_uhapsenih_za_ratne_zlochine_u_mrkonjic_gradu_pronadjen_arsenal_oruzja.html

http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/u-pretresima-u-mrkonjic-gradu-otkriveno-oruzje-i-vojna-oprema/7ybdq96

 

 

 

 

Ratni zločin u Oborcima nakon 22 godine dobija sudski epilog: PO NALOGU TUŽILAŠTVA BIH SIPA UHAPSILA BRANKA ČIGOJU, ŽELJKA TADIĆA, SAŠU BOŠKIĆA I MILORADA GLAMOČAKA

 

 

 

oborci

28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada, Varcar Vakufa – među mislimanima njihovi susjedi, prijatelji, sugrađani  – nevina braća katolici pokošeni četničkim rafalima, izmaskrirani. Niko od nalogodavaca i ubojica nije kažnjen ni nakon dvadest i dvije godine… Ipak,  danas, 15. novembra 2017. klupko o zločincima počelo se odmotavati… Da li je ovo samo početak? Hoće li uskoro doći na red nalogodavci i izvršitelji odgovorni za ratni zločin prisilnih mobilizacija na kuluk, hapšenja i odvođenja u kogore – mučilišta na Manjači, ubojstvo Josipa Svetinoviča Baje, cvila iz Liskovice, otimačinu imovine i progon stanovništva, rušenje bogomolja, paljenje Liskovice, Vlasinja…? Brojna su pitanja koja čekaju odgovor, a među njima i na pitanje zašto se i zbog koga toliko čeka na pravdu 

Ratni zločin u Oborcima dobija sudski epilog: PO NALOGU TUŽILAŠTVA, BIH SIPA UHAPSILA BRANKA ČIGOJU, ŽELJKA TADIĆA, SAŠU BOŠKIĆA I MILORADA GLAMOČAKA

Po nalogu tužioca iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, policijski službenici SIPA-e, rano jutros su na području Mrkonjić-Grada, locirali i uhapsili četiri osumnjičene osobe, te izvršili pretrese objekata na ukupno pet lokacija.

“Uhapšeni su Branko Čigoja (1973), Željko Todić (1963), Saša Boškić (1972) i Milorad Glamočak (1964), svi rođeni u Mrkonjić-Gradu. Oni su pod istragom Tužilaštva i osumnjičeni da su kao nekadašnji pripadnici Izviđačkog voda VRS iz Mrkonjić-Grada, a osumnjičeni Glamočak kao zapovjednik Izviđačkog voda pri 11 lpbr. Mrkonjičkoj brigadi, postupali protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

IMG_8315

Terete se da su 15. septembra 1995. godine, zajedno sa drugim pripadnicima Izviđačkog voda, došli do objekta u mjestu Oborci kod Donjeg Vakufa, gdje su se nalazili zatočeni civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Mrkonjić-Grada, koji su odvođeni na prinudne radove na prve linije ratišta, te u skupinama izvodili zatočenike iz zgrade, nakon čega su lično i direktno, pucanjem iz vatrenog oružja, ubili 28 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Osumnjičeni Glamočak pod istragom je po zapovjednoj odgovornosti, kao zapovjednik voda, jer nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi izvršenje zapovjedi za likvidaciju zatočenika iz radnog voda, već se suglasio, a nakon izvršene egzekucije nije kaznio počinitelje.

Nakon lišenja slobode, osumnjičeni će biti predati postupajućem tužiocu koji će ispitati osumnjičene te donijeti odluku o daljim aktivnostima u predmetu. Terete se za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovinštva”, navodi se u saopćenju Tužialštva BiH.IMG_8322

UNIŠTENA SPOMEN-PLOČA POBIJENIM OBITELJIMA DIZDARA I KAPETANOVIĆA U BOČCU; PODIGNUT SPOMENIK VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU ČIJI SU ČETNICI POČINILI TAJ POKOLJ

UNIŠTENA SPOMEN-PLOČA POBIJENIM OBITELJIMA DIZDARA I KAPETANOVIĆA U BOČCU; PODIGNUT SPOMENIK VOJVODI LAZARU TEŠANOVIĆU ČIJI SU ČETNICI POČINILI TAJ POKOLJ

bočac 1973, 1

Tridest godina poslije krvaog pira četnika vojvode Lazara Tešanovića u kojem je poklano četrdest i dvoje čeljadi obitelji Dizdara i Kapetanovića, na mjestu zločina otkrivena je spomen-ploča. Jedini preživjeli Džemal Dizdar Đemko na slici je peti s desna. Spomen-ploča civilnim žrtvama u Bočcu je vandalski srušena u prošlom ratu

Lazar Tešanović, spomenik

Sa otkrivanja spomenika četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću na Čemernici. Vlasti genocidne RS su se šutnjom suglasile sa ovim prekrajanjem istorije i veličanju četničkog vojvode Lazara Tešanovića. Srpska pravoslavna crkva je osveštala spomenik ratnom zločincu

Četnici pod komandom vojvode Lazara Tešanovića poklali su u rano proljeće četrdeset i dvoje ljudi, žena, djece staraca Dizdara i Kapetanovića u Bočcu.

Tridesetak godina poslije, SUBNOR Mrkonjić-Grada je spmen-pločom obilježio mjesto.

Spomen-ploča je srušena za vrijeme prošlog rata.

Drugog jula ove godine na Čemernici je otkriven spomenik vojvodi Lazaru Tešanoviću čiji su četnici počinili nekažnjeni zločin nad nevinim civilima, ne samo u Bočcu. 

Portal “Buka” je o namjeri otkrivanja spomen-ploče objavio slijeeći tekst: 

BUKA DESK

REVIZIJA ISTORIJE

Tvrdokorni pravoslavni Srbi grade spomenik ČETNIČKOM VOJVODI KOD BANJALUKE

Piše: Milovan Matić / Objavljeno: 28.06.2017. u 19:04h

Još jedan četnički zločinac je došao na red da mu “tvrdokorni pravoslavni Srbi” Banjaluke i okolice odaju počast i to grandioznim spomenikom, čime će se u duhu izopačenog srbovanja nastaviti sa silovanjem istorije ovih prostora.

Tako će za nekoliko dana na Čemernici iznad Banjaluke osvanuti spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću, čovjeku koji je sa svojom grupicom odmetnutih boraca harao okolicom Banjaluke tokom Drugog svjetskog rata i uz svesrdnu pomoć ustaša uništavao sve što ima bilo kakave veze sa antifašističkom borbom.

Ova nenormalna ideja došla je od strane protojereja-stratofora Dragana K. Veleušića iz Milvokija, sina jednog od četnika koji se borio u Tešanovićevoj jedinici, a otvaranje i osvećenje spomenika je planirano za 2. jul ove godine. Organizatori skupa koji će se održati povodom otkrivanja spomenika poručuju da će odavanju počasti četničkom vojvodi prisustvovati i zvaničnici RS, izaslanik banjalučkog vladike Jefrema, kao i Pokret srpskih četnika “Ravne Gore” iz SAD i Kanade.

Inače, najveći uspjeh četničkog vojvode Tešanovića je bilo ranjavanje Mladena Stojanovića, kojeg je nakon toga dokrajčio njegov kolega Rade Radić sa svojom grupom četnika, čije ime krasi jednu od banjačukih ulica.

Veličanje Lazara Tešanovića, jednog od najvećih ustaških saradnika i nacističkog prijatelja, te podizanje spomenika ovom ozvaničenom neprijatelju antifašizma i borbe za oslobođenje u Drugom svjetskom ratu, samo je potvrda višegodišnje prakse nakaradnog mijenjanja istorije i povijesne stranputice kojom polazi sve veći broj ljudi u Republici Srpskoj.

Jer, kako dugačije nazvati veličanje osobe koja se otvoreno stavljala pod komandu Nezavisne Države Hrvatske, koja je pomagala protjerivanje i ubijanje ljudi, kako nesrpske tako i srpske nacionalnosti, koja je dala svoj doprinos zločinima nad narodom Kozare i učestvovala u pokolju nad ranjenicima.

Takva osoba danas u okolini Banjaluke dobija spomen kompleks i takva osoba, kako to današnji četnici kažu, i “dalje živi u srcima tvrdokornih pravoslavnih Srba” izvitoperenih vrijednosti, kojih je, nažalost svakim danom sve više.

KAKO JE ČETNIČKI VOJVODA KOME SRBI PRAVE SPOMENIK SARAĐIVAO SA USTAŠAMA

Djelovi zapisnika sporazuma koji je Lazar Tešanović zaključio sa ustaškim vlastima u Banjaluci:

ZAPISNIK

Sastavljen u velikoj župi Sana i Luka u Banjoj Luci između predstavnika državne vlasti Nez. Drž. Hrvatske po velikom županu prof. dr Gvozdiću, zapovjedniku banjalučkog zdruga gospodinu pukovniku Brozoviću Ivanu, i stožerniku gospodinu Veljanu Mirku s jedne strane, a zatim između zapovjednika četničkog bataljona ‘Obilić’ gospodina Tešanovića Laze, zamjenika zapovjednika bataljona ‘Mrkonjić’ gospodina Aleksića Cvetka, kao i komandira bataljona II čete štaba bataljona Stankovića Gostimira, te Tešića Maksima bivšeg narodnog poslanika za Kotor Varoš.

Na sastanku je zaključno obavezno slijedeće:

tač. 1.

pripadnici četničkih postrojbi… priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao pripadnici NDH izjavljuju privremenost i odanost Državi Hrvatskoj.

tač. 2.

… Radi toga objavljuje se sa današnjim danom prekinuti sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

tač. 5

… Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod ličnom zapovjedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapovjedati svojim postrojbama.

Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalno neophodno potrebne akcije mjesnog značaja, no o tome će na vrijeme izvestiti zapovjednika oružanih snaga.

Potrebna direktiva za sudjelovanje u akcijama izdavat će se četničkim postrojbama isto onako kao i ostalim postrojbama oružane snage.

tač. 7.

Prednje odredbe stupaju na snagu odmah po podpisivanju. U Banjoj Luci, dne 23. svibnja 1942. godine.”

http://www.6yka.com/novost/125786/tvrdokorni-pravoslavni-srbi-grade-spomenik-cetnickom-vojvodi-kod-banjaluke
saradnja-cetnika-i-ustasaUstaše i četnici zalivaju zajednički dogovor o suradnji, među prisutnim je i vojvoda Lazar Tešanović, koji je iza sebe do tada ostavio mnoge krvave zločinačke tragove, među njima i onaj pokolj Dizdara i Kapetanovića u Bočcu, kojeg kroničari haman i ne spominju

“Jedan od ključnih dokaza ustaško-četničke saradnje u NDH: sastanak četničkih komandanata i predstavnika ustaških vlasti i oružanih snaga NDH u hotelu “Bosna” u Banja Luci, kraj aprila ili maj 1942.

Levo sedi Vukašin Marčetić, komandant četničkog odreda “Manjača”, desno od njega Uroš Drenović, komandant četničkog odreda “Kočić”. Desno od Drenovića sede dvojica neidentifikovanih četničkih oficira. Prvi do Drenovića jako podseća na Lazara Tešanovića, komandanta četničkog odreda “Obilić”. Iza njih stoje predstavnici ustaškog stožera i Velike župe Sana-Luka. Krajnje desno su dvojica domobranskih oficira.

Sastanak je održan samo tri meseca nakon ustaškog pokolja srpskih civila u selima oko Banja Luke (Drakulić, Šargovac, Motike i Rakovac) gde je poklano 2.216 ljudi među kojima je bilo veoma mnogo žena i dece. Sastanak je održan mesec dana nakon što su četnici ubili doktora Mladena Stojanovića, vođu ustanka u Krajini, i u vreme dok Nemci zakuvavaju vojnu operaciju protiv ustanika na Kozari u kojoj su Nemcima od pomoći bili Marčetićevi četnici sa Manjače.

Ovo je bio jedan u nizu sastanaka pomenutih četničkih oficira sa predstavnicima ustaških vlasti. Na tim sastancima četnici su priznali lojalnost NDH, obećali da neće ratovati protiv NDH i da će zajedno sa oružanim snagama NDH i Nemcima ratovati protiv partizana. Vlasti NDH su im zauzvrat obećali oružje i municiju i druge beneficije.

Izvor: http://slikepartizana.com/sastanak-cetnika-i-ustasa-u-hotelu-bosna/

vojvoda1, 2

Pozivnica – plakat na osvećenje spomenika Lazaru Tešanoviću, četničkom komandantu odreda “Obilić”

Evo šta o otkrivanju spomenika četničkom vojvodi – koljaču iz Bočca, piše Novinska agencija PATRIA – NAPAutor:

NAP.ba     13:23 / 02.07.2017., a prenosi BHIndex

Spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću kod Banja Luke

Zvaničnih reakcija nema na najavu veličanja četničkog vojvode. Osude tek na društvenim mrežama. Spomenik Tešanoviću bit će podignut nekoliko dana prije obilježavanja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 11. jula 1995.

Spomenik četničkom vojvodi iz Drugog svjetskog rata Lazaru Tešanoviću bit će postavljen danas na planini Čemernici između Mrkonjič Grada i Banje Luke. Spomenik će otkriti Drago Mićić i Boško Torbica, predstavnici Pokreta srpskih četnika Ravne Gore iz Amerike, a izaslanik banjalučkog episkopa Jefrema i starješina hrama Svetog Save u Milwaukeeju u SAD-u osveštit će spomenik.

Zvaničnih reakcija nema na najavu veličanja četničkog vojvode. Osude tek na društvenim mrežama. Spomenik Tešanoviću bit će podignut nekoliko dana prije obilježavanja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 11. jula 1995.

http://www.bh-index.com/spomenik-cetnickom-vojvodi-lazaru-tesanovicu-kod-banja-luke/

***

Spomenik koljaču civila vojvodi Lazaru Tešanoviću je zaista otkriven 2. jula 2017.  Vlasti genocidne RS su se šutnjom oglasile u povodu ovog zločinačkog prekrajanja povijesti i veličanja notornih ratnih zločinaca, suradnika NDH, Hitlera i Musolinija.

Vlasti genocidne RS, kao i tzv Federacije i BiH su se šutnjom suglasile sa ovim povampirenjem fašizma podizanjem spomenika četničkom zločincu Lazaru Tešanoviću.

Srpska pravoslavna crkva je na licu mjesta djelom potvrdila svoju solidarnost sa četničkim zločincem i njegovim zločinom. Vladiku Jefrema iz Banje Luke, pa tako i čitavu SPC, na otkrivanju spomenika četničkom vojvodi  Lazaru Tešenoviću, koljaču iz Bočca, predstavljao je njegov izaslanik koji je spomenik i osveštao!

 

jefrem-799x445

Vladika Jefrem

***

Praksa je potvrdila da se nekažnjeni zločin ponavlja. Ko ne uči iz istorije, ona mu se ponavlja u najgorem izdanju.

Dugo godina je priča o četničkim zvjerstvima nad muslimanima – Bošnjacima, bila tabu tema. Četničke zločine u Trnovu, Bočcu…,  šaputane su uz veliki oprez i uzrečicu “gluho bilo” samo po kućama.

Od svjedoka se nije moglo čuti ništa, jer su svjedoci poklani. Od četničkog noža Lazara Tešanovića i četničkog krvavog pira, spasio se samo Džemal Dizdar Đemko koji je o tom zločinu javno progovorio tek tridestak godina kasnije.

O nestanku muslimana i katolika u Podrašnici, Mednoj, Šehovcima, Starom Selu, Bilajcu, Sitnici… o uništavanju njihovih tragova, otimanju zemlje, rušenju bogomolja…, nedovoljno je pisanih dokumanata.

Istina se ipak ne može sakriti, prije svega zahvaljujći tzv. društvenim mrežama, o čemu svjedoče i gornji napisi “Buke” i BhIndex-a.

Tu je i knjiga Sabahudina Šehovića “Glavu dole! Ruke na leđa” objavljena prošle jeseni.

Mnogi zločinci i njihovi nalogodavci su do danas ne samo nekažnjeni, nego i slavljeni.

Ipak – 22. godine poslije genocidnog zločina u Oborcima, istražitelji su se ovih ukazali i u Mrkonjiću.

Kada će Tužilaštvo, Sud, isražitelji početi raditi svoj posao i u vezi sa zločinom nad civilima u Mrkonjiću 1995., zavisi  od toga da li savez koji je sklopljen u Hotelu “Bosna” 1942., pa potvrđen u prošlom ratu, a ovjeren u ovovremenom miru i dalje funkcionira.

Četnici,_domobrani_i_ustaše_zajedno_piju

Dodik i čović, 1

Vezani tekstovi:

https://ihalilovic.wordpress.com/2012/05/01/dzemko-dizdar-2/

http://ivanlovrenovic.com/2012/02/oj-vrbasu-2/

NIJE BOSNA DIO TURSKOG CARSTVA, NITI NAM JE TURSKA MATI, A ERDOGAN ĆAĆA – A GENOCIDNU RS ĆEMO UKINUTI NA OSNOVU PRAVA

Na margini posjete turskog predsjednika Erdogana Srbiji, neprihvatljivih izjava B. Izetbegovića da je njegov otac Alija ostavio Bosnu u amanet Turskoj, te naredbe Erdogana izrečene “da nema rušenja Republike Srpske” 

NIJE BOSNA DIO TURSKOG CARSTVA, NITI NAM JE TURSKA MATI, A ERDOGAN ĆAĆA  – A GENOCIDNU RS ĆEMO UKINUTI NA OSNOVU PRAVA

* Da li je vjekovna ljubav Srbije i Turske – zasnovana i na usluzi koju je Turskoj na zahtjev ili nagovor Erdogana učinio Bakir Izetbegović odustajenjem od Revizije spora za genocid na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije i Crne Gore? * 
To je zaista moguće.
Turska je počinila genocid nad Jermenima, pa se žestoko protivi priznavanju genocida nad Jermenima, isto kao što se Srbija protivi priznavanju genocida u Bosni. Obje države – i Turska i Srbija, grade odlične veze sa Rusijom koja je prije dvije godine spriječila usvajanje rezolucije u UN o genocidu u Srebrenici.  I Rusija nosi teško povjesno breme genocida nad drugim narodima.
Sada sve tri države odlično surađuju idući uz nos Europi, a sve preko leđa Bosne.
Prilikom nedavne posjete Srbiji Erdogan je u Srbiju doveo čitav bataljon privrednika kako bi investirali u Srbiju. Rusija je ekonomski potpuno poklopila RS. Sve što je nešto vrijedilo, prodato je Rusima. Kao i Vučić, i Erdogan je samo slatkorječiv kada je u pitanju odnos prema Bosni, kao što je Vučić zlatoust prem EU kada je u pitanju integritet Bosne.
Erdogan investira u Srbiji, a B. Izetbegović mu otpisuje Bosnu u amanet kao da mu je ocevina ili Sebijin miraz. Mustafa Cerić, koji je svojevremeno izjavljivao kako nam je ‘Turska mati’ – u svom otvorenom pismu kritizira Erdogana zbog investiranja u Srbiji. Kritikuje tursku politiku koja je preko “Tike” investirala tolike pare u obnovu džamija, ali ne i u privredu. I sam Cerić je na taj način učestvovao u amnestiji urbicida u Bosni. I Cwrić i Erdogan, kao i B. Izetbegović, a i mnogi drugi – priznaju stanje na terenu posignuto genocidom i RS kao neupitnu, što je također neigiranje genocida.
Inače, iako kuka na Tursku kao okupatora, Srbija je vijekovima bila najposlušniji i najpouzdaniji vazal Porte, a njihove čete su bile presudne u nekim turskim pobjedama nad krstašima, kao što je ona velika kod Nikopolja, nekoliko godina poslije Kosovskog boja, od koje se zapadni saveznici nisu dugo oporavili i koja je otvorila put turskim osvajanjima u Europi i učvrstila savezništvo Srbije i Turske.
Dobri tursko-srbijanski odnosi su istorijska činjenica. Kada je Turska početkom devetnaestog stoljeća izgubila rat protiv Rusije, morala joj je činiti ustupke, a neke od njih i na čengrizanje Srbije. Tako je Porta na nagovor Rusije halalila Srbiji sedam nahija (sela) na desnoj obali Drine koje su Bošnjaci smatrali svojim legalno stečenim posjedima. Tu izdaju Bošnjaci nisu mogli oprostiti Turskoj. Husein-kapetan Gradaščević podigao je bunu. Baš onako kako se danas hvali sa trgovinskim ugovorom o isporuci Turskoj pet hiljada tona mesa, tako je Obrenovićeva Srbija pomogla tursku vojsku u odsudnoj bici sa pobunjenim Bošnjaima koju su Bosnjaci izgubili na Kosovu. Tada je Srbija turskoj ordiji isporučila tri hijade volova.
Turska je izdala Bosnu i na Berlinskom kongresu suglasivši se da je okupira Austro-ugraska monarhja.
Poslije gušenja Gradaščevićeve pobune za autonomiju Bosne , Porta je u Bosnu poslala zloglasnog Omer-pašu Latasa koji je posjekao sve što je od inteligencije vrijedjelo u Bosni, a pri tom je i doboro opljačkao. Od tada se Bosna nije podigla u duhovnom smislu, a njeni vlastodršci poput vladajuće dinastije Izetbegovića bi da nas Turci ponovo poklope jer im je Alja Izetbegović ostavio Bosnu u amanet.
Velika većina Bošnjaka je nekritički zapristala za Erdoganom: novi turkolozi zanemaruju činjenicu da je on diktator i da nije bosanski prijatelj već srpski i ruski, a upitno je koliko mu je drag i Bakir Izetbegović koji nas, zajedno sa Cerićem, isporučuje u turski vazaluk i ropstvo.
Poslije sastanka sa Vučićem, Erdogan je pozvao hitno B. Izetbegoviča na raport te mu kao strogi učitelj prvačiću naredio šta će i kako raditi. Umislivši sebi da nam je Turska mati – kako nam je lagao Cerić – a da nam je Erdogan otac kao njemu, Bakiru, Erdogan biće vidi Bosnu kao dio Turske, te smatra da bosanski millet mora biti pokoran njemu. Tražio je od Bakira da ublaži retoriku prema RS i priprijetio da nema ukidanja RS. Vrlo znakovito, zar ne? Pa Bakir Izetbegović je zadnja osoba na svijetu koja bi ukinula RS.
Da li je  B. Izetbegović  sabotirao obnavljanje procesa na Svjetskom sudu pravde protiv Srbije za genocid u Bosni sam, ili ga je na tu sabotažu pravde nagovorio “babo” Erdogan?
Velika je vjerovatnoca da su domaći turkolozi na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, izvršili najveću pravnu prevaru i sabotažu u našoj povjesti pa, da bi sačuvali svoje veze i prijateljstvo sa Turskom, poslušali Erdogana u uništenju mogućnosti sudskog dokazivanja umješanosti Srbije u genocid u Bosni. Time su vrata suradnji dviju drzava povjesno odgovornih za genocid, sada – kao i kroz povijest – širom otvorena. A ceh će platiti Bosna i Bošnjaci, ne dozovu li se pameti!
Alija Izetbegović nije ni u snu smio izjaviti da Bosnu ostavlja Turskoj u amanet, niti njegov sin podsjetiti nas na to  za svaku drzavu pravno i politicki, krajnje neprihvatljivo zavještanje i nas i naše države našim dušmanima.
I iz te nedopustive izjave, Srbija će izvući korist, a nama je šteta od Turske, Turaka i naših turkologa već stoljećima na grbači. U svojoj prljavoj politickoj igri u kojoj zeli istisnuti NATO i EU iz nase zemlje, Turska je zasigurno pristala na podjelu ‘tala’ (‘interesnih sfera’) sa Rusijom koja je vec ‘okupirala’ manji entitet, a sto Turskoj nece smetati jer će veći entitet pasti pod njenu ‘kontrolu’, izbacujuci tako NATO i EU iz ‘igre’.
To bi značlo trajnu podjelu zemlje, a na duže staze i njen nestanak. Vjetrovi ‘vojne neutralnosti’ iz ‘ruske kuhinje’ preko ‘turskog čadora’ razapetog i neki dan u Srbiji, već su ekspresno zapuhali manjim entitetom u kojem se o tome ‘glasalo’ po hitnom postupku. Ako se u ovu jednačinu doda i činjenica da je, nakon nedavne turske posjete Srbiji, Bakir Izetbegovic bio hitno pozvan kod Edrogana na ‘instrukcije’ razloga za brigu imamo zaista na pretek. Može se i pretpostaviti da su te instrukcije bile o tome kako ‘Srbe niko ne sme da dira,‘ pa je za očekivati da se iz naftalina opet izvuče ona proslogodišnja poruka reisa Kavazovića o ‘historijskom pomirenju Bosnjaka i Srba’ koja je kao ideja tada doživjela javni linč.
Umjesto da oštro osude nedopustive izjave Bakira Izetbegovića o tome da je njegov otac Alija zavještao Bosnu Turcima i odlučno se suprostave Erdoganu u miješanju u unutrašnje poslove naše države, SDA zavjernički šuti, pa Bosnu brani Dragan Mektić, SDS-ov ministar unutrašnjih poslova u Vijeću ministara BiH.  Naravno, Mektić se ne osvrće na lekciju koju je Erdogan očitao B. Izetbegoviću o čuvanju genocidne RS. A i što bi! Ta nije li i on ratovao za RS!
Porucujemo Bakiru Izetbegoviču; nismo mi Munira Subašić, Jasmin Mešković i njima slični uhljebi u takozvanim nevladinim udruzenjima kojima manipulira SDA, pa da iziđemo na ulice i slavimo neuspjeli puč na Erdogana, ili se – poput Munire Subašić i njoj sličnih – okupimo na noćno bdijenje na Baščaršiji kao znak podrške diktatoru Erdoganu i njegovoj “demokraiji!”
Ko imalo drži do sebe, kome je stalo do države Bosne, ne mora izlaziti ni na kakav miting protiv Bakira i Tajipa. Dovoljno će biti da na naredinim izborima skine sa vlasti SDA i Izetbegovića dinastiju, te tako otvori put ka ostvarenju naših prava na Repubiku Bosnu i Hercegovinu. Tada će i Erdogan i Vučić, i Putin i Dodik morati dići ruke od nas i naše države. Naša sudbina je u našim rukama!

Intervju podgoričkoj POBJEDI – Srđan Šušnica: BOSNA I HEREGOVINA JE TALAC REPUBLIKE SRPSKE, A PREKO REPUBLIKE SRPSKE TALAC – I SRBIJE

Piše: Tamara Nikčević

Glavni ruski ili Putinov igrač na Balkanu nije Dodik, već Republika Srpska. Jer Dodik je, kao i Nikola Gruevski u Makedoniji, samo konvertit od prozapadne ka proruskoj orijentaciji; političar koji sutra može i da ode. Šta ostaje? Republika Srpska. Dokle god postoji, Republika Srpska će, kao entitet nastao velikodržavnom politikom i pravom sile, biti ruska poluga moći na Balkanu. I to je omiljena ruska kombinacija u vođenju etno-imperijalne politike. Uostalom, pogledajte sve slične proruske tvorevine u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji… Upravo odsustvo državničke, vanjskopolitičke, međunarodne odgovornosti entitetskog režima ovaj entitet-presedan – mislim na Republiku Srpsku – čini otpornim na međunarodno pravo i na klasične mjere pritiska koje djeluju prema punopravnim članicama UN-a. Zato kažem da je Republika Srpska, a ne Dodik, remetilac čijem se režimu, ko god da je sutra na njegovom čelu, ukraj ne može stati pravnim i institucionalnim sredstvima, već isključivo silom od koje svi u Evropi zaziru. Rusija to zna i koristi tako što od Republike Srpske i velikosrpskog nacionalizma pravi svoju ekonomsku, vojno-bezbjednosnu i vanjskopolitičku platformu. Čak platformu sa koje može destabilizirati Srbiju kad god to poželi. Što, uostalom, i čini.
“Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili u NOB: deda Đuro, zajedno sa četvoro svoje braće, u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci, u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima, a prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali… Ja sam ponosni unuk partizana”, napisao je Srđan Šušnica, sociolog, pravnik i politički analitičar iz Banjaluke. U autorskim tekstovima i intervjuima Šušnica pokušava da objasni zašto se srpske političke elite nikada nijesu odrekle Velike Srbije i zbog čega “pansrpski nacionalizam” već tri decenije zasipa region političkim proglasima sličnim nedavno najavljenoj Deklaraciji o opstanku srpskog naroda, koju su pojedini beogradski intelektualci nazvali Memorandumom 2.

“Deklaracija o očuvanju srpskog naroda zaista podsjeća na Memorandum SANU iz 1986, prije svega po viktimizirajućem tonu sadržanom u samom njenom nazivu”, kaže Šušnica. “Ovaj dokument najavljen je usred medijskih spinovanja bulumente Aleksandra Vučića i Milorada Dodika o tobožnjoj ugroženosti Srba u regionu, naročito Srba u Crnoj Gori, u Bosni i u Hrvatskoj. Srbi se, dakle, žele prikazati mučenicima, vječnim žrtvama i gubitnicima”.

POBJEDA: Zašto?

ŠUŠNICA: Kako bi se opravdala prisutnost i zadiranje srpske velikodržavne politike duboko u suverenost, pa i teritorijalni integritet susjednih država. Ova perfidna igra Dodikovog i Vučićevog režima Srbe, nažalost, ponovo gura u konflikt sa komšijama, istovremeno stvarajući privid da svi Srbi zaista žive u fluidnom političko-deklarativnom, vjersko-teritorijalnom, identitarno-memorijskom okviru kojeg više ne ocrtavaju čvrste međunarodne granice, SFRJ ili rovovi i minska polja po Hrvatskoj i Bosni.

