„RIJASET IZ ĆE UČINITI SVE ŠTO JE POTREBNO DA SE OVAKVE STVARI VIŠE NE PONAVLJAJU“

Odgovor  Kabineta Reisu-l-uleme Huseina ef. KAVAZOVIĆA u povodu neprimjernog ponašanja Mufida ef. Huskića

„Fr, 30.Aug.2013 um 13:17

13:17

Mufid ef. Huskic

von Kabinet Reisu-l-uleme an sie Von

Poštovani gosp. Halilović,

Ovim putem vas obavještavam da je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović dobio vaše pismo u kojem ukazaujete na neprimjereno ponašanje Mufida ef. Huskića.  Rijaset IZ će putem Ureda muftije banjalučkog tj. muftije Edhem ef. Čamdžića učiniti sve što je potrebno da se ovakve stvari više ne ponavljaju.

Uz mahsus selam,

Elma Ć. Mahmutović

Sekretarijat“

***

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović upoznat je sa neprimjernim ponašanjem Huskića – muftija Banjalučki je na potezu…

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović upoznat je sa neprimjernim ponašanjem Huskića – muftija Banjalučki je na potezu…

DIPLOMATSKI UVIJENO, ALI IPAK OBEĆAVAJUĆE…

Ovo je faksimil e-mail-a koji sam danas popodne primio iz Kabineta Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića.

Vjerujem kako su svi oni koji su imali prilike čitati moje pismo koje sam uz snimak događaja kopiran na DVD poslao na adresu Huseina ef. Kavazovića – shvatili kako se zaista radi o neprimjernom i psovačkom ponašanju hodže Huskića, da neće leći stvar na tome da mu se malo priprijeti da više ne psuje, da ne smije ubuduće ponašati prostački na ruševinama Božje kuće, te da ne smije prijavljivati policiji nedužne ljude.

Vidjećemo “pika” li se Reis-efendijno.

Moje je duboko uvjerenje, a i javnost ga je dodatno potvrdila, da ovakav hodža ne zaslužuje voditi džemat.

Ako pak Mufid Huskić ne bude kažnjen, ako ne bude udaljen iz službe, biće to dokaz kako IZ institucionalno štiti ovakve nedolične hodže.

Ali, sačekajmo kako bismo vidjeli kakve je instrukcije dobio i šta će poduzeti Edhem ef. Čamdžić, muftija Banjalučki, kojeg rečeni hodža također “ne pika” kao ni Reis-efendiju.

ZNAKOVITA ŠUTNJA ISLAMSKE ZAJEDNICE NA PROSTAČKO PONAŠENJE MUFIDA EF. HUSKIĆA

Usprskos veoma žustrim reagiranjima javnosti na socijalnim mrežama – te zahtjeva za smjenom glavnog imama Džemata Mrkonjić-Grad Mufida ef. Haskića, Islamska zajednica – šuti i na loklanom i na državnom nivou.

_MG_5923

Mufid ef. Huskić – golem turban, pod njim hodže nema

Šutnja znači – odobravanje postupaka hodže prostaka.

Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine upoznat je o nedopustivom ponašanju, psovkama i lažnoj dojavi policiji imama Mufuida Huskića – odmah nakon toga nemilog incidenta i od stane  građana, a i  mene samoga.

Dva pisma su otišla na adresu Rijaseta pa tako i Muftijstva banjalućkog  sa odgovarajućim linkovima na moj Blog, You Tube i druge stranice i portale koje so o tome pisale i svjedočile riječju i video-zapisom, na koje je  reagiralo destine čitalaca/gledalaca.

U dva navrata upoznao sam usmeno gospođu Zinetu Šehović, predsjednicu Odbora IZ i koja je ujedno i predsjendica mjesne organizacije SDA Mrkonjić-Grada.

Ona je i prije već čula o ispadu imama jer su je zvali neki ljudi i protestirali protiv takvog prostačkog ponašanja hodže Huskića nakon što sve „vidjeli na TV“ kako mi je izjavila.

Ali, za sedmicu dana od incidenta, predsjednica IO IZ nije našla za potrebno svratiti u Ured Medžisa niti nazvati telefonom muteveliju i imama i porazgovarati s njima. Ona imama privatno smatra nekultrinim „seljačićem“, ali službeno ne poduzima ništa  protiv njega.

