PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

SIGNATURES

  • cyrgjk United States
  • mirza dukic United States
  • Vlado Crnoja Croatia
  • Mehmed Sehic Bosnia and Herzegovina
  • dedic nermin United States
  • Sabina Hadžiahmetović Bosnia and Herzegovina
  • Ljerka(Baković)Marijan Croatia
  • cetnik Bosnia and Herzegovina
  • Samir Basic Sweden
  • mehmed sehic Bosnia and Herzegovina
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • mahmut heremic United States
  • Mubina Pindzo Germany
  • Alma Krejcek-Halilovic Germany
  • mirsad bojic United States
  • Zehra Masic-Delic Bosnia and Herzegovina
  • Sanela Hadziomerovic Bosnia and Herzegovina
  • azra buhic-kahriman Italy
  • Hata Hadzic Sweden
  • Seima Visic Switzerland
  • Samira (Gacic)Pejkusic Sweden
  • Jasminka Dasovic United States
  • Damir Delic United States
  • Almir Djenanovic United States
  • Amra Djenanovic United States
  • Emina Djenanovic United States
  • Bahrudin Djenanovic United States
  • Vahda Djenanovic United States
  • Adem Djenanovic United States
  • Emina Kabiljagic United States
  • Evel Kabiljagic United States
  • Benjamin Mesinovic United States
  • Elma Mesinovic United States
  • Mirza Bungurac United States
  • Nermana Bungurac United States
  • Larisa spahalic United States
  • Melisa Spahalic United States
  • Irhada Sulejmanpasic Bosnia and Herzegovina
  • Amra KUSURAN MUHAREMOVIC Switzerland
  • Eldin MUHAREMOVIC Switzerland
  • Belma Sopko Bosnia and Herzegovina
  • sead heganovic United States
  • Nedzad Alic Switzerland
  • Mustafa DelicBosnia and Herzegovina
  • Midheta Bungurac United States
  • Sanja Sehovic Denmark
  • Irhan Sehovic Denmark
  • Nasiha Mujkic United States
  • Elmedina Cuk Canada
  • Melisa Tulic Germany
  • Tanja Djana Radusinovic Bosnia and Herzegovina
  • Suad Kaharevic Sweden
  • Nikola Jagaric Sweden
  • Jasmina Gafurovic Sweden
  • Sanela Gafurovic Germany
  • Arijana Saracevic Bosnia and Herzegovina
  • Mirza Halilovic Germany
  • Mirzeta Cano Sweden
  • Taiba Velic United States
  • Adem Mackovic Sweden
  • Vera mackovic Sweden
  • Edin Pivalic Sweden
  • jasmin brkovic Sweden
  • Edin Skandric Sweden
  • Ibrahim Boric Australia
  • Vahid Gačić Bosnia and Herzegovina
  • Arnel Kahriman United States
  • Amer Kahriman United States
  • Azra Kahriman United States
  • Anya Rajic United States
  • Marica Rajic United States
  • Zoran Rajic United States
  • Drago Rajic United States
  • Alija (Buhic) Rajic United States
  • Asima Kaharevic United Kingdom
  • Kemal Kaharevic United Kingdom
  • Semir Vranić Bosnia and Herzegovina
  • SADO HABIBOVIC France
  • SAJRA HABIBOVIC France
  • Amir Habibovic France
  • Hamid Habibovic France
  • Belma Kaharevic United States
  • Muharem Basic United States
  • alma i vanja radusinovic Sweden
  • Zlatko Pehlivanovic Denmark
  • Senad Pehlivanovic Denmark
  • Omer Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Zejna Pupić Bosnia and Herzegovina
  • Razija Mujkić Bosnia and Herzegovina
  • Pašić Belma Bosnia and Herzegovina
  • nusret sivac Germany
  • halilovic jasmin France
  • Jasmin Jasarevic Australia
  • arijana Bosnia and Herzegovina
  • Alen Spahalic United States
  • Fikret Spahalic United States
  • Edin Cano Sweden
  • Armin Saracevic Germany
  • Omar Husnic United States
  • Fatima Cusevic dj. Kaharevic United States
  • Ella Husnic United States
  • Hajrija Darkulic United States
  • Dino Darkulic United States
  • Eldin Husnic United States
  • Sabahudin Kaharevic United States
  • Azra Pehlivanovic Denmark
  • Djana Pehlivanovic Denmark
  • Alma Mujkic Spahalic United States
  • Žužo Enver Bosnia and Herzegovina
  • Mubahir Kaharevic United States
  • Bedrudin GUSIC United States
  • Djenana Husnic dj. Darkulic United States
     
    Ovom spisku potpisnika treba dodati i svojeručne potpise nekoliko desetina građana koje sam prikupio na susretu građana održanom u Motelu na Plivskom jezeru kod Jajca u ljeto 2009.
    (U tekstu Peticije bilo je slovnih grešaka, pa sam ih ispravio – one koje sam uočio. Uklonio sam linkove iz teksta jer više ne otvaraju stranice na koje sam se pozivao.)
    Nažalost, brojni potpisnici su i umrli, a da nisu dočekali čak ni valjan odgovor od Skupštine općine Mrkonjić-Grad na prijedloge iznesene u ovoj Peticiji…
    * Peticija je upućena preporučenom pošiljkom iz Windsora, Canada, na gornju adresu,  a kada sam kasnije provjerio lično na prijemnici u Skupštini općine, nije je bilo u protokolu primljene pošte. Potom sam kopiju Peticije lično predao na Prijemnici SO-e Mrkonjić-Grad uz potvrdu o prijemu, ali nikad odgovor nije stigao, što je potvrda zadrtosti i oholosti onih koji danas vladaju našim gradom
     
Advertisements

VENECIJA TONE; ZAŠTO I KAKO JE POTONUO ABDULAH SIDRAN

avdo sidranAbdulah SIDRAN:

ZAŠTO TONE VENECIJA

Gledam u nebo iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnoštvo
jezika, i po jednu – Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada upoznajte jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga – bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega – čudeći se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
Križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
Bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rođen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana

Ovu poeziju recitovao je jedne ratne godine u “Pale Jaliti” u Frankfurtu njen autor Abdulah Sidran.

Bio sam u publici, mislim kako posjedujem i video snima Sidranovog nastupa.. Bio sam počašćen i gostovanjem pjesnika i njegovom pjesmom pitalicom.

Trebalo je da svojim autom odvezem Sidrana u Bonn, zbog nekih njegovih poslova u Ambasadi tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

Putovanje se meni otperilo iz objektivnih ih razloga i sve do sada mi je bilo žao što nisam bio Sidranov lični vozač do Bonna i nazad do Frankfurta. Duže od dvadeset i žalio sam se na sudbinu i propušteni eglen sa velikim pjesnikom, scenaristom…

ZAŠTO I KAKO JE POTONUO POLITIČAR SIDRAN

ibrahimNedavno sam se verbalno sukobio sa Sidranom na njegovom Facebook profilu. Povod je bila njegova tvrdnja da se borce  može smatrati ruljom. Dan-dva kasnije, Sidran je te iste borce koji su protestirali na barikadama na Šićkoj Petlji i Ivan Sedlu…, nazvao “revolucionarima.”
Argumentirao sam iznio tvrdnju – ako Sidran smatra borce ruljom, onda za to nisu krivi samo političari koji manippuliraju borcima, koji su ih razjedinili u 1.600 udruženja i gurnuli ih u bijedu pa borci dižu ruku na se, nego i intelektualci koji ih nisu osvijestili, kao ni narode i građane.

Sidran je također tvrdio kako borci ne trebaju prozivati nikog pojedinačno, biva političare vlastodržce, kao Novalića i njemu slične, nego se baviti pitanjima “temeljnog državnog zakonskog akta.” Pod tim temeljnim državnim aktom, Sidran smatra tzv. registar boraca.  On ne zna kako je taj registar ilegalan akt neke anonimne grupe – za borce neorihvatljiv akt jer su se na državnom platnom spisku našli zajedno oni koji su se  borili protiv unutrašnje i spoljne agresije i oni koji nisu ni omirisali barut. Sidran ne zna da je ustav temeljni državni akt, ali da je ovaj dejtonski koji živimo ilegalan, a da je jedino važeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji njemu nije ni na kraj pameti.

Pod pjesničku slobodu pjesnik Sidran može podvesti svašta, može za tu svoju slobodu izražavanja dobiti aplauz svojih obožavatelja, ali Sidranu političaru se takvi gafovi moraju predočiti i argumentirano osporiti. To sam i učinio, i time izazvao bijes pjesnika-političara Sidranai njegovih skutnoša. Moj pokušaj da Sidranu argumentirano predočim kako nije u pravu glede i nekih drugih iznesenih stavova, dočekao je na nož.
Sidran, pjesnik-političar  prvo me pokušao diskvalificirati iz diskusije koristeći “argument”  geografije. Biva, pošto nisam u Bosni, moje nije ni diskutirati o bosanskim političkim temama, a pogotovo s njim jer sam “28.000 kilometara daleko – u Americi.” Takvi kao ja namaju pojma šta sve oni doživljavaju u Sarajevu i Bosni, pogotovo Sidran i njemu sličniintelektualci-političari, čija je glava na panju, kako se doslovno izrazio.
Kada sam uzvratio da ne raspravljamo gdje se ko nalazi, dakle ne o geografiji,  nego o običnim bosanskim temama, te da nism 28.000 kilometara daleko, niti u Amarici, nego u Canada, koja je kao i Amerika od Bosne udaljena tek nekih 7-8 hiljada kilometara – Sidran je uzvratio je kako nije mislio na mene, nego na nekog JNA-a oficira koji je utekao iz Sarajeva, pa sada popuje iz Amrike… Porediti mene i nekog oficira JNA j nedopustiva uvreda.
Očito, i Sidran se svrstao među one kojima je žao što mi izbjeglice postojimo, što naše glave nisu završile na panju i u masovnim grobnicama. Za naše živote nije postojala opasnost pa smo utekli, a za njega, eto, u sred Sarajeva, sjekira je nad glavom koja je na panju.
U daljoj “polemici” ustvrdio je Sidran kako je on za vrijeme rata obišao sva bh-ratišta, što također nije imalo veze sa onim o čemu smo raspravljali. Budući da je tako hrabar, pozvao sam ga na ljeto sebi u goste, u Varcar Vakuf, pa da se ogrnuti zastavama Republike BiH prošetamo do Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.
Taj moj domaćinski poziv u posjet mojoj kući i rodnom gradu državnosti RBIH, obio je kasnije tvrdeći da je taj poziv “hinjski.”  Dodao je kako njemu ne treba nigdje pratnja, pa biva ni u Varcar Vakufu i da se ons lobodno pojavljuje svugdje. Odbijajući moj poziv, Sidran ili je kukavica, ili se ne boji četnika baš zbog svojih političkih stavova u kojima postoji RS, ali ne postoji ni Reepublika BiH, njen važeći Ustav, ni njena zvanična zastava…  Takvo što nije na umi političarima, pa zašto bi bilo Sidranu i većini u takozvanoj akadmskoj zajednici za koju je – poput Esada Durakovića RS realnost, koji javno žali zbog usitnjavanja SDA – koja je kumovala ovoj i ovakvoj nakaradnoj Bosni – podijeljnoj na – zvanično dva, a u praksi na tri entiteta… Kako bi im i bilo žao, kad intelektualci idu u SDA po svoj sahan pilava! Doduše, ne svi, Esad Bajtal se zabavio oko “građanskoh foruma” i promoviranja knjige poezije političara Harisa Silajdžića, jednog od grobara RBiH, sve za neke sitne Silajdžičeve peškeše…
Pošto mi je zamjerio na moju opasku kako ne pratim dovoljno njegovo javno političko djelovanje, uzvratio je ljutito Sidran kako ne mogu suditi o njemu na osnovu jedne TV-emisije koju sam spomenuo – u kojoj je, nota bene, govorio o mnogim pravim stvarima, ali kako je to običaj kod bosanske intelektualne elite – ni jednom riječju nije spomenuo najglavnije – naše neotuđivo pravo na Republiku BiH. Tražio sam da mi citira makar jedan svoj javni istup gdje je spomenuo RBIH, ali je ostao gluh na taj zahtjev.
Umjesto da prihvati kritiku, ili da je argumentirano ospori, počeo me vrijeđati – udarati na me, umjesto na činjenice, on, opet u poznatom maniru bh-intelektualaca; kad ne možeš ništa činjenicama, udri po onom ko ih iznosi. Moje uporno inzistiranje na činjenicama završilo je tako što me molio da “sjašem,”  kad nisam odusta, priprijetio je da će me  ignorirati (“ignore” i blokirao.
Tako mi je Sidran administrativnom zabranom,  uskratio priliku za još nekoliko riječi o njegovom dnevno-političkom angažmanu koji ima malo veze sa državom RBiH, a mnogo sa Sidranovim ličnim interesom, njegovim sahanom pilava za koji se prodao, njegovim neostvarenim očekivanjima od SDA kojoj se bio priklonio. Taj lahko osporivi Sidranov politički angžaman i “ugled” akademika Sidrana je neprihvatljiv spram njegova književnog talenta. Svoj politički uspon, ali i političko potonuće Sidran temelji na svom ugledu kojeg je zaradio kao pisac, a izgubio kao političar.
Citiraću ovdje dio Sidranove pjesme “Zašto tone Venecija,” one stihove koji govore zašto svijet uništava Bosnu i njen bošnjački narod.
Pitanje u pjesmi je pjesničke prirode, retoričko, a moj odgovor je – direktan: Bosna nestaje, ne samo zbog svjetskih gospodara i domaćih političara, nego i i zbog intelektualaca kakav je Sidran. Takvima je njihov interes i rahatluk preći od države.
Stihovi:

…”Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?”

i stihovi:

“Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.

***

Moje razumijevanje gornjih stihova, a u svjetlu Sidranovog političkog angažmana.

Pjesnik svakako ima pravo da na svoj umjetnički način proklinje i zemaljske gospodare. Gospodar na nebu nema s tim ništa, jer oni ne slušaju Njegovu Riječ.
Međutim, ugledni pjesnik, postavši i akademik zbog toga, Sidran, koji se busa u prsa kako dugo djeluje na političkoj sceni da bi spasio od nestanaka i bošnjačkog naroda i Bosnu, imajući glavu na panju, mora imati na umu udarnički doprinos tzv. bosanskih gospodara koji su kumovali lagahnom nestajanju Bošnjaka i tonjenju građanske države Bosne.
Tu činjenicu je trebalo objasniti narodima i građanima, a objašnjenje su trebali dati intelektualci poput Sidrana, pod jednim jedinim uvjetom da se nisu prodali gospodarima – rušiteljima Bosne za shan pilava, ili, iz ubjeđenja – džabe!
Niko nije mogao natjerati Aliju Izetbegovića da dijeli državu, ili da prizna okupaciju na jednom kvadratnom milimetru njene teritorije. Niko ga nije mogao prisiliti da prizna Republiku Srpsku nakon počinjenog genocida Niko nije mogao najerati njegova sina Bakira da nakon sudskih dokazanih presuda koji poništavaju i podjelu države i Dejtonski Ustav, kao na primjer “ius cogens norma,” ili bečk Konvenija da sabotira pravo i pravdu na račun Srbije i Hrvatske. Sve to je bila volja “naših, bosanskih gospodara” kojoj se nisu usprotivili intelektualci poput Sidrana, a morali su takve antiustavne akte makar oštro kritikovati, ako ne i odlučno spriječiti. Za razliku od njih, iako ponižen i uvijeđen, američki intelektualac prof. dr. Franis A. BOYLE ustrajava i na pravdi i na opstanku Republike BiH, ukidanju RS, kažnjavanju Srbije i Hrvatske…
Ali prof. Boyle niti podržavaju političari, niti mudraci koji su im se priklonili. Među njima pjesnik-akademik-političar Sidran. Njema je važniji masan zalogaj i rahatluk od države.

Zato tone i nestaje Bosna.

Zato “Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?” što bi rekao pjesnik Sidran.

Umjesto protivljenja i kritika zbog “jednog mirisa manje,” Sidran se priklonio baš tima i takvima, baš toj i takvoj zločinačkoj politici SDA koji su zagospodarili Bosnom prijeteći njenom gušenju u smradu.
U suglasnosti sa piscem i akademičarem Abdulahom Sidranom, SDA ga je isturila na svoju političku općinsku listu u Sarajevu. Sidran je postao izabrani općinski vijećnik, ali, kasnije s eispostavilo u propaloj  trgovini. SDA mu je obećala  (pomoći mu) vratiti stambeni kredit. Ta rabota nema veze ni sa pjesništvom ni sa pravom politikom jer je amoralna, jer podriva temeljne principe zakona.
Ali, vidi vraga, u 90 posto neispunjenih datih obećanja, SDA nije ispunila ni obećanje dato pjesniku i akademiku Sidranu, pa je vijećnik Sidran dao ostavku na svoje zastupničko mjesto.
Umjesto na tribinama SDA i u njenim prvim safovima, Sidran se može sada vidjeti u društvu političara građanske opcije. istina još ispija kahvu sa gradonačelnikom Skakom. za svaki slučaj… Ako “građani” ne pobijede na naredi izborima.

Cijena koju je eventualno Sidran ugovorio u prelaznom roku, za sada je nepoznata.

Eto, zašto tone građanska Bosna i zašto nestaje bošnjački narod i
“Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?”
Bosne i bošnjačkog naroda neće biti, potonuće i nestati u povijesnoj zbilji, tragediji kojoj su i sami kumovali jer ne postoji državotvorna svijest ni naroda, ni domaćih političara koji bi, usprkos volji “zemaljskih gospodara svijeta” zaustavili uništenje i države i naroda i građana, da hoće, da im nije samo do njihova ličnoga džepa.

Bosne i bošnjačkog naroda će nestati, potonuće, jer nema intelektualaca – akademičara koji bi se usprotivili i svjetskim moćnicima, a prvenstveno domaćim nacističkim vođama. Primjer je Sidran, ma šta govorio o sebi, o svojoj glavi na panju – sve zbog svog društveno-političkog angažmana. Nema – jer intelektualci – akademičari pehlivane između ovog ili onog većeg i mrsnijeg sahana pilava, a briga ih za državu, građane, narode.
Baš zbog intelektualaca i akademičara tipa Abdulaha Sidrana narod nema državotvornu svijest, borci koji su nekad bili branitelji i revolucionari građanske države i naroda njemu se prikazuju kao “rulja” kako ih javno naziva Sidran. Istina, u strahu ih već sutradan nazva – revolucionarima. Pehlivanluk, skakanje sebi u trbuh, ma nema veze.

Stihovi:

“Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana. “

***

Smatram kako Bosna tone jer Gospodar svjetova i Sudnjeg dana ne želi pomoći onom narodu koji sam sebi ne želi pomoći. A takav je narod bošnjačko-bosanski.
Takav je jer tako želi taj narod birajući svoje unesrećitelje pohlepne političar, sve dižući u nebesa njihove čankolize – intelektualce, akademičare. Provjećivanje narida i građana – takvima bi značilo rezanje grane na kojoj sjede.

Zato su narod(i) i država su lagahan plijen krvoločnih susjeda, zemaljskih gospodara – domaćih i svjetskih.

***

Ovdje je tekst iz “Slobodne Bosne” koji objašnjava uzrok raskola između SDA i Abdulaha Sidrana. To je slika jada i čemera bosanske intelektualne – akademske elite, a čast izuzecima.

“ZAŠTO TONE “ČVRSTI OBJEKT”

Inspekcija Općine Centar naredila Abdulahu Sidranu rušenje bespravno sagrađenog objekta u dvorištu

Služba za inspekcijske poslove sarajevske Općine Centar prije dvadesetak dana je izdala naređenje za rušenje “čvrstog objekta” koje je “investitor” književnik Abdulah Sidran bespravno sagradio u dvorištu svoga stana-kuće u ulici Mustafe Busuladžića u sarajevskom naselju Breka.

avdo sidranKako piše u Odluci, investitor Sidran je u dvorištu zgrade “ispod balkona” nezakonito izgradio “prostoriju od čvrstog građevinskog materijala, dimenzija cca 2,5×2,5 metara”.
Ova odluka općinske Inspekcije je konačna, a u njoj se navodi da je “investititor Sidran ignorirao prethodna upozorenja da ukloni bespravno sagrađeni objekt iz dvorišta svoje kuće.
Inače, književnik Abdulah Sidran je prije desetak godina na općinskim izborima bio nositelj liste Stranke demokratske akcije upravo za općinu Centar koja ga sada “proganja” zbog bespravno izgrađenog “čvrstog objekta”. Vrlo brzo nakon izbora na kojim je izabran u općinsko Vijeće, Sidran se razišao sa SDA zbog toga što mu stranka, unatoč obećanjima, nije riješila stambeno pitanje, odnosno pomogla da vrati kredit kojeg je uzeo za kupovinu stana. (podvukao I.H.)

Budući da je Abdulah Sidran proteklih decenija uredno izvještavao javnost o svojim stambeno-komunalnim projektima, od Goražda, preko Tešnja i Sarajeva, treba očekivati da akademik ponudi i svoju verziju nesporazuma sa vlastima općine Centar.”
(SB) 

(Istini za volju, i “Slobodna Bosna” se p(r)odala SDA-ovcima.)

Link na takst “Slobodne Bosne”

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/75701/zasto_tone_chvrsti_objekt_inspekcija_opcine_centar_naredila_abdulahu_sidranu_rusenje_bespravno_sagradjenog_objekta_u_dvoristu.html

LISKOVICA – VLASINJE: KATOLICI POMOGLI IZGRADNJI DŽAMIJE, MUSLIMANI POMAŽU OBNOVU CRKVE

Primjeri suživota i međureligijske suradnje susjeda Liskovice (općina Mrkonjić-Grad, tzv. RS) i Vlasinja (Općina Jajce, tzv. Federacija BH)

KATOLICI POMOGLI IZGRADNJI DŽAMIJE, MUSLIMANI POMAŽU OBNOVU CRKVE

Liskovica – katoličko selo u općini Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad 
Vlasinje, muslimansko Vlasnje u općini Jajce.

IMG_7560

Obnova u srskoj agresiji porušene katoličke crkve u Liskovici uz solidarnu pomoć muslimana susjednog Vlasinja

ibrahimDanas ih ne razdvaja ni takozvana entiteska linija, jer ih stoljećima veže dostluk, uzajmno poštovanje i uvažavanje. Tako će i ostati. Jedni pored drugih, za gladnih godina priskakali su jedni drugima, pa ni susjedi ni komšije nisu nikad gladovali, kao ni njihove ovce, konji, krave… 

U prošlom ratu, i Liskovičani i Vlasinjci su preživjeli istu sudbinu; pred rušaličkom ubojitom srpskom mlicijom morali su napustiti svoja vjekovna ognjišta i rasuti se po svijetu.

Nikada nisu odustali od povratka.
Vlasinjci su se odmah poslije rata vratili na zagrišta i u cjelosti obnovili svoje selo. Zahvaljujući natalitetu, povratak je sto dest posto, kažu.

Uz pomoć Vlade Hrvatske, obnovlja se i Liskovica upornošću biskupa Banjalučkog Franje Komarice.

Biskup komaricaBiskup Banjalučki Franjo Komarica moli se Bogu u banjalučkoj Ferhadiji džamiji: primjer međureligijske i međuetničke solidarnosti i poštivanja kakvo se u Liskovici i Vlasinju njeguje stoljećima

Kada su Vlasinjci obnavljali svoju spaljenu Džamiju, katolici iz Liskovice su ih novčano pomogli.

Iz pepela izrasta i Katolička crkva u Liskovici.
Vlasinjci ne ostaju dužni. Upravo su svojim susjedima dobro vratili dobrim; poklonili su im još jedan novčani prilog, ovog puta 2.000 maraka za obnovu crkve.

Važnije od milijuna je uzajmno poštivanje ljudi različtih vjera koji se međusobno uažavaju, ispomažu i dijele dobro i zlo.

Liskovčani su Vlasinjcima ustupili svoju zemlju da je orađuju bez nadoknade dok se oni ne vrate.

vlasinje, slikaVlASINJE DANAS: Vrijednim rukama mještana koji su se u svoje porušeno i popaljeno selo vratili odmah poslije genocidnog rata, obnovili su sve i jednu kuću, izradli nove, podigli lijepu džamiju čiju obnovu su pomogli i katolici susjedne Liskovice; danas, kao i uvijek do sada, dobro se dobrim vraća…

Bila mi je čast da sam snimajući ovaj prilog ubrzao upoznavanje dvojice vjerskih službenika – velečasnog Darka Anušića, župnika varcarskog i uravitelja župe Liskovica koji se brine za obnovu crkve i Ahmeda ef. Hadžića, imama vlasinjskog koji je među svojim džematlijama pokranuo akciju prikupljanja priloga.

vlasinjci

Prijatelji iz Liskovice u posjeti prijatelima u Vlasinju,  poslije srpske agresije, ubijstava, paljevina, rušenja, progona: autor ovog priloga među prijateljima

Posebno mi je drago što sam kao učitelj prije pedesetak godina proveo mnogo lijepih i nezaboravnoh trenutaka u Liskovici i Vlasinju u koje se sa pomiješanim osjećajima tuge i radosti rado i često zavraćam.

Tuga je bila vidjeti pusta, popaljena sela Vlasinje i Liskovicu nekoliko dana nakon srpskih barzabrzama; lijepo je danas vidjeti da se je Vlasinje danas kao grad blještavo, lijepo i svijetlo, puno života,  a da se i Liskovica vraća kući.

***

Kompletan video prilog na donjem linku: 

 

Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca: NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

Jajce, sječa drveća

Drvosječe u sred grada – sječa stabala, uništavanje pluća Jajca (Photo: Tvrtko ZRILE, Jajce Online)

 

Armin SARAČEVIĆ rukovodstvu Jajca:

NEKADAŠNJI GRAD PRETVORILI STE U SELENDRU 

 

armin (2)

Armin SARAČEVIĆ: Vratiti Jajčane,  a Jajčanima – njihov grad.

Poštovano gospodo,
vi koji vladate našim gradom!

Mi Jajčani smo uvijek bili ponosni na naše školstvo i našu kulturu, naš grad i međusobno poštivanje i uvažavanje.

Našu kulturu smo dobijali u našim kućama, a svakako i u gradu jer jajačka gradska kultura je bila nešto posebno kao odraz uzajamnog poštivanja gradske gospode, pravilnog ponašanja i jednostavno jednog zdravog života kojim je odisao grad.

Politika nas nije interesovala i nije nas interesovalo ko u Opštini sjedi, jer smo tim ljudima vjerovali.

Taj osjećaj više nemamo jer Vama su bitne vaše stolice i vaša politička opredjeljenja u kojima u prvom redu stradaju Jajčani i njihovi sugrađani,  pa svakako i sam grad koji je izgubio sve ono što ga je nekad činilo gradom.

Srednjoškolci se danas bore kako bi ukinuli diskriminaciju u tzv. dvije škole pod jednim krovom, dobijaju podršku američke Ambasade, kao i svih naprednih ljudi. Šta vi radite

da bi to civilizacijsko ruglo uklonili?

jajce ovih dana

Jajce ovih dana – zimska idila samo na slici (Photo Jajce Online)

Naš grad nikad nije bio ni Srbija ni Hrvatska a nije bio ni muslimanska kasaba, nego je bio Bosna i Hercegovina, grad svih njegovoh gražana. Tako je bilo i u prošlom ratu, tako mora biti i u budućnosti. Samo tim putem treba graditi novo lice Jajca, grada koji će krenuti  puem napretka i stasati u jedan od  vodećih gradova u BiH gdje mu je i mjesto.
Zašto nema investitora u Jajcu?

Nema, jer neće da investiraju ondje gdje nema sigurnosti i gdje im se njihova investicija ne bi isplatila. Sadašnja sigurnosna situacija u Jajcu je toliko niska da niko i ne pomišlja ni drvo zasaditi jer zna da će i to drvo biti posječeno, čemu se Jajčani svjedoče ovih dana.
Nekad se moglo otići u Bibića Park i udahnuti čist zrak, ali borove ste posjekli.
Jajčani mogu sjesti na u “lijepe” gradske klupe koje ste postavili po gradu. Kada ih čovijek vidi, osjeća se kao da je u najvećoj selendri, da nije u Jajcu, nego gore negdje u Janju. Mogu kazati u svoje, a sigurno i ime mnogobrojnih građana Jajčana: Bože sačuvaj!
U naše ime molim Vas da uklonite to ruglo, pa, kad ste već drveće posjekli, na tim mjestima posadite novo, napravite atraktivan park dostojan gradu Jajcu koji će i nama i turistima vrijedan i drag biti.

jajce vjećnici (2)

Vijećnici SO-e Jajce otišli na pauzu, pa se “zaboravili” vratiti i nastaviti sjednicu (Photo: Jajce Online)

U Jajcu su loši politički odnosi vladajućih garnitura, a najveći uzrok gradskih i općinskih nevolja svakako je uzajamno nepoštivanje izmedju muslimana i katolika.
Šta je sa pravslavcima koji su ostali odani svome gradu, kao i onima koji su branili ovaj grad?

Ivo (Šimunović), mogu reći Ivo, jer zajedno smo govna jeli 92-ge, vrijeme je da sjednete zajedno i da se dogovorite kao ljudi i građani u ime Jajčana i Jajca, u ime svih onih koji su dali svoje živote za ovaj grad, u ime onog muslimana koji je poginuo na Navisu braneći Mile i u ime onog katolika što poginu na Goloj Planini braneći Pšenik i u ime svakog pravoslavca koji je branio ovaj grad.

Zar ste to zaboravili?

Mi nismo i sigurno nećemo!

S vašom neslogom gazite ona imena na onim spomenicima koji se nalaze jedan do drugoga i ta imena moraju nama svima biti sveta i jača od svih političkih partija u BiH.
Nama Jajčanima Vučić sigurno neće gaziti ta imena kao što to trenutno radi po Bosni jer ima podršku od nekih profitera iz BiH.

Vratite nam naše dostojanstvo, našu kulturu, jednostavno vratite nam naše Jajce!

Ubrzo dolaze i slijedeći izbori, narod je gladan, izvaran, besposlen. Vrijeme je da se neko iz grada kandiduje za načelnika, možda ću to biti ja, Cepa ili Zlaja, nije bitno ko, jednostavno neko iz čaršije kojemu raja vjeruje, koji će učiniti sve kako bi Jajcu vratio Jajčane, a Jajčanima – njihov grad.

11. decembra 2017.

***

Bilješla o autoru

 Armin SARAČEVIĆ potječe iz ugledne stare gradske obitelji.

 

aemin 3

Jedan je od organizatora obrane Jajca, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Srčan i hrabar, nekad kao borac u obrani svoga grada i RBiH, danas kao i uvijek speman za pravu dati sve od sebe, uvijek bez dlake na jeziku, pri ruci svakome u nevolji čija su ljudska prava na bilo koji način ugrožena.

Veliki zaljubljenik u svoj rodni grad na Plivi i Vrbasu.

Na fotografiji:

Kad neko psuje i vrijeđa Bosnu, kad uzvikuje fašističke i genocdne parole, onda “Bošnjo” (Armin SARAČEVIĆ) krene na tribinu i priupit ga za zdravlje

 

armin 1

Radost na sporskom polju, tuga za izgubljenim i poseljačenom gradom: Armin SARAČEVIĆ

 

 

In memoriam: Doroteja Dora DODIČ komšinica;  U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

In memoriam: Doroteja Dora DODIĆ – komšinica

 U NAŠOJ KUĆI MIRIŠE RUZMARNIN – DORINA PLEMENITA DUŠA

Dora, 1Naša komšinica Doroteja Dora Dodič ne stoji kao nekad uz prozor u svojoj kući u Windsoru, niti kao nekad geda na parking gdje pokušavam otkloniti kvar na mome autu.

Ali, kao i prije desetak godina, do mene dolazi Dorin suprug Viktor da bi mi ponudio pomoć – gražu u kojoj možemo naložiti vatru i u toplom pokušati riješiti problem koji mi zadaje glavobolju. Već mi je posudio starter, punjač akumulatora, produžne kablove.

I jutros je studeno, plaho studeno; od žestine pada snijeg.

Navršava se mjesec dana od kako Dore   nema među živima.

Otišla je je iznenada nakon što je nesretno pala niz setpenice u svojoj kući. Dva dana su je držali na apartima bez svijesti. Nije joj bilo spasa.

Doktori su uzgubili nadu da će je moći opreirati i spasiti nakon što je imala veliki izliv krvi u mozak; sad nizak, sad visok pritisak vezao im je ruke i ugasio nade Dorinih najbližih.

Sahranjena je sedam dana kasnije na groblju u Windsoru uz prusustvo velikog broja prijatelja i poznanika, nakon mise u Hrvatskom katoličkom centru.

Uplakan je Viktor, uplakana su njegova i Dorina djeca Lili i Danni.

I nama je teško.

Kad god iziđemo na avliju, ili se nekud zaputimo, pogledamo prema Dorinoj i Vikotorovoj kući. Navikli smo mahnuti jedni drugima – Dora je u avliji ili vrtu radeći nešto, Vuktor u svojoj garaži …

I u našim odnosima se potvrdila ona starinska kako je komšija preči od brata.

Koliko se god Hajra i ja, a naša djeca, trudili da Dori i Viktoru uvratimo na pažnju, komšijsku i ljudsku solidarnost i pomoć, oni su uvijek bili nekliko koraka ispred nas svojom dobrotom.

Bijaše studena canadska zima, desetak godina prije ove, sa puno snijega i leda; moja mala „Honda“ iznevjerila nas, ne mogu pokrenuti motor. Bez auta si u ovom prostranom gradu kao bez ruku.

Utoplim se, pa po ciči pokušam otkloniti kvar. Tresem se od studeni, bojim se da neću moći otkloniti kvar, premda imam dosta alata, a o mehanici – nešto sam naučio kod Orlaša i Nine Mošunjca, Laleta… Naučio sam da se ne predajem lahko… Hučem u ruke. Dok sam pognut ispod haube nad motorom, čujem neko mi se obraća.

“How are you? It is pretty cold today, is it not?”  (Kako ste? Danas je vrlo studeno, zar ne?)

Obazrem se iznenađen.

U Canadi mnogo će ti neznanci pružiti ruku pomoći kada vide da nemoćno stojiš pokraj auta; pitaju treba li pomoć,  pa ti nekako i u najgoroj nevolji bude lakše. Mislim, to je jedan od takvih. Pogledam ga – ispred mene stoji krupna kršna ljudina. Zahvalim mu se na pitanju za zdravlje, za brigu.

Ljudina nastavlja na engleskom jeziku. Meni sve toplije oko srca.

“What is your born country?” pitam odakle je nakon što smo razmijenili nekoliko riječi.

“Slovenija.”

Kao da me sunce ogrija. Neka svoga…

Kad mu rekoh da sam iz Bosne i on progovori jezikom kojeg obojica razumijemo, ubacujući poneku slovenačku, a i englesku riječ.

“Vidimo te s našeg prozora kako se smrzavaš, pa…”

“Nego, da mi poguramo auto do moje garaže. Tamo ćemo naložiti (rekao je “zakuriti”, ali sam razumio) vatru, a imam i dosta alata…”

Tako je počelo naše prijateljstvo sa komšijama Viktorom i Dorom Dodič.

Kasnije mi je Viktor pričao kako je Dora –  zapazila da smo vrijedni.

Vidjevši me na snijegu i studeni, rekla je Viktoru neka mi pomogne.

Kako tada prije desetak godina, tako i danas. Dore nema više, ali tu je Viktor.

Kad god mi šta fali od alata, posudim od Viktora. Viktor je na raspolaganju kad god treba voziti nas na aerodrom u Windsor ili Detroit. Posuđivao mi je svoj kamionić da bih prevezao namještaj za naš stan.  Budio sam ga zorom kad mi je trebala pomoć. I, bilo me je stid.

“Ne brini,” ponovio je nekoliko puta na moju molbu za oprost.

Viktor i Doroteja Dora Dodič rodom su iz okoline Kopra u Sloveniji. Prije pedest godina stigli su u Canadu.  Cijenjeni i poštovani kao uzoriti domaćini i vrijedni građani. Prijatelja mnogo, sa svih strana – i ovdje u Canadi i u Americi, a i u Sloveniji. Vikendom, kuća im puna gostiju, ili su oni u posjeti kod nekoga…  S vremena na vrijeme, posjete svoj zavičaj.

Fali nam Dora.

Studeno nam je oko srca, ne od studeni, već od gorke i tužne istine da Dora nije više s nama.

Ali Vikotor jeste, kao i prije, pravi komšija, preči od brata.

Uvodi me u gražu da uzem alat koji mi treba i nudi mi svaku pomoć.

Hajra me zove u kuću, jer dosta je popravke za danas, subotu 9. decembra 2017. Donosi mi telefon, s one strane žice Alma moli da prekinem popravku…

Najzad ulazim u toplinu našeg doma.

Na stolu nam neuvehlo cvijeće koje smo ponijeli sa Dorinog groba. Običaj je položiti na humku, ali i ponijeti struk-dva cvijeća sa groba onog koga se ispraća.

Otvorim frižider, tamo je još nekoliko zelenih paprika i paradajza koje nam je uz ruzmarin donijela samo dva dana pred odlazak sa ovog svijeta. Posadila u svom vrtu, zalivala, okopavala, ubrala, pa donijela i nama.

Tri puta nas obilazila za mjesec dana od kako smo se vratili iz Europe. Kao da se opraštala.

U kući nam miriše ruzmarin.

To miriše Dorina plemenita duša.

IMG_8030

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U OBORCIMA

 

Optuženi su:
Čigoja Branko
Todić Željko
Boškić Saša i
Glamočak Milorad
Kliknite na link, bi pročitali detalje, a ako ne otvara, kopirajte ga i otvorite pomoću Googlea:
Obratite pažnju na pasus o odgovornosti Milorada Galamočaka u kojem se spominje da je znao za zapoviejst o ubijanju zatočenih civila, ali se ne kaže ko ju je izdao.
Nadajmo se da će Sud todokazati, te da će biti još hapšenja.

SLUČAJ PATOLOŠKOG LAŽIVA SLAVOLJUBA KOVAČEVIĆA; OPTUŽUJE ME DA SAM SA HRVATSKIM SNAGAMA, A ZATIM SA ARMIJOM BIH NA TENKU UNIŠAO U MRKONJIĆ, DA SAM SAUČESNIK ZLOČINA, KOJEG SAM SNIMIO I DA ZNAM IMENA ZLOČNACA!

Neki Slavojub iz Beograda poslao mi nedavno “komentar” na dio jednog od nastavaka ratnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada LEPIRA u okuiranon Mrkonjiću. Slavoljub utjerava i mene i Lepira u laž ispravkom imena jedne žrtve sa Zborišta, Nije Deura, nego Batinica. Optužuje mene drsko i bezobrazno za laž u vezi s tim imenom, mada nemam nikakve veze s tim…

Citat Slavoljubovog “komentara:”
“Jedno pitanje al da budeš iskren Ibrahime. Pošto si ti usao sa kamerom u Mrkonjić Grad i sve snimio 95 godine sa hrvatskom vojskom. Zašto neobjavis snimak masakra srba i zakopavanje na groblje u masovnu grobnicu. A ti si zivi svjedok tog čina. Zašto ne kažeš ko su ti ljudi počinioci tog zločina.”

ibrahim 1Haj neka je Slavoljub nepismen, ali otkud toliki četnik-lažov kojem bih se trebao pravdati i polagati račun za neđto što ni u snu ne bih pomislio! Zar kao urednik svoga Bloga nemam diskreciono pravo objaviti šta hoću, a šta neću,  pod uvjetom da znam ko piše komentar i a je istina, a ne gnusna laž. Nisam objavio taj komentar, pa se Slavoljub ponvno javlja:
Citat:  “Kad stignes smisliti opet neku laz. Neznam razlig zasto brises moje komentare tj. Demante na tvoje besumicne lazi. Ako si toliko pravedan i nemas cega da se plasis zasto mi pises licno na mail zasto javno neodgovoris na moja pitanja. Djecak koji je poginuo na Zboristu nepreziva se Deura nego Batinica. Poznavao sam sve te ljude ziveo sam na zboristu. A neodgovori mi na pitanje. Ti si sa vojskom ARmije BIH usao prvi na tenku sa kemerom imas sve zabiljezeno ti znas ko je izvrsio genocid na srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu tada. Vjerovatno imas i snimljeno kad su ih mucili ubijali zakivali im eksere u lobanju. Tako da tebe smatram za saucesnika u tim zlodjelima. Svi ti srbi su nadjeni u masovnoj gtobnici. Pa reci nam ko su ti lijepi posteni sto masakriraju a ti si bio svjedok svega toga ili mozda cak i ucesnik…. Nemas potrebe da brises moje komentare ako nisi uprljao ruke. I javno mi odgovori za sve sto sam te pitao. Nemas potrebe da mi licno pises.”
oslobdiociZa nekoliko dana između ta dva e-maila, Slavoljub je sam sebe uhvatuo u laži. Prvo je tvrdio da sam unišao u gad sa “hrvatskom vojskom i sve snimio,” a drugom tvrdi da sma unišao na “tenku sa Armijom BiH.” Potom niže laži kojih se ne bi postidio ni Srbin najveći svjetski lažov. Najgora optužba je da sam saučesnik u zločinu.

Tražio sam puno ime i prezme i obećao monstrumu da ću objaviti njegove “komentare.” On najzad jutros šalje svoje ime i prezime i prijeti mi tužbom.
Zove se Slavoljub Kovačević. Napravio je novu e-mail adresu, a Bog zna je li to prava osoba koja se krije iza imena Slavoljub Kovačević. Piše:

“Za ove uvrede cu da te tuzim. A postaracu se da ti posaljem dokaze ti si svjedok desavanja po ulasku ARBIH u Mrkonjc Grad. Zasto nekazes istinu sta se tih dana desavalo sa srbima koji su se zatekli u Mrkonjic Gradu? Nijedan ziv nije izasao svi su nadjeni u masovnoj grobnici izmasakrirani. Moje ime i prezime znas pise ti na mailu.”

Šta reći ovom monstrumu lažovu?

Dobrica Ćosić, književnik, član SANU, bivši predsjednik države, „otac srpske nacije“, napisao je sljedeće o Srbima, citat:

DOBRICA COSIC

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
Izvor: Dobrica Ćosić “Deobe”, 1961. NIN-ova nagrada.

U ovaj opis Dobrice Ćosića ne uklapa i Slavoljub Kovačević iz Beograda, jer je patološki lažov. Ćosić piše:

“Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.” (Izvor: Dobrica Ćosić: “Bosanski rat,” strana 138.)
Svih sedam ratova Srbi su zasnovali na lažima. U tim ratovima počinili su 12 genocida i neće se okaniti od Bosne dok ne iskorijene Bošnjake i ujedine ih sa Srbijom. Zbog toga su izazvali i Prvi svjetski rat u kojem je bilo oko 50 miljuna žrtava.
Patološki lažov Slavoljub Kovačević je nadratstao sve Srbe lažove na koje je mislio Dobrica Ćosić.
Tužiće me, prijeti mi, na osnovu svojih laži.
Najbolje bi bilo da me ispruči u Haag kad već Prliću, Ćoriću i ekipi nisu prišili zločin nad civilima Mrkonjića, zločin koji Slavoljub Kovačević pripisuje meni. Umjesto da goni zločince, on goni mene. Dodik bi ga prije na kolac nabio, nego da dirne u stvarne zločince. Možda bi me taj lažov dobio u Sudu u Mrkonjiću ako bi sudio Safet Šljivo, koji četnicima gleda kroz prste.
Za patološke lažove sam ustaša, eto Slavoljub Kovačević ide dalje i tvrdi da sam saučesnik zločina u Mrkonjiću i to prvo u okviru hrvatskih snaga, a potom Armije RBiH, iako Armija RBIH nije nikad unišla u taj grad, niti ima ikakve veze sa zločinom.
Imena počinitelja zločina se mogu naći na internetu, ali niti ih ko traži, niti zločince progoni da ne bi kvarili ustaško-četnički savez još iz II svjetskog rata do današnjih dana. Saveznici se međusobno ne optužuju, povlače međusobne tužbe na Svjetskom sudu pravde, ali putem patološkog lažova monstruma, izroda, optužuju mene ni kriva ni dužna…
Na bih se osvrtao ni na ovu Slavoljubovu hrpu laži jer što god da napišem ispašće da se pravdam, mnoge moje riječi će biti izvrnute u njihovu suprotnost, a Slavoljubove uzete novo za gotovo. Ddegutantno je i kontraproduktvno spuštti se na njegov nivo. Međutim, pošto Slavoljuba ima za izvoz, to ću istine radi napisati slijedeće. Mada sam svjestan da nema načina da će moje pisanje imati ikavog utjecaja na četničku propagandu i laži, ali moram to učiniti jer stotinu puta ponovljena laž po Ćosićevoj recepeturi može postati istina.

zlocin
Postoji umnožena kaaseta o mom ulasku u okupirani Mrkonjić, od prve do zadnje minute moga kratkog, ni dva sahata dugog boravka.

U Šipovu, gdje smo tražili dozvole za posjet gradu i gađanima, dozapovjednik one ustaške vlasti, četničkih saveznika, možda i počinitelja zločina u Mrkonjiću, prvo nije hto ni čuti o mojoj namjeri posjete rodnom gradu 23. oktobra 1995. Popustio je tek na zahtjev katoličkog župnika koji se iz Ključa zaputio sa mnom mojim autom u naš grad, a kojem u je dozapovjednik rekao da će mu dati dozvolu, ali meni, novinaru ne. Zašto, pa valjda ne bih snimio nešto od zločina kje su ostavili iza sebe, razoreni grad, humku masovne grobnice, pljačku….
Svećenik Franjo Krešić se habro i ljudski suprostavio dozapovjedniku rekavši odlučno: 
“Ako ide Halilović, ne idem ni ja!”