Ako bi se odrekla takve politike, Srbija bi izgubila poziciju matične države svih Srba u regionu, kojom nasilno čupa Srbe iz njihovih domovina i autentičnih istorija u kojima vjekovima žive. Pored toga, insistiranjem na ovakvoj politici novi-stari politički akteri pansrpskog nacionalizma žele da opravdaju političku agresiju na autonomnost svojih pokrajina, na nezavisnost Crne Gore, te teritorijalnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu. Toga se ne mogu odreći, jer bi se tako odrekli svega što su stekli osvajačkim ratovima i genocidima počinjenim u ime stvaranja ekskluzivno srpskog lebensrauma. To se nasljeđe želi legitmizirati, normirati i produbiti deklaracijama, sporazumima i zakonima. Najdublji nivo ovoga o čemu govorim tiče se prirode, sadržaja i ideoloških izvora “srpskog nacionalnog ili narodnog identiteta”.

POBJEDA: Što je sadržaj tog identiteta?

ŠUŠNICA: Sadržaj i forma kojima je taj identitet konstruisan, naročito krajem 19, početkom i krajem 20. vijeka, duboko je iracionalan, duboko konfliktan i negatorski prema drugim etnografijama, čak i pravoslavnim, te posvađan sa svijetom oko sebe i objektivnom istorijom. Nažalost, nije jedini takav na Balkanu.

POBJEDA: Ako Srbija, kako kažete, nastavlja da produbljuje konflikte na Balkanu, a Brisel tvrdi da je Srbija “faktor mira i stabilnosti”…

ŠUŠNICA: Čekajte, čekajte! Brisel Srbiju na taj način ocjenjuje sve dok Vučićev režim ispunjava očekivanja EU i Vašingtona o “normalizaciji odnosa sa Kosovom”, što je eufemizam za de facto priznavanje državnosti i nezavisnosti Kosova. Riječ je, dakle, o podilaženju Srbiji kako bi ona što prije ušla u evroatlantske integracije, kojih, naravno, nema bez popunjenog upitnika o dužini granice, o površini i broju stanovnika države kandidata. I to bez Kosova, razumije se. Bojim se, međutim, da iza “normalizacije odnosa” o kojoj govorim ne stoji istinska katarza srpskog društva i priznavanje političke odgovornosti Srbije za agresiju, teror i zločine na Kosovu, u Bosni i u Hrvatskoj.

POBJEDA: Nego?

ŠUŠNICA: Nego novo oživljavanje velikosrpskog nacionalizma iz devedesetih. Zato i ne vjerujem da će navedena ocjena Brisela dugo držati vodu. Sa druge strane, jasno je da Vučić radi sve kako bi pažnju javnosti u Srbiji skrenuo ne samo sa svoje politike pristajanja na kosovsku nezavisnost, nego i sa vanjske politike koja Srbiju, htjela-nehtjela, udaljavajući je od Rusije, sve više približava EU i NATO. Vučićeva priča o ruskom oružju i vojnim vježbama sa Rusima, baš kao i najavljena nova pansrpska Deklaracija, samo su pokušaji da pred Srbima kompenzira i zamagli međunarodno-pravne efekte vanjske politike koju vodi.

POBJEDA: Vama je jasno kakvu vanjsku politiku Srbija vodi? Kako do te mjere rusifikovano društvo uopšte može ići u pravcu EU i NATO?

ŠUŠNICA: Tačno je – Vučić ka vani normalizuje odnose sa susjedima i približava se Evropi, dok ka unutra populistički uzgaja novi pansrpski nacionalizam, religiozni neokonzervatizam i rusofiliju. Građane svjesno okreće od koncepta liberalne demokratije, poštovanja slobode medija i ljudskih prava, praveći nekakav novi guslarski postkosovski ciklus. Politika “i Rusija i Zapad” dugoročno nema perspektivu, jer od Srbije pravi zvjerinjak isfrustriranih i pesimističnih nacionalista, rusofila, vjerskih fundamentalista i građana preplašenih Zapadom i zapadnim vrijednostima. Ipak, po mom sudu, najveća opasnost po Srbiju je Republika Srpska, preko koje Rusija i Srbiju i dijelove njenog političkog i društvenog aparatusa može uvući u nove avanture. Uostalom, to se već dešava.

POBJEDA: Što se dešava?

ŠUŠNICA: Vidjeli ste da Vučić po Bosni i Hercegovini otvara autoputeve, baš kao da je BiH u Srbiji. Istovremeno, Dodik najavljuje ujedinjenje Srbije i Republike Srpske, što kreira alternativnu stvarnost, fikciju u kojoj građani žive. Ko garantuje da sutra ti isti građani neće pomisliti da imaju pravo tu alternativnu realnost pretvoriti u politički program i akciju na terenu?

POBJEDA: Znači li to da je Milorad Dodik zaista “glavni Putinov igrač na Balkanu”?

ŠUŠNICA: Glavni ruski ili Putinov igrač na Balkanu nije Dodik, već Republika Srpska. Jer Dodik je, kao i Nikola Gruevski u Makedoniji, samo konvertit od prozapadne ka proruskoj orijentaciji; političar koji sutra može i da ode. Šta ostaje? Republika Srpska. Dokle god postoji, Republika Srpska će, kao entitet nastao velikodržavnom politikom i pravom sile, biti ruska poluga moći na Balkanu. I to je omiljena ruska kombinacija u vođenju etno-imperijalne politike. Uostalom, pogledajte sve slične proruske tvorevine u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji… Upravo odsustvo državničke, vanjskopolitičke, međunarodne odgovornosti entitetskog režima ovaj entitet-presedan – mislim na Republiku Srpsku – čini otpornim na međunarodno pravo i na klasične mjere pritiska koje djeluju prema punopravnim članicama UN-a. Zato kažem da je Republika Srpska, a ne Dodik, remetilac čijem se režimu, ko god da je sutra na njegovom čelu, ukraj ne može stati pravnim i institucionalnim sredstvima, već isključivo silom od koje svi u Evropi zaziru. Rusija to zna i koristi tako što od Republike Srpske i velikosrpskog nacionalizma pravi svoju ekonomsku, vojno-bezbjednosnu i vanjskopolitičku platformu. Čak platformu sa koje može destabilizirati Srbiju kad god to poželi. Što, uostalom, i čini.

POBJEDA: Može li se Srbija tome suprotstaviti?

ŠUŠNICA: Već smo spominjali rusifikaciju srpskog društva, za koju je najodgovorniji tandem Nikolić-Vučić. Obojica imaju nekritičan, podanički, pa i kvislinški odnos prema Putinovom režimu. Činjenica je da Vučić želi da rusifikacija o kojoj govorimo ostane unutar granica Srbije, da služi samo za unutrašnje ideološko-političke potrebe, ali i da nekako bude bez uticaja na vanjsku politiku, na međunarodno-pravne obaveze i regionalnu poziciju Srbije. Što je, naravno, nemoguće. Naime, takva se politika Vučiću neminovno vraća kao bumerang u vidu rusifikacije i srpskog društva i pansrpskog nacionalizma.

Bojim se da se i Srbija i Republika Srpska, nažalost, polako pretvaraju u ruske evroazijske banana-države, čija rukovodstva, sve i da imaju volju da se odupru ruskom uticaju i mekoj moći, to više ne mogu kontrolisati. Tim prije što je Srbija svoje stanovništvo, crkvu i nacionalnu ideologiju prepustila ruskoj mekoj moći. Srećom, to se Crnoj Gori nije dogodilo.

POBJEDA: Malo je falilo…

ŠUŠNICA: Tako je. Iako je opasnost izbjegnuta, zapamtite: Rusija nikada neće dići ruke od Crne Gore i Balkana! Pritom, Moskva Balkanu neprekidno poručuje da je isključivo divljački, ultradesničarski autokratizam moguć i poželjan među njenim budućim liderima. Patuljasti balkanski nacionalizmi kao stvoreni su za ruske banana-državice.

POBJEDA: Kada već pominjete ruski model lidera, je li vas iznenadilo to što su samo Milorad Dodik i Aleksandar Vučić primili i podržali šefa Demokratskog fronta Andriju Mandića, nakon što je on u Podgorici optužen da je oktobra 2016. učestvovao u pokušaju terorizma?

ŠUŠNICA: Sretan je onaj koji je tim gestom iznenađen. Doduše, začudilo me je da je Vučić Dodiku dozvolio da ga pretekne i nadvisi u toj podršci, što bi moglo značiti da Vučić igra duplu igru, odnosno da je Dodik “iskreniji” i “lojalniji” velikosrpskim idealima. Sve ovo je posljedica činjenice da Republika Srpska, kao srbijanski trabant, u nekoj budućoj trgovini može ali i ne mora postojati. Naravno, uz određenu političku cijenu.

POBJEDA: Po cijenu sukoba ili…? Plašite li se novih sukoba na Balkanu?

ŠUŠNICA: Da, plašim se. Onaj ko kaže da Evropa ili Zapad neće dozvoliti nove sukobe u dubokoj je zabludi. Evropski konzervativci, ali i široki slojevi građana i političara, ćutaće na fašizam, na rasizam, pa i na nasilje sve dok ne bude kasno i dok to ne bude opšteprihvaćena ideologija i praksa. Danas se kleronacionalni fašizam normalizuje i na obodu Evrope, koja je, iako je devedesetih bila daleko humanije mjesto, i tada, gotovo u svom dvorištu, dozvolila genocid nad muslimanima. Zašto i sada ne bi dozvolila neki kraći hibridni rat niskog inteziteta, sa nekih do 200 poginulih, daljinski podržan od Rusije, a u kojem bi, recimo, Republika Srpska postala neko novo poluosamostaljeno i nepriznato Pridnjestrovje? Ukoliko politička konstrukcija dejtonske BiH ostane ovakva kakva je, ovo o čemu govorim moglo bi se ostvariti u bliskoj budućnosti.

POBJEDA: Vlada Srbije dala je 3,4 miliona eura za izgradnju Srpske kuće u Podgorici. Budući da Srbija u Crnoj Gori već ima i svoju ambasadu i svoj konzulat, kakva je uopšte svrha Srpske kuće?

ŠUŠNICA: Ruske i srpske vanjskopolitičke poluge i alati meke moći identične su u postkomunističkoj eri. Govorim o etno-teritorijalnoj ekskluzivnosti i zajednici preko koje se destabiliziraju i kontrolišu politički i ekonomski razvoj susjedne države. Bosna i Hercegovina je u tom smislu talac Republike Srpske, a preko Republike Srpske – i talac Srbije. U Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji ne postoje etno-teritorijalni entiteti, već neteritorijalna funkcionalna vijeća koja prate unutrašnju administrativnu i izbornu organizaciju tih država. Zato se instaliraju mehanizmi meke moći poput Srpske kuće u Podgorici, koju bih uporedio ne sa ruskim humanitarnim centrom u Nišu, već sa ruskim kulturnim centrima na Balkanu.

POBJEDA: Koliko ste imali godina kada je počeo rat u Bosni? Sa čim ste se sve suočavali?

ŠUŠNICA: Jedva petnaest. Bilo je to vrijeme nestajanja ljudi, prijatelja iz razreda, raje iz komšiluka. Iz naših života ti su ljudi nestajali kao izmaglica, kao da nikada nisu ni postojali. I to samo zato što su nesrbi. Ono što sam čitao u “Dnevniku Ane Frank”, tih sam godina gledao oko sebe. Čovjek brzo shvati i nekako se navikne na to da su njegove komšije nesrbi pod stalnim progonom i u strahu, znate… Kao porodica, pokušali smo se solidarisati koliko smo mogli.

POBJEDA: Kako?

ŠUŠNICA: Sakrivate ih u svom stanu, iza ormara; dajete im zdravstvene knjižice, školske iskaznice da mogu otići kod doktora i slobodnije se kretati gradom. Zajedno spremate hranu, ogrev i objedujete. Uzbunjujete ih čim vidite da dolazi vojna policija ili po zlu čuveni banjalučki “crveni kombi”, koji je krstario gradom i privodio građane. Gledate kako ljude izvlače iz stanova, trpaju u crvene kombije i odvoze. Ako ste nesrbin i niste se javili na mobilizaciju, mlate vas i obavezno odvoze u Mali logor ili u policijsku stanicu…

U centru grada i po naseljima susrećete se sa hordama srpskih mladića koji traže Muslimane i Hrvate da ih biju. Kako bi utvrdili šta ste, zaustavljaju vas i pitaju da se prekrstite, kako vam se zovu roditelji; ili vas skidaju i gledaju da li ste osunećeni. Na početku Gospodske ulice u ljeto 1992. dobili smo batine jer se nismo znali prekrstiti. Nekoliko puta sam bio svjedok takvih premlaćivanja i odvoženja. Prijatelji koji vam vjeruju, pričaju još strašnija svjedočanstva…

Na banjalučkoj pijaci gledate kako se prodaju nepregledne livade posuđa, namještaja, bijele tehnike, odjeće. Saznajete da je to sve iz opljačkanih i očišćenih muslimanskih i katoličkih kuća i sela Prijedora. Smrznete se. Prijatelji vam više ne žive na istim adresama, skrivaju se po drugim naseljima gdje ih neće prepoznati. Humanitarci su za takve izbjeglice imali poseban naziv – floteri.

POBJEDA: Šta to znači?

ŠUŠNICA: Tu su, a izbjegli su. Ni na nebu ni na zemlji. Nigdje. Duhovi. Kako tada, tako i sad. Srpski nacionalizam ukrao nam je i živote, ali i sjećanja na te živote… Nesrbe su otpuštali sa posla, izbacivali iz stanova. Komšija, stariji čovjek iz susjedne zgrade u Boriku, sa trećeg sprata bacio je svoje stvari na poljanu ispod. Ubrzo je sišao i kupio ih u vreću. Pomogao sam mu da to skupi. Plakao je i smijao se u isto vrijeme. Kaže – sretan je što ga nisu bacili kroz prozor. Upali su mu u stan i rekli mu da ima pola sata da izađe. I da bude sretan jer oni od ”njegovih” nisu dobili ni toliko. U tome svemu pokušavate da živite kao srednjoškolac, praktično dijete…

POBJEDA: Kako?!

ŠUŠNICA: Družite se, po stanovima organizujete žurke, želite normalno hodati i živjeti u svom gradu. Bilo je i pregršt komičnih situacija, drugačije se ne bi preživjelo.

Na samom početku rata 1992. ubijen je moj otac. Bio je policijski inspektor, kajakaški trener. Znalo ga je pola grada. Ubili su ga pripadnici jedinice državne bezbjednosti RSK – “Crvene beretke”, i to uz pomoć lokalnog ogranka Crvenih beretki, tzv. Srpskih odbrambenih snaga.

Tatin kolega je 1993. godine uspio uhapsiti ubice i ispitati ih. Sve su priznali, čak i to ko im je naložio i ko ih je organizovao. Istraga je dokazala da su organizatori i nalogodavci tog ubistva tadašnji komadant SOS-a, današnji potpredsjednik Narodne skupštine RS i lider proruske ultradesničarske partije “Ujedinjena Srpska” Nenad Stevandić, te ratni profiter i biznismen, osnivač Srpske radikalne stranke Pantelija Damjanović i još nekoliko nižerangiranih SOS-ovaca. Skoro svi su danas u Banjaluci, nikada osuđeni i kažnjeni ni za taj, ni za druge ratne zločine.

POBJEDA: Zašto su Vam ubili oca?

ŠUŠNICA: Da bi to ubistvo podmetnuli banjalučkim Muslimanima i Hrvatima, kako bi ih kriminalizovali i dehumanizirali, ali i kako bi se stvorilo nepovjerenje Srba prema njima. Izabran je i prigodan datum – 10. april, dan NDH… Sutradan je banjalučki Glas objavio tekst kojim se za taj zločin direktno optužuju Muslimani i Hrvati. Više razloga je bilo da izaberu baš mog oca. Prvo, znalo ga je pola grada, kažu da su ga svi poštovali, pa se očekivalo da će njegovo ubistvo dobro odjeknuti. Drugo, nije prihvatio srpski nacionalizam, ostao je Jugosloven i komunista, zbog čega su ga smatrali “nepravim”, lošim Srbinom.

Pojedini prijatelji pokušali su ga prevući na tu stranu, ali se nije dao vagnuti ni za jotu, baš kao ni baka i deda. Treće, kao dugogodišnji inspektor ušao je u trag prvim ratnim profiterstvima i krijumčarenjima oružja, droge i nafte, koja su krenula 1991. i 1992. Neki očevi poznanici, za koje će se ispostaviti da su učestvovali u njegovom ubistvu, upozoravali su ga da ne čačka krijumčarenje oružja, za koje se tada sumnjičilo Panteliju Damjanovića, Stevandića i njihove kriminalne krugove, te Župljanina i vrh policije. Spojili su “ugodno sa korisnim” i… Ubili mi oca.

Pravi progon nesrba u Banjoj Luci počeo je neposredno prije očevog ubistva, ali se intezivirao i poprimio karakter organizovane kampanje terora i etničkog čišćenja tek nakon toga. Banja Luka je postala veliki logor za nesrbe. Doduše, ona je i danas logor za sve one koji drugačije misle ili žele drugačije društvo.

POBJEDA: Kako se čovjek uopšte izliječi od tih rana? Izliječi li se ikad?

ŠUŠNICA: Ne znam šta da vam kažem. Što te ne ubije očeliči te… Valjda… Traume ostaju i svakako vas formiraju. Važno je sačuvati se mržnje, ne prihvatiti podjele među ljudima po naciji, po boji kože ili vjeri… Mnogi će reći da su moji stavovi “hejterski prema Srbima”, da “mrzim srpski narod” zbog porodične sudbine. Međutim, moj život, rad i prijateljstva u rodnoj Banjoj Luci ne uklapaju se u takav kliše. Živim, radim, sarađujem, prijateljujem sa svima. Ne zazirem ni od koga. Moralna dužnost mi nalaže da promišljam katarzično, da raskrstim sa sociopatijama društva u kojem živim, da počistim ispred svojih vrata. Što ne znači da ne smijem govoriti o drugim nacionalizmima, naprotiv: upravo mi moja katarza otvara dodatni prostor za kritiku.

(Pobjeda)

SAKRIVENA PROŠLOST, TMURNA SVAKODNEVICA I BUDUĆNOST BEZ NADE  

  • SAKRIVENA PROŠLOST, TMURNA SVAKODNEVICA I BUDUĆNOST BEZ NADE

    „Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.“ 

    Mustafa-aga Kizlar-aga, uteeljtilej Varcar Vakufa – novije Mrkonjić-Grada, Vakufnama, (Zskladnica)

    Kompletna Vakufnama Mustafa-age, utemeljitelja našega grada je na linku:

    https://ihalilovic.wordpress.com/2013/08/09/vakufnama-carskog-kizlarage-mustafe-sina-mehmed-begova-prvo-je-tlo-koje-je-dotakla-moja-koza/

    Nedavno mi je Irhan Šehović predložio da kliknem ono “Sviđa mi se”  (like) na tek pokrenutoj Facebook stranici “Mrkonjić-Grad u prošlosti.” Pomislio sam kako je lijepo i dobro što postoji interes za prošlošću našega grada. Scijeneći da mi Irhan ne bi preporučio nešto što ne valja. Kako imam posla na internetu i preko glave, nisam odmah kliknuo “like” nego sam samo pogledao ono što je svakome ko nije član dostupno.  Neki postovi i komentari su me zaintrigirali, pa sam  kliknuo  na “like” što je automatski značilo kako imam pristup svim sadržajima, kao i mogućnost objavljivanja i komentiranja na toj stranici.

    Ali kada sam htio oglasiti – ni makac. Po svoj prilici sam blokiran u startu grubim faulom, što za me nije nikakvo iznenađenje. Mene su blokirali i mnogi prije, recimo muslimanski “Preporod”, “Oslobođenje,” “Avaz,” “Bošnjaci.net.” zatim “Džemat Mrkonjić'Grad (sic!) Razlog – iznošenje istine koju niko nije mogao osporiti, pa su zato osporili mene. Kad ne mereš ništa činjenicama, udri na onog ko ih iznosi, popljuj ga, laži na njega, etiketiraj mu da je ustaša ili četnik, balija, onaj ko kvari međunacionalne odnose sa susjedima i komšijama. Zabrane mi pravo na mišljenje. Tako za mene nije iznenađenje da me je, i prije nego sam i slovo napisao, u startu blokrao neko ko stoji iza stranice “Mrkonjić-Grad kroz prošlost,” ali to je neprihvatljivo. Zabranjeno mi je postiranje i komentiranje, ali moje fotografije su dobro došle. I to je nešto! Nije me moguće skroz izbrisati! Čak neki W. Vladimir insinuira kako ja stojim iza stranice, što adminima može biti dobra reklama, zar ne! 

    IMG_6385Strah od istine anonimca ili grupe koji su pokrenuli tu stranicu, jači je od njihove želje za istinom, pogotovo o prošlosti o kojoj je biva riječ. Isto se ili crnje odnosi na mnoge komentatore, “hude sijede neznalice,” kukavelj i klimoglavce. Stoga, scijenim, niti je namjera pokretača skroz iskrena, niti mnogih koji su nekritički zapristali za tim anonimcem ili grupom istih. Meni nije mjesto u tom društvu, ali o tome odlučujem ja, a ne neko ko me u startu stranice blokira. Blokada ne znači da ću šutjeti na podvale koje se pojavljuju bilo gdje, pa i na toj stranici. Ne otimam se za prisustvo na toj stranici, ali se bunim prtiv uskraćivanja prava na javno iznošenje moga mišljenja!  Smatram se osobom koja je ponešto spoznala o prošlosti moga rodnog grada na osnovu povjesnih činjenica, ali i o sadašnjosti, o ljudima… Internet je dostupan svakom, a u njemu se zrcali svako ko ga koristi. Da sam bio na toj stranici, pa nešto uradio kako ne treba, pa hajde – neka me zabrane, ali nisam ni nosa promilo, a ono – blok!

    Budući kako mi je zabranjen pristup toj stranici u cijelosti, zaključujem da je ona ustvari koncipirana tako da se ne talasa istinom, da se ne kopa suviše duboko i detaljno u prošlost, da nisu poželjne objave koje sadrže istinu koja bi „nas mogla posvađati sa komšijama i bataliti međunacionalne odnose (sic) kao da su oni savršeni,“ pogotovo ako tu istinu iznosi neko poput mene. Sve je uvijeno u poruku – kako kreator(i) ne žele od stranice praviti forum niti mogu bdjeti dan noć (sic!). (Pa što ste je onda osnivali?) 

    Moje je čvrsto ubjeđenje kako Istina ne smije kvariti nikakve, a pogotovo međunacionalne odnose – nego te odnose popravljati. To “kvariti” je kukavičje jaje koje se meni često podmeće, čak i na sudu kada prijavim nekoga da me godinama napada i prijeti ubojstvom. Njegova obrana zasnovana je na bezobraznoj laži – biva  “Halilović kvari međunacionalne odnose i njemu treba zabranti dolazak u grad” i “On nema šta tražiti u sto posto srpskom gradu!” (Eh, kako je postao “srpski” to je baška priča, Ružna. Skroz. (Dimitrije Jaslar, pred sudijom Safetom Šljivom u sudnici Općinskog suda u Mrkonjić-Gradu…) Naravno, treba mi zabraniti i pravo glasa na internetu, ako je ikako moguće, kad već nisam stradao od četnika i ustaša, a  Boga mi i “mojih!” 

    Stara je biblijska (sic!) kako nas samo istina može izliječiti.

    Sudeći po onome što sam mogao vidjeti na spomenutoj stranici, istina je ponekad iznesena u cijelosti i u dobroj namjeri, ponekad i fragmentarno, decenijama kasno, ali bolje ikad nego nikad! Lijepo zvuče deklarativna izjašnjavanja i osude svakog zločina, to je hrabro i to teba pozdraviti. Treba pozdraviti i tekst o Oborcima, ali uz ogradu kako se tamo ne spominju oni koji su mobilizirali te građane na kuluk a koji su kao nagradu fasovali rafale. 

    Objavljene fotografije nisu retuširane, ali legende ispod njih – jesu, autocenzurirane, u najmanju ruku. Ni oni koji komentiraju – ne kopaju duboko. Tako je istina ponajčešće duboko zapretana, pa preovladava nekritičnost i površnost, piše se linijom nezamjeranja. Razumijem i to teško je probijati led u okolini kojoj je drža laž od istine, a zločin junaštvo. Razumijem, ali ne odobravam. 

    Naziv grupe je morao biti “Prošlost Varcar Vakufa/Mrkonjić-Grada.” Zašto? Zato što nije ni počela, niti prestala istorija sa oktroiranom promjenom naziva gradu…

    Najbolji odgovor dao je naš dični sugrađanin književnik Ivan Lovrenović:

    ivanU kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

    https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/215/kraj.shtml

    Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada, citat: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog,” pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.” Kraj navoda

    ivanLovrenović nastavlja“S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.“

    To „bezobrazno“ odnosi se na mnogo čega u gradu koji nikad nije ljepše izgledao kao danas, ali nikad nije više ličio na palanku. U globalu, a čast izuzecima, preovladava palanački način razmišljanja. Pri tome ne mislim samo na Srbe, nego i na one koji ništa nisu naučili ni na vlastitoj tragediji, a kamo li tuđoj.  Možda im se i posrećilo baš zbog toga, daleko od svoga grada… 

    Osnova  srpske propagande, koja nema nikakvog uporišta u povijesti niti znanosti je kako je utemeljitelj modernog grada – vakufa na mjestu gdje on danas leži – bio Srbin, ali da je najstariji objekat u gradu kojeg je podigao, a srpski barbari srušili – Mustafa-agina (Kizlar-agina) džamija okupatorski spomenik. Stoga je sevap srušiti ga, oteti čak i mezar uz džamiju, zatrti svaki trag drugog i drugačijeg, kako muslimana, tako i katolika paljenjem i njihove bogomolje, te brojnim zločinima, pa ustvrditi kako je grad danas sto posto srpski. Ona građevina na Kolobari pod kupolom koja propada jer nema para za amnestiju barbarizma, stoji kao spomenik ne tako daleke prošlosti koje se očito mnogi ne stide, da pače ponose se.

    Kako god je u zatiranju starog naziva grada prevagnuo muslimanski glas u tadašnjem gradskom vodstvu, tako su SDA i HDZ udarnički doprinijeli činjenici da je grad danas zaista srpski. Nakon svega što su predeverali za vrijeme srpske četničke okupacije i aparthejda, a potom i ustaške okupacije, SDA je raselila većinu muslimana, a Tuđman se pobrinuo katolike rastaviti s njihovim rodnim gradom i rasuti ih po svojim bespućima. Izmanipulirani građani Bošnjaci i Hrvati digli su ruke od svoga grada. Nisu sami. Od toga grada bez perspektive i nade dižu ruke i Srbi u sve masovnijem broju. Ne živi se od svadbenog salona u opustjelom krugu “Manjače” niti od laži i lažnih obećanja, mita…

    Više o Mustafa-aginom Vakufu klikom na ovaj link:

    https://ihalilovic.wordpress.com/hududnama-ciftluka-kizlarage-mustafe-iz-1591-godine-na-kojem-je-osnovan-varcar-vakuf/

    Posrbljavanje grada čini se na svaki mogući način, a jedan od vidova je i preimenovanje gradskih ulica.

    I time se pokušava zatrti svako povijesno sjećanje na druge i drugačije koji su ovaj grad, zajedno sa svojim starograđanima pravoslavcima činili grad gradom kojim smo se nekada dičili. Kako je neko na Facebook grupi “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” spomenuo i taj problem, evo o tome malo više.

    Književnik Ranko Risojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije i u Mrkonjić-Gradu.

    ranko

    Ranko Risojević: “ Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četničkog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

    Opširnije na tu temu u našem gradu udarcem na link:

    https://ihalilovic.wordpress.com/2016/06/18/peticija-grupe-gradana-mrkonjic-grada-varcar-vakufa-za-promjenu-naziva-ulica-u-mrkonjic-gradu/

    Na Peticiju – zahtjev za preimenovanje samo nekih ulica u gradu, niko od nadležnih nije ni prstom mrdnuo. Peticija je preporučenom poštom poslana u februaru 2010. iz Windsora u Canadi na adrese u Skupštini općine Mrkonjić-Grad, ali u protokolu primljene pošte ne postoji trag da je stigla! U ljeto iste godine osobno sam odnio kopiju Peticije i predao u Prijemnoj kancelariji u SO-e u starom Domu kulture, za što imam potvrdu. Od tada, niko od nadležnih ni mukajet. To je još jedan u nizu dokaza koliko vlastodršci (okupatori!) drže do drugih i drugačijih građana. (Pa i sam Drenović, četnički vojvoda, nije činio toliki zulum muslimanima i katolicima kao ovi današnji. Primjerice, narod je bježao u muhadžirluk, ali se  i vratio. Sve bogomolje ostale su čitave, a četnici su, kako piše u knjigama IZ – odnijeli nekoliko dirjeka iz džamijske avlije!)

    Četnici,_domobrani_i_ustaše_zajedno_piju

    Uroš Drenović – WikipedijaUroš Drenović nazdravlja uspješan sporazum sa snagama NDH – ustašama (Zajedno su jurišali na Kozari)

     

    Osvrnuću se na još koji prilog objavljen u na Facebook stranici grupe „Mrkonjić u prošlosti.“

    đemko

    Džemal Dizdar Đemko – jedini preživjeli četničkog pokolja u Bočcu 

    Rečeno mi je da se tamo našao crtež starog srednjevjekovnog grada Bočca. Lijepo da je objavljen taj crtež. Ali, fali ono najglavnije, kako lijepo napisa Enes Kaharević, citiram:  “Danas naše komšije prate stranicu mrkonjic kroz povjest gdje prikaže sliku starog grada boćca ćak se vidi đamija a ni rijeć o tim boćanima šta bi sanjima jesul i negdje ostišli ili ubijeni, ako su gdje odselili, mora se znati gdje, ako su ubijeni ko ih pobi.”