Mutevelija g. Šaćir Spahić je bio prisutan kada me je hodža Huskić napao i psovao, lažno prijavljivao policiji, ali je šutio, a šuti i sada…

Na Spahićev Facebook stranici postavio sam sve što sam napisao i objavio na mome Blogu i na You Tube, kao linkove na druge medije koji su pisali uz brojne komentare o tome incidentu. On je to odmah sve uklonio sa svoje stranice. Prekinuo je kominkakciju sa mnom.

Administracija Facebook stranice koja nosi naziv „Džemat Mrkonjić-Grad u kojoj su i Huskić i Spahić, izbacuje one članove koji su se usprotivili ovakovom prostačkom ponašanju imama Haskića koje je nedolično i nedopustivo za jednog vjerskog službenika.

Dana 27. augusta 2013. poslao sam preporučena pisma sa povratnicama na adresu Rijaseta – Reisu-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića – i muftije Banjalučkog Edhema ef. Čamdžića.

Uz proparatno pismo, poslao sam  i DVD-ove sa autentičnim snimkom događaja od 16. augusta 2013.

Pismo sa  istim sadržajem upućenog je i na adresu Biblioteke u Mrkonjić-Gradu gdje je zaposlena Zineta Šehović.

Uzgred da napomenem, da jučer na gradilištu Mustafa-agine džamije nije bilo nikoga.

Možda imaju produženi vikend, možda su se obreli na gradilišu obnove Ferhadije u Banjoj Luci koju ova projektantsko-građevinska ekipa gradi evo već dvanest godina.

Isti je i čuvar hazne, to jeste najvažnija osoba koja raspolaže novcem – muftija ef. Čamdžić. Što duže radovi traju, to više novca od muslimana i donatora.

A kako IZ pljačka svoje vjernike, kako uvodi namet na vilajet, kako radi protiv interesa muslimana – najbolje svjedoči slučaj iz Diviča kod Zvornika.

Damija u Diviču: stroljivi mulsimani po onoj narodnij - dobar i budala platili su višestruki račun za obnovu džamije, posredstvom IZ

Džamija u Diviču: strpljivi muslimani po onoj narodnij – dobar i budala – dva brata rođena – platili su višestruki račun za obnovu džamije. sve posredstvom IZ

Srpske vlasti su barbarski porušile 1992. tamošnju džamiju koja je bila podignuta na vakufskom zemljištu u 16-tom stoljeću. (Vakufima upravlja IZ)

Godine 1996. Općina Zvornik otima vakufsko zemljište na kojem su ruševine džamije i nezakonito ga dodjeljuje Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

SPC podiže crkvu na ruševinama džamije i dva mzera – jednog hadžije i jednog imama. Muslimani namjeravaju obnoviti džamiju i traže uklanjenje bespravno podignute crkve.

Tadašnji vladika Tuzlanski Vasilije Kačavenda i tadašnji muftija Tuzlanski Husein ef. Kavazović – uz znanje i odobrenje tadašnjeg reisa Cerića, skalapju posao.

Muslimani će preko IZ isplatiti 370.000 maraka SPC da bi uklonila bespravno podignutu crkvu na mjestu džamije koju su porušili. Rečeno – učinjeno!

Bespravno poidugnuta crkva je uklonjena, pa su muslimani svojim novcem izgradili lijepu džamju.

Husein ef. Kavazović: Poslovi sa Kačavendom, na štetu IZ i muslimana - Cerićevim stopama

Husein ef. Kavazović: Poslovi sa Kačavendom, na štetu IZ i muslimana – uz Cerićevo “amin”

Muslimani su platili višestruki, skupi račun za ovaj deal između IZ i SPC, za rušenje i izgradnju džamije, za uklanjanje bespravvno podignute crkve, sve uz amin – Islamske zajednice – Kavazovića, Cerića, lokalnih potrčkala i poslušnika.

Nepocjenjiva je vrijednost stare, srušene džamije u Diviču, ali uzmimo ofrlje neka je građavinska vrijednost srušene džamije 370.000 KM.

Po nagovoru IZ, muslimani su SPC-u platili 375.000 KM za uklanjanje bