PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majka Jugovića, Janković Stojan, Njegoš, Vidovdan, Jovan Cvejić, Car Lazar… Kada bi ove druge ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu –Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Izostavljena su imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka– niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje. Bilo šta, pa tako i imena ulica ne smiju obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnja Ulica Stevana Sinđelića ili Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povjest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem. Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljduima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su u Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima. Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH.

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to? Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je sitnih grešaka, pa sam ih ispravio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu, a lično sam je predao uz potvrdu na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad

In memoriam Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA, SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

mkIn memoriam

Vehid GUNIĆ: OTIŠAO JE VELIKI NOVINAR, KNJIŽEVNIK, PUBLICISTA , SEVDALIJA, MERAKLIJA, PRIJATELJ…

vehid, gunicVehid Gunić (Kozarac, 9. februar 1941. – Sarajevo, 28. april 2017.)
Dugogodišnji je novinar, voditelj i urednik u Radio–televiziji Sarajevo, odnosno Radio–televiziji Bosne i Hercegovine. U Radio-televiziji Sarajevo prošao je sve faze novinarskog djelovanja; od gradskog reportera, dopisnika, specijalnog izvještača sa velikih svjetskih događaja (Moskva – Dan pobjede nad fašizmom, Los Angeles – Filmski festival i pripreme za Olimpijske igre, Sydney uoči Olimpijade i dr). Uređivao je radio-dnevnik, tv dnevnik, “Godinu dana”, “Iz noći u noć”, informativnu emisiju STUDIO 2.
Bio je reporter, pa voditelj i urednik nekada kultne emisije “Znanje-imanje”. Vodio je prvi veliki kviz Televizije Sarajevo “Olimpijski vremeplov” uoči XIV ZOI u Sarajevu. Uređivao je vikend program “Noćni džep”, “Nedjeljom zajedno”, zatim otvoreni (ratni) program TV BiH. Nakon rata uredio je i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija “Rodna Bosno, daleko odosmo” i “Iz bisaga Vehida Gunića”.
Televizijski gledaoci Vehida Gunića najviše pamte po kultnoj emisiji “Meraklije”. /Izvor: Wkipedia/

***

vehid 3

Vijest o odlasku Vehida Gunića na Onaj Svijet zatekla me je u pripremama za put u Bosnu.

Vehid je ipustio svoju plemenitu bosansku umjetničku dušu u Sarajevu. Mada je bio svjetski putnik, kud god je išao, Bosnu je nosio u svom srcu i Bosni se kao dragoj mori uvijek vraćao punih bisaga, radio i tv-reportaža, priče o nepoznatim krajevima i zanimljivim ljudima, uzbudljivim događajima. U Vehidovim bisagama našao se i interview sa  Muhamedom Alijem kojeg mnogi sportski znalci smatraju najboljim bosačem svih vremena…  Niko od jugo-novinara nije imao tu priliku i čast intervjuirati velikog Alija, samo Vehid. Bio je ponosan na to. Svoju radost je dijelio sa miljunima drugih, danas za Vehidom žale milijuni njegovih poštivalaca.  Čitav svoj život je dušom i djelom posvetio Bosni. Bosni je darivao sav svoj raskošni talenat. Bosna ga je nadahnjivala. Znatan dio života posvetio je sevdalnci. Svojim emisijama i knjigama pobudio je interes za to neprevaziđeno muzičko blago našeg naroda. Otkrio je telenat mnogih mlađih i starijih sevdalija, dovodio ih u svoje TV-emisije, otvorio im vrata uspjeha… Surađivao je sa Omerom Pobirićem, Safetom Isovićem…

Od danas je Bosna siromašnija za velikog radio i tv-novinara, reportera, urednika, književnika, hodoljuba – putopisca, merakliju i sevdaliju. Ja sam siromašniji za jednog vrsnog kolegu i iskrenog dugogišnjeg prijatelja.

Ostao sam bez novinarskog učitelja.

Usamljeniji sam danas nego jučer jer sam izgubio dobrog, kućnog prijatelja.

Znao sam da je prije nekoliko godina imao veliku bitku za svoj život, uzdao sam se da neće umrijeti od raka, kako se zaklinjao u naslovu jedne od svojih brojnih knjiga… Pisao sam mu: 1. novembra 2012.

„Dragi moj Vehide,

nisam znao da si hasta. Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost.

Pozdrav!“

IMG_3486

Sa Vehidom Gunićem, Uzeirom Bukvićem i nepoznatom gospođom koja se htjela slikati sa Vehidom

Kasnije se Vehid pridigao. Sreli smo se slučajno nakon toga u Sarajevu…

Kada sam pokrenuo Facebook grupu koja zahtijeva povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine, Vehid se pridružio. Preporučio me urednici TV SA Brankici Rudan, pa sma u jednoj od njenih emisija imao priliku nešto više kazati javnosti o tome da se desetina hiljada građana bore za legalitet građanske države Republike Bosne i Hercegovine.

Dragi moj Vehide, nisam znao da si hasta. Halali! Želim Ti što brži oporavak i povratak u javnost. Pozdrav – Ibra

I sam sam se krajem prošlog ljeta suočio sa dijagnozom o teškoj bolesti, ali, srećom nalazi su bili pogrešni. Od tada do danas, Vehid mi je češće naumpadao, ali nismo razmijenjivali poruke. Svako se o sebi zabavio. Ipak, nadao sam se da ćemo se kao i mnogo puta ranije, sresti u Sarajevu, na Baščaršiji, bez najave i dogovora. Nadao sam se da ćemo otići zajedno do Kuće sevdaha i tu proeglenisati, tamo gdje me je nekad s ponosom vodio i objašnjavao svaku izloženu fotografiju, sve uz tihe zvuke sevdalinke sa razglasa…

Insan snuje, Bog određuje.

Jutros je ovdje, daleko od Bosne, padala kiša. Tužan sam kao nebesa. „Odlomi se još jedna biser grana,“ što bi reci moja r. Mati.

Neki dan tražim sevdalinke na You Tube, pa naiđoh i poslušah nekoliko snimljenih uz Vehidovu kitnjastu najavu u njegovoj emisiji „Meraklije.“ – r. Igbal Ljuca i njegova Behka  „Ja se svratih u mehanu!“ i „Oj međice, međice…“

Strijepio sam da je bolestan…

vehid, hayat

Vehida Gunića sam čuo davno slušajući emisije viejsti na Radio-Sarajevu kada je bio dopisnik iz Prijedora. Kada sam 1971. počeo objavljivati priloge na TV Sarajevu, tada smo se i upoznali.

Bio je snimatelj svojih filmskih priloga za TVSA, i na tome polju smo odmah našli zajednički jezik. U novinarstvu sam učio i od Vehida.

Kada je Hidajet Zjajo napustio svoje TVSA dopisničko mjesto u Jajcu 1973., konkurisao sam. Prošao sam svu proceduru na TV Sarajevo i bio sam primljen, ali u Jajcu nisu baš bili radi dati suglasnost da bih zaista i počeo izvještavati kao dopisnik. Općinsko vodstvo i Komeitet su bili za Lazara Petrovića…

Tada su u Jajce doputovali Milan Zorić i Vehid Gunić. Sastali su se sa predsjednikom Općine Brankom Livaničićem. Ni Vehid ni Milan nisu štedjeli riječi o pohvala o meni kao TV-novinaru-reporteru iza kojeg stoji TV Sarajevo… Livančića se dalo ubijediti kako sam najbolje rješenje za Dopisništvo u Jajcu i on je potvrdno klimnuo glavom. Stid me i sada ponoviti ono što su Milan i Vehid pohvalno rekli o meni kao kolegi.

Od tada sam se sa Vehidom češće sretao.

Kao osobu koja je prava encikopedija znanja i informiransti, upoznao sam ga kada nas je urednica Marija Jeftić angažirala u emsiji „Znanje – imanje“ koju su pripremale TV kuće Beograd i Sarajevo. Vehid je prvo bio reporter, i na tome mjestu sam ga zamijenio – a potom je postao glavni voditelj.

znanje imanje (2)

Dio ekipe TV-emisije “Znanje imanje” – Kosta Jovanović, Slaviša Mašić, Mišo Kovačević, Milka Kovačević i Vehid Gunić

Bio sam zadužen za filmski prilog o mjestu domaćina, a ponekad i gosta u emisji, neku zanimljivot iz toga kraja. U emisiji sam vodio razgovore sa poljoprivrednicima i objavljivao zanimljivosti. Zajedno sa Vehidom i nezaboravnom ekipom Znanja imanja koju je kasnije režirao Slaviša Mašić, u kojoj se pojavljivao Husein Ćuk, Milka Figurić, Kosta Jovanović…, Senad Malohodžić…, prošli smo Bosnom i Hercegovinom, pa i dijelom Srbije i Slovenije. Bili smo prava profesionalna ekipa, ali i grupa prijatelja koja bi znala osvanuti u kakvoj kafani ili hotelskom restoranu, sve uz šale, pjesmu, dobro iće i piće.

Sjećam se emisija iz Knežice, Dvorova, Trnjaka, Bjelajca, Omarske, Kozluka, Lušci Palanke, Šuice, Klobuku…

Vehid je suvereno vladao scenom. „Htjela ga je kamera,“ kako se to u TV-žargonu kaže.

vehid 4Nije se dao nikad smesti niti ga je ikad uhvatila trema; ako bi izgubio nit koja je bila zapisana u scenariju emisije, snalazio se brzo i znalački, duhovito, pa je tada ispadalo bolje, prirodnije i šarmantnije nego što su urednica, reditelj i Vehid bili zamislili… Bio je novinarski i TV-lice – majstor kakav se rijetko rađa, također svjestan svojih kvaliteta, ali i mahana, kako je znao reći. Ponekad bi se požalio na svoj „Sprachfehler.“ Ta „govorna mahana“ – bila je dio Vahidovog radio i TV prepoznatljivog pozitivnog imagea.

Uvijek smo se rado sretali. U Sarajevu je to bilo uglavnom u prolazu, u hići, u srkletu, svako je jurio na svoju stranu, ali smo uvijek bili radosni zbog susreta. Bili smo toliko bliski da smo naš razgovor nastavljali na onom mjestu gdje smo stali prije mjesec, dva ili pola godine. Znali smo voditi anegdotske dijaloge u kojima su s epojavljivali rički likovi Omer, Fazlo, Sinan, Ahmet Čama, Sulja.

Volio doći u Varcar.

Postali smo tako bliski kućni prijatelji.

Našoj kćerki Alimi je jednom prilikom poklonio foto-album. Taj Vehidov poklon prati Almu do danas; između korica su fotografije iz nejnog varcarskog djetinjstva. Tu je i Vehidova posveta, draga uspomena.almi od vehida

Znam da smo išli u kovačnicu kod r. Omera Zonića gdje je znatiželjno promatrao kovanje i kaljenje „varcarki.“

Vehid je znao hiljadu anegdota, a ovu sam upamtio.

Biva, neki njegov Kozarčanin krenuo na hadžadž na Ćabu. Čitav Kozarac se sjatio na Želejzničkoj stanici. Ispraćaju budućeg hadžiju, ali i istersaju mu bisage svojih želja; te hadžija kupi mi ovo, te donesi mi ono. Haman da će voz krenuti, a kroz masu se nekako probi i jedan dječačić, sav zadihan, pa će hadžiji:

„Evo ti ove pare, pa mi kupi i donesi pišću!“

Hadžija  se obrati toplim glasom dječaku tako su svi okupljeni mogli dobro čuti:

„Tvoja će prosvirati, a za ostale ne bih reko,“  pa lokomtiva veselo pisnu i voz odnese hadžiju na dalek put.

Kada nam je dolazio u Njemačku negdje 1993., raditi svoju TV-emisiju „Zbogom Bosno, daleko odosmo“ sreli smo se u našem izbjegličkom stanu u Hanau. Je li tada ili kasnije, ne znam ali nam je poklonio sa posvetom svoju knjigu „Europo, stidi se!“

„Odlomi se još jedna biser grana!“

Ode Vehid, ostadoše njegova djela.

Kad bolje razmislim, Vehid nije ni otišao.

Jer iz srca onih koji su ga poznavali, sretali ili samo viđali na TV-ekranima se ne može otići i kad se mora; Vehidu Guniću njegova brojna hairli djela koja je ostavio u amanet.

slike

PRIJATELJIMA KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN USKRS – VASKRS!

IMG_3466

Slika

Prof. Boyle: MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE ZLOČIN GENOCIDA

silovanje 3“MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE ZLOČIN GENOCIDA” 

Izalagnje professor Francis A. Boylea

University of Illinois College of Law 

Na simpozijumu “Pravo žena” 

March 9, 2016.“

MASOVNO SILOVANJE BOSANSKIH ŽENA JE GENOCID

  • Prof Boyle u ovom predvanju izlaže istorijat njegove pravne i humane borbe da bi na  Svjetskom sudu dokazao da je masovno silovaje žena u Bosni, uglavom Bošnjakinja,  bio zločin genocida. Taj z zločin je činio jedan od glavnih dijelova njegove Tužbe na UN-ovom Svjetskom pravde. Bio je pripremio svjedokinje kako bi uz pomoć kojih bi dokazao da je masovno silovanje žena u Bosni bio genocid. Kada je prof. Boyle izbačen iza nešeg advokatskog tima 1994., iz Tužbe je izbačena i dokumentacija o silovanim ženama, a svjedokinje nisu nikad pozvane na sud, pa je taj dio Tužbe otpao. To je, u najmanju ruku namjerno opstruanje pravde, ili bolje rečeno silovaje pravde kao novi zločin prema silovanim ženama kojih po procjeni UN-a bilo oko 40.000 hiljada. Taj postupak advokata Tužbe po naredbi bosanske Vlade je izdaja silovanih žena o kojima se danas uglavnom samo sporadično govori u javnosti. 

Autor ovog predavanja je nadmoćno pobijedio sa dvije naredbe Međunarodnog suda pravde u korist Republike Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavije da odmah prestane i odustane od činjenja svih akata genocida i kršenja UN-ove Konvencije iz 1948. o sprečavanja i kažnjavanju genocida,  8. aprila 1993. i 13. septembra 1993.

Francis-Boyle - CopyTo je prvi slučaj da je ikada ijedna vlada ili advokat na tako visokom sudu dobio dvije naredbe od kako je taj Sud osnovan 1921.

I  5. augusta 1993., također je dobio naredbu istoga Suda po članu 74. (4)  sa istim pravnim dejstvom.

Po članu 74 (4) Statuta Međunarodnog suda pravde, kada Sud nije u punom sastavu na zasjedanju, predsjednik Suda ima punomoć Suda i može izdati naloge koji obavezuju sve države u sporu. Priča o tome je ispričana u knjizi  „Bosanski narod optužuje za genocid.“ (Izdanje Aletheia Press 1966.)

Želim iskazati zahvalnost  „Društvu prava žena“ koje su me zamolile da govorim ovdje danas i posebno u čast međunarodnog Dana žena.  Organizatori ovog seminara iz „Društva prava žena“ koji su me zamolili da govorim o problemu koji je povezan sa ženama i ljudskim pravima.

Za čitavo vrijeme moje karijere od dolaska ovdje 1978. da bi u nastavi predavao i prakticirao međunarodni zakon o ljudskim pravima, ovo je najstrašniji i najveći problem s kojim sam se ikad suočio od kako sam pravni zastupnik svih silovanih žena u Bosni i Hercegovini.

