PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     
Advertisements

In memoriam Mirko MILIĆ, moj prvi urednik ODLAZAK FINOG I DOBROG LJUDINE

mirko 4In memoriam: Mirko MILIĆ, moj prvi urednik ODLAZAK FINOG I DOBROG LJUDINE

Umro je Mirko MILIĆ, dugogdišnji predratni sekretar Skupštine Općine Mrkonjić-Grad.

Sve do ove godine sretao sam Mirka na pijaci ponedjeljkom, ili ponekad običnim danom u hladovini pod tendom na terasi kafane ispred njegove obiteljske kuće preko puta pijace.

Ove godine sam pogledao svaki dan na tu tersau ne bi li ga vidio za hastalom uza zid gdje smo više puta zajedno sjedjeli i prijatno razgovarali. Ne bi ga. Ne vidjeh ga ni na pijaci. Uzdao sam se do jutros da ću ipak sresti tu kršnu, visoku, živahnu, koščatu sijedu ljudinu, ali jutros među čituljama u gradu ugledah i onu koja svjedoči o Mirkovom odlasku u Onaj Bolji Svjet – na Drugoj Obalu Modre rijeke.

I – bi mi i teško i bi mi žao. Strijepio sam, ali nsam očekvao tužnu vjest.

Odmah svraćam u kuću tugujućih, zatičem ožalošćenog Mirkovog sina Svetu i njegovu suprugu; stisak ruku, izraz moga dubokog žaljenja.

Nije Mirko bolovao ni dana. Zadnja dva mjeseca je onemoćao od starosti i jutros se ugasio kao svijeća. Tiho, nenametljivo, kako je i živio.

Po svom opohođenju, obrazovanju, držanju, uglađenom odijevanju, odavao je izgled pravoga gospodina koji drži do sebe, svoje okoline i svoga posla. Rodi iz Trijebova, davno je u grad donio sve ono što je najljepše tamo gdje je potekao. Uskoro je postao jedan od markantnih likova našega grada. I, jeste, po svemu je bio gsopodin, posebno za me.

Kada me je ono davnih sedamdesetih godina pokojni Uroš ANĐELIĆ doveo kao seoskog učitelja iz Liskovice u Općinu da bih se bavio novinarstvom, pokrenuo sam općinski Bilten. Za glavnog urednika Uroš je postavio Mirka Milića.

Pripremao sam taj Bilten koji je na omotnici imao panoramu našeg grada, a u koricama dvadesetak stranica raznih vijesti ne sao iz rada Skupštine općine. Pripremljene tekstove odnosio sam na odobrenje svom uredniku Mirku Miliću, a on bi ih ubrzo vraćao bez ijedne primjedbe. Shvatao je odlično slobodu štampe, makar ta štampa bila u povoju.

Bilten je svakog mjeseca pod basamcia zgrade u Općini, u maloj i tijesnoj izbi, na šapriografu izvlačio r. Huso Imamović sikirajući se zbog crnih mrlja na stranici koje su bile neizbježne. Kasnije je Huso dobio malu offset štampariju, a nabavio ju je za potrebe Općine baš Mirko Milić, naravno uz suglasnost velikoga Uroša Anđelića. Kao dio opreme, došla je velika pisaća mašina američke proizvodnje sa lijepim slovima, a nabavili smo i letreset, pa izvlačili naslove. Tekstove bi nam ponekad kucala pok. Rista Živković. Tada smo već štampali i fotografije u tom našem Biletnu, a Huso se još više sikirao i jeo zbog komplikovanog postupka štampanja. Uz Bilten, štampali smo i druge općinske materijale, posebno one za sjednicu, zatim razne pozive, pa i glasačke listiće za neki od referenduma o samodoprinosu. Sve je to bilo pod budnim oko Mirka Milića.

Onada se ugasio Bilten. Ivan Lovrenović i ja pokrenuli smo “Mrkonjićke novine.” Imali smo odlično razumijevanje i kod Uroša i kod Mirka kao i kad smo radili Fotomonografiju “Mrkonjić'Grad.”

Kasnije sam otišao na TV Sarajevo, ali prijateljstvo i uzajamno ljudsko poštovanje sa Mirkom Milićem, mojim prvim urednikom, nikad nije prekinuto. Taj čovjek, kao i p. Uroš Anđelić nikada nisu izgovorili ni jednu prijekornu riječ prema meni. Čak i kada bi me terbalo kritizrati, bili su suzdržani ili se suprotsvaljali toj kritici u Komitetu.

Nekada, u mirna i lijepa vremena, samo bi se pozdravi kada se sretni na Čaršiji.  Posljednih godina bi se sretali sa osmjesima na licu, sretni što smo ostali živi, što se sretamo u ljudstvu, uzajamnom poštivanju i razmijevanju.

Starinsko nezaboravno, neponovljivo sjajno društvo općinskih službenika u kojem je bio i Mirko Milić –  za čijeg je vakta grad procvao na ekonomskom, graditeljskom,  kulturnom, sportskom, pa i informativnom polju –  na čelu sa vizionarom Urošem Anđelićem, s njim i Jakov Kelava, Raif Žerić, Veselin Maoduš, Vojo Travar, Rista Živković, Zdravko Stipić…, u gotovo punom sastavu dočekuje svog Mirka Milića na onoj Drugoj Obali Modre Rijeke. Mirkovi najdraži, komšije, prijatelji i poznanici žale za dobrim, plemenitim i ljudevnim čovjekom, svojim ocem, djedom, pramdjedom, sugrađaninom.

Ponovo sam na pragu kuće Milića; iznoseći mi ljubazno iz kuće fotografiju pokojnog Mirka Milića, jedna od njegovih unuka reče mi nakon stiska ruke.

“Ponosna sam što sam njegova unuka i što mi je takav čovjek Djed!” reče dok su joj oči blistale tugom, ponosom i iskrenošću.

“I ja sam ponosan što sam poznavao, radio s njim i što smo Tvoj Djed i ja bili dobri jedan prema drugom,” rekoh.

Donesem svojoj Hajri tužnu vijest.

“Aaah! Mirko Milić!” iznenadila se i rastužila.

Dodaje:

“Bio je fin čovjek i gospodin.”

mirko 1

Pismo Inzku: ILI NAREDITE PROMJENU IZBORNIH PRAVILA, ILI PAKUJTE KOFERE!

Visoki Predstavniče,

davno je bilo vrijeme da se dohvatite posla za koji ste enormno plaćeni, a sada je vrijeme popravnog. Ako ga ne položite, pakujte kofere i idite iz naše države još prije izbora kao nepoželjna osoba!

Zadatak za Vaš popravni usput jeste donošenje (ili nametanje) izbornog zakona kojim će se omogućiti skeniranje i prebrojavanje glasova po tehničkim i metodološkim metodama kakve vrijede u Austriji.

Ne prihvatamo moguće objašnjenje da je sada kasno jer ste na ovo upozoravani na vrijeme.

Ako je zaista kasno, onda izbore pomaknite za par mjeseci da se ne bi ponovile još četiri godine života u luđačkoj dejtonskoj košulji, sa kriminalcima na vlasti, koje Vi i oni koji stoje iza Vas svjesno štite, i, kako ne bi nastavili živjeti u ustavnom vakumu i nemoćno gledali nestanak naše države i odliv njenih radno sposobnih građana u zemlje Zapada.

Svjedoci smo da ste i Vi i Vaši ‘poslodavc’ iz međunarodne zajednice svojim neradom svjesno i planski doveli našu državu na rub provalije, a građane i narode gurnuli u ovaj i doveli do nestanka ‘zivotom’) u bijedi i mizeriji.U UN-u i raznim forumima po svijetu govorite o problemima u Bosni, kao da ih Vi niste sami prourokovali svojim neradom i šurovanjem sa nacionalistima kojima gledate kroz prste i kada su u pitanju pravomoćne presude i svjetskih i europskih sudova.

Dopuštate CIK-u neovlaštene i nezakonite poteze i sramne, ponižavajuće odluke uključujući onaj o dovodjenju ruskih ‘strucnjaka’ za izbore. To je plansko širenja ruskog uticaja u Bosni. Sve je to garant izborne krađe kako bi nacionalisti ostali na vlasti. Vama uopće nije stalo da ova država postane grđanska i kao takva uđe u sastav EU i NATO-a. Vi godinama govorite jedno, a radite drugo. Vaš bankovni saldo je deblji i deblji, naše nade u Vas su sve tanje i tanje.

Zahtijevamo od Vas da pod hitno poništite odluku CIK-a i spriječite učešće terorističke Srpske radikalne stranke, presudjenog ratnog zločinca Vojislava Seselja na predstojećim izborima u našoj državi.

Onemogućite onima koji negiraju državu (R)BiH učešće na izborima na svim nivoima! Imate ovlasti, a ne koristite ih, što je uzrokom sve dublje krize u našoj državi.

Zajedno sa Vašim poslodavcima, Vi svi suučesnici ovog haotičnog i nepodnošljivog stanja. Vi ne tumačite niti provodite čak ni daytonski Ustav, stalno nam podvaljujući truhle kompromise na račun i štetu po nas i našu državu.

Po mišljenju najviših svjetskih naučnika iz oblasti međunarodnog prava, međunarodna zajednica, a posebno EU i Vi, svjesno i planski radite na rušenju naše države. Mi dijelimo to mišljenje i zahtijevamo da se okanite toga nedopustvog posla. Nema zakona, povelje, međunarodne konvencije, presude najviših sudova da ih niste izigrali, ignorirali ili anulirali. Pokušajte uraditi tako što u Austriji!

Vi ste krivi što naša država živi u ustavnom vakumu jer je to dio plana na putu ka njenom nestanku.

Mi tražimo odlučnu akciju ili kofere spakujete i vratite se odmah kući, kako ne biste nanosili nesagledivu štetu nasoj državi i njenim gradjanima!

Po svim međunarodnim poveljama, zakonima, konvencijama, presudama najviših sudova UN-a, Europskog suda za ljudska prava, Ustava RBiH, ‘ius cogens’ norme, mi imamo pravo na povratak ustavno-pravnog poretka RBiH koji je bio na snazi prije agresije i presuđenog genocida i udruženih zločinačkih pothvata Srbije i Hrvatske.

Nikome, u svijetu, a posebno Vama, ne dopuštamo da bude gopodar u našoj kući. Mi ćemo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.

Ovo je poruka vodstva i same Facebook grupe koja zahtijeva povratak Ustava Republike BiH i koja broji blizu 63.000 građana.

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Pismo potpisuje i vodstvo Facebook grupe “Vječna Bosna”

Ibrahim Halilović, novinar

Dženana Delić- profesorica Poslovnih studija

Bedrudin Gušić, publicista

Anto Tomić, logoraš s Manjače

Marjan Hajna, profesor filosofije

Nihad Filipović, logoraš sa Manjače,

Edina Sarač, voditej grupe “Vječna Bosna”

Мирослав НИШКАНОВИЋ: СТАНОВНИШТВО СЕЛА ГЕРЗОВА У БОСАНСКОЈ КРАЈИНИ

клањање 2Кликом на доњи линк одтвориће вам се опсежан, документиран и врло занимљив фотографијама иѕ 1931. и 1985. илустриран научни рад Мирослава Нишкановића који је истражио повијест села – нахије Герѕзово у опћини Варцар Вакуф – Мркоњић-Град и објаснио поријекло тамошњих становника.

Научни рад Мирослава Нишканвића СТАНОВНИШТВО СЕЛА ГЕРЅОВА У БОСАНСКОЈ КРАЈИНИ чува се у Земаљском музеју у Сарајеву.

У том раду има много – јавности мање или ни мало познатих детаља.

Мени је за око запао податак, а фотографија из 1931. то доказује – како су се о Алиђуну – Илндану покрај Турбета Алије Ђерзелеза у Герзову заједно окупљали и православци и муслимани. Православци су ѕборовали, а муслимани клањали. Заједно су се сјећали јунака Алије Герѕелеза који је погнуо у једној бици под оближњим средњовјековиним босанским градом Соколом.

Данас се не ѕна ни гдје је обновљено Турбе било до 1992. Минери су с епобринули да ѕатру сваки траг ѕаједништва и у овом крају.

Од свих нас ѕависи јесу ли и хоће ли успјети у том накану. При руци нам је и овај научни рад…

Линк:

Miroslav Niškanović, Stanovništvo sela Gerzova u Bosanskoj Krajini, Glasnik Zemaljskog muzeja 1985 (1)

Pitanje za Inzka, međunarodnu zajednicu i domaće političare: IMA LI IJEDAN ZAKON, KONVENCIJA, SUDSKA PRESUDA – KOJE NISTE POGAZILI DA BI UNIŠTILI I DRŽAVU I NAS?

Pitanje za Inzka, predstavnike međunarodne zajednice, domaće poltičare, ali i javnost

IMA LI IJEDAN DOMAČI I MEĐUNARODI ZAKON, POVELJA, KONVENCIJA, PRESUDA NAJVIŠIH SVJETSKIH I EUROPSKIH SUDOVA KOJU NISTE SVJESNO POGAZILI I NAMJERNO ZANEMARILI DA BI UNIŠTILI REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU?

  • Povodom sramne i skandalozne izjave Viskog predstavnika međunarodne zajednice da presuda Europskog suda za ljudska prava po tužbi Sejedić-Finci,  nije prioritet međunarodne zajednice, već promjena Izbornog zakona, prof. međunarodnog prava dr. Francis Boyle je ekskluzivno za ovaj Blog izjavio: “Dayton je učinio nemogućim provođnje presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci i drugim slučajevima persuđenim u korist gražana. Te su presude korektne kao pravne stvari.”     
  • * Prof. dr. Francis A. Boyle, smatra da BiH još uvijek postoji jer ima svoje mjesto u UN-u, ali bitku za opstanak naše države i nas samih gubimo. Tako se privodi kraju plan međunarodne zajednice koji poslušno sprovode domaći veleizdajnici na čalu sa SDA, uz pomoć medija i uz ravnodušnost nas samih *

Valentin Inzko o dogovoru Tihić-Čović: Podržavamo sve Å¡to je konstruktivnoVisoki predstavnik međunarodne zajednice u dejtonskoj BiH izjavio je, a  Al Jazeera prenosi: “Kada je riječ o stavovima međunarodne zajednice, procijenjeno je da provedba presude “Sejdić-Finci” više nije najhitnije pitanje, već je to način na koji će biti popunjen Dom naroda entiteta Federacija Bosne i Hercegovine.

Ovo je nedopustivi atak na pravo i našu državu!

Međunarodna zajednica koju zastupa njen Visoki predstavnik svjesno podriva svoje osnovne pravne norme i presude svojih najviših sudova kako bi uz pomoć domaćeg takozvanog Ustavnog suda i korumpiranih poitičara i medija progurala ono što traži zločinački HDZ na čelu sa Draganom Čovićem.

Cilj je uvođenje trećeg entiteta na razvalinama Herceg Bosne čija je geoncidna politika na čelu sa Tuđmanom presuđena na Trbunalu u Den Haagu kao udruženi zločinački pothvat. Umjesto kazne, HDZ biva nagrađen isto kao SDS nakon genocida.

Cilj te i takve politike je uništenje države Republike Bosne i Hercegovine.

To je dobro isplanirana i uhodana sprega međunaodnih i domaćih političara.

Ovdje je samo nekoliko činjenica o drstičnom kršenju domaćeg i međunarodnog prava, sudskih presuda i osnovnih građanskih prava kako bi bila dokajčena suspendirana i podjijeljena Republika Bosna i Hercegovina.

ZASTAVA un-A.jpg* Iako je bila punopravna članica UN, UN je prekršile svoju Povelju zabranom RBiH uvoza oružja za njenu obranu. Rezultat – počinjeni su genocid i udružei zločinački pothvati, podijeljena država sa neskrivenim planovima njenog uništenja.

* Mimo svih međunarodnih zakona, bečke Konvencije o međunarodnim sporazumima, u Daytonu je suspenediran Ustav Republike Bosne i Herceovine uz pomoć njenih najviših predstavnika na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Nametnut je tzv. daytonski ustav kao dio Mirovnog sporazuma koji nije proveden u praksi, niti je usvojen u Skupštini (R)BiH. Nije čak ni službeno preveden na neki od vještački imenovanih varijanti bosanskog jezika. Najviši dražavni zakon je ilegalan, što je vjerovatno jedinstven slučaj u demokratskom svijetu.

* Prekršena je najviša bespogovorno izvršujuća međunarodna pravna “ius cogens” norma koja zabanjuje genocid, agresorske ratove…, i nagrađene agresorske države Srbija i Hrvatska za udružene zločinačke pothvate i genocid.* Međunarodna zajednica je pogazila sve presude svojih najviših suuda izrečene pojedincima i državama za genocid i udružene zločinačke pothvate podstakavši podjelu zemlje između Srbije i Hrvatske u cilju uništenja države RBiH.

* Međunarodna zajednica, OHR, domaći političari uz pomoć korumpiranih i odanih medija uz pomoć ravnodušnih i nezainstersiranih građana suspendirala je svoje zahtjeve oko zajedničke policije, pa je uz pomoć domaćih veleizdajnika legalizirana milicija RS koja je, sudski dokazano, učestvovala u genocidu.

* EU odustaje od provođenja u život presuda svoga, Europskog suda za ljudska prava ne samo u slučaju Sejdić-Finci, nego i u slučaju Zornić, Pilav i dr. koje “zaboravni” i teledirigovani Inzko i ne spominje, već uz pomoć mežunaodne zajednice i domaćih političara i javnosti suspendira pravo i osnovne pricipe građanske demokracije na kojima tobože počiva EU. 

zastava-eu-slika-74663290

Cilj je uništenje naše države uz pomoć kriminalne političke mafije, medija i nezainteresiranih građana, pod zastavom EU  U tome značajnu ulogu igra i Ustavni sud BiH u kojem sjede partijski i poslušnici međunarodne zajednice čije su odluke, suprotne međunarodnom pravu koje ima supremaciju.

To je dio međunarodnog  i domaćeg plana na uništenju države RBiH, plana na koji su nalegli korumpirani političari, mediji i ravnodušna javnost. Iako je preko 80 presuda toga suda neprovedeno, međunarodna zajednica sa svojom produženom rukom Inzkom nastoji sprovesti ovu na kojoj inzistira fašistički HDZ.

Al Jazeera navodi kakvu je podvalu izgovorio Inzko koji namjerno ne priznaje niti valjano tumači ni pragrafe dejtonskog ustava kojeg biva čuva i provodi. Kao nagradu za uništenej države RBiH i Inzko, i domaći i međunarodni zajverenici su bogato nagrađeni. Inzko bez imalo stida obmanjuje i laže kako bi progurao HDZ fašističku politiku i oživio zločinačku Herceg Bosnu:

INZKO,1

Inzko: Sa osmjeghom na izvršenju plana uništenja države Bosne i Bosanaca

“Potrebno da stranke u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine hitno počnu rješavati pitanje izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, kako bi organi vlasti nakon općih izbora u oktobru mogli što prije početi rad na političkim i ekonomskim reformama koje su potrebne za poboljšanje života građana.”

Pitanje za Inzka: kako je bilo moguće provoditi izbore do sada bez te odluke “ustavnig suda” iza koje stoji međunarodna zajednica s njim na čelu?

Kakve veze imalju političke i ekonomske reforme sa “konstitutivnošču” naroda koju čak ne priznaje ni djetonski ustav!

Jedini ogovor je – to je dio plana na uništenju države RBiH.

Podvala do podvale, laž i obmane kao na tekućoj traci.

Dogovor i konsenzus su svima preči i važniji od zakona kako bi nestala država RBiH.

Kada god je neko u ime države Bosne pregovarao, kada je postizan tzv. kompromis, izigrano je pavo, a pregovarači su se vraćali sa manje države RBiH. Ni traga građanskoj pobuni, protestu, sprečavanju nestanka države.

karadžić, 1

Ko sretniji od genocidnog zločinca: Međunarodna zajednica uključujući EU, domaći saveznici genocidnog SDS-a nastavljaju genocid u miru i dobijaju bitku na uništenju RBiH…

U nedavnoj razmjeni e-mailova sa uglednim ekspertom svjestkog prava i dokazanim borcem i prijateljem Republike BiH i njenih odanih građana, prof dr. Francis A. Boyle je upoznat sa ovom izjavom bivšeg Viskog predstavnika Ashodwna koju je dao engleskim medijima:

Citat: “Evropska unija, koju podržavaju zapadne sile, u svojoj ignorancji nenamjerno sada provodi planove Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.”

Prof. dr. Francis A. Boyle je kategoričan, citat:Boyle. nova

“Ne!  Evropska unija tačno zna šta radi. EU je pokušala da nam to uradi u Owen-Stoltenbergu u leto 1993. godine, prije 25 godina. Pokušali su dati Hrvatskoj Herceg Bosnu zajedno Neumom i  Zaustavio sam ih! Ali to je i dalje program EU. Napisao sam članak o tome u kojem detaljno upozoravam Bosance na te planove, a na Bosancima je šta će uraditi. Napisao sam novu knjigu da Bosancima objasnim ozbiljnost situacije. U knjizi su svi moji dokumenti Svjetskog suda, kao i oni protiv Britanije za genocid.”Prof. Boyle je naglasio i ovo:”Mi još uvijek imamo državu i punopravno članstvo u Ujedinjenim nacijama. Još uvijek imamo i izlaz na more u Neumu… Kada je međunarodna zajednica uključujući EU pokušala da uništi našu državu i umine njeno članstvo u  uz pomoć Owen- Stoltenbergovog plana, zaustavio sam ih.” Kraj citata.

 

 

 

B. Izetbegović, nako poluinteligent i glupan, očevim stazama veleizdaje

Ko će te planove EU sada zaustaviti?

Prof. Boyla su izbacili iz pravnog tima nakon što nije pristo igrati po muzici A. Izetbegovića. Obećalvali su mu spomenik u Sarajevu, ali je on odbio. Potom su prof.

Boyla visoki državni dužnosnici su sa znanjem Alije Izetbegovića pokušali diskredirati lažnom optužbom za pronevjeru para – iako ni njemu ni advokatima koji su bili u pravnom timu nisu platili ni dinara.

Nevino optuženi ekspert međunarodnog prava, penzionirani poreski pravnik, prof. Boyle se svjom dokumentacijom morao prati pred Alijom Izetbegovićem i njegovim lopinama.

Uprkos svim poniženjima, prof. Boyle je ostao spreman da pomogne i nama i našoj državi…

Umjesto velikog svjetskog pravnog stručnjaka, našeg prijatelja koji se smatra Bosancem, mada mu je uskraćeno pravo na već dodijeljeno državljanstvo, mi prihvatamo savjete i odluke nadri-pravnika, sbotera prava i varalica Sakiba Softića, Šefika Džaferovića, Suade Paravlić, Mirsada Ćemana i njihovih SDA-ovskih mentora na čelu sa Izetbegovićem. 

Prof. Francis A.  Boyle, citat:

francis-boyle-copy“Gledajte, ja takođe mislim da se borimo u već izgubljenoj bici. Bakir (Izetbegović) i SDA su toliko doprinijeli našem nestanku da našim neprijateljima nije bilo potrebno mnogo posla i truda. Mnogo toga što su željeli i planirali, ostvarili su uz pomoć SDA. Slušajući kako Bakir govori, može se steći dojam da je on polu-inteligentan, ali je sasvim moguće da se izdajnik krije iza fasade idiota i, naravno, s razlogom!Međunarodna zajednica nastavlja da se bavi svojim poslom tako kao da je glupa i ali je bezobrazna i odgovorna za sve što se dešava. To je njihova ‘uloga’, pretpostavljam – pustiti našim neprijateljima da nastave uništavanje naše zemlje, pretvarajući se da nam podržavaju pridruživanje NATO-u i EU. Međunarodna zajednica nastavlja se baviti svojim poslom tako što se bezobrazno ponaša u svemu što događa. To je njihova ‘uloga’, pretpostavljam – pustiti našim neprijateljima (u Bosni, op. I.H.) da nastave uništavanje naše zemlje, pretvarajući se da nam podržavaju pridruživanje NATO-u i EU.” (Kraj citata.)

Vrijeme je da se probudimo i obranimo i sebe i državu, onako kako smo to učinili 1992. i kako je tu veličanstvenu borbu Bosanaca za svoju slobodu svoje države, kada su nas svi izdali, okarakterizirao prof. Boyle u predavanju na najuglednijom američkoj vojnoj akademiji “West Point.”

ZASTAVA 6

 

 

UMJESTO U POVJESNE UDŽBENIKE, DUDAKOVIĆ U ZATVOR – ZASLUGOM SDA I SVIH NAS –

Na margini očekivanog hapšenja generala ARBiH i komandanta V korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine Atifa Dudakovića

UMJESTO U POVJESNE UDŽBENIKE, DUDAKOVIĆ U ZATVOR – ZASLUGOM SDA I SVIH NAS

* Generala Dudkovića je uhapsio Dodik uz pomoć SDA koja je kumovala ovoj i ovakvoj nakaradnoj državi. Dudkovića su uhapsili političari kriminalaci, ruštelji RBiH uz pomoć svojih sluga u pravosuđu, u SDA višedecenijskom savezu sa četnicima i ustašama *

* Spreman sam uz dokumentarne video-snimke posvjedočiti o humanom postupanju Dudakovićevih potčinjenih prema Srbima koji niisu uspjeli pobjeći sa četnicima u jesin 1995.*

dudakovićHapšenje generala Atifa Dudakvića, komandanta V korpusa ARBiH, nekadašnjeg komandanta tzv Vojske tzv. Federacije BiH – iznenađenje je samo za naivne. Hapšenje generala Dudakovića godinama uporno traži traži Milorad Dodik, kojemu je njemu podređeno Tužilaštvo uz pomoć SIPE ispunila želju. Uz gen. Dudakovića, uhapšeno je još 11 branitelja RBiH i Bosanske krajine.

Umjesto u udžbenike povijesti, umjesto u historijske čitanke kao heroj – gazija – gen. Dudaković odlazi zatvor.
Koliko će dugo u zatvoru ostati, ne zavsi od pravde, zavisi od moći Dodikovih Tužilaca i sudija.

Da ima države ko što je nema, da smo svijesni građani države koju je gen. Dudaković sa borcima ARBiH branio i obranio, Dudaković ne bi bio nikad uhapšen. Sada kada je uhapšen, do nas je koliko će dugo i ostati u zatvoru. Po SDA saopćenjima i njihovom pimanju borbe za slobodu, shvatanju države, pravde, Dudaković bi mogao u zatvoru provesti ostatak svoga života.

General Dudaković i 11 krajiških pripadnika ARBiH uhapšeni su (i) zbog zločina nad civilnim stanovništvom, obrazloženje je “postupajućeg” Tužitelja.

Spreman sam u svako doba svjedočiti pred Sudom BiH o tome kako je u tek oslobođenom Bosanskom Petrovcu humano postupano sa zarobljenim Srbima u oktobru 1995. od strane pripadnika Vi korpusa ARBiH kojim je komadovao gen. Dudaković. Za svjedočenje imam i dokumantarne video-snimke.

Putujući iz Njemačke u Bosnu, noseći humanitarnu pomoć, lijekove koje sam skupaljo po apotekama i nekoliko hiljada maraka koje su prikupile varcarske izbjeglice, usput, u autu sam slušao izjave Atifa Dudakovića kako on na čelu V korpusa ARBiH neče stati do Drine. žVeć je oslobodio mnoge zapadnokrajiške gradove i sela, nakon što su branitelji uspjeli sačuvati od četnika bihaćki Okrug koji je Alija Izetbegović otpisao Tuđmanu. Dudaković i njegovi borci su bili nadomak Varcar Vakufa (na Balukhani) i kod Ribnjaka na periferiji Prijedora. U strahu, Banja Luka se pakirala za bijeg preko Drine zajedno sa razbijenom četničkom bandom.

Nekoliko dana po dolasku u Cazin, na tamošnjem Gadskom stadionu bila je smotra slavnih krajiških jedninica V korpusa ARBiH. Na svečanoj bini bili su generali Delić, Alagić, Dudaković… Političari. SDA. Dudaković je tada rekao da će V korpus čuvati ono što je oslobodio. Drinu nije ni spomenuo. Jer, Alija je već podijelio Bosnu, spremao se u Dayton da to i potvrdi. Četnici – nagrađeni državom.

Bio sam i na svečanoj akademiji u Bihaću u povodu značajnih oslobodilačkih pobjeda V i VII korpusa ARBiH koji su se spojili u Ključu i koji su mogli zauzeti i Beograd. Bli su spremni za to.
U prvim redovima general do generala, ahemdija do ahmedije, SDA-glavešina do glavešine.

Nekoliko dana kasnije, zatekao sam se u Bosanskom Petrovcu. Tamo sam donio nešto novca od švedskih izbjeglica iz Prnjavora za njihovu rodbinu – izbjeglice iz Prnjavora u Bosanskom Petrovcu, kojeg su borci gen. Dudakovića oslobodili… Našao sam ih i novac uručio.

Videći me s kamerom, u centtru grada prišao mi je jedan čovjek (tada su me mnogi prepoznavali kao reportera TVSA). Tek što je stigao kao izbjeglica iz Banje Luke, inače medicinski tehničar.

Prvo što mi je predložio je da snimim postupanje pripadnika V korpusa, vojne i civilne policije, prema Srbima.

U središtu grada pokazao mi je nekoga starca, mislim da mu je bilo ime Dane. Dane se slobodno kretao po gradu. U razgovoru pred kamerom pokazao je dozvolu vlasti o slobodnom kretanju. Dane je izjavio da ga niko ne dira.

Potom me moj vodič odveo stotinjak metara dalje od centra grada.

Tamo, u nekoliko napuštenih kuća, bili su udobno smješteni Srbi, seljaci iz okolnih sela koji nisu pobjegli sa ostalima put Banje Luke. Ili su zaostali, ili nisu znali da treba bježati…
Bilo ih je tridesetak. Među njima starci i starice, jedan mladić nesposoban za vojsku, ostalo zreli ljudi.

U jednoj avliji gorjela je vatra, a u pristavljenom velikom kazanu kuhana je tikva za krmad koju su kao i ostalu stoku ti seljaci dotjerali u Bosanski Petrovac.

Borci ARBiH su ih pokupili po udaljenim zaseocima i šumama i doveli u Bosanski Petrovac, udobno ih smjestili. Osjećali potpno sigurnim, i oni i njihova stoka. To su mi i izjavili, a kamera je zabilježila.

Taman sam se bio raspričao s tim seljacima Srbima. Jedan čiča reče, a citiram ga po sjećanju: Ovaj nam rat nije trebao. Taman kada smo počeli složno i lijepo živjeti, zavadiše nas!

Tu je bio kraj moga snimanja.

S leđa, potapšao me neko tražeći da prekinem snimati. Kada sam se okrenuo, vidio sam policajca koji je tražio dapođem s njim. Džaba je bila moja iskaznica TVSA, dozvola za slobodno kretanje dobijena od Predsjednika Skuštine USK koje sam pokazivao policajcu.

Bio je neumoljiv. Pitao sam ga zašto me hapisi i privodi, a on je rekao – zbog uznemiravanja Srba.

U Policijskoj stanici mi je oduzet pasoš. 
Uhapšen sam.

Srećom, nisam dugo čekao dolazak načelnika koji me nije haman ni saslušao. Prpoznao me sa TVSA, popričali smo prijateljski. Odmah mi je vratio pasoš. Noć je polahko padala na Bosanski Petrovac. Načelnik, koji je bio iz ugledne obitelji u Bosasnkom Petrovcu, ponudio mi je konak u svojoj kući. Zahvalio sam se i u akšam krenuo prema Titovom Drvaru, Bosanskom Grahovu, Livnu, Kupresu i Središnjoj Bosni.
Ovu priču mogu dokumentirati video snimcima.

Spreman sam svjedočiti pred Tužilaštvom, Sudom BiH.
Moj jedini bliski susret sa Dukaovićem bio je u krugu kasarni Vi korpusa kada su prvi regruti ARBiH u oslobođenoj Bosanskoj krajini, u Bihaću, polagali svečanu zakletvu.

Na svečanost me odveo Adem Borić, predsjednik Skupštine USK (SDA).

Umalo me Dudaković ne uhapsi jer sam kao nepoznat neko s kamerom došao u njegovu blizinu. Oštro je ukorio svoje osiguranje i doržao im pridiku kako je mogao biti ugrožen, dok smo se Adem Borić i ja crvenjeli. Imao sam vidno istaknute novinarske akreditacije, ali za malo se ne nađoh u zatvoru.

Pratio sam sudbinu gen. Dudakovića.

On je napravio je nekoliko grešaka. Prva i najveća mu je što je pripadnost partiji SK zamijenio članstvom u SDA i što je bio polsušnik SDA, a ne Ustava RBiH koji mu je kao i nama svima, davao za pravo osloboditi zemlju…
SDA je zabranila gen. Dudakoviću, V korpusu i ARBiH da oslobode zemlju. SDA je nagaradila državom četnike za genocid i teška razaranja države.

SDA je zloupotreijebila i gen. Dudakovića i kao iscijeđeni limun bacila na smeće. Sada, kada je gen. Dudakovića i uz znanje SDA Dodik uhapsio, evo saopćenja u stlu SDA – bla, bla, bla!

Prošavši sve provjere, domaće i strane, Dudaković je postao komandant tzv. Vojske Federacije dejtonske BiH. Kada je odlazio upenziju, on i njegovi suradnici priredili su malu zakusku u kantini.

Nakon SDA, Dudaković postaje članom Stranke za BiH Harisa Silajdžića. To je drugo pakovanje SDA. Na izborima se proveo kao bos po trnju.

Više godina Dodik traži hapšenje Dudakovića.
Dodik je fašista, kriminalac i rusofil. On je rušilac države, negator genocida, onaj ko krši Dayton kada u se ćefne. On veliča najveće ratne zločince.

Niko mu ništa ne može jer je SDA u koaliciji ili s njim ili njemu sličnim. Sve njihove debele računa plaćaju narodi i građani, a bjanko čeekove potpisuje SDA. Dodiku je samo da upiše iznos.