    Ako se prešućuje šta je bilo sa bočačkim obiteljima, neka se ne pača u prošlost, a ako pak hoće saznati, neka pročita priču o tome iz pera Ivana Lovrenovića “Oj Vrbasu!” a ako nije veliki zahmet i – ono što sam sam napisao. Istinu o tome strašnom četničkom zločinu prvi sam objavio negdje 1971.  (Pošto se admin(i) grupe “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” pozivaju na napise iz “Glasa” – tu tada senzacionalnu priču o pokolju objavio je baš – “Glas.”

    http://ivanlovrenovic.com/2012/02/oj-vrbasu-2/

    https://ihalilovic.wordpress.com/2012/05/01/dzemko-dizdar-2/

    Na Facebook stranici je i stara fotografija dragocjen dokument – na kojoj su trojica Ričana – dva harmonikaša – Mehmed Hažbić i Enver Velić, a u sredini Džemal Hažbić zvani Rođeni koji pjeva.

    Rahmet do rahmeta ispod lijepe starinske slike koja odslikava davno nestali gradski duh.

    Nažalost, niko ne napisa u komentaru kako je odličan pjevač,  majstor u „Metalcu“, mlinar u svom mlinu, fini i tihi sugrađanin koji nije ni mrava u životu zgazio – ubijen četničkim metkom. Čak i moj prijatelj r. Salih Maslić kod koga sam se davno raspitivao o tome, rekao mi je da je i na sudu potvrdio da je riječ o nesretnom slučaju. Naime, četnik, ponesen nekom dragošću, ispaljivao rafal (u vis, sic!), pa metak pogodio i Rođenog na kućnom pragu. (Nekoliko godina prije rata, dok sam sa Salihom Maslićem Laletom restaurirao “Olimpiju,” prišao mi je Rođeni i prestravljan izlaskom četnika na javnu scenu pitao: “Hoće li nas četnici opet klati?” Odgovorio sam, mada nisam bio sto posto siguran: “Hoće!”  Nakon hapšenja polovinom maja 1992. godine utekao sam u Jajce, a Rođeni je stradao na kućnom pragu nesretnim slučajem (sic!) Lale mi je kasnije pričao u Bugojnu kako je ta moja “Olimpija” bila izbušena stotinama metaka; meračili četnici na autu, kad već nisu mogli nadamnom. (Interesantno, znakovito zapravo, o zatočenju moje i drugih obitelji kao talaca u ljeto 1992. za zarobljene četnike na Barevu –  niko ni riječi. Nikad i nigdje!) 

    Rođeni, Medaša...

    Dva harmonikaša –  Mehmed Hažbić i Enver Velić – u sredini pjevač Džemal Hažbić Rođeni – ubijen četničkim metkom na kućnom pragu – a sud presudio kao nesretan slučaj. Rasim Velić koji je u drugom planu jedva je preživio četničko batinanje

     

    Svaki zločin, kako taj nad Rođenim ili Bajom, a da ne spominjem Oborce, Manjaču 1 i 2 ima svoje ime i prezime. Tako isto i zločin nad mojim prijateljem Nikom Marićem, te ostalim građanima pravoslavcima koji su ubijeni za vrijeme ustaškog nadiranja u grad. Svaki zločin ima nalogodavca, inspiratora, izvršitelja ili izvršitelje. Ni jedan zločin se ne može pravdati drugim zločinom. Pravda mora biti za sve jednaka. Neka se za silovanja išlo pred “narodni sud” pa pred streljački stroj. Silovateljima najmanje trideset hiljada silovanih Bošnjakinja ne prijeti čak ni višegodišnji zatvor ako su slučajno i osumnjičeni. Procesuirano je tek zanemarljiv broj slučajeva silovanja, a kazne su bile minimalne jer se po obrazloženju (ne)narodnog suda radi o familijarnim, uglednim ljudima…

    Zašto se  ustaški zločin (HV i HVO) nad civilima u Mrkonjiću koji se dogodio 1995. nabija na nos onima koji nemaju veze s tim, pa i meni, koji sam zajedno sa mojom obitelji – žrtva zločina i u ratu i u miru. Koliko zločinaca iz II svjetskog rata nije ni optuženo, a kamo li prislonjeno uza zid? Koliko ih je obrijalo bradu, pa zasjelo u komitete SUBNOR? Notorni fašisti su rehabilitirani, kao što je četnički vojvoda i koljač muslimana Draža Mihajlović (Drenovića da ne spominjem ponovno, on je mala maca spram Karadžićem, Mladićem…) Ne šalju li po presuđene ratne zločince poput Krajišnika i Plavšićke avione kupljene i mojim parama od poreza, ne priređuju li im mitinge podrške, ne nadijevaju li imena studentskim domovima po Karadžiću? Ne šetaju li se Škorin ili dr. Čulić gradom kao heroji? Naravno, ne može se sve na jednom mjestu ni spomenuti ni detaljizirati, ali se mora voditi računa o istini. Ne žulja li mnoge, pa i admine i podobne članove Facebook grupe “Mrkonjić u prošlosti” knjiga “Glavu dole! Ruke na leđa!” pa prozivaju strijeljanog Aliju Šehovića, ali ne i živoga dr. Čulića kojeg Lovrenović naziva “Dr. Mengele.” Da li za takav vid istine postoji ova stranica pa „Mrkonjić u prošlosti“  nabija nama ni krvim ni dužnim taj zločin na nos – makar i indirektno, u komentarima hulja koje admini niti opovrgavaju niti brišu, nego ih drže u pročelju stranice.

    marka

    Sa Facebook stranice “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” prenosim fotografiju Vi „Službene poštanske marke“ koju je izdala ustaška okupatorska vlast Ante Pavelića. nema četničke markice, valjda nisu bili ustrojili svoje pošte u Mrkonjiću, ali jesu učvrstili savezništvo – ko nekad Drenović – sada Dodik sa Čovićem i Prlićem… Nisu li jedne druge ispomagali ko će bolje trijebiti “Turke?” Preko te NDH-a marke je žig – VARCAR VAKUF  i datum. Dobro je da je ovo neko objavio. Bojim se, međutim, da to nije s namjerom da se dokaže stara laž kako su ustaše izmislile naziv grada – Varcar Vakuf. Ustaše su u gradu počinile zločine i u onom i u ovom ratu, to je povijesna činjenica. (U drugim krajevima, kada bi činili zločin nad pravoslavcima u II svjetskom ratu na glavu bi turali fes i dozivali se lažnim muslimanskim imenima. NDH je mobilizirala i muslimanske mladiće, kao i Himler i Al Hoseini. Za razliku od četnika, ti vojnici nisu rehabitirani, niti amnestirani. Oni koji su počinili zločine, nikad i ne trebaju biti oslobođeni krivice niti amnestirani, ali njihovo potomstvo ne može biti krivo za zločine očeva i djedova. Taj princip važi za sve…)

    IMG_6386

    Tamo je i moj snimak Branka Ćopića u društvu sa svojim varcarskim domaćinima – Ivanom Lovrenovićem, Enesom Šehovićem, Vojom Radovanvićem… Ćopić je tada na poklon dobio Fotomonografiju “Mrkonjić-Grad” kojoj smo autori Ivan Lovrenović i ja. Mene nama na fotografiji jer sam stajao iza foto-aparata. Nakon razgovora u Narodnom univerzitetu, imao sam čast da svojim autm “Reno 4” kojeg sa zvao “Šporet” odvezem Branka Ćopića i Voju Radovanovića u Jajce na ručak, Uz pošalice i anegdote Branka Ćopića, iz NOB-a pa i o našem gradu o čijim ratnim danima je napisao novelu “Varcar-Mrkonjić” ostali smo haman do noći u Begovoj (Omerbegovoj kući) u Jajcu uz dobru sofru i dosta pića… Vojo Radovanović je u neko doba i zapjevao, poveo pjesmu…

    Ćopićevu pripovijetku “Varcar-Mrkonjić” dramatizirali su Mehmed Buhić i Lazo Stupar, ili bolje reći članovi Dramske sekcije KUD-a “Jeidinstvo,” jer nikad nije urađena konačna verzija, nego je dopunjavana i mijenjana iz predstave u predstavu. Ta jednočinka je igrana pred publikom više puta u našem gradu, pa čak i među drvosječama u Mliništima. Nezaboravne likove Ćopićevih gradskih junaka sve triju vjera koji se međuosbno ispomažu i štite u ratu prilikom čestih promjene vlasti sajano su igrali Omer Zonić, Vojo Đukić i Mehmed Buhić.

    Branko Ćopić je konačio u Motelu na Balukhani i za poklon ostavio nam jednu svoju pjesmicu…  (Lijepo je od strane “Mrkonjić-Grad kroz prošlost” sa se i njihovom zaslugom može pročitati poučna Ćopićeva pripovijetka “Varcar-Mrkonjić”)

    Uspio sam vidjeti i fotografiju Bilajca na kojoj se vidi i nova fabrika, teški zagađivač zraka i aždaha koja guta stotine hiljada kubika drveta godišnje i uništava šume – naša pluća – filteri radili ne radili. Niko ni riječi o tome da li je tu fabričetinu tu uvalio Zoran Tegeltija, Dodik, ili neki drugi kabadahija. Da je valjala, ne bi zapala Bilajce. (Ne čudite se „Bilajcu“ jer mu je to povijesno ime. Ikavica je ukinuta na planu brisanja narodnog identiteta muslimana i katolika.)

    IMG_7632

    Bilajce – mrak, čaš i otrov pada na ljude, stoku, biljke…, nestaju hiljade i hiljade kubika šume – na sceni je prava ekološka katastrofa (Photo: I. Halilović)

     Ne samo da mrak pada na Bilajce nego i otrovi. Čak i kada filteri rade, a ne rade obično jer troše struju – ova gadura uništava šume – pluća prirode… Prvo je oteta, pa uništena muslimanska zemlja begova Kulenovića; potomski janjanskih knezova i pleneskih starješina vratili su u posjed ogromna prostranstva šume. Kad će doći red na Kulenoviće prije nego što zadnji njihovi potomci budu potrovani u Bilajcu

    Ne znam, jer nisam osim jednom vidio tu fotografiju, da li je neko kasnije napisao komentar, kako je ta rugoba podignuta na mjestu „Udarnika“ u čijim halama su mučeni građani katolici i muslimani za vrijeme srpske okupacije i odvođenja u logor na Manjaču. Ne znam napisa li iko ispod te fotografije kako je i „Udarnik,“ pa i ona pilana, magacini „Zadružne trgovine,“ pa i ono novo naselje iznad ceste i balvaništa – podignuto na otetoj, nikad isplaćenoj Kulenovića zemlji – begluku… (Priča mi čovjek u Šipovu kako su Srbi – među njima i Stevan Medić vratili u svoj posjed ogromne površine šume, pa sada Medići prodaju balvane „Gorici“ koja ima manje šume od te nekadašnje plemenske zajednice. Vakufsko niko i ne pomišlja tražiti nazad, jer kada bi bilo vraćeno samo u našem gradu, svi bi ostali bez avlija, okućnica, a svi bi morali plaćati Islamskoj zajednici – vakufu porez na korištenje vakufskog zemljišta!)

    Na kraju – ono što sam vidio na toj stranici, a tiče se mene osobno. Neki hudnjak, kukavni Vladimir W Vladimir nabildan za samodivljenje, puca snagom, a ne smije se ni potpisati punim imenom i prezimenom, kao ni autor(i) stranice “Mrkonjić u prošlosti.” On piše, citat:


    “p.s.3., E, moj gospodine Ibrahime Haliloviću, nismo mi naivni. Bolje upotrebite ovu stranicu za zaista lepe stare slike Mrkonjica iz proslosti, slike livada, Balkane, nego sto sirite tu nacionalnu mrznju, marginalizujuci jedne zrtve, i jednu etnicku grupu, a to su Srbi, koji su itekako stradali u Mrkonjicu.” (Kraj citata)

    Kao prvo, nisam autor te stranice, čak mi je blokiran pristup, pa nisam ni obični član. Prije nego sam eventualno mogao i napisati koju riječ, oduzeto mi je to pravo. Kao drugo, ne kaže se Balkana, jer i time se zatire povijesna istina. Kaže se Balukhana, a u slobodnom prijevodu znači – ribište, ili stanište riba, ribnjak ako hoćete.

    Vladimir W piše dalje da bi mi bilo pametnije da slikam livade…, ali ne reče koje i čije – da li one spomenute u Bilajcu, ili one pokraj Balukhane, nekada Šehovića, Krivdića, Zjajića…

    Naravno, uopće mi nije ni malo krivo na tog anonimca – napuhanu i nabildanu kukavicu – niti na onoga ko se krije iza ove stranice – što ne uklanja tu Vladimirovu laž i podvalu. Moguće je kako ne uklanja jer mu je po volji da se sva eventualna ljutnja i kritike svale na moje ime. To je i svima drugima po volji. Moguće je i da im je to dobra reklama.

    Na lažima o prošlosti sadašnjosti, na gajenje odličnih međunacionalnih odnose sa onima koji su samo imenom muslimani ili katolici, a čast izuzecima, a gluhi I slijepi čak i na svoju tragediju i nesreću koju su preživjeli u svome gradu, njima posvećujem ove redove. I kad progovore i kad šute, glava od njih boli, a čast izuzecima da ih ne nabrajam.

    IMG_7703

    Na kraju, ovdje je citat komentara kojeg objavljuje Klaudija Pecalj, koja teško ima premca po svojoj ljudskosti, istinoljubivosti, srčanosti, školska drugarica moje kćerke Alme, naš kućni prijatelj. Povod komentaru građanke građanke Klaudije Pecalj je nedavno ispisivanje genocidnih poruka “Nož žica Srebrenica” (Нож жица Сребреница) na mome poštanskom sandučiću na ulazu u zgradu u kojoj živim kada dođem u rodni grad. (Do mene je doprla sumnja osobe koji ne zna lagati da je to zlodjelo nekog od Boškića, pa ako je to tako – onda se ratna tradicija maltretiranja moje obitelji od strane Boškića samo nastavlja mirnim, ali genocidnim sredstvima, škrabotinama i genocidnim porukama. Na Rudinama takvih “grafita” ima za izvoz.)

    Klaudija Pecalj   Citat: “Smrt fašizmu-Sloboda građanima Republike Bosne i Hercegovine!” Iskreno mi je žao zbog svega što se dešava porodici Halilović. Kćerka gospodina Ibrahima je moja školska drugarica i prijateljica, ja znam šta su sve preživljavali za vrijeme rata i mnogo mi je žao zbog toga. Ono što me mnogo boli na duši je-za vrijeme rata u Mrkonjić-Gradu su ćutali naši roditelji Srbi, ćutali su naši profesori Srbi, ćutali su naše komšije Srbi. Nisu smjeli da ćute i morali su zaštiti naše prijateljice i njihove nedužne porodice iz bošnjačkog i hrvatskog naroda! Nisu smjeli da ćute pred zlom u Mrkonjić-Gradu, i svim ostalim gradovima! Nama, svojoj djeci su ostavili genocid i etničko čišćenje nad nesrpskim stanovništvom. Zato se ja, danas suočavam s istinom, jer želim da moja draga djeca žive zajedno sa svim našim narodima u našoj Republici Bosni i Hercegovini. Ostavljeno nam je jedno izuzetno teško nasljeđe i mi se moramo suočiti s prošlošću, moramo analizirati taj nesretni rat, da se takvo nešto nikad i nikom ne ponovi! Nije mi lako, ali imam hrabrosti i nastaviću da slijedim put svih moralnih i humanih ljudi. Takođe, pamtiću Mrkonjić-Grad, kakav je bio prije rata, kad smo u njemu svi zajedno živjeli. A ovo sad, što se dešava u Mrkonjić-Gradu, ovo mi se ni malo ne sviđa. Mrkonjić-Grad nije srpski, ne može biti srpski! On je bosanski i uvijek će biti bosanski! Mnogo mi je žao, što narod u Mrkonjić-Gradu ćuti i ne osuđuje ovakvo nešto!” (Kraj citata)

    Nisu šutjeli ni tada ni sada samo Srbi – pravoslavci pod lažnim i neprihvatljivim izgovorima koji se svode na kukavičluk, na pitanje ko nas zavadi, poltronstvo i petokolonaštvo, sve uvijeno u laž o čuvanju međunacionalne trpeljivosti, što je podvala i laž. Ako muslimani nisu imali hrabrosti tada (čast Timki Kesten Buhić, Sajmi Šuškić, gospođi Tulek), mogli su se poučeni prošlošću makar danas okuražiti, a čast izuzecima. Posebna čast s moje strane pripada građankama Jovanki Dedić i Radmili Radulović.)

    Mnogi su šutjeli prije, a i danas šute zajedno sa onima koji nisu nikad smjeli šutjeti.

    Ni Bog Dragi ne voli Đuđute. (Lik sa tim imenom opisan je u jednoj pripovijetci Ive Andrića. Đuđut, naime, nikad nije “obijelio zube i Bog Dragi ga je kaznio…)

    Hvala Bogu da postoji internet.

    Danas je teže sakriti Istinu, kako onu povijesnu, tako i onu o nama samima.

SLUŽENA MISA ZA POKOJ VARCARSKIH KATOLIKA KOJE SU ČETNICI STRIJELJALI U OBORCIMA 1995.

SLUŽENA MISA ZA POKOJ VARCARSKIH KATOLIKA KOJE SU ČETNICI STRIJELJALI U OBORCIMA 1995. 

Video prilog možete pogledati klikom na donju fotografiju.

U sali Župnog ureda u Zborištu u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu, služena je uvečer 13. septembra/rujna 2017. Sveta misa za pokoj duša katolika Stipe BAKOVIĆA, Grgura KOTROMANOVIĆA, Matije KOTROMANOVIĆA i Ivice VULIĆA. (Bogosluženje u Crkvi Sv. Filipa i Jakova se još ne obavlja; crkvu su srpski barbari spalili za vrijeme SDS-ovske vlasti, a njenja obnova nije dovršena do danas. Nalogodavci i palitelji nisu kažnjeni.)
Zajedno sa još 24. muslimana Bošnjaka iz Varcar Vakufa strijeljali su četnici u Oborcima kod Dinjeg Vakufa 13. septembra 1995. godine spomenute katolike Hrvate iz Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada. Svi pobijeni bili su građani koje je SDS-ovka vlast u Mrkonjić-Gradu mobilizirla na radnu obavezu, neke od njih još 1992.
Mevlud za strijeljane muslimane Bošnjake održava se 16. septembra/rujna 2017. u podne (12 sati) na mazeru u Oborcima gdje su sahranjeni.
Spisak strijeljnih građana:
Fejzulah Kaharević, Mustafa Dizdarević, Mehmed Hadžić, Dževad Mujkić, Dževad Topalović, Ibrahim Arapović, Kemal Ćano, Osman Medić, Taib Dedić, Zuhdija Nezirević, Džafer Bajrami, Safet Heganović, Dževad Hrustanović, Ismet Žerić, Stipo Baković, Kemal Šehović, Admir Durek, Tahir Hažbić, Fahrudin Arnautović, Ahmed Medić, Adem Heremić, Faik Smajić, Muhamed Šehović, Matija Kotromanović, Ivica Vulić, Senad Medić, Nurudin Dedić, Grgur Kotromanović.
Najbliža rodbina strijeljanih u Oborcima umire, a da pravdu nije dočekala.
Najbliža rodbina strijeljanih u Oborcima umire, a da pravdu nije dočekala. Uporno je još samo nekoliko obitelji. Članovi Obitelji Mehmeda HADŽIĆA, Stipe BAKOVIĆA, Adema HEREMIĆA…, godinama odbilaze Tužilaštvo BiH i raspituju se o stanju “predmeta ratnog zločina u Oborcima.”
Iz godine u godinu tužiteljica Slavica TERZIĆ koja vodi ovaj slulaj obećava im da će pravda biti zadovoljena i da če počinitelji ovog teškog ratnog genicidnog zločina biti kažnjeni, ali kako rodbina ubijenih tvrdi, tužiteljica ih obmanjuje i laže. Dvadeset i dvije godine nakon zločina, nema čak ni osumnjičenih, a kamo li optuženih i kažnjenih.
Rodbina ubijenih građana je nemoćna i razorčarana. Na misama za pokoj ubijenih i mevludima za rahmet dušama strijeljanih, rodbina i sugrađani mole se Dragome Bogu da pravda stigne zločince na ovom svijetu, a Božju Pravdu svakako neće niko, pa ni zločinitelji izbjeći, kao ni oni koji ometaju pravdu i ne rade svoj posao za koji su plaćeni.

Prethodni stariji unosi