Bio sam advokat od preko 20.000 hiljada silovanih žena u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, Svjetskim sudom u okviru sistema Ujedinjenih nacija.

Svih tih preko 20.000 silovanih bosanskih žena bili su moji klijenti. Od početka moga rada na tom slučaju na Svjetskom sudu UN-a, broj prijavljenih silovanja u Bosni bio je manji od stvarnog broja, naročito tokom rata. Ali, kada su rat i genocid okončani, UN je otišao u Bosnu u namjeri da istraži i utvrdi tačan broj silovanih. Čitao sam da sadašnja procjena UN iznosi oko 40.000 bosanskih žena muslimanki koje su bile silovane za vrijeme rata i genocida.

Tadašnji bosanski predsjednik Alija Izetbegović imenovao me je za generalnog agenta sa svim mogućim ovlaštenjima u kaznenom postupku da zastupam Republiku Bosnu i Hercegovinu u Palači  Pravde.

To je značilo da sam njihov zvanični ambasador na Svjetskom sudu sa odgovornošću da raspravljam o genocidu i da zaustavim genocid protiv Bosanaca.

Ta parnica je bila najvažniji međunarodni sudski spor ikad  Svjetskom sudu od kada je taj Sud osnovan 1921.

Sve što želim reći ovdje je jedan kritični element tog spora kada sam dokazao Svjetskom sudu da je masovno silovanje bosanskih žena bio genocid.

Data su mu sva ovlaštenja od strane predsjednika Izetbegovića da bih uvjerio Sud da su masovna silovanja bosanskih žena genocid, što je bila presudna komponenta ove tužbe za genocid kako sam  to ja vidio.

Čak i nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu se istakli u masovnom i sistematskom silovanju žena kao sredstvu ratovanja ratnom sredstvu. Mada su Japanci bili vrlo blizu silujući kineske žene za vrijeme II svjetskog rata.

U Bosni je to bilo užasno! Izgledalo je da ono šta se događa tamo nije samo silovanje, nego pošto se događalo u vrijeme rata – ne samo ratni zločin, nego je to bio genocid. Pravi genocid.

Zato sam odlučio ubijediti Svjetski sud da su masovna silovanja bosanskih žena genocid.

Kada sam to morao dokazati na Sudu, na osnovu više nezavisnih i uvaženih izvora koji su se bavili ljudskim pravima, da je tada bilo između 20 i 25 hiljada silovanih bosanskih muslimanki.

Ako pogledate u Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u vezi sa dokazivanjem tog slučaja kao genocida, Član II. U sadašnjoj Konvenciji, genocid znači svaki od slijedećih djela počinjenih u namjeri da se uništi u cjelosti ili djelimice nacionalna, etnička, rasna, religiozna grupa, kao takva

  1. b) izazivanjem ozbiljnih tjelesnih ili duhovnih povreda počinjenih nad ciljanom grupom.

Sigurno, silovanje uzrokuje ozbiljne i tjelesne povrede pripadnicima grupe. U ovom slučaju, jugoslavenski i bosanski Srbi pravoslavci su silovali bosanske žene muslimanke.

Ali to je samo „actues reus“  (ono što predstavlja obilježje kaznenog djela) koje sam upravo citirao za vas, morao sam takođe dokazati značenje „rea,“ i u slučaju genocida, da je to bila posebna namjera zločina.

žene žžrtve ratTako sam morao dokazati i ubijediti Sud da su te žene bile silovane jer su pripadale muslimanskoj religiji  i zbog njihove pripadnosti bosanskoj naciji i zbog njihove bošnjačke etničke pripadnosti.  Pa, kako sam to uradio? Sastavio sam sve dostupne izjave žrtava koje sam mogao dobiti od Ujedinjenih nacija, Vijeća Europe, uglednih organizacija za ljudska prava kao što je Amnesty Interational, Human Rights Watch i sve ih zajedno dostavio Svjetskom sudu.

Prikupio sam sve izjave žrtava silovanja koje sam mogao dobiti od organa UN-a, Vijeća Europe, osvjedočenih i ugledih organizacija u bori za ljudska prava, kao što su Amnesty International, Human Right Watch, sjedinio ih i predao Svjetskom sudu.

I, kakav sam tip dokaza koristio da bih utvrdio specifično značenje i namjeru silovanja?

Sada ću ovdje upotrijebiti nešto iz vulgarnog rječnika, ali, hej, mi smo ovdje svi odrasli i mi smo svi pravnici. Tako, to je samo put da dokažem taj slučaj:

Dobio sam mnogobrojne izjave da, dok su te žene silovane, njihovi silovatelji i osobe koje su ih okruživale, a koje su često učestvovale u grupnom silovanju, govorile silovanim ženama, za vrijeme silovanja.

„J..i Muhameda!“

To dokazuje da su silovatelji i banda silovatelja bile motivirane religijom silovanih žena.

Ili, silovatelji bi vikali njihovim žrtvama:

„J..i svoju tursku mater!“

Bosanci (Bošnjaci) nisu Turci. Oni su južnoslavenski narod, ali budući da su muslimanske vjere, Srbi su ih pogrdno nazivali Turcima.

Imajući to u vidu, izveo sam zaključak da su žene bile silovane na osnovu nacionalnosti i etičkog porijekla.

„Je..m te balijska kurvo!“

„Balija“ je uvrjedljiv naziv za bosanske muslimane.

Isto:  ‘J…m ti Aliju!’- misleći na moga klijenta, Predsjednika RBiH, Aliju Izetbegovića, koji je također bio bosanski musliman. Itd.

Spojio sam zajedno sve te izjave koje sam mogao dobiti i stavio ih sve u jedan paket i predao Svjetskom sudom. Ti nije bilo potpuno dovoljno da bi se dokazalo da su silovatelji i banda silovatelja ratni zločinci i sadisti.

Morao sam dokazati da su u procesu silovanja ti pravoslavni Srbi silovali bosanske muslimanske žene iz religioznih ili nacionalnih razloga ili etničke pripadnosti, kako se traži u 2. paragrafu Konvencije o genocidu koji kaže: „…počinjeni sa namjerom da bude uništena, u cjelosti ili njen dio, nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva.

Stoga sam na Svjetskom sudu tvrdio da su pravoslavni Srbi silovali muslimanske bosanske žene iz nacionalnih i etničkih pobuda.

Također sam tvrdio da je to na osnovu  2. paragrafa, stav (d) Konvencije o genocidu po drugoj tačci kažnjivo djelo genocida: „Nametnuti uslove u namjeri da se spriječe rađanja u okviru grupe.“

I ovdje, koristio  sam više puta termin „žrtve“ koji sam preuzeo od uglednih izvora i organizacija  za ljudska prava, da za vrijeme silovanja tih žena i grupnog silovanja, njihovi silovatelji su im govorili:

„Napraviću ti dobro malo srpsko dijete!“ 

To je zbog toga što se u južnoslavenskoj etničkoj kulturi smatra da dijete nasljeđuje genetske osobine oca.

Tehnički, tako, ako vi imate dijete koje je rodila bosanska muslimanka koju je silovao pravoslavni Srbin, smatra se da je ono Srbin.

Isto,

„Mi ćemo ti napravti malog četnika!“ 

Četnik je bio naziv za Srbe koji su se u II svjetskom ratu borili protiv partizana na strani Nacista.

silovane ženeSlijedeće, Jugoslavenska i takozvana Armija bosanskih Srba, koja je bila produžena ruka JNA, osnovala je logore za muslimanske žene na teritorijama koje su ti teroristi okupirali.  Tamo su bosanske muslimanke bile zatočene i prisiljene biti seksualno roblje, višestruko silovane i grupno silovane, trgovalo se s njima okolo, bile su prodavane u trgovini ljudima.

Ako bi ostale trudne u tim logorima za silovanje, a mi smo imali brojne izjave da su im oni koji su ih zarobili i silovali govorili: „Vi ćete ostati ovdje dok se ne rodite četničko dijete,“ tako da abortus ne dolazi u obzir. To je još jedna tačka povrede Konvencije o genocidu, 2. paragraf, tačka (d). Tu tvrdnju uz dokaze podnio sam Svjetskom sudu.

Na kraju, imali smo mnogo bosanskih izbjeglica u Canadi.

Clintonova administracija, a Clinton je bio samo folirant da mu ravna nema i licemjer u vezi s Bosnom, tako da ja neću sada ovdje govoriti o svemu tome.

Canada je prihvatila izbjeglice, a Clinton im je spriječio ulazak u tako velikom broju u USA poslije Sporazuma u Daytonu. Nazvao sam Canadu i rekao da želim pet hrabrih žena, žrtava silovanja, koje su voljne dati meni izjave o tome kako bih ta svjedočenja koristio kao dokaz na Svjetskom sudu. Također, te žene bi trebale svojevoljno svjedočiti na Svjetskom sudu pred cijelim svijetom o tome šta im se dogodilo.

Canađani su mi osigurali pet takvih hrabrih svjedokinja silovanja, mi smo njihova svjedočenja snimili, preveli na engleski jezik, i predali Svjetskom sudu.

U tom početnom stadiju slučaja ja sam jednostavno pokušao  dobiti na Sudu ono što se zove „donošenje privremenih mjera zaštite.“ To je međunarodni ekvivalent privremene sudske naredbe zaštite od zločina genocida.  Postupak o vrijednosti dokaza i suđenje o tome doći će na kraju.
silovanje1U toj fazi, ja sam pokušavao sudskim putem zaustaviti genocid, rat i silovanja. U potpunosti sam nastojao pozvati na Svjetski sud što više žrtava silovanja tako da ih mogu uklopiti u raspored na suđenju na osnovu zakonskih prava.

Da bih skratio priču, dobio sam veliki i snažni obavezujući sudski nalog protiv Jugoslavije. Tri mjere zaštite – prva da sama Jugoslavija prekine i da se odrekne činjenja svih akata genocida protiv Bosne i Bosanaca.

Te sam mjere dobio jednoglasnom odlukom sudija. Drugo, da Jugoslavija mora učiniti sve u svojoj moći da zaustavi sve vojne, paravojne, terorističke grupe i kriminalne bande koje su lansirali protiv Bosanaca, uključujući i masovna silovanja bosanskih žena kao dijela tehnike etičkog čišćenja i ratovanja.

Taj sudski nalog sam dobio, samo je ruski sudac izdvojio mišljenje.

I treće, što sam tražio, da Jugoslavija ne učini ništa više da na širenju genocida. I ovo sam dobio jednoglasnom odlukom sudija.

Onda su moji nalozi proslijeđeni Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na izvršenje koje zahtjeva Povelja UN-a.

Vijeće sigurnosti UN-a je bilo nadležno i obavezno izvršiti moje naloge koje sam dobio na Sudu da zaustave genocid i silovanja jer Jugoslavija nije zaustavila ni genocid ni silovanja, ustvari Jugoslavija je nastavila i eskalirala sve to.

I šta je Vijeće sigurnosti učinilo sa mojim naredbama koje sam dobio na Sudu?

Nista!

Clinton je sabotirao sprovođenje naloga zajedno sa Britancima, Francuzima i Rusima. Tako da ništa nije urađeno.

Umjesto da sprovedu moj nalog Svjetskog suda protiv Jugoslavije, ove su velike sile na moje zaprepaštenje odlučile kazniti Bosnu i Bosance time što su izašli ss prijedlogom Owen-Stoltenbergova plana. Taj bi plan rascijepio RBiH na tri mala dijela, uništio naš državni subjektivitet prema međunarodnom zakonu, ukrao nam članstvo u UN-u, te izložio jedan i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju. Suočio sam se sa bosanskom apokalipsom.

Vratio sam se na Svjetski sud tražeći drugi nalog za privremene mjere zaštite da bi se zaustavio Owen-Stolternbergov plan. Odmah sljedećeg dana sam odletio za Ženevu gdje sam bio advokat za RBiH na Owen-Stoltenbergovim  pregovorima kako bih ih zaustavo taj plan na licu mjesta. Sabotirao sam cijelu tu stvar na licu mjesta, odmah. Pobrinuo sam se da se taj plan nikad ne prođe.

Onda sam otišao natrag na Svjetski sud i dobio drugi nalog – ponovo – to je bila ogromna ubjedljiva pobjeda za RBiH protiv Jugoslavije kojom se od Jugoslavije traži da prestane i uzdrži se od svih akata genocida protiv Bosanaca, direktnih i indirektnih putem njihovih genocidnih surogata. To je bio kraj Owen-Stoltenbergovog  plana.the-siege-of-sarajevo-11-728

Kad se rat završilo, predsjednik Izetbegović dao je intervju u kojem je rekao ‘zamalo da smo izgubili našu državu u jesen 1993. što je bilo tačno. Bosna je bila skoro pala. Sva bi Bosna bila pretvorena u Srebrenicu. Poslije sam postao advokat koji je zastupao Majke Srebrenice i Podrinja pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Preko 8,000 bosanskih muslimana, muškaraca i dječaka su bili upravo pobijeni, a mnoge žene su bile silovane. Imali bismo najmanje još preko 100,000 više mrtvih Bosanaca i jos preko 40,000 silovanih bosanskih muslimanki da je Bosna pala u jesen 1993.

Ali, Clinton, Britanija, Francuska i Rusija odbile su da u Vijeću bezbjednosti UN-a da sprovedu moj drugi sudski nalog protiv Jugoslavije donesen od  strane Svjetskog suda . Što je još odvratnije, Clinton, Britanija, Francuska i Rusija sabotirale su moju strategiju i naše napore da se pokrene Rezolucija UN-a za ujedinjenje  i za mir (1950) kako bi se sadejstvovalo da Generalna skupština UN-a sprovede moj  nalog Svjetskog suda protiv Jugoslavije.

 

clinton

Na mjestu zločina – Clinton i Tihić u Srebrenici. Prof, Boyle tvrdi da je Clinton učestvovao u komadanju RBiH, da je spriječio sprovođenje sudskih naloga putem Generalne skupštine UN po kojima je Jusgoslavija morala zasutaviti sve ratne operacije i genocid. Tihić je na sve moguće načine pokušao uništiti Tužbu RBiH protiv SCG

Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju.

Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju. Clinton je u Bijelu kuću dovukao holandskog ministra Kooijmansa da mu služi da ga pokriva kako bi radio njegov genocidni prljavi posao za njega. Već sam obavijestio Kooijmansa u njegovom uredu u Hagu o tim tzv. bosanskim mirovnim planovima, rekavši da su oni bili genocidni, da on ne treba ništa s njima imati, te ga zamolio da nam pomogne. Umjesto toga Clinton i Kooijmans su izasli sa onim što su oni nazvali ‘Plan Kontant grupe,’ koji bi, ponovo učinio istu stvar kao i što su pokušali Owen i Stoltenberg : raskomadati RBiH u tri dijela, uništiti njen državni subjektivitet po međunarodnom pravu, te izložiti milion i po do dva miliona Bosanaca etničkom čišćenju.

 

 

owen 1

Owen-Stoltenbergovom planu Bošnjaci su trebali imati državicu na 30 posto teritorije RBiH. Po planu Izetbegovića imaće 12 %

Postupajući u skladu sa mojim savjetom, Predsjednik Izetbegović me ovlastio da tužim Britaniju na Svjetskom sudu za pomaganje genocida nad Bosancima i RBiH od strane Jugoslavije. Nismo mogli tužiti Clintona.  Clinton je bio itekako kriv i zaslužio je da bude tužen! Ali jedina nada koju smo imali jeste da će se Clinton predomisliti.  Inače, među drugim stalnim članicama Savjeta bezbjednosti, Britanci su zasigurno bili daleko najgori za nas – iako sam uporno nudio da tužim Svjetskom sudu Francusku i Rusiju.

 

Također i Hrvatsku.

Krenuo sam da tužim Britaniju kako bi zaustavio najnoviji genocidni plan podjele od strane Clintona/Kooijmansa/- Kontakt grupe. Također sam krenuo tužiti Britaniju na Svjetskom sudu zbog pomaganja genocida u Bosni, da zaustavim genocid, uključujući i masovna silovanja Bosanki, te da prekinem genocidni embargo na oružje koji je Savjet bezbjednosti nelegalno nametnuo Bosancima najozbiljnije kršeći njihovo osnovno pravo na samoodbranu na koje su imali pravo po čl. 51 Povelje UN-a.

silovanje 2Bosanci nisu mogli braniti svoje žene i djecu. JNA je bila jedna od najjačih armija u Evropi. Nakon razlaza Tita i Staljina Tito je naoružao, opremio, snabdio i obučio JNA kako bi odbila invaziju Sovjetskog saveza. U poređenju s njom, Bosanci nisu imali teškog naoružanja. Nad njima se vršio pokolj. Mogao sam to gledati uživo na CNN-u.

Kao odgovor mojoj tužbi, Britanci su zaprijetili da ukoliko mi se dopusti da iznesem ovaj slučaj protiv njih na Svjetskom sudu, oni će Bosance na smrt izgladnjivati. Bila je sredina zime. Sve zalihe hrane za Bosance dolazile su na sarajevski Aerodrom koji je bio pod kontrolom britanskih i francuskih trupa. Britanci su upravo zaprijetili da će odmah presjeći snabdijevanje. Tako da smo u tim okolnostima krajnje prisile morali povući tužbu protiv Britanije za genocid pred Svjetskim sudom.

Britanci su također rekli: ‘Uz to otpustite Boylea!’ Britanci i svi ostali su dobro znali da dok sam ja bosanski advokat na Svjetskom sudu, upotrijebiću sve u mojoj moći i prevrnuti sve kako bih spriječio njihovo genocidno komadanje i uništenje moga klijenta, RBiH nastavkom genocida nad mojim klijentima- Bosancima.

Da, radio sam ovaj predmet bez novčane naknade  i pro bono za opće dobro. Nisam dobijao ni novčića od bosanske vlade, bilo za svoje troškove ili za svoj rad. I jeo sam o svom vlastitom trošku. Koštalo me USA $ 30,000 da bih dobio ova dva sudska naloga od Svjetskog suda, a novac sam uzeo sa svog bankovnog računa i stavio na svoju American Express zlatnu karticu. Taj mi je novac vratila Bosanka koja živi u Canadi koja je uzela drugu hipoteku na svoju kuću. Tako je bosanska Vlada dovela svog bosanskog advokata, gospodina Sakiba Softića, na moje mjesto. A šta se onda desilo? Ovdje direktno ulazimo u pravne studije o pitanjima žena i međunarodnog zakona o ljudskim pravima.

bakira

Bakira HASEČIĆ: “Mi, žene žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja, ali i muškarci, nalazimo se u jednoj tami gdje smo prepušteni sami sebi, zaboravljeni od društva. Ovom monografijom šaljemo poruku svima onima koji trebaju da pročitaju i shvate u kakvom položaju se nalaze žene žrtve rata koje su preživjele sve te strašne torture”

Kad sam se vraćao sa Svjetskog suda natrag u Champaign dan nakon sto sam dobio moj prvi sudski nalog, na dugom letu do kuće razmišljao sam: ‘’OK. Dobio sam ovaj sudski nalog, ali ću ga morati dokazati u sudskom postupku. A imamo 25,000 silovanih žena. Ja sam dobio nalog za privremenu zabranu, ali dokazati ga na sudu na osnovu dokaza je druga stvar. Želim da to bude urađeno na način koji bi postavio presedan za budućnost za sve žene. Zato će mi trebati ekspert iz oblasti pravne teorije pitanja žena i međunarodnog zakona o ljudskim pravima da napravi koncept za ovu cijelu stvar za mene – od pripreme, dokazivanja, pa do dobijanja slučaja na Sudu da je masovno silovanje bosanskih žena zločin genocida.’’ Tako sam pozvao koleginicu prof. Kathleen Mahoney, koja predaje na Odsjeku za pravo Univerziteta u Calgariju u Canadi, te je zamolio da preuzme ovaj rad za mene, a posebno da konceptualizira način na koji ćemo izložiti i dobiti slučaj da je masovno silovanje Bosanki bio genocid gledano iz perspektive pravnih studija o pitanjima žena. Ona je rado prihvatila da to uradi, besplatno i pro bono za opće dobro, pokrivajući sama svoje troškove, te je odmah sačinila tim pravnica u Calgariju i počela rad na tome za mene.

Sta se desilo?

Nakon što sam sklonjen sa slučaja, bosanski advokati su sklonili prof. Mahoney i njen tim te izbacili iz tužbe na Svjetskom sudu cijelo pitanje da je masovno silovanje Bosanki bilo genocid.

Potpuno su ga izbacili iz cijelog slučaja i pravnog postupka. Nakon sto sam ga ja namjerno stavio tačno u sred tužbe kao jedan od kritičnih elemenata genocida od samog početka.

A onda kada je došlo do saslušanja uz dokaze na Svjetskom sudu,  nisam bio tamo, već ovdje. Pratio sam ga odavdje i koliko mogu reći, bosanski advokati nisu imali ni jednu Bosanku – žrtvu silovanja za svjedoka. Neka me neko od onih koji su bili prisutni na pretresu na Svjetskom sudu u Hagu ispravi, ali ste imali preko 20,000 silovanih žena, a bosanski advokati nisu pozvali ni jednu od tih žrtava da svjedoči. I to uprkos činjenici da sam na samom početku ovog sudskog procesa rekao Svjetskom sudu da imam najmanje pet žrtava silovanja koje ću pozvati da svjedoče na pretresu o tome šta im se desilo?

sudTako je Svjetski sud, naravno na osnovu dokaza, uglavnom rekao ‘’Bosna je na početku procesa unijela ovu optužbu, ali nisu iznijeli ni jedan dokaz tokom dokumentovanja,  bilo tokom sudskog procesa da bi to dokazivali.’’  Tako da je ta optužba po kratkom postupku odbačena i to je bilo to. Onih 40,000 silovanih bosanskih žena napušteno je i izdato od strane njihove vlastite vlade.

Na isti način, Majke Srebrenice Podrinja napuštene su i izdate od strane svoje vlastite vlade! Isto se odnosi i na žene Srebrenice!

Gdje smo sada?

Moja tvrdnja da silovanje žena predstavlja genocid potvrdio je Međunarodni tribunal za zločine u Ruandi u slučaju ‘Akayesu’ po kojem je odlučivao 1998. Akayesu je vodeći izvor međunarodnog prava koji imamo danas po kojem silovanje žena može predstavljati genocid.

Kathleen_Mahoney_150x226_400x400Što se tiče prof. Mahoney, ona i njen tim uzeli su sav svoj rad koji su uradili i podnijeli ga Međunarodnom tribunalu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju gdje je korišten u slučaju fočanskog logora za silovanje. Srbi su pravili i održavali logore za silovanja. Bosanske muslimanke su držane u tim logorima za silovanje, neprestano su silovane i grupno silovane, njima se trgovali i prodavane su i prebacivane na druga mjesta.

Prof. Mahoney i njen tim su uspješno izložili haaškom Tribunalu da je seksualno robovanje tih žena bio zločin protiv čovječnosti.

To je glavni iskorak za žene u razvoju međunarodnog zakona o ljudskim pravima i međunarodnog krivičnog zakona. Do te presude, seksualno ropstvo u ratovima nikad se nije smatralo ničim ozbiljnijim do serijom ratnih zločina. Zahvaljujući prof. Mahoney i njenom timu, seksualno ropstvo je sada zločin protiv čovječnosti. Zločin ozbiljniji od ratnog zločina, ali malo manji od genocida.

Naprimnjer, pokušao samo pomoći seksualnim robinjama u Koreji koje muške šovinističke militarističke svinje u Japanu još uvijek zovu ‘žene za zabavu’ koje su bile namijenjene za njihovu ličnu seksualnu ‘zabavu’. Jasno je da je ovo zločin protiv čovječnosti – ono što su Japanci učinili Korejkama i Kineskinjama, seksualnim robinjama u Kini također, tokom II svjetskog rata. A Japan to poriče i danas. U oba slučaja ništa konkretno nije učinjeno da se isprave ove ogromne nepravde, ovi zločini protiv čovječnosti. Većina tih žena je otišla u grob tiho i bez ostvarene pravde. Te Korejke i Kineskinje također su bile napuštene  izdate od strane svojih vlada.

Konačno je bilo najavljeno da će 24.03.2016., haaški Tribunal izreći presudu Radovanu Karadžiću. Karadžić je bio optužen za svaki zločin koji stoji u Statutu tribunala uključujući i dva slučaja genocida – jedan slučaj za genocid u Bosni općenito, a drugi posebno za Srebrenicu. Tokom ljeta 1993., zaustavio sam Karadžica, Miloševića, Tuđmana, Bobana, Owena, Stoltenberga, UN i EU da raskomadaju i unište RBiH sa najkatastrofalnijim posljedicama po Bosance. Svi smo bili u Ženevi zajedno! A oni su imali podršku Clintona i Christophera koji su radili iza kulisa u Washingtonu, D.C., pomažuci njihove napore da nas unište. Svakako ce biti lijepo vidjeti da Karadzica stigne Pravda nakon svih ovih godina.

Na sličan način, radeći za svoje klijente, Majke Srebrenice Ii Podrinja, uspio sam ubijediti Tužitelja haškog Tribunala da optuži Slobodana Miloševića za svaki zločin iz Statuta Tribunala uključujući i dva slučaja genocida – jedan za Bosnu općenito, a drugi za Srebrenicu posebno. Umro je tokom suđenja u Hagu odnijevši sa sobom sve svoje tajne. Kako je to povoljno za Clintona, Britaniju, Francusku, Rusiju, UN I EU! Mrtvi ne govore. Moraću proučiti presudu Karadžiću i vidjeti šta još – ako išta – može biti učinjeno u ime 40,000 silovanih Bosanki, Majke Srebrenice i Podrinja, Žene Srebrenice i Bosance.

Hvala!

The Mass francis-boyle-copyRape of the Bosnian Women Was Genocide!”

By Professor Francis A. Boyle

University of Illinois College of Law

Women’s Law Symposium

March 9, 2016.“

 

Preveli 

Ibrahim HALILOVIĆ Dženana DELIĆ

***

Napomena priređivača-prevodilaca ovog predavanja prof Boylea za bosanske čitaoce:

U međuvremenu, Kardžiću je izrečena prvostepena presuda po kojoj je kriv za genocid u Srebrenici.

Javne i tajne igre oko uništenja mogućnosti revizije presude nastavljene  s ciljem da se amnestira zločin genocida koji je počinila RS uz pomoć Jugoslavije i ne samo sačuva genocidna RS, nego država potpuno raskomada i uništi os strane SDA i Izetbegovića koji želi „pomoći Hrvatima“ u ozvaničenju zločinačke Herceg Bosne što vodi u nestanak hiljadugodišnjeg trajanja bosanske države i njena najbrojnijeg naroda.

Sva ova opstruiranja pravde i sabotaže procesa i dokaza na Svjetskom sudu pravde, kao i namjerno uklanjanje prof. Boylea iz zastupničkog tima RBiH prije prvog suđenja, te odbijanje da se on uključi u rad tima koji je tobože pripremao, a ustvari sabotirao Reviziju, završila su se bezuspješno.

Da su samo izbacili iz Tužbe silovane žene kao dio planskog genocida, zaslužuju doživotni zatvor.

Međutim, u dijelu potkupljene, retardirane i zaslijepljene potkupljene javnosti, takvi su heroji, a četnički vojvoda Vučić je uvažaen kao najbolji prijatelj žrtava genocida kojeg poriče, pa su ga zato odlikovli od strane SDA i IZ najvećim priznanjem koje dodjeljuju žrtve genocida kje su ga i zakitile  – Cvijetom Srebrenice.

Najveći izdajnici žrtava genocida i RBIH su dobro plaćeni viskopozicionirani vlastodršci, ulema i intelektualci, nevladine organizacije i građani. Čast izuecima.

Procesuirano je samo 40 od preko hiljadu slučajeva silovanja u cijeloj BiH”. Silovatelji su ili oslobođeni, ili su doboli vrlo blage kazne.

 

 

 

 

 

Prof. BOYLE: IZ MOJE TUŽBE IZBAČENE SU KAO ŽRTVE SILOVANE ŽENE, BOSANSKI HRVATI, ŽIDOVI I SRBI PRIVRŽENI RBIH

Prof. dr. Francis A Boyle o sabotaži Tužbe i procesa na Svjetskom sudu pravde nakon njegovog odstranjivanja kao zastupnika RBiH

IZ PRVOBITNE BOYLEOVE TUŽBE IZBAČENE SU KAO ŽRTVE SILOVANE ŽENE, BOSANSKI HRVATI, ŽIDOVI I SRBI PRIVRŽENI RBIH

  • Nekoliko detalja o tome kako je sistematski i planski od strane bošnjačkih političara i uz pomoć i podršku uleme Islamske zajednice uništen najhumaniji sudski procees od kako je osnovan Međunarodni sud pravde 1921., kako su ponižene mrtve i žive žrtve genocida, i kako je uništena Republika BiH 

U nekoliko današnjih e-mail-ova koje sam razmijenio sa prof. Boyleom,  još jednom sam se uvjerio kako je s bošnjačke strane učinjeno sve da se amnestiraju počinitelji međunarodnog sukoba, agresije protiv države RBiH i genocida njenih građana. Šta više, zločin im se potpuno isplatio.

Podsjetimo se!

Prof. Francis A. Boyle je 1993. kao prvi zastupnik RBiH na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu napisao i predao Tužbu RBiH protiv SCG za agresiju i genocid u međunarodnom sukobu kojeg su one izazvale. (Hrvatska je bila ostavljena za kasnije)

I ovoj razmjeni pisama sa prof. Boyleom još jednom sam se uvjerio da je Tužba sabotirana od samog početka kako država RBiH i njeni narodi i građani ne bi dobili satisfakciju kao žrtve i kako bi Srbija i Crna Gora ne samo bile amnestirane, nego i nagrađene za teške ratne zločine protiv čovječnosti i genocid. Putanje agresije Hrvatske nije haman ni potezano.

Pitanje: Profesore Boyle, ako se dobro sjećam, Vi ste u jednoj TV emisiji prije više od deset godina, mislim da je to bilo pred početak sudskog spora na Međunarodnom sudu pravde, izjavili kako nisu uzeti u obzir svi valjani dokazi za agresiju i genocid i kako su iz Tužbe koju ste Vi predali Sudu izbačeni vrlo važni dijelovi.

Francis-Boyle - CopyProf. Byole: Tačno! Sigurno! Bio sam advokat za sve, za Republiku Bosnu i Hercegovinu sve Bosance. Izborio sam se za sudsku zaštitu na Svjetskom sudu za sve Bosance dobivši dva sudska naloga i pobjedu za RBiH.  Da budem jasan i određen, zahtijevao sam da budu zaštićeni svi – Bosanski Muslimani, Bosanski Hrvati, Bosanski  Jevreji i Bosanski Srbi koji su ostali lojalni Republici Bosni i Hercegovini.  To je bila moja zadaća kao njihova advokata i zastupnika Republike  BiH. Jednostavno su ih izbačeni iz Tužbe.  U Tužbi su ostali su samo bosanski Muslimani!

Pitanje: Ko je to uradio?

Prof Boyle: To su učinili advokati Tužbe koji su imenovani nakon što sam ja izbačen s posla kao zastupnik Tužbe. Zastupnicima je bio strogo zabranjen svaki kontakt sa mnom. Prije koju sedmicu, nakon što je propao pokušaj Revizije Presude iz 2007. poslao sam e-mail Van Den Biessenu, jednom do članova bosanskog advokatskog tima kako da spasi Reviziju. Odgovorio mi prvi put nakon mnogo godina. Rekao je da on ne može ništa učiniti. Nije me poslušao jer  mu je tako naređeno. Isti je slučaj i sa brojnim novinarima koji me nisu smjeli godinama kontaktirali.

I još jedan vrlo važan podatak.  Ti advokati su iz Tužbe izbacili i onaj vrlo važan dio koji se odnosiona na silovane žene, a potpada pod zločin gencida jer je planski silovana ciljana grupa muslimanskih žena. Kada sam pisao Tužbu 1993., tada je procjena UN-a bila da je u Bosni planski silovano više od 25.000 djevojčica, djevojaka, žena, starica… Poslije je procjena UN-a bila da je silovano oko 40.000 muslimanskih žena.  UN je znao za taj teški zločin genocida, svijet je znao, ali taj genocidni zločin je izbačen iz Tužbe.  To su uradili oni koji su trebali u ime države RBih zastupati i državu i žrtve genocida.  Mnoge žene su višestruko silovane uz poklik: „J…m te kurvo balijska“ . „Mi ćemo ti napraviti maloga četnika!“  To je ciljani, dobro smišljen i  isplanirani zločin genocida…

Pitanje: Zašto nije tužena Hrvatska?

Prof. Boyle: Predao sam Tužbu prije nego nas je Tuđman napao. Ratovali smo na dva fronta. Tražio sam od Predsjedništva RBiH dozvolu da tužim Hrvatsku, ali nikada je nisam dobio.

***

Šta reći poslije svega ovog?

IMG_0038Zaista su naši političari i ulema koji su odlučivali o Tužbi suučesnici genocida i njih bi preživjele žrtve morale odmah tužiti za prikrivanje zločina genocida i za plansko opstruiranje pravde.

Ali ko će?

Takozvane nevladine organizacije, boračke udruge, udruženja žrtava rata, logoraški Savez, sve ih je potkupila i pod svoje kandže stavila SDA uz pomoć Islamske zajednice, uz prešutnu suglasnost ili nikakav otpor intelektulaca, javnosti građana.

Zato je bilo moguće da se kontinuirano sabotira najhumaniji sudski spor na svijetu od kako je 1921. godine osnovan Međunarodni sud pravde. Zato je s zlom namjerom izbačen iz našeg advokatskog tima prof. Boyle kako ne bi dobio spor.

Što Tužba nije ranije ukinuta i prije Presude od 2007. u kojoj je presuđeno ono što je prof. Boyle već bio isposlovao na Svjetskom sudu, ima se zahvaliti upornom inzistiranju na Tužbi i financijskoj podršci patriota RBiH, mahom izbjeglica. Što na osnovu te Presude nije ukinuta genocidna RS, ima se zahvaliti SDA-u i Islamskoj zajednici i našem – generalno gledano nehatu.

Čak i kad je bio ponižen i otpušten, prof. Boyle je tražio od Tihića da na Međunarodnom sudu pravde ukine genocidnu RS, ali on nije dao. Tihić je svjedočio na Tribunalu u korist Šešelja. Čak i nakon svega, ponudio se Izetegoviću da radi i i sa Softićem na Reviziji. Sikterisan je i ponižen. Ponudio se da spasi propalu Reviziju, opet doživio poniženje i sikterisanje.

sakib softić tihić, Van Den Beisen

Softić, Tihić, Cerić i Van Den Biesen: Potkopali tužbu, pa glume kako su razočarani presudom iako  i na osnovu te presude možemo ukinuti RS. Umjesto toga, B. Izetbegović i IZ amnestirali su genocid i urbicid, pa sada pregalački rade na konačnom komadanju  i nestanku RBiH i najbrojnijeg bosanskog naroda.

Izetbegović javno izjavljuje kako ni jedan pametan Bošnjak neće ukinuti RS.

Advokat Sakib Softić je od Suda tražio vrlo kratak rok za obrazlaganje Tužbe. On je iz procesa izbacio još nešto bez čega ne radi ni jedan ozbiljan sud na svijetu, čak ni seoski muhtari.  Softić je odstranio iz sudnice svjedoke genocida. Slučajno? Ne! Tako mu je narađeno, a on zna ko je naredio i koga je za lijepu svotu novca, našeg novca, poslušao.

Softić nije za deset godina ništa uradio na prikupljanju novih dokaza za Reviziju Presude. Tako mu je naređeno, a on za sto pedest hiljada maraka poslušao. Čak se lažno predstavljao u javnosti da je kredibilan zastupnik, i B. Izetbegović je lagao isto. U pet do dvanest Softić se pojavio na kapiji Suda u Den Haagu iako je znao kao i Izetbegović da nema akreditiv, da nas je Ivanić nadigrao, namagarčio, uz njihovu suglasnost.

Šta je preostalo činovnicima Suda nego da zbijaju šale vidjevši kroz pendžere Softića na kapiji Suda:

„Eno neki čovjek sa fasciklom pod pazuhom hoće da tuži Srbiju!“

Amnestirana je Srbija, genocid nagrađen državom.

Političari i ulema  amenstirali RS i Srbiju i za rušenje oko 1.000 džamija i drugih kulturnih spomenika islamske kulture u Bosni, a teret obnove svaljen je na muslimane. Ustavni sud dejtonske Bosne donosi presudu u kojoj sudije SDA-ovci Mirsad Ćeman i Suada Paravlić presuđuju kako četnici nisu srušili banjalučke džamije.

RS se tvrdi šejtanlukom B. Izetbegovića oko trećeg entiteta.  Tzv. Bošnjački političari se bore za svoj sultanat – fildžan državu u kojoj će se ugušiti najbrojniji bosanski narod.

Perfektno odigrana predstava neskrivene veleizdaje države RBiH, njenih građana, odluka referenduma, stavljanje pod čilim kostiju pobijenih u genocidu. Uvreda do uvreda preživjelim.

sakib softić 1

Softić: Dobro naplaćena saboaža

Odlično odigrana komedija obmane oko Revizije, uz aplauz nevladinih organizacija, prevarene i lahkovjerne javnosti i uz lijepe pare koje je savio preverant Softić, jeftine političke poene koje je uknjižio još jednom B. Izetbegović.

Sve to prolazi iz naš klimoglav i suglasnost, izuzimajući još uvijek nedovoljan broj patriota koji bi bio u stanju ne samo izboriti se za smjenu sabotera procesa stoljeća, najhumanijeg sudskog  procesa na svijetu, nego ih doživotno strpati u zatvor, kad već ne postiji smrtna kazna.

Onaj ko nakon svega nasjedne na priče kako „naš heroj Bakir Izetbegović i naš advokatski tim rade na spasavanju Revizije i kako, biva, priča o Reviziji još nije završena, u najmanju je ruku naivan.  Ipak, volio bih da se ujedem za jezik.

bakir 2Lani, nekako u ovo doba, kada smo aktuelizirali problem Revizije, prof. Boyle je kao svjetski poznat i priznat pravnik javno prozvao Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića za suučestništvo u genocidu sabotiranjem u prikupljanju novih dokaza za Reviziju.

Obojica su se pravili mutavi. Da ta javna optužba prof. Boylea  nije tačna, mogli su ga tužiti za tešku javnu klevetu.  Ali  nisu, jer su imali su prečeg posla. Nastavili su sa sabotažom dok potpuno nisu uništili šansu da se RBiH i žrtve genocida izbore za pravdu. Satrli su se dokazujući da su baš zaslužili takvu tešku optužbu jednog od najvećih svjetskih stručnjaka međunardnog prava i našeg velikog prijatelja, iskrenog prijetalja RBiH prof. Fancisa A. Boylea. Optužba je izrečena, na redu smo mi.

kavazović

Kavazović: Bošnjaci nemaju boljeg prijatelja od Vučića: uz RS, za treći entitet SPREMNI

Sada bih ih, i ne samo njih, trebalo u goniti za sabotažu i opstruiranje pravde! Ali ko će. Izetbegović i njegovi trabanti zabavili narod oko trase autoputa Beograd – Sarajevo, reis Kavazović agitacijom da Bošnjaci glasaju za našeg najvećeg prijatelja četničkog vojvodu Vučića. Tu je priča i o akcizama, MMF-u.

Kavazović nas je ponizio dopuštanjem da Vučić sa četničkom pratnjom u cipelama uniđe u Begovu džamiju, da se četničkog vojvodu u Srebrenici žrtve zakite Cvijetom Srebrenice. Spasio ga i od linča.

Takvi, poput Izebegovića (množina), Cerića, Kavazovića…, slavljeni kao heroji, iako su izdali i državu i Din i sve mrtve i sve žive.

Ta prljava igra se nastavlja i to pred očima javnosti.

Odlično raspoloženi, Čović, Vučić, Dodik, Čović…, upravo su u Mostaru dogovorili pazar sa Izetbegovićem oko trećeg entiteta. Izetbegović je prodao državu za večeru.“

Srbi već imaju svoju državu dobijenu na genocidu, Izetbegović” će pomoći Hrvatima” da dobiju entitet, a najbrojniji narod bosanski – neka nestane u fildžanu i zajedno sa RBiH.

Kakvi smo – ništa bolje nismo ni zaslužili.

05. 04. 2017.

Napomena: Upravo je objavljena Žalba upućena UN-u zbog nepravilnosti rada Međunarodnog suda pravde u onemogućavanju žrtava genocida i države RBiH da se izbore za pravdu u sporu na tom sudu. Žalba je poslana i brojnim članicama UN-a ispred Facebook grupe koja broji 65.000 građana koji traže povatak u život Ustava RBiH.

Žalba je na ovim linkovima:

https://bedrudingusic.wordpress.com/2017/04/05/bosna-je-po-nekoj-ukletoj-tradiciji-osudena-da-se-za-nju-bore-pojedinci-don-kihoti-prijevod-zalbe-un-u-protiv-medunarodnog-suda-pravde/

i

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Otvoreno pismo hrvatskoj Predsjednici: NEMATE PRAVO SVOJATATI NI BOSANSKE KATOLIKE, NI DRŽAVNI TERITORIJ BOSANSKE DRŽAVE! NISTE NAM UOPĆE NIKAKAV, A POGOTOVO EUROPSKI UZOR!

kitarević

Predsjednice Lijepe Vaše,

Povod ispisivanja ovih redova koje javno upućujem na Vašu adresu je Vaše stalno uplitanje u unutrašnje stvari države Bosne i Hercegovine. Plasiranjem izmišljotine kako su bosanski katolici ugroženi, kako im prijeti opsasnost od islamskog radikalizma u Bosni, te tužakanjem Europi i predlaganjem federalizacije naše države, Vi želite oživjeti upokojenu Herceg Bosnu koja je stvorena na fašističkom zločinačkom projektu. Herceg Bosna kao zasebna federalna jedinica je zadnji stupanj u pokušaju da se taj dio Bosne pripoji Hrvatskoj. U tom cilju hrvatska nacionalna politka je proglasila bosanske katlike Bošnjake Hvatima i hrvatskom dijasporom kako bi se brinuli o njima i u konačnici taj dio Bosne pripojili milom ili silom Hrvatskoj podvalama o njihovoj ugroženosti.

Puna su Vam usta federalizacije Bosne, dok o tome i ne pomišljajte u Hrvatskoj. Obećavate da ćete pomoći našoj državi na europskom putu, a u stvarnosti kočite taj put, ili zabranom prodavanja mlijeka naših stočara u EU što je loš odnos susjeda prema komšiji. Izmišljate terorizam kod bosanskih muslimana – što je nedopustv falsifikat i objeda.  Pri tome vi se pravite i slijepi i gluhi na povampirenje neofašizma u Hrvatskoj i Herceg Bosni. Da paradoks bude veći, Vi nam savjetujte da se baš na Vas, kao i Vama slične bosanske marionete poput Čovića ugledamo kao nositelje europskih vrijednosti. Niti su oni nositelji, niti su Europljani, niti ćemo se ugledati na njih. Oni su nastavljači politike združenog zločinačkog ratnog pothvata u Bosni koji se nastavlja za sada mirnim sredstvima. Bolje bi bilo i nama i Vama da umjesto o bosanskim građanima i narodima povedete brigu o narodima i građanima Republike Hrvatske u Hrvatskoj. Nas ostavite na miru!

Pisanje ovog pisma poklopilo se sa završetkom žalbenog postupka na haaškom Tribunalu ratnim zločincima Herceg Bosne i Hrvatske.

Prvostepenom presudom šestorica ratnih zločinaca („Prlić i ostali“) osuđeni su na 110 godina robije za združeni zločinački pothvat koji je osmišljen u i logistički poduprt iz Zagreba, zločinački proveden u Bosni. Na čelu tog pothvata je bio Franjo Tuđman, Vaš uzor i učitelj, prvoditelji „Prlić i ostali.“

„Lijepa Vaša“ – Republika Hrvatska je u toj presudi presuđena kao agresor na suverenu RBiH. Svi iz te zločinačke grupe imaju i hrvatske putovnice, pa su tako hrvatski državljani.

U žalbenom postupku, tužitelj je zatražio 220 godina robije za počinitelje toga strašnog zločina i agresije koje je inspirirao i čiji je pokrovitelj bio Franjo Tuđman, čiju politiku i Vi slijedite. I Tuđman se izjasnio o bosanskom grijehu: „Nisam živ!“  (Navod B. Dežulovića). Njegov duh lebdi Hrvatskom i Herceg Bosnom. Po Franji Tuđmanu predjenuli ste ime Zračnoj luci Pleso baš u vrijeme žalbenog postupka na Tribunalu u Haagu. Postavili ste mu spomenik u Čapljni.

Jadranko_Prlic_i_ostali_16122016

Prlić i ostali haaški uznici – Tuđmanove sluge u izvršenju združenpg zločinačkog pothvata u Bosni

Teško je prognozirati kakva će konačna presuda biti, hoće li se u rad suda umiješati Vaši politički eurpski prijatelji istomišljenici, pa zločincima halaliti, a Hrvatsku osloboditi krivnje za agresiju. Ali i hiljadu godina robije je malo za taj zločin.

Citat izjave tužiteljice Tribunala u Haagu:

Zločini nad muslimanima su po opsegu bili masovni, više desetaka tisuća ljudi premješteno je iz svojih domova i protjerano, više tisuća zatočeno je i držano u teškim uvjetima, slani su na prisilni rad pri čemu su neki izgubili život, bilo je silovanja, razarane su džamije i kuće, pljačkana muslimanska imovina, a od kraja kolovoza 1993. više od 55 tisuća ljudi u Mostaru bilo je kao u klopki pod stalnim napadima i granatiranjima.“

Tako tužiteljica Barbara Goy.

Nadajmo se da će konačna presuda u biti po mjeri tužiteljice, makar pravda ni tada neće biti zadovoljena…

dretelj

Logor za civile muslimane Bošnjake u Dretelju;  “Više tisuća ljudi zatočeno je i držano u teškim uvjetima, slani su na prislni rad i po zahtjevu Dragana Čovića, direktora “Sokola” koji nam danas poručuje da se ugledamo na njega kao Europljanina, isto kao što je govorio i Prlić kada je postao svjestan svojih ratnih zločina… 

Ovdje je jedno logoraško svjedočenje: Ratni predsjednik Općine Stolac, Mehmed Dizdar: HERCEG BOSNA JE OŽIVJELA DUHOVE PAVELIĆA, LABURĆA, FRANCETIĆA I OSTALIH.

On je istako da je u logorima Herceg Bosne postojao ogroman psihički pritisak jer se svakog časa čekalo da vas se prozove, dok oni koji su prozvani ni danas se ne zna šta je sa njima.

“Ja sam zarobljen kao vojnik Armije BiH. Čim su nas odvezli u kasarnu u Čapljinu odmah sam došao na ispitivanje koje je bilo užasno i ponižavajuće. Dobio sam strašne batine i bio ponižen da je to nevjerovatno”, kazao je Dizdar.

Dodao je da su u logoru vladali katastofalni sanitarni uslovi a pored toga zatočenici su stalno tjerani da pjevaju ustaške pjesme te da su bili pod stalnim pritiskom.

“Izvjesni Boko, jedan od stražara, neprestano je tukao ljude, a pogotovo mene. Ja sam mu bio omiljeni logoraš za maltretiranje”.

“Čuo sam da se on sada nalazi u Metkovićima i da često dolazi ovdje, ali sam isto tako dobio i informaciju da ga u Hrvatskoj traže s ciljem da ga hapse”, naveo je Dizdar.

Poslije toga mi smo odvezeni u Silos, kaže Dizdar, te ističe kako ga je jedan njegov radni kolega blizak vrhu Herceg Bosne obavijestio o tome, da je odlazak u Silos bio priprema za likvidaciju.

Kazao je kako četiri mjeseca nije znao gdje su mu djeca i žena, i da je to najviše pogađalo logoraše.

Dizdar smara da ideja Herceg Bosne će teško prestati da postoji jer su nakon prvih demokratskih izbora kao iz Pandorine kutije iskočila sva zla, među njima i Mate Boban a s njim su izašli u duhovi Pavelića, Luburića i Francetića.

“Na krilima ideje tih ljudi nastala je Herceg Bosna”, naglašava Dizdar,

Govoreći o međuljudskim odnosima u Stocu Dizdar kaže da se u tome gradu ljudi još uvijek sastaju tajno i da se Hrvati boje uopće da razgovaraju sa Bošnjacima iz razloga što bi zbog toga mogli biti “prijavljeni”.

“U ovom gradu vlada takva atmosfera, da Hrvati uopće ne ulaze u kafiće gdje su Bošnjaci, dok Bošnjaci ipak ulaze u kafiće gdje su Hrvati”.

“Lokalna HDZ vlada diskriminatorski. Nema šanse da se Bošnjak zaposli, osim ako to nije neki stranački dogovor.

Postoji jaka tendencija gdje se poučava da se sa Bošnjacima ne treba tući, nego im samo ne treba davati posao i oni će sami otići”, kazao je Dizdar.

On je dodao da ipak više iz grada odlaze Hrvati i da projekat Herceg Bosne nije upalio jer ljudi odlaze iz Stoca u potrazi za boljim životom.

Kazao je da Dragan Čović često dolazi u Stolac, ali se nikada ne sastaje ni sa jednim Bošnjakom, te naveo da Stolac kao grad više iz Zagreba smatraju svojim nego iz Sarajeva.” (TV 1, Slobodna Bosna, Kliker, 01. 04. 2017.)

 

Ovakva svjedočenja, kao i Presuda Tribunala za teške ratne zločine i agresiju, očito nisu doprle do Vaših ušiju, kao ni zahtjev za još strožije kazne. Vi nastavljate istu politiku koju je provodio Franjo Tuđman, on u ratu, Vi u miru, što može biti povod novom ratu sa nesagledivim posljedicama. Povijesnim krivotvorinama i lažima, panjkanjem Europskoj uniji izmišljanjem terorizma bosanskih muslimana tamo gdje ga nema, prešućivanjem sudski dokazani terorizam Herceg Bosne i Hrvatske – Prlića, Suška, Praljka, Tuđmana…, i njihovih bojovnika. Nema tog ćilima pod koji se može sakriti taj zločin. Uostalom, u stenogramima Vrhovnik taj zločin zorno potvrđuje.

Destroyed_mosque_of_Ahinici

Pokolj u Ahmićima bio je ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici 4. bojne VP HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. travnja 1993. u selu Ahmićima, u Središnjoj Bosni. Broj ubijenih osoba nije poznat, i varira od 72 do 104. To je bio najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Istog dana, sat vremena kasnije, počeo je i pokolj nad Hrvatima u Trusini od strane Armije BiH. (Wikipedia)
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske, i pukovnik Bob Stewart (Wikipedia)

 

Ako s tom politikom ponovo prevarite EU i NATO kao „Europejci“ – nas, bosanske građane, patriote i poklonike prava – nećete! Zločin nećemo ni oprostiti ni zaboraviti, ni vama, a ni onima koji nisu htjeli tužiti R Hrvatsku na Mađunarodnom sudu pravde za agresiju. Zločini koje su činili Bošnjaci su neprihvatljivi, a počinitelje terba strogo kazniti.

Nikada nećete dokazati da su bosanski katolici ustvari Hrvati, niti da su hrvatska dijaspora u Bosni, niti da imate pravo na pedalj Bosne, a kamo li na pola njene teritorije onako kako su se Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu. Bosanski katolici su izvorni bosanski narod u svojoj Bosni. Oni su Bosanci – Bošnjaci katoličke vjere ili ateisti.

Svaki pokušaj prisvajanja bosanskih katolika kao Hrvata u cilju ostvarenja velikodržavnih planova,  kako bi se Hrvatska dočepala dijela Bosne, biće osujećen. Jer, ta politika, združena sa četničkom pod parolom Crne ruke „Ujedinjenje ili smrt“ za Hrvatsku znači Banovinu, a za Srbiju – veliku Srbiju; istovremeno ta politika predstavlja uništenje države Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. Ta politika je zločinačka i ona je kazna i prema bosanskim katolicima koji su njenom zaslugom od ravnopravnog naroda pretvoreni u nacionalnu manjinu u Bosni, „hrvatsku dijasporu“ (sic!) koja bježi glavom bez obzira iz tog vašeg tora. Pa i da se svi katolici i svi muslimani i svi pravoslavci Bosne izjasne kao Hrvati, Hrvatska opet nema pravo na bosanski teritorij. Bosna i Hercegovina je suverena država njenih naroda i građana, svih koji u njoj žive. Nisu li i bosanski Hrvati glasovali na Referendumu 1882. za RBiH kao suverenu građansku državu! Ta volja je nepobitna!

Ovdje je nekoliko činjenica koje osporavaju vaše opasne namjere u Bosni.

dodik i čović

Dodik i Čović, kao Milošević i Tuđman – zajednički na razgradnji bosanske države i uništenju njena najbrojnijeg naroda kroz zločinačke i genocidne tvorevine Republiku Srpsku u Herceg Bosnu. Prvi pokušava instairati rusku vojnu bazu u oklini Banje Luke, drugi NATO-bazu u okolini Mostara – za suzbijanje izmišljenog terorizma bosanskih muslimana. Obojica ovo rade mimo državnih organa BiH. Čović nazočuje ilegalnoj proslavi Krsne slave RS, ne smeta mu ilegalni referendum, protivio se reviziji Presude Međunarodnog suda pravde u sporu RBiH protiv Srbije za genocid… Dok je RS, biće moguća i Herceg Bosna, a muslimanima Bošnjacima – dosta je i desetak posto tritorije, ta nisu li najbrojniji narod u Bosni! (Po preporukama Badintervove komisije – osanski “Hrvati” su kao i bosanski Srbi manjina u Bosni. Srbi su nestali ne smao iz hrvatskog Ustava, a u Bosni su kontitutivni narod.  I jedni i drugi, iako manjine, rade združeno i danas ptiv države Bosne uz pomoć svojih usrećitelja i suflera iz Zagreba i Beograda, a EU se ne protivi. Pače, što bi rekao Tuđman). 

Drsko, stavljajući sol na ljute rane, Vi i vaši herceg-bosanski trabanti, među kojima je najglasniji Dragan Čović, inače osoba koja je kao direktor „Sokola“ „trebovao“ za kuluk desetke nezakonito uhapšenih Bošnjaka, pokušavate nam se predstaviti kao uzoriti Europljani koji će nas pod okriljem zločinačke Herceg Bosne i uz pomoć Hrvatske (sic!) odvesti u Europu. Na sljedbenike združenog zločinačkog pothvata ne pomišljamo se ugledati, a sami njegujemo prave ljudske, dobrosusjedske i europske vrijednosti – pa nas kao takve morate uvažavati. Te vrijednosti su deklarativno ugrađene u sve dokumente EU. (Pri tome ne mislim da je B. Izetebgović Europejac…)

kulučenje u sokolu

Šef  Vaše HDZ ispostave u Mostaru, Dragan Čović  koristio je logoraše muslimane Bošnjake kao besplatnu radnu snagu; umjseto da se makar postidi, a trebalo da je u zatvoru za ratni zločin, Vi nam ga preporučujete kao uzor europskih vrijednosti. Silno se obogatio i silno osilio. To su vrijednosti kojih se EU deklarativno, ali ne i u praksi odrekla, a Hrvatska ih njeguje i pokušava i nama podvaliti

Europa je u svoje demokratske temelje ugradila one vrijednosti koje baštine bosanski narod(i) kroz tisućljetno postojanje bosanske države i suživota. Mi smo znali uređivati svoje odnose kroz historiju, a kvarili smo uvijek kada god su se uplitali srbijanski Istok i vaš europski Zapad, kršćanska Europa i pravslavna Rusija, ali i Turska. Principe humanizma i suživota i Vi i Europa ste u praksi dobrim dijelom ili potpuno odbacili. Dok su Srbija i Hrvatska kidisale na Bosnu, EU je skršenih ruku gledala i tu agresiju i srbijanski genocid i združeni zločinački pothvat. Prigrlila Hrvatsku, a uskoro će i Srbiju, obje sa zločinačkim i genocidnim ratnim prtljagom. Ni Vama ni Čoviću ne smeta što je nakon genocida nad katolicima u Bosni Posavina ostala van zamišljenih granica Herceg Bosne, u okviru genocidne RS. Tuđman je tako u ratu izdao katolike Bošnjake u Posavini, a Vi i Čović ih izdajete danas.

“Graditeljski europski duh” HVO topnika – rušenje Starog mosta u Mostaru koji je vijekovima spajao ljude na obje obale. Mostar je danas podijeljen grad, a u njemu se upravo dogovaraju srpski i hrvatski nacionalisti, vođe iz Beograda i Zagreba iza leđa bošnjačkih predstavnika…

Oživljavanje upokojene zločinačke Herceg Bosne podvalom o federalizaciji i novoj izbornoj jedinici, providan je pokušaj mirnog nastavka ratnog zločinačkog plana istrebljenja muslimana i pravoslavaca sa tog područja kako bi se ratom i ili referednumom taj dio državne bosanske teritorije Bosne pripojio Hrvatskoj, ako do tada u njoj ostane i koji katolik. Muslimana haman tamo više i nema. Republika Hrvatska i svi vi koji neuvijeno ili uvijeno promičete tu politiku morate znati da Bosna nikada nije pripadala Hrvatskoj niti Srbiji, ali veliki dio Hrvatske je u srednjem vijeku bio državni teritorij bosanske države. 

bosanska država

Gornja krta je iz ranijeg perioda, a evo i kasnijih. Citat iz Wikipedije: Tvrtko se kruniše za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je “Novi”, što se danas zove “Herceg Novi”. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju “nagovoriti” kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt “Novi”. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.“

 https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosansko_kraljevstvo

Predsjednice Lijepe Vaše,

mi ne posežemo za tim povjesnim pravom na dalmatinsku obalu, niti taj državni terotorij bosanskog Kraljevstva tražimo natrag, niti se spremamo na džihad, ali s punim pravom uskraćujemo Vama i Vašima i pomisao na dio Bosne, ne samo što taj dio nikada nije bio u trajnijem hrvatskom posjedu, nego što je tu izvršen združeni zločinački pothvat.

Oslonimo se još malo u prošlost, tek da bolje vidimo budućnost i to bez Herceg Bosne u deceentraliziranoj građanskoj državi BiH.

Enver Imamovic Ajvaz Dedin San 04 ISEBALJ

Prof. dr. Enver IMAMOVIĆ: “Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja…”

“Iako je prošlost Bosne i Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske povijesti učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško značenje. Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dolazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji “Srednjovjekovna Bosna” (Zagreb 1989.). Tu analitički i argumentirano osporava mnogo toga što je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o političkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne. Kada je u pitanju proučavanje stanovništva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda… Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavenska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno, a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance – muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda, jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Prof. dr. Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Academia, str. 1 – 5.)

Polovinom devetnaestog stoljeća istaknuti Ilirac, znanstvenik,  povjesničar i književnik fra Ivan Frano Jukić ostavio je pisane tragove kako u Bosni toga doba jedno žive Bošnjaci krstjani, rišćani i muslimani. On navodi i tačne brojke. To su Bošnjaci, „po naški,“ piše. On, svećenik, franjevac, katolik, koristio je pseudonim “Slavoljub Bošnjak” potpisujući svoje naučne i književne radove, kao i u prepisci sa Ilircem, njegovim uzorom, nakladnikom i prijetljem Ljudevitom Gajem. To je jedna od potvrdi činjeničnog stanja u Bosni i bošnjačko-katoličke pripadnosti fra Jukića.

Fratar Jukić Banjalučanin (Slavoljub Bošnjak) u svom “Kolu” veli da Bošnjaci ne znadu za ime Hrvatsko.“

Evo još jednog svećenika, franjevca, učenika Ivana Frane Jukića, inače – učitelj je imao svjetovnu školu u Varcar Vakufu, a Knežević je bio jedan od njegovih učenika. Citat iz naučnog rada prof. dr. Envera Imamovića PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINEBosanski franjevci brane bošnjaštvo Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u VarcarVakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i
dragom domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći da je ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku”
raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: “Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na … jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu
ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle “Bosna ponosna” i
Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od
nekih zanešenjakah.”

Ali tradiciju obrane bošnjaštva – bosanstva nastavljaju i današnji franjevci, među njima fra Ivo Marković, citat: “Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici!”

U razgovoru za Radio Slobodna Europa, fra Mrković će reći da “međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini narušavaju korumpirani političari, koji umjesto da organiziraju društvo – oni ga razbijaju, kako bi mogli izvršiti pljačkaški pohod. Tvrdi da je korupcija najveći problem u BiH, te da se sije strah među narodima, kako bi se prikrio kriminal.” “…Međunacionalni odnosi u Bosni ne mogu biti lošiji, zato što je vode korumpirani političari. Političari uzimaju velike ideje religija i nacija da začepe oči ljudima, da ne vide šta oni rade dok oni pljačkaju. Većina naših političara su korumpirani. U Bosni je jedna od najkorumpiranijih politika. To je nacionalizam. Nisu to nacionalističke politike koje mogu surađivati, nego nacionalističke politike radi korupcije. Političari, umjesto da organiziraju društvo, razbijaju ga da mogu vršiti svoj pljačkaški pohod.”

…Mislim da Bosna i Hercegovina ima perspektivu, da unatoč ovakvim užasnim političarima, malo-pomalo, snagom tog bosanskog čovjeka i temeljnihmarković vrednota koje ipak traju u našoj Bosni, izići iz ovih svih problema.

Nije mnogo prošlo poslije Kneževića, a Bosnom krstare srpsko-hrvatski nacionalistički misionari koji jedan autkotoni bosanski narod, katolike Bošnjake, proglašavaju Hrvatima, a pravoslavce Srbima i prisvajaju ih.  To je put koji ih vodi u prisvajenje Bosne. Sto puta ponovljena laž ne može ipak biti istina, makar svi bosanski katolici sebe i smatrali Hrvatima, a pravoslavci Srbima. Bosna pripada Bosancima. Svima jednako!

Od kada je autoktoni bosanski narod – Bošnjaci – katolici postao za RH “hrvatska dijaspora” o kojoj skrbi hrvatska država, od tada je počela propast toga naroda. O prijateljstvu Miloševića i Tuđmana, dva brata blizanca po politici prema Bosni („Feral Tribune“) o Dodiku i Čoviću suvišno je bilo šta reći.  Projekat Herceg Bosne je srpski projekat, reći će ovih dana fra. Marković na vijest o zaključcima skupa oba HDZ-a u Neumu kojem ste nazočili… Ta skrb i Hrvatske i Srbije je naša zajedinička nasreća.  Bosanski katolici i pravoslavci, srećom ne svi, gurnuti su krvavi rat protiv svoje države Bosne i svojih susjeda i komšija muslimana. Svi zajedno smo gurnuti u duhovnu i svaku drugu bijedu.

Katolički svećenik Matija Katančić, (Valpovo, 12. kolovoza 1750. – Budim, 24. svibnja 1825.), hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije piše:

“Uvjericeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali“.  Onda dolaze Antun i Stjepan Radić…

Antun-Radić

Antun RADIĆ

Ovdje je citat „Izlaganja Antuna Radića u „Domu” od 10.11.1904. „Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi još prije 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, npr. u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati – vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batinaAli nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima: i to su bili ”Rašci„ i ”Šokci„ – a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio?
Tko je te Hrvate tako rekuč stvorio?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”

Umjesto da se odreknete te politike, otimačine naroda i teritorije milom ili silom, združenim zločinačkim pothvatom. Pri tome se obilato koristite izmišljotinama, podvalama i objedama kako su bosanski muslimani teroristi. Teroristi su oni koji su počinili združeni zločinački pothvat i genocid u Bosni. Ako i postoji koji radikalac među mirnim bosanskim muslimanima Bošnjacima, onda je on kao takav četnički i ustaški proizvod. Kako to da ih nije nikad bilo do sada, a najviše ih je u vašim glavama. Vi ih izmišljate predstavljajući Lijepu vašu prediziđem kršćanske Europe, pa evo želite nas uhvatiti za ruku u povesti u tu vašu Europu koja je iznevejrila samu sebe onog momenta kada je prigrlila tu i takvu Lijepu Vašu, a nas ostavila na čekanju i mrvcarenju sa Istoka i Zapada. Stoga, ta nakaradna politika koju su vodili (i) Tuđman, a Vi nastavljate zajedno sa Čovićem, neće proći. Nikad!

kitarević, isa

Nagrada “Isa-be Ishaković” za 2015. u rukama pogrešne i nezaslužne osobe  

Da Vas podsjetimo: Vi ste na početku svoga mandata bili lijepo dočekani i ugošćeni u Sarajevu kao drag prijatelj i susjed, predstavnik države s kojom se želi imati dobre odnose. Vama je, a da niste ni jednu slamku ugradili u dobre odnose naše dvije države, mada ste se zaklinjali u to kao da jeste i da ćete nastaviti (sic!), svečano uručena nagrada za graditeljstvo “Isa-beg Ishaković.” I tada i sada je i slijepcima bilo jasno da ste Vi posljednja osoba na svijetu kojoj je trebalo dodijeliti to visoko graditeljsko priznanje. Vi ste prilikom dodjele nagrade za graditeljstvo „Isa beg Ishaković“ svečano izjavili kako su oni koji Vam nagradu dodjeljuju u Vama prepoznali istinskog graditelja dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Bosne. To nije istina.  Kao i bojovnici HVO što su u ratu rušili mostove koji su vijekovima spajali ljude, Vi uporno rušite u miru mostove između dvije države i dva naroda istih korijena. Selametite o pomoći Bosni pri ulasku u EU, a istovremeno zabranjujete joj prodavati mlijeko u EU. Kod Vas je sve med mi mijeko kada selametitite, ali jad i čemer u praksi. Vi ne odustajete od Hrvatske Banovine preko zločinačke Herceg Bosne. Dok postoji RS i dok se Izetbegović nada muslimanskoj fildžan-državi, ima nade za Herceg Bosnu, računate. Bosnu na konjske repove!

hvo-bugojno-001

Bojvnici bugojanskog HVo-a – fašistički simbol kao vlastiti ponos

Vama kao ni Tuđmanu ne smeta povampirenje fašizma, i u Zagrebu i u Jasenovcu, a i u Bosni. (Bio sam svjedok u Jajcu 1992. kada su po gradu lijepljenje poglavnikove fotografije i kada se pozdravljalo sa „Dom spremi.“ HVO i ARBiH se umalo ne iskrviše zbog zastava – šahovnice i legalne zastave RBiH, pa izvjesiše obje.)

Zbog povampirenja fašizma, RH je dobila vrlo negativnu ocjenu o stanju ljudskih prava i sloboda od strane USA State Departmenta u izviješću za 2016. Amerikanci su vas pročitali, ali Vi pokušavate obamuti i svoju i našu javnost, podvaliti i Amerikancima  i Europi. Nije Vas džaba jedan švedski list nedavno nazvao rigidnom desničarkom.

kit u Jajcu

Samo dan-dva po primitku prestižnog, ali nezasluženog priznanja „Isa-beg Ishaković“ Vi ste se našli u Jajcu gdje ste sami sebi skočili u stomak. Našli ste se na obilježavanju dvadesete obljetnice „oslobođenja“ toga bosanskog grada u kojem su stolovali bosanski kraljevi, kojeg je 1995. zaslugom, Alije Izetbegovića  “oslobodila” HV i HVO, umjesto ARBiH koja je ostala na prilazima gradu.

hrvatska-ap

Hrvatski dekor u Jajcu – počast poginulim i živim bojvnicima, braniteljima i osloboditeljima Jajca; brantelja Bošnjaka – katolika i muslimana pod zastavom RBiH kao da nije ni bilo.  Nekoliko muslimanskih imena, koji su poginuli kao borci HVO-a našlo se na spomeniku u središtu grada, ispod krsta i šahovnice. Živima je bio godinama zabranjen pristup grdau u kojem su rođeni i za koji su lili svoju krv 

Nekad Tuđmanovi, danas Vaši trabanti, proglasili su Jajce stolnim gradom „hrvatskih kraljeva“ po istoj matrici kojom su taj stolni grad bosanskih kraljeva četnici u proglasu haškog osuđenika Stanislava Galića proglasili stolnim gradom „srpskih kraljeva“ pa udarili topovima, raketama, kasetnim bombama, krmačama.  Bio sam svjedok svega toga divljanja.

jajce srpski grad

Predzadnji pasusu Galićevog proglasa četnicima: “Mi imamo etničko pravo, pojedinačno smo najbrojniji u Jajcu, historijsko jer je baš tu stolovalo najviše srednjovjekovnih bosanskih – srpskih vladara.”

(Bio sam svjedok ucjenjivačke ratne politiku HVO, ali i pokušaja Bobana da 1992. potkupi ovdašnje penzionere (i katolike i muslimane, i bivše komuniste) poklanjanjem jedne penzije u kunama…  Prijatelj iz Policije upozorio me je na mogući antentat zbog moga javnog opiranja Herceg Bosni i borbe za RBiH, prtivljenja sukobu HVO-a i Armije RBiH…. Po svaku cijenu pokušali su oteti RTV BiH – Studio Jajce. Nisam im bio dobar kao glavni urednik, koji nikad nije surađivao sa UDB-om niti se o ikoga svjesno ogriješio, a posebno o RBiH i njene branitelje, a ni o RH. Na moje mjesto su postavili Zorana Ljubičića koji je završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu na kojemu su predavali uglavnom udbaši. Uhapsili su 28 jajačkih pravoslavaca civila. Optuživali su ni krive ni dužne građane za suradnju s četnicima, dok su lokalni čelnici HDZ po nalogu Tuđmana i Bobana uveliko trgovali sa našom sudbinom i Jajcem. Po tom pitanju dolazio je i Kordić u Jajce, vidio sam ga.)

Jajce, hrvatski grad

Jajce je promijenilo i hrvatske i srpske okupacione vlasti, ali nikada nije postalo ni srpsko ni hrvatsko, nego je bilo i ostaće grad bosanskih kraljeva i bosanskih građana, čak kad u njemu, ne daj Bože, i ne bude muslimana i pravoslavaca. Čak i sada, kada Općinom službeno vlada SDA kao strateški partner HDZ-a i Čovića, makar sav kapital držali Vaši i Tuđmanovi sljedbenici, Jajce opet neće biti hrvatsko. Eto, srednjoškolci u Jajcu se bune protiv Herceg Bosne, njenog grba na diplomama  i „dviju škola pod jednim krovom.“

I prije rata i za vrijeme rata, trgovala ja HB  sa Srbima oko Bosne, ispomagala su se međosobno braća po oružju i ideologiji protiv Bosne i Bošnjaka muslimana – cjenkajući se i oko Jajca. Sve se radilo uz znanje Tuđmana i Miloševića. Četnicima ste prodavali naftu kada su im tenkovi zbog sankcija stali, a četnici su vama isporučivali teško oružje da bi mlavili muslimane Bošnjake. U toj trgovini stradali su i bosanski katolici. I nad njima je izvršen genocid što srpskom, što hrvatskom rukom. Ultimativno ste tražili od Jajčana priznanje Herceg Bosne inače ni da kilogram brašna a kamo li streljivo neće stići u opkoljeni grad… Svjedok sam tome, a postoje i dokumenti, filmski zapisi. U Jajcu je HVO izvršio vojni puč i od legalno izabarnih organa pokušao preoteti vlast.

dokemnt

Bojovnici HVO su pola godine prija pada Jajca beježali sa crta bojišnice na Ćaninu Polju da bi grad najzad pao u četničke ruke. (Svjedok sam toga bijega još u ljeto 1992.) Ali, Bošnjaci muslimani su optuženi za izdaju grada. I, zato se i ne spominju kao branitelji, što je povjesna krivotvorina s hrvatske strane koju ste u dekoru šahovnica i svečane pjesme „Lijepa naša“ i sami potvrdili u Jajcu.

hvo-bugojno-001

Bojovnici bugojnskog HVO, europski uzor starim i novim gerenacijama

VLAŠKA POSLA Ante Tomić: Opet Tuđman? Razmisli, sjeti se…

“Pred sam Božić 1991. u operativnom središtu zazvonio je telefon”, pripovijeda u „Jutarnjem listu“ Petar Stipetić.

“Javio sam se, a na drugoj strani je bio zapovjednik Banjalučkog korpusa general Nikola Uzelac. Prepoznao me je: ‘Pero, molim te, zaustavi to. Narod je u stampedu.’ Odgovorio sam mu: ‘Nikola, ne mogu ti ništa obećati, ali za tri dana pripremi kavu. Evo nas u Banja Luci.’ Nisam blefirao.

Tada smo zaista za tri dana mogli ući u Banja Luku.” Da je Franjo Tuđman u tome fenomenalnom trenutku poslušao nekolicinu svojih razboritijih vojnih zapovjednika, Hrvatsku bi poštedio iduće tri godine rata, a na Bosni vjerojatno ne bi trulila maligna izraslina Republike Srpske. Smrvio bi neprijatelja čisto i bez mrlje i sve nas učinio ponosnima.

Narod mu vjerojatno i ne bi ozbiljnije zamjerio ni da se nakon toga okrunio i sina Miroslava proglasio princom nasljednikom.

No, Tuđman je bio što je bio, svojeglava, nedokazana, budalasta prznica, bolesno fiksirana na zamisao širenja hrvatskoga državnog teritorija.

Bacio je svoje sjajne pobjedničke karte, okružio se hercegovačkim radikalima i gurnuo nas u agoniju rata s Bošnjacima, krvavu pustolovinu u kojoj smo izgubili i zanos i čast i međunarodni ugled.

Sad je kasno

Savezništvo s muslimanima obnovio je tek tri godine kasnije, kada su oni, da se ne lažemo, vojno potukli snage HVO-a i kada je uništen život desecima tisuća srednjobosanskih Hrvata, a oni u Hercegovini zaustavljeni u trajnoj frustraciji, u raskoraku između ambicija i mogućnosti.

Umjesto da Stipetić pije kavu u Banjoj Luci, tamo su otišli Bobetko i Boban da s Ratkom Mladićem dogovaraju prodaju nafte.

Kako je to izgledalo, prilično nam zorno ilustrira dnevnički zapis Ratka Mladića o jednom razgovoru s Momčilom Perišićem:

“Pozdravio te Slobo. U ponedjeljak 10. januara 1994. treba da prihvatiš nekoga iz Hrvatske koji će doći u Sanski Most radi potpisa o isporuci nafte.” Nešto kasnije Mladić će se i sam susresti sa Slobodanom Miloševićem i zabilježiti njegova opažanja: “Ja sam s Tuđmanom dugo razgovarao, on je politički glupak, ali je u teškoj situaciji…”

Nisam mogao suspregnuti gađenje čitajući ove strašne rečenice. I bilo me je iskreno sram, premda u životu nisam glasao ni za Franju Tuđmana ni za HDZ. Slobodan Milošević nije bio čovjek velike pameti, ali njegova opaska da je Tuđman “politički glupak” perfektno je točna.

Trebaš zaista biti glupan da bi vjerovao da se sa Slobodanom Miloševićem išta ljudski možeš dogovoriti. Trebaš biti vrhunski kreten da bi odbacio političke i vojne adute kakve je Franjo Tuđman 1992. odbacio. „

franjo-tudjman-slobodan-milosevic-1338902448-171092

Odlično su se sporazumijeli po pitanju Bosne i Bošnjaka muslimana; obojica, i Tuđman i Milošević su znali da ne mogu uzeti čitavu Bosnu, pa su je podijelili među se. U to ime počinjen je genocid i združeni zločinački pothvat u međunardonom sukobu koje su vodile Srbja i Hrvatska protiv RBiH. Dok ispisujem ove redaove, u Mostaru srpski i hrvatski zvaničnici kuju nove planove o Bosni, kao da je njihova prćija

Omah po “oslobođenju” Jajca, fašisti su u tom gradu uveli apartehid. Na starom gradu je izvješena velika šahovnica. Grad je oslobođen od prisustva Bošnjaka muslimana koji se po „oslobođenju“ nisu mogli vratiti ni kućama, niti o Sv. Svetim (sic!) nakratko obići mezare. (Svjedok sam takvog jednog pokušaja obilaska mezara u kasnu jesen 1995.) Istinski katolici su se stidjeli i danas se stide tih mračnih fašističkih vremena.)

bliznaci I

Ilustracija: “Feral Tribune” – Perverzija kao put do zajedničkog plijena u Bosni

Nekoliko riječi i o mome Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu koji su oslobodili hrvatski bojovnici. U mome stanu su kao taoci bili 1992. Zatočni sa mojom obitelji i roditelji i sestra lokalnog predsjednika HDZ-a Jurića.

Kasnije su svi razmijenjeni za četnike koji su uhvaćeni u zločinačkoj oružanoj akciji iznad Bareva kod Jajca.

Kada su hrvatski bojovnici granatirali moj rodni grad krajem ljeta 1995. , granatom su pogodili i taj naš stan. Amidžinu kuću su zapalili. Kuću lokalnog gospodara života i smrti dr. Luke Čulića, predsjednika SDS.-a nisu ni taknuli. Preostali Bošnjaci su preživjeli strašan teror dok ih A. Izetbegović nije raselio po Sanskom Mostu i Bugojnu, a katolike „humano“ prebacio u Glamoč i na Baniju, nakon što su Silajdžić i on vratili grad u četničke ruke u Daytonu. Usprkos svemu, ni u Jajcu, ni u Mrkonjiću Tuđman nije uspio zavaditi istinske muslimane i katolike, a ni pravoslavce koji se vratili tamo, ili su rasuti diljem svijeta.

I, evo Vas da nam, malo, malo, pa selemetite o hrvatskim europskim vrijednostima, uljudbi, viteštvu!

Mnogi Hrvati su zaista krasni Europejci, Jajčani i Varcarani posebno, ali tuđmanovci to nisu i nikad neće biti, kao ni njegovi sljedbenici. Njihove ustaške vrijednosti nećemo nikad prihvatiti kao svoje, makar Bosna nikan postala članicom EU! Molim Vas, nemojte nam pomagati na europskom putu jer ćemo završiti u hendeku.

fašisti u zagrebu

Postrojavanje hravstkih neofašista u Zagrebu

***

Gospođo, prelistajte malo historijsku čitanku koje su o Bosni kao državi ispisali stranci, kad već nećete “Zemljopis i povjestnicu Bosne” koju je napisao fra Ivan Frano Jukić Banjalučanin, alias Slavoljub Bošnjak. Tada nećete pričati bedastoće. Bosanski kraljevi koji su stolovali u Jajcu i Bobovcu nisu bili ni hrvatski, ni srpski, nego bosanski kraljevi. Bili su Bošnjaci, isprva bogumili, patereni – vjerni sljedbenici apostolskog kršćanstva (i zato papina heres, sic!) pa pod prijetnjom ognja i mača papinih krstaša i najgoreg ološa – primorani postati prijetvorni katolici…, a kasnije i Hrvati. To je bio početak kraja bosanskog Kraljevstva…

Nekadašnji katolici kojima je prvo otet materinski ikavski jezik, sada u Jajcu moraju govoriti hrvatskim jezikom, a na ulici se čak čuje i pozdrav „Bok!“ Djecu dijelite u dvije škole pod jednim krovom, ali se srednjoškolci bune.

halima

Srerdnjoškolka iz Jajca Halima HODŽIć odbila je primiti diplomu na kojoj nisu obilježja države Bosne i Hercegovine; Herceg Bosna se žilavo otima, upkojena, a živa

U Jajcu se vihori šahovnica, kao i u Glamoču, Kupresu, krstine nadvisuju Mostar, Hlivno… Sve je to nasilje, predsjednice, pokušaj ostvarenja ratnih ciljeva u miru, u ma kakve oblande umotane i pod ma kavim izgovorom.

Na Bobovcu, gdje je vijekovima bila stolica bosanskih kraljeva, održavaju se godišnje mise za domovinu (ne zna se baš za koju, ali sudeći po šahovnicama, za hrvatsku) u potpunom dekoru hrvatskih državnih simbola, prisutva vojnih postrojbi HVO i HV, “hrvatske komponente OS BiH,” da se Vlasi ne dosjete…

Ni Bobovac ni Jajce, kao ni Trvanik, Žepče, Busovača, Mostar, Stolac…, nikada nisu, niti će ikad biti hrvatski gradovi. To su bosanski gradovi, bili, pa će bosanski i ostati. To gradovi svih nas državljana Bosne!

misa-Bobovac-2

Hrvatski dekor na stnom mjestu bosanskih kraljeva

Pošto se volite petljati i gdje treba i gdje ne treba, pa i u povijest koju ste vrlo slabo naučili, predlažem Vam da makar letimice pogledate koji su gradovi u Primorju bili pod upravom bosanskih kraljeva za vrijeme snažnog srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Kartu prilažem. Mi, Bosanci, država Bosna, svakako imamo većih prava na Split, nego što Hrvatska nakaradna i opasna politika ima pravo i na ijedan grad na teritoriji današnje države BiH. Trebamo li početi polagati povijesno utemeljeno pravo na veći dio Primorja kao državni bosanski teritorij? Ne! Nama ne treba to, ali ni pedalj današnje države Bosne nećete dobiti, ni milom ni silom, ni lažima o našem terorizmu, niti federalizacijom, izbornim zakonom, prevarom ili bilo kakvim latinskim izgovorom i pritužbom EU.

U prilog nam ide i prepruka Bedinterove komsije. Citat:

“4. Shodno tome, Arbitražna komisija smatra: — Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo da uživa sva prava priznata manjinama i etničkim grupama međunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije konferencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. godine na čije su se sprovođenje obavezale republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska. (isto vrijedi iz bosanske Hrvate = manjina!!)
Utvrđeno da, ma kakve bile okolnosti, pravo na samoopredeljenje ne može dovesti do izmena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.
Bediterove nalaze – koji su u formi zakona EU – Vi bi da demantirate pričama o ugroženosti “bosanskih Hrvata.”
Brojke međutim demantiraju Vas:

“Ne zanemarujući i ne negirajući realne probleme koje narodi BiH imaju, među njima i bosanski Hrvati, vrlo je važno istaći objektivno stanje. Pozicija i bošnjačkog i hrvatskog naroda u manjem BH entitetu je izuzetno teška i u tome se svi možemo složiti. Što se Federacije BiH tiče, kako navodi g. Sead Turulja, profesor povijesti iz Sarajeva, brojke jasno pokazuju pravo stanje stvari.

  1. U vojsci BiH BH Hrvati imaju cca. 19 % zastupljenosti što za četvrtinu nadilazi broj popisanih Hrvata u državi (po novom popisu bi ih trebalo biti 15 %);
  2. U Vladi Federacije BiH BH Hrvati imaju 43 % zastupljenosti, što je više od duplo više nego popisani broj Hrvata;
  3. Na nivou Države BiH BH Hrvati su zastupljeni sa 33 % tj. dvostruko više nego što ih ima na popisu na terenu BiH;
  4. BH Hrvati su potpuni gospodari svoje sudbine u 26 općina Federacije BiH na lokalnom nivou, a vode glavnu riječ u 3 kantona FBiH, dok su u 2 kantona ravnopravni politički subjekt Bošnjacima. Dakle, u 3 kantona uživaju potpunu policijsku, sudsku i svaku drugu autonomiju;
  5. Bošnjaci ne kontroliraju privatni kapital hrvatskih poduzetnika, niti način na koji lokalna i kantonalna administracija investira novac poreskih obveznika;
  6. U fiskalnom vijeću BiH su BH Hrvati zastupljeni s 3 predstavnika ili 50 % članova, gotovo pet puta više nego su zastupljeni u stanovništvu BiH. BH Hrvati se najviše od svih pitaju za financije u BiH;
  7. BH Hrvati imaju 5 lokalnih i regionalnih TV stanica, 25 radio stanica, 15 lokalnih i 2 dnevne novine;
  8. U BiH djeluju 94 hrvatske osnovne škole, 47 hrvatskih srednjih škola, jedan privatni i jedan državni hrvatski univerzitet.

Iz navedenih činjenica se jasno vidi da, zapravo, bosanski Hrvati nisu zakinuti ni na koji način u skladu s brojčanom zastupljenosti tog naroda u BiH. Dapače o poziciji u društvu koju uživaju BH Hrvati, Bošnjaci iz Hrvatske, Bošnjaci iz Sandžaka, ali i Hrvati iz Vojvodine ili čak Austrije mogu samo sanjati.” Citat iz pisma koje Vam je uputio Nacionalni bošnjaki savez Hrvatske povodom Vaših nedopustivih izjava o urgoženosti “bosanskih Hrvata.

Stoga, ova koruka fra Ive Markovića je najbiji odgovor sijačima straha, razijačima Bosne, korumpiranim političarima, ali i narodu koji zapristaje za njima.

Fra Marković: “Onaj tko govori o ugroženosti, tko sije strah u ovoj Bosni i Hercegovini, to je zločinac.”

brahim HALILOVIĆ, potpisnik pisma –

dugogodišnji profesionalni reporter TV Sarajevo, samostalni urednik, Dopisništvo Jajce; višedecenijski honorarni dopisnik „Večernjeg lista“ prije rata iz Mrkonjić-Grada iz opsjednutog Jajca 1992. uz pomoć radio amatera, urednika “Večernjeg lista” Nenada Unukića u Zagrebu. U vrijeme početka agresije na RH, svojim javnim djelovanjem, ne samo da je upozoravao na četničku opsanost u Bosni koja prijeti i Hrvatskoj, ne samo što je sa još jednim kolegom dopisnikom “Večenjaka” odvraćao od odzivanja na mobilizaciju rezervista JNA muslimana Bošnjaka i katolika, nego ih je javno sokolio da odbiju ići na ratišta u Hrvatskoj i da se sa zbornoga mjesta na Manjači vrate kućama kako ne bi krvarili ruke nad nedužnim. I zbog toga mz je mogla glava odoljeti od četnika. Gdje ste Vi tada bili Predsjednice?  Nije isto biti Hrvat u Zagrebu i  novinar musliman Bošnjak koji se bori za pravdu svih, pa i za Hrvatsku i Hrvate u Mrkonjić-Gradu. Nije isto biti Hrvat u Zagrebu i Varcar Vakufu.  Oni koji su odbili otići ratovati u Hrvatskoj zaglavili su kasnije na logoru na Manjači… Bio sam hapšen zbog teksta objavljenoga u „Hercegovačkom tjedniku“ o apartheidu u Mrkonjiću. HVO me namjerio ubiti u Jajcu zbog zalaganja za RBiH, protivljenja Herceg Bosni i RS. Svjedočim; Bio sam u sredinom ljeta 1992. u Splitu na poziv Redakcije „Večernjeg lista“ na dogovor o daljem izvještavanju iz opsjednutog Jajca. Vraćao sam se svojim autom preko punktova HVO-a u Jajce. Postoje stotine svjedoka da je HVO na tim punktovima pljačkao Bošnjake muslimane koji su se vraćali iz Splita. Ja sam im podijelio cigarete i nekako se spasio da mi ne otmu pakete koje su supruge branitelja, izbjeglice iz Jajca u Baškoj Vodi, slale u Jajce; još je moje novinarsko ime tada nešto značilo i na tim punktovima. Kordić mi je nudio stalnu propusnicu za Herceg Bosnu, ali sam odbio i radije otišao u izbjeglištvo, gdje sam i danas, ali Bosnu mi niko ne može iščupati iz srca…

Moja novinska iskaznica kao suradnika “Večernjeg lista” i Akreditacija za suradnju u listu “Republika BiH” koji je izlazio u Splitu 1992. Više o autoru pisma na: https://ihalilovic.wordpress.com/about/

P.S. Da ne bude zabune ili sumnje – svako, pa i bosanski katolici imaju neotuđivo pravo da se izjašnjavaju kako god hoće. Niko im nema pravo osporavati izbor. Naziv hrvatskog naroda u Bosni (Hrvati) upisan je u Ustav RBiH. Međutim, ne znači da Republika Hrvatska svojatanjem bosanskih Hrvata ima ikakvo pravo na svojatenje bosanske teritorije. Isto važi i za Srbe. Istinski Bošnjaci – Bosanci ne posežu za tuđim, ali brane svoje i zajedničko.

Činjenica je da su s bosanski muslimani, izjasnili kao Bošnjaci, na što imaju svako moguće pravo, pa ni drugima to pravo ne smiju uskraćivati. Nažalost, Bošnjacima (muslimanima, ateistima)  to im se pravo i danas ponegdje verbalno osporava nakon osporavanja genocidom i združenim zločinački, pothvatom.  Ako se ih deklarativno i prihvata pod tim imenom, u stvarnosti se vode krvavi pohodi da bi se iskorijenililo ne samo ime, nego i čitav taj narod, a Bosna prisvojila. U tom smislu počinjen je genocid sa srpske – srbijanske strane – i združeni zločinački pothvat s hrvatske strane.

Nemoguće je ostvariti srpsko-hrvatske veliko-državne projekte u Bosni dok god postoje svjesni Bosanci – Bošnjaci – ma ko bili. Da bi velidržavne politike uspjele, treba uništiti Bošnjake – Bosance; razbaštiniti ih sa RBiH, pa stjerati u fildžan na 12,5% teritorije, sve i uz njhovu saglasnost, preko izabranih veleizdajnika…

Više o porijeklu bosanskog stanovništva može se pročitati kopiranjem ovog linka:

https://www.academia.edu/9032498/Dr_Enver_Imamovi%C4%87_PORIJEKLO_I_PRIPADNOST_STANOVNI%C5%A0TVA_BOSNE_I_HERCEGOVINE

In memoriam – Davor DEMIROVIĆ: OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Davor DEMIROVIĆ:

KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN

Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu   

image (4)Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.

Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji –  dugo vremena sam to bio ja.

U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”

Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.

Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijemIMG_0933e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.

Povremeno je zvonio i Anto Krešić.

Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.

Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.

Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti.  I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.

Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.

Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je  čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.

Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij

U 64-toj godini života umro je Davor Demirović. Smrt ga je oborila kao grom iz vedra neba. Ukućani su ga zatekli kako leži na podu, već je bio obledenio. U ruci je držao mobilni telefon, izgleda da je pokušao zvati nekoga u pomoć, ali nije stigao. Smrt je bila brža.
***
Ne znam je li zvonilo zvono na Katoličkoj crkvi na vijest da je iznanadno umro Davor Demirović, nekadašnji zvonitelj te Crkve. Jer struje nema da zvono pokrene, a  opsano se penjati na još nedvoršen zvonik. Pravo rečeno, nema ni ko jer je Zborište opustjelo. Možda ipak da se osmjeli i zazvoni Dane Ćurić, jedina muška glava… Davor je to zaslužio i sjećanje na svoj plemeniti bosanski i varcarski, katolilički ljudski lik.
Na sprovod u daleki Portland u Ameriku svome bratu Davoru spremaju se braća Anto i Pavo. I tamo je zemlja zemlja, i tamo zvona zvone. 
***
In memoriam

Davor DEMIROVIĆ – OD UBOJA I OD TUGE ZA BOSNOM

Uplakan, tužnu vijest o preranoj iznenadnoj smrti svoga mlađeg brata javlja telefonom iz Njemačke Davorov brat Anto:
“Nećeš vjerovati! Sanjam da mi je brat umro. Plačem u snu. Najzad, vrcnem se i probudim iz teškog sna. Dođem sebi i velim: Hvala Bogu, to je bio samo ružan san. Moj brat Davor je dobro. Ako Bog da na ljeto ćemo se vidjeti u našem gradu, sjedjeti u našoj bašči ispod jabuke koja se nadvila na Crnu riku, ko što su tu doskora sjedili moj pokojni ćaća Stipo i pokojna mama Ruža. Kad, ujutro zazvoni telefon. Iz Portlanda, Oregon, Amerika, javljaju mi da je Davor iznenada umro. Nisam mogao doći sebi od šoka… Kad sam malo došao k sebi i upitao za vrijeme kad je umro – ispalo je da se Davorova smrt u minutu poklopila sa mojim snom…”
U četvrtak ujutro, nepun dan prije njegove iznenadne smrti,  poslao mi je Davor e-mail u kojem stoji ovo:
“Marz 16 um 9:34 AM
Javljam ti dobru vijest!
Ne znam da li ti je poznato ime DAVID SCHEFFER. On je Amer iz CHICAGA. Kaže da haški sud nije smio odbaciti Reviziju Presude Srbiji jer radi se o genocidu i agresiji koji je Srbija počinila u Bosni. On kaže da stvar nije propala i da će on pokušati da stvar dovede u ispravno stanje jer Bosna ima pravo na Reviziju. Idi na Google i utipkaj “Vijesti iz Bosne.” Tamo sam našao taj komentar. Rano su se poveselili četnici, ali su se prevarili.
A onaj hoštapler Čović slijedi put Tuđmana.
Tako je i Tuđman radio. Prvo se proglasio samozvanim presjednikom svih Hrvata, a onda nas Hrvate Bosne gurnuo četnicima pod čizmu i nož. To radi i ovaj idiot. Ušalto se sa hohštaplerom Dodikom ko Tuđman sa Miloševićem. Da li se taj ludak pita da li ima podršku bosanskih Hrvata za svoje planove i da li ga bosanski Hrvati prihvataju. Mislim da ne. Mi hoćemo našu cijelovitu Bosnu, a ostale prćije – RS i Herceg Bosna ne trebaju nam! Samo cijelovita B i H.
Pozdrav Komšo. Javi se!”
Nije prošao ni čitav red, a Davora više nema među nama. Bio je teški srčani  bolesnik. Nije htio ići doktoru. Srce mu je otkazalo.
Nisam mu stigao odgovoriti na pismo. Kompjuter mi je bio van upotrebe, pa rekoh, pisaću kasnije. I ovo sjećanje pišem sa danom zakašnjenja.
Nas dvojica nismo u životu progovorili možda ni jednu riječ dok smo se sretali u prolazu u Varcaru. Viđao sam ga kako se u plavom radničkom odijelu vraća s posla iz “Metalca” i prije nego uniđi u kuću, devera nešto oko motora.
Volio je Bosnu.
davor

Photo: Nikolina Demirovich, Portland, USA 

Volio je na motor jer je mogao jezditi putevima ka Jajcu, Sokočnici, Ključu, Bihaću pokraj bosanskih rijeka, preko brda i dolina dok ga studen vjetar bije u prsa… Vožnja motorom ga je zbližavala sa onim što je Bosna. Bosna – u najljepšem ljudskom izdanju – to je Davor. Bosnu je volio kao sebe samoga.

Ljubav prema motorima nije popustila ni u Americi.
– Komšo, meni naumpadne vidjeti Unu, uzajšem motor i evo me pokraj rijeke. Naumpadne mi janjetina, jezdim do Vlajke ili Njuška. Ili, naumpadne mi prvozati se. A naumpadalo mi je uvijek. Bosne nikd dosta. –
Ostade željan Bosne. Nije mu se ispunio san doći makar nakratko svojoj kući, pa ni na sahranu svojih roditelja. Radio je kao crv ne bi li sastavio s kraj s krajem. Kako je vrijedan bio, nek se zna da je od deset radnika njegova firma osmericu otpustila, ali njega i još jednog njemu sličnog valjanicu – ostavila.
Boljele su ga ruke od teškog rada, nije ih mogao dignuti iznad glave. Boljela su ga leđa od teškog rada, kad legni, nije mu se dalo oko na oko sklopiti. Kad nakratko zaspi, bolje da i nije. U snu mu se ukažu mučitelji iz Podrbrda i sa Manjače. Tuku ga, vješaju na čengele, pokušavaju ga oboriti s nogu. Otima se. Ako padne – gotov je. Plava svjetla. Čengele. Nož. Muzika. Budi se sav u znoju… Amerika – čemerika, znao bi reći.
– Komšo, e ovoga ćemo se ljeta vidjeti u našem Varcaru – pisao mi je prošle godine. – Neću se više ni vraćati u Ameriku! –
– Boga mi, Komšo, otepri se moj put u Bosnu… – javlja mi kasnije. Ispalo je da moram raditi još jednu godinu da bih zaradio za penziju – pisao mi je – pa onda kao gospodin, Bošnjo, a Amerikanac. –
Eto, ne dočeka mirovinu, otperi se put u Bosnu, osim možda u sanduku, ili u urni.
– Gledaćemo da pokojnog Brata prebacimo u Bosnu. Najbolje bi bilo da ga spustimo u zemlju na Ćeliji, uz pokojng Oca i pokojnu Majku, – kaže Anto. Tamo mu je mjesto! –
Da se mrtav sastane sa Bosnom, kad već nije uspio za života, a toliko je želio. Vehnuo. Ta tuga ga je ubila, a sevep su i teški uboji koje je od dušmana zadobio kao civil, nezakonito uhapšeni građanin, kojeg su polu-mrtva, mučenika, sa gupom sugrađana muslimana i kaolika sproveli u džehenem Manjače.
O tome mučeništvu, svojih komšija i susjeda, Ričana i Zborićana često mi je pisao. I Hajra kojoj sam čitao Davorova pisma i ja smo uvidjeli da Davor posjeduje izvaredna propovijedački dar. Piše slikovoto, sažeto, jasno i lijepo. Kao da gledaš film.
Puno je pripovijedao o mome bratu Hari i njegovom mučeništvu. Kada je Hare iznenada umro, Davor je bio tužan i nesretan. Proklinjao je četnike. Nadao se, ali nije dočekao da iko od loklanih zločinaca bude kažnjen – ni za strašne zločine, kulučenje, strijeljanje u Oborcima, rušenje bogomolja, progon, ni za otimačinu…
– Znam da su sada to mali miševi, te kabadahije, ti naši mučitelji, zlikovci. Oni su kukavice i nitkovi. Pitaju nas ko nas zavadi. Komšo, ne volim ih vidjeti. Ne mogu ih smisliti. Uništili su nam živote, raskući li nas, bacili daleko od Bosne. Bog će ih kazniti ako ih ovozemljska  pravda ne pomete sa naših ulica. Božja je zadnja. Dok ih ne stigne pravda, neće insan moći serbes doći u svoj grad. Pa, kad dođem, koga sretnem od njih, neka me pogleda u oči ako smije! Znam da obraza nemaju, smeće je to, nisu to ljudi, zam da  i da će se praviti kao da ništa nije bilo… Ali, mi pamtimo i ne zaboravljamo.Nema oprosta ni kad ih pravda stigne! –
Vidjevši kakav književni dar posjeduje, molio sam Davora da napiše sjećanja o svom i mučeništvu svojih rođaka, sugrađana i prijatelja. Otimao se, ali je naizad pristao. Uvjet – neka ne objavljujem njegovo ime.
– Komšo, razumi me! Ja se njih ne bojim. Ali, moj nemoćni roditelji bi mogli imati problema zbog mene. Znaš o kavim se huljama i neznabošcima radi.! Svašta ćetnici mogu učiniti i nauditi ni krivom ni dužnom. Razumi me, Komšo! –
I razmio sam ga.
Uskoro su se počeli redati nastavci koje je Davor ispisvao ponovno preživljavajući mučilište Podbrda, Manjače.
Ta Davorova svjedočenja i mučeništvu na bigajri hak objavljena su na ovom Blogu pod zajedničkim nadnaslovom – “Sjećanje logoraša.”
Redovito je čitao tekstove koje sam objaljivao na Blogu i često ostavljao svoje komentare.
Ljubio je pravdu. U toj ljubavi i ljubavi prema Bosni – bacio se na oca Stipu i ostale Demiroviće. Svi su oni kršni Bosanci, pobožni katolici, dobri susjedi, odlični majstori i vrijedni radnici.
Da je Bog dao sreće, pa da je Davora mogao zapasti fakultet… Ali, iako nije dobacio dalje od “Metalca” i firme u Portlandu, Oregon, USA, gdje je ostavio svoja leđa i svoj život veremeći za Bosnom, on je veliki pisac. Zajedno sa rahmetli Suadom Lepirom i Dudinom Šehovičem, Davor Demirović ostavlja iza sebe vrijedno književno djelo, hroniku zla, ali i ljudske solidarnosti i dobrote, razumijevanja i ispomoći u najtežoj nevolji.
Davor je ostao čitav život začuđen tom nemjerljivom količnim zla koja se sručila i na njega i na ostale varcarske mučenike, nikom krive ni dužne.
Faliće mi Davor. Faliće mi njegova pisma, komentari.
Ako Bog da na ljeto ću u Varcar, u Riku i u Zborište, pod onu jabuku u Demirovića bašti, nad rikom, na eglenu sa Antom… Prebiraćemo uspomene, spominjati i Davora i nećemo vjerovati da je otišao na Onaj Svijet, a da najveću želju – da se vrati u Bosnu – nije ispunio.
Obaziraćemo se, pogledati na cestu, ali…
Neka Ti je pokoj – rahmet – duši dragi moj Komšo Davore!
***
U znak sjećanja na plemenitu, dobru, napćenu bosansku i zborićku dušu Davora Demirovića objavljujem ovdje jedan nastavak iz serije “Sjećanje logoraša.” (Ostali nastavci u arhivi Bloga)
Davor DEMIROVIĆ:

PUT U SREDIŠTE PAKLA: U PODBRDU – REZERVISTA UDARCEM KUNDAKA OBARA ŠPANCA

grad noću općina

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će  skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom,  prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije  Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao.  Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama.  Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica  milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali  od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene  i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena!  Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji.  To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli –  zna se –  pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora  u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali,  smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…,  nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade,  – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi.  Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao.  Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića.  On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude!  Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta  da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.

IMG_9810

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Prof. Boyle: VAN DEN BIESEN NE VJERUJE U MOJ SAVJET… VRLO MI JE ŽAO DRAGI MOJI PRIJATELJI

Profesor Francis A. Boyle je upravo posalo e-mail svojim prijateljima u kojem ih obavještava da advokat Van Den Biesen nije poslušao njegov savjet u vezi kako spasiti Reviziju Presude na Međunarodnom sudu pravde u sporu RBIH protiv SCG donesene 26. marta 2007.

Citat e-maila: Van Den Biesen has informed me that he does not believe my advice will work under the circumstances. I am very sorry my friends. I have done the best I can. I filed the lawsuit on Saturday, March 20, 1993 at 7pm in the Peace Palace. It now appears that 24 years later it has come to an end. Fab.

Francis-Boyle - Copy

Profesor Francis A,. Boyle ulazi u povijest Bosne kao heroj u borbi za pravdu žrtava genocida i RBiH. Od 1993. do danas pokušao je na sve moguće pravne načine izboriti se za kažnjavanje Srbije za njenu ulogu u genocidu u RBiH  i na ukidanju genoidne RS. Doživio je puno poniženja i neprijatnosti baš od predstavnika RBiH i zastupnika žrtava genocida, ali nikada se nije predao. Dženani Delić i meni poslao je danas i ovu poruku: “Kada me Sveti Petar bude pitao zašto želim u raj, reći ću mu da sam se u paklu borio za Bosance.”    

Prijevod: “Van Den Biesen me je obavijestio da on ne vjeruje da bi moj savjet pomogao u ovim okolnostima.

Vrlo mi je žao dragi moji prijatelji.

Učinio sam sve što sam najbolje mogao.

Ja sam predao  Tužbu u subotu, 20. marta 1993. u sedam sati po podne u Palaču Mira.

Sada izgleda da je to 24. godine kasnije svemu tome došao 

Komentar: Vrlo je znakovito da Van Den Biesen nije čak ni pokušao praktično provesti savjet  iskusnijeg kolege, svjetskog stručnjaka za međunarodno pravo kako bi spasio Reviziju Presude ICJ od 2007. i otvorio put ka kažnjavanju Srbije za genocid, ukidanje genocidne RS i vraćanje u život ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine.

Moguće je da je Van Biesen dobio isntrukicije iz Sarajeva da ništa ne poduzima u vezi s tim.

phon-van-den-biesen

Van Den Biesen: Nije ni pokušao oživjeti Reviziju – zna se po čijem nalogu

U jednom od e-mailova prije nekoliko dana prof. Boyle je nepaisao da je Van Den Biesenu bila zabranjena svaka kominkakcija i veza s njim.Očito je da su bile potpuno utemeljene optužbe prof. Boylea da su B. Izetbegović i Sakib Softić deset  godina sabotirali proces na Međunarodnom sudu pravde, da nisu na vrijeme prikupljali nove dokaze o učešću Srbije u genocidu u Bosni. Na kraju, napravili su namjerno proceduralne pogreške i obmanuli javnost.

Sve je išlo planski i ciljano da bi se sačuvao pravni status quo i ratni genocidni plijen na terenu.

sakib softić 1

Obmanjivao svjesno javnost o svojoj akreditaciji na MSP, lažno se predstavljao i uknjižio lijepu sumu novca. Svak kriv, samo on nevin: Saboter Sakib Softić

Međutim, građani RBiH, a među njima u prvom redu Bošnjaci i djelimice Hrvati imaju puno pravu da na osnovu dobijene Presude na ICJ i međunarodne pravne norme ius cogens ukinu genocidnu RS i vrate ustavno-pravni poredak.

Nevladine organizacije i udruženja zabavile su se oko ispisivanja tužbi protiv Ivanića i co., po naređenju SDA, a u isto vrijeme “zaboravljaju” tražiti krivca i na bošnjačkoj strani.

Bakir i KavazovićNajveći krivac upravo dočekuje svoga dragoga gosta u Sarajevu četničkog vojvodu Aleksandra Vučića kako bi s njim popio “slatku” nakon ovog planiranog debakla sa Revizijom Presude na ICJ kako bi spasio genocidnu RS, suglasio se saosnivanjem terćeg entiteta kako bi najzad ostvari san svoga pokojnog oca i dobio fildžan državu u kojoj će vladati dinastija Izetbegovića.Bakir Izetbegović:

  • Saboter Bakir Izetbegović; El Faitiha pravnom procesu na Svjetskom sudu pravde, El Fatiha Bošnjacima i RBiH – ali samo za sada i samo u režiji ovog sarajevskog šibicara i uhljupa 

 

izetbegović i vučić

A sada slatka u Sarajevu; Dobro obavljen zajednički posao. RS zasada opstaje, a RBiH je na čekanju, Pravo i Pravda također. Išaret za novi izborni zakon i treći entitet kao nagrada Čoviću za zabijanje noža u leđa Pravu i Pravdi. Iza ćoška smije se Fildžan država, sultanski prijesto. S Bošnajcima u toru u kojem će stajati jedan drugom na glavi dok ih ne nesane.

Vidjećemo, zadnja će ipak biti naša!

 

 

 

 

Prethodni stariji unosi