 
Dozapovjednik je pospusti. Ali, strogo je zaprijetio hapšenjem ako pokušam  bilo šta snimiti u gradu.
Po cijenu hapšenja, snimio sam ono što je svako mogao vidjeti.
Dok sam boravio u Rici, poneki katolik iz grada i Majdana bavio se pljačkom, a čujem da su se i msulimanni namirivali po srpskim kućama u kojoma je bilo dosta opljačkanog – i od mslimana i od katolika. U to vrijeme ustaše su vodile precizan dnevnik o svmu u gradu, paljevinama, pljački, ali nikoga nisu otkrili. Imena brigada koje su zauzele grad i počinile zločin bile su ispisane po zidovima zaposjednutih kuća. Zločin se ispostvalja meni!

U masovnoj grobnici na Pravoslavnom groblju o kojoj mi naravno niko ni riječi nije rekao, truhnuli  već dvije sedmice pobijeni civili Srbi.
O tome, kao i o teroru nad muslimanima – čuo sam tek ponešto kasnije.
Šta vrijedi, Slavoljub Kovačević i njemu slični lažovi su davno zamijenili istinu lažima. Na tome su vrsni umjetnici, na lažima su uemeljeili svoj genocidni projekat koji, nadam se neće dugo potrajati.

** Ono najvažnije u cijelojovoj priči; u vrijeme zločina za koji me optužuje Slavoljub Kovačević nalazio sam se u Njemačkoj.

IMG_9816

NAPUSTIO NAS JE TIHI VARCARANIN IZ ZAVAKUFA, ISTINSKI BOŠNJAK SAFET SAJO ARNAUTOVIĆ

Safet Sajo ARNAUTOVIĆ, tihi i fini moj prijatelj, pravi Bošnjak, preslio je na Ahiret iznenada u svojoj kući u Zavakufu u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu.

Smrt je bliža od jake za vratom, rekli bi naši stari

Volio sam Saju. Ko nije!

11416452_10204226777694094_6166538376185124024_o (2)

Bio je pravi Bošnjak. Starnski Varcaranin. Od njega nikog glava nije zabolila.

Tih, povučen, govorio bi samo kada je baš morao. Bio je vjeran i strpljiv slušatelj sugovornika; slušao bi pažljivo, donosio prave zaključke brzo i jednostvanim riječima ih objašnjavao. Ako se s nečim ne bi slagao, otšutio bi. Ali, uvejk bi reagirao na nepravdu, makar s ajednom riječju.

Prognanik. Ali odmah iza rata vratio se u svoju kuću u Varcar Vakufu. Provodio je tih život, nemateljivo, sam. Posjećivao je svoju djecu i unučad u Sanskom Mostu i Švedskoj, obično preko zime, ali prije lasta se vraćao u Zavakuf.

Bio je odličan majstor svoga zanata, vrsni moler. Pomagao nam je u obnovi našega varcarskog stana. Volio je plaho moju Hajru, poštovao je kao brat rođeni.

Rado sam ga sretao u Varcaru, obično kod Jusfufa Dubice.

Sjedjeli bi u hladu pod lozom u Jusufovoj i Isminoj avliji. Bio je tih i nenametljiv. Kao sjena. Taj mrava nije zgazio. Nisam ga čuo da galami, da se ljuti, a ako bi ga nekad huja hvatala na nepravdu, brzo bi se stišavao. Bio je dureći.

On i Jusuf su jesenas trebali ići na kontrolu kardiologu u Tuzlu. Trebalo je da ih ja vozim, Jusuf pitao, ja pristao. Ali, kasnije im se ponudio im moj sestrić Ermin Krivdić, pa su se odlučili za mlađeg.  Kada su se vratili, i Jusuf i Sajo su potvrdili da je sve u redu sa njihovim srcima.

“Kuca ko sahat –  pohvalio mi se Sajo i  dodao ono svoje:

“Ma hajde, bolan!”

Bi mi drago.

Raspitivao se o mome zdravlju, pitao za ostale u familiji.

“Kad će mali? Kad će mala vamo?” pitao bi za Mirzu i Almu.

Lijepo bi govorio o mojoj djeci i unucima, o “majima” kako je im je tepao,  a baška bi se raspitovao za Hajru.

Prije odlaska iz Varcara, ove jeseni, kupio sam nešto drinjaka u Jajcu, pa u Jusufovoj šupi kuhao sok. Jednu flašu poklonih Saji.

Prije polaska u Canadu, svratio sam kod Saje ostaviti ključeve od stana da ih preda Jusufu, što je on revnosno uradio.

“Ma, ne brini bolan!”

Jusf bijaše tada kod kćerke Melise u Švicarskoj.

Rastali smo kao dva dobra ahbaba, oba u uvjerenju da ćemo se ponovo sresti.

Ali, insan sanja, a Bog dragi određuje.

Javlja danas Melisa Jusufova, moja sestrišnja.

“Umro  čika Sajo.”

Piše još kako je njen otac Jusuf jutros uzaludno kucao na Sajina vrata, da bi išli nekud, u šetnju do Privila, ili možda u Jajce na pijacu…

Kako se Sajo nije odazivao niti pojaljivao na kućnom pragu, Jusuf je prijavio policiji. Odvalili su vrata i našili Saju u fotelji.

Smrt ga je zatekla iznenada, bila je očito brza, trenutna. Srce, šta li?

Svakog ljeta provodio sam dosta vremena sa Jusufom i Sajom.

Njih dvojica – kao šipka uz bubanj, nikud jedan bez drugoga. Malo riječi među njima, puno razumijevanja i solidarnosti. Ako ih nema pod lozom u avliji. onda su u šetnji do Podhorugle i Privila, ili u Bilajcu, Jajcu na pazaru, Jezeru gdje su bili džemtlije. Sajo s epoijavljivao u Jusufovoj avliji iznenada th kao sjena. Gotovo uvijek je znao gdje mu je ahbab i kad će se vratiti.

“Zar ga još nejma? A reko je…” govorio mi je zatekavši me u Jusufovoj avliji.

Vozio sam Saju i Jusufa na dženazu u Sanski Most rahmetli Hasniji Medić i u Bugojno rahmetli Aliji Alici Šehić.

Faliće mi Sajo, jedan od simbola našega grada.

Još će više nedostajati Jusufu, prijateljima i znancima, a  najviše svojoj djeci i unucuma,

Otkinu se još jedna biser-grana Varcarska.

Ode naš Safet Sajo Arnautović, ukarade se iznenada, tiho, nenametljivo, baš onako kako je i živio.

Rahmet Ti duši Sajo!

***

Džennaza rahmetli Safetu Saji Arnautoviću je u petak 1. decembra 2017. na mezaru u Zavakufu u Varcar Vakufu.

 

 

 

 

 

Prethodni stariji unosi