Evo, i na izbor glavnog tužitelja Tužilaštva BiH se čeka zbog srpsko-hrvatskih mućki, to jeste traženja najpogdnijeg sluge toj politici koji će hapsiti ne samo generale kao do sada, nego i sve one koji spomenu – ne da su bii borci ARBiH, nego njeni smipatizeri i građani RBiH.

Ali, nije do Dodika i Čovića.

Do nas je.

VENECIJA TONE; ZAŠTO I KAKO JE POTONUO ABDULAH SIDRAN

avdo sidranAbdulah SIDRAN:

ZAŠTO TONE VENECIJA

Gledam u nebo iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnoštvo
jezika, i po jednu – Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada upoznajte jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga – bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega – čudeći se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
Križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
Bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rođen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana

Ovu poeziju recitovao je jedne ratne godine u “Pale Jaliti” u Frankfurtu njen autor Abdulah Sidran.

Bio sam u publici, mislim kako posjedujem i video snima Sidranovog nastupa.. Bio sam počašćen i gostovanjem pjesnika i njegovom pjesmom pitalicom.

Trebalo je da svojim autom odvezem Sidrana u Bonn, zbog nekih njegovih poslova u Ambasadi tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

Putovanje se meni otperilo iz objektivnih ih razloga i sve do sada mi je bilo žao što nisam bio Sidranov lični vozač do Bonna i nazad do Frankfurta. Duže od dvadeset i žalio sam se na sudbinu i propušteni eglen sa velikim pjesnikom, scenaristom…

ZAŠTO I KAKO JE POTONUO POLITIČAR SIDRAN

ibrahimNedavno sam se verbalno sukobio sa Sidranom na njegovom Facebook profilu. Povod je bila njegova tvrdnja da se borce  može smatrati ruljom. Dan-dva kasnije, Sidran je te iste borce koji su protestirali na barikadama na Šićkoj Petlji i Ivan Sedlu…, nazvao “revolucionarima.”
Argumentirao sam iznio tvrdnju – ako Sidran smatra borce ruljom, onda za to nisu krivi samo političari koji manippuliraju borcima, koji su ih razjedinili u 1.600 udruženja i gurnuli ih u bijedu pa borci dižu ruku na se, nego i intelektualci koji ih nisu osvijestili, kao ni narode i građane.

Sidran je također tvrdio kako borci ne trebaju prozivati nikog pojedinačno, biva političare vlastodržce, kao Novalića i njemu slične, nego se baviti pitanjima “temeljnog državnog zakonskog akta.” Pod tim temeljnim državnim aktom, Sidran smatra tzv. registar boraca.  On ne zna kako je taj registar ilegalan akt neke anonimne grupe – za borce neorihvatljiv akt jer su se na državnom platnom spisku našli zajedno oni koji su se  borili protiv unutrašnje i spoljne agresije i oni koji nisu ni omirisali barut. Sidran ne zna da je ustav temeljni državni akt, ali da je ovaj dejtonski koji živimo ilegalan, a da je jedino važeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji njemu nije ni na kraj pameti.

Pod pjesničku slobodu pjesnik Sidran može podvesti svašta, može za tu svoju slobodu izražavanja dobiti aplauz svojih obožavatelja, ali Sidranu političaru se takvi gafovi moraju predočiti i argumentirano osporiti. To sam i učinio, i time izazvao bijes pjesnika-političara Sidranai njegovih skutnoša. Moj pokušaj da Sidranu argumentirano predočim kako nije u pravu glede i nekih drugih iznesenih stavova, dočekao je na nož.
Sidran, pjesnik-političar  prvo me pokušao diskvalificirati iz diskusije koristeći “argument”  geografije. Biva, pošto nisam u Bosni, moje nije ni diskutirati o bosanskim političkim temama, a pogotovo s njim jer sam “28.000 kilometara daleko – u Americi.” Takvi kao ja namaju pojma šta sve oni doživljavaju u Sarajevu i Bosni, pogotovo Sidran i njemu sličniintelektualci-političari, čija je glava na panju, kako se doslovno izrazio.
Kada sam uzvratio da ne raspravljamo gdje se ko nalazi, dakle ne o geografiji,  nego o običnim bosanskim temama, te da nism 28.000 kilometara daleko, niti u Amarici, nego u Canada, koja je kao i Amerika od Bosne udaljena tek nekih 7-8 hiljada kilometara – Sidran je uzvratio je kako nije mislio na mene, nego na nekog JNA-a oficira koji je utekao iz Sarajeva, pa sada popuje iz Amrike… Porediti mene i nekog oficira JNA j nedopustiva uvreda.
Očito, i Sidran se svrstao među one kojima je žao što mi izbjeglice postojimo, što naše glave nisu završile na panju i u masovnim grobnicama. Za naše živote nije postojala opasnost pa smo utekli, a za njega, eto, u sred Sarajeva, sjekira je nad glavom koja je na panju.
U daljoj “polemici” ustvrdio je Sidran kako je on za vrijeme rata obišao sva bh-ratišta, što također nije imalo veze sa onim o čemu smo raspravljali. Budući da je tako hrabar, pozvao sam ga na ljeto sebi u goste, u Varcar Vakuf, pa da se ogrnuti zastavama Republike BiH prošetamo do Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.
Taj moj domaćinski poziv u posjet mojoj kući i rodnom gradu državnosti RBIH, obio je kasnije tvrdeći da je taj poziv “hinjski.”  Dodao je kako njemu ne treba nigdje pratnja, pa biva ni u Varcar Vakufu i da se ons lobodno pojavljuje svugdje. Odbijajući moj poziv, Sidran ili je kukavica, ili se ne boji četnika baš zbog svojih političkih stavova u kojima postoji RS, ali ne postoji ni Reepublika BiH, njen važeći Ustav, ni njena zvanična zastava…  Takvo što nije na umi političarima, pa zašto bi bilo Sidranu i većini u takozvanoj akadmskoj zajednici za koju je – poput Esada Durakovića RS realnost, koji javno žali zbog usitnjavanja SDA – koja je kumovala ovoj i ovakvoj nakaradnoj Bosni – podijeljnoj na – zvanično dva, a u praksi na tri entiteta… Kako bi im i bilo žao, kad intelektualci idu u SDA po svoj sahan pilava! Doduše, ne svi, Esad Bajtal se zabavio oko “građanskoh foruma” i promoviranja knjige poezije političara Harisa Silajdžića, jednog od grobara RBiH, sve za neke sitne Silajdžičeve peškeše…
Pošto mi je zamjerio na moju opasku kako ne pratim dovoljno njegovo javno političko djelovanje, uzvratio je ljutito Sidran kako ne mogu suditi o njemu na osnovu jedne TV-emisije koju sam spomenuo – u kojoj je, nota bene, govorio o mnogim pravim stvarima, ali kako je to običaj kod bosanske intelektualne elite – ni jednom riječju nije spomenuo najglavnije – naše neotuđivo pravo na Republiku BiH. Tražio sam da mi citira makar jedan svoj javni istup gdje je spomenuo RBIH, ali je ostao gluh na taj zahtjev.
Umjesto da prihvati kritiku, ili da je argumentirano ospori, počeo me vrijeđati – udarati na me, umjesto na činjenice, on, opet u poznatom maniru bh-intelektualaca; kad ne možeš ništa činjenicama, udri po onom ko ih iznosi. Moje uporno inzistiranje na činjenicama završilo je tako što me molio da “sjašem,”  kad nisam odusta, priprijetio je da će me  ignorirati (“ignore” i blokirao.
Tako mi je Sidran administrativnom zabranom,  uskratio priliku za još nekoliko riječi o njegovom dnevno-političkom angažmanu koji ima malo veze sa državom RBiH, a mnogo sa Sidranovim ličnim interesom, njegovim sahanom pilava za koji se prodao, njegovim neostvarenim očekivanjima od SDA kojoj se bio priklonio. Taj lahko osporivi Sidranov politički angžaman i “ugled” akademika Sidrana je neprihvatljiv spram njegova književnog talenta. Svoj politički uspon, ali i političko potonuće Sidran temelji na svom ugledu kojeg je zaradio kao pisac, a izgubio kao političar.
Citiraću ovdje dio Sidranove pjesme “Zašto tone Venecija,” one stihove koji govore zašto svijet uništava Bosnu i njen bošnjački narod.
Pitanje u pjesmi je pjesničke prirode, retoričko, a moj odgovor je – direktan: Bosna nestaje, ne samo zbog svjetskih gospodara i domaćih političara, nego i i zbog intelektualaca kakav je Sidran. Takvima je njihov interes i rahatluk preći od države.
Stihovi:

…”Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?”

i stihovi:

“Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.

***

Moje razumijevanje gornjih stihova, a u svjetlu Sidranovog političkog angažmana.

Pjesnik svakako ima pravo da na svoj umjetnički način proklinje i zemaljske gospodare. Gospodar na nebu nema s tim ništa, jer oni ne slušaju Njegovu Riječ.
Međutim, ugledni pjesnik, postavši i akademik zbog toga, Sidran, koji se busa u prsa kako dugo djeluje na političkoj sceni da bi spasio od nestanaka i bošnjačkog naroda i Bosnu, imajući glavu na panju, mora imati na umu udarnički doprinos tzv. bosanskih gospodara koji su kumovali lagahnom nestajanju Bošnjaka i tonjenju građanske države Bosne.
Tu činjenicu je trebalo objasniti narodima i građanima, a objašnjenje su trebali dati intelektualci poput Sidrana, pod jednim jedinim uvjetom da se nisu prodali gospodarima – rušiteljima Bosne za shan pilava, ili, iz ubjeđenja – džabe!
Niko nije mogao natjerati Aliju Izetbegovića da dijeli državu, ili da prizna okupaciju na jednom kvadratnom milimetru njene teritorije. Niko ga nije mogao prisiliti da prizna Republiku Srpsku nakon počinjenog genocida Niko nije mogao najerati njegova sina Bakira da nakon sudskih dokazanih presuda koji poništavaju i podjelu države i Dejtonski Ustav, kao na primjer “ius cogens norma,” ili bečk Konvenija da sabotira pravo i pravdu na račun Srbije i Hrvatske. Sve to je bila volja “naših, bosanskih gospodara” kojoj se nisu usprotivili intelektualci poput Sidrana, a morali su takve antiustavne akte makar oštro kritikovati, ako ne i odlučno spriječiti. Za razliku od njih, iako ponižen i uvijeđen, američki intelektualac prof. dr. Franis A. BOYLE ustrajava i na pravdi i na opstanku Republike BiH, ukidanju RS, kažnjavanju Srbije i Hrvatske…
Ali prof. Boyle niti podržavaju političari, niti mudraci koji su im se priklonili. Među njima pjesnik-akademik-političar Sidran. Njema je važniji masan zalogaj i rahatluk od države.

Zato tone i nestaje Bosna.

Zato “Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?” što bi rekao pjesnik Sidran.

Umjesto protivljenja i kritika zbog “jednog mirisa manje,” Sidran se priklonio baš tima i takvima, baš toj i takvoj zločinačkoj politici SDA koji su zagospodarili Bosnom prijeteći njenom gušenju u smradu.
U suglasnosti sa piscem i akademičarem Abdulahom Sidranom, SDA ga je isturila na svoju političku općinsku listu u Sarajevu. Sidran je postao izabrani općinski vijećnik, ali, kasnije s eispostavilo u propaloj  trgovini. SDA mu je obećala  (pomoći mu) vratiti stambeni kredit. Ta rabota nema veze ni sa pjesništvom ni sa pravom politikom jer je amoralna, jer podriva temeljne principe zakona.
Ali, vidi vraga, u 90 posto neispunjenih datih obećanja, SDA nije ispunila ni obećanje dato pjesniku i akademiku Sidranu, pa je vijećnik Sidran dao ostavku na svoje zastupničko mjesto.
Umjesto na tribinama SDA i u njenim prvim safovima, Sidran se može sada vidjeti u društvu političara građanske opcije. istina još ispija kahvu sa gradonačelnikom Skakom. za svaki slučaj… Ako “građani” ne pobijede na naredi izborima.

Cijena koju je eventualno Sidran ugovorio u prelaznom roku, za sada je nepoznata.

Eto, zašto tone građanska Bosna i zašto nestaje bošnjački narod i
“Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?”
Bosne i bošnjačkog naroda neće biti, potonuće i nestati u povijesnoj zbilji, tragediji kojoj su i sami kumovali jer ne postoji državotvorna svijest ni naroda, ni domaćih političara koji bi, usprkos volji “zemaljskih gospodara svijeta” zaustavili uništenje i države i naroda i građana, da hoće, da im nije samo do njihova ličnoga džepa.

Bosne i bošnjačkog naroda će nestati, potonuće, jer nema intelektualaca – akademičara koji bi se usprotivili i svjetskim moćnicima, a prvenstveno domaćim nacističkim vođama. Primjer je Sidran, ma šta govorio o sebi, o svojoj glavi na panju – sve zbog svog društveno-političkog angažmana. Nema – jer intelektualci – akademičari pehlivane između ovog ili onog većeg i mrsnijeg sahana pilava, a briga ih za državu, građane, narode.
Baš zbog intelektualaca i akademičara tipa Abdulaha Sidrana narod nema državotvornu svijest, borci koji su nekad bili branitelji i revolucionari građanske države i naroda njemu se prikazuju kao “rulja” kako ih javno naziva Sidran. Istina, u strahu ih već sutradan nazva – revolucionarima. Pehlivanluk, skakanje sebi u trbuh, ma nema veze.

Stihovi:

“Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana. “

***

Smatram kako Bosna tone jer Gospodar svjetova i Sudnjeg dana ne želi pomoći onom narodu koji sam sebi ne želi pomoći. A takav je narod bošnjačko-bosanski.
Takav je jer tako želi taj narod birajući svoje unesrećitelje pohlepne političar, sve dižući u nebesa njihove čankolize – intelektualce, akademičare. Provjećivanje narida i građana – takvima bi značilo rezanje grane na kojoj sjede.

Zato su narod(i) i država su lagahan plijen krvoločnih susjeda, zemaljskih gospodara – domaćih i svjetskih.

***

Ovdje je tekst iz “Slobodne Bosne” koji objašnjava uzrok raskola između SDA i Abdulaha Sidrana. To je slika jada i čemera bosanske intelektualne – akademske elite, a čast izuzecima.

“ZAŠTO TONE “ČVRSTI OBJEKT”

Inspekcija Općine Centar naredila Abdulahu Sidranu rušenje bespravno sagrađenog objekta u dvorištu

Služba za inspekcijske poslove sarajevske Općine Centar prije dvadesetak dana je izdala naređenje za rušenje “čvrstog objekta” koje je “investitor” književnik Abdulah Sidran bespravno sagradio u dvorištu svoga stana-kuće u ulici Mustafe Busuladžića u sarajevskom naselju Breka.

avdo sidranKako piše u Odluci, investitor Sidran je u dvorištu zgrade “ispod balkona” nezakonito izgradio “prostoriju od čvrstog građevinskog materijala, dimenzija cca 2,5×2,5 metara”.
Ova odluka općinske Inspekcije je konačna, a u njoj se navodi da je “investititor Sidran ignorirao prethodna upozorenja da ukloni bespravno sagrađeni objekt iz dvorišta svoje kuće.
Inače, književnik Abdulah Sidran je prije desetak godina na općinskim izborima bio nositelj liste Stranke demokratske akcije upravo za općinu Centar koja ga sada “proganja” zbog bespravno izgrađenog “čvrstog objekta”. Vrlo brzo nakon izbora na kojim je izabran u općinsko Vijeće, Sidran se razišao sa SDA zbog toga što mu stranka, unatoč obećanjima, nije riješila stambeno pitanje, odnosno pomogla da vrati kredit kojeg je uzeo za kupovinu stana. (podvukao I.H.)

Budući da je Abdulah Sidran proteklih decenija uredno izvještavao javnost o svojim stambeno-komunalnim projektima, od Goražda, preko Tešnja i Sarajeva, treba očekivati da akademik ponudi i svoju verziju nesporazuma sa vlastima općine Centar.”
(SB) 

(Istini za volju, i “Slobodna Bosna” se p(r)odala SDA-ovcima.)

Link na takst “Slobodne Bosne”

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/75701/zasto_tone_chvrsti_objekt_inspekcija_opcine_centar_naredila_abdulahu_sidranu_rusenje_bespravno_sagradjenog_objekta_u_dvoristu.html

LISKOVICA – VLASINJE: KATOLICI POMOGLI IZGRADNJI DŽAMIJE, MUSLIMANI POMAŽU OBNOVU CRKVE

Primjeri suživota i međureligijske suradnje susjeda Liskovice (općina Mrkonjić-Grad, tzv. RS) i Vlasinja (Općina Jajce, tzv. Federacija BH)

KATOLICI POMOGLI IZGRADNJI DŽAMIJE, MUSLIMANI POMAŽU OBNOVU CRKVE

Liskovica – katoličko selo u općini Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad 
Vlasinje, muslimansko Vlasnje u općini Jajce.

IMG_7560

Obnova u srskoj agresiji porušene katoličke crkve u Liskovici uz solidarnu pomoć muslimana susjednog Vlasinja

ibrahimDanas ih ne razdvaja ni takozvana entiteska linija, jer ih stoljećima veže dostluk, uzajmno poštovanje i uvažavanje. Tako će i ostati. Jedni pored drugih, za gladnih godina priskakali su jedni drugima, pa ni susjedi ni komšije nisu nikad gladovali, kao ni njihove ovce, konji, krave… 

U prošlom ratu, i Liskovičani i Vlasinjci su preživjeli istu sudbinu; pred rušaličkom ubojitom srpskom mlicijom morali su napustiti svoja vjekovna ognjišta i rasuti se po svijetu.

Nikada nisu odustali od povratka.
Vlasinjci su se odmah poslije rata vratili na zagrišta i u cjelosti obnovili svoje selo. Zahvaljujući natalitetu, povratak je sto dest posto, kažu.

Uz pomoć Vlade Hrvatske, obnovlja se i Liskovica upornošću biskupa Banjalučkog Franje Komarice.

Biskup komaricaBiskup Banjalučki Franjo Komarica moli se Bogu u banjalučkoj Ferhadiji džamiji: primjer međureligijske i međuetničke solidarnosti i poštivanja kakvo se u Liskovici i Vlasinju njeguje stoljećima

Kada su Vlasinjci obnavljali svoju spaljenu Džamiju, katolici iz Liskovice su ih novčano pomogli.

Iz pepela izrasta i Katolička crkva u Liskovici.
Vlasinjci ne ostaju dužni. Upravo su svojim susjedima dobro vratili dobrim; poklonili su im još jedan novčani prilog, ovog puta 2.000 maraka za obnovu crkve.

Važnije od milijuna je uzajmno poštivanje ljudi različtih vjera koji se međusobno uažavaju, ispomažu i dijele dobro i zlo.

Liskovčani su Vlasinjcima ustupili svoju zemlju da je orađuju bez nadoknade dok se oni ne vrate.

vlasinje, slikaVlASINJE DANAS: Vrijednim rukama mještana koji su se u svoje porušeno i popaljeno selo vratili odmah poslije genocidnog rata, obnovili su sve i jednu kuću, izradli nove, podigli lijepu džamiju čiju obnovu su pomogli i katolici susjedne Liskovice; danas, kao i uvijek do sada, dobro se dobrim vraća…

Bila mi je čast da sam snimajući ovaj prilog ubrzao upoznavanje dvojice vjerskih službenika – velečasnog Darka Anušića, župnika varcarskog i uravitelja župe Liskovica koji se brine za obnovu crkve i Ahmeda ef. Hadžića, imama vlasinjskog koji je među svojim džematlijama pokranuo akciju prikupljanja priloga.

vlasinjci

Prijatelji iz Liskovice u posjeti prijatelima u Vlasinju,  poslije srpske agresije, ubijstava, paljevina, rušenja, progona: autor ovog priloga među prijateljima

Posebno mi je drago što sam kao učitelj prije pedesetak godina proveo mnogo lijepih i nezaboravnoh trenutaka u Liskovici i Vlasinju u koje se sa pomiješanim osjećajima tuge i radosti rado i često zavraćam.

Tuga je bila vidjeti pusta, popaljena sela Vlasinje i Liskovicu nekoliko dana nakon srpskih barzabrzama; lijepo je danas vidjeti da se je Vlasinje danas kao grad blještavo, lijepo i svijetlo, puno života,  a da se i Liskovica vraća kući.

***

Kompletan video prilog na donjem linku: 

 

Prethodni stariji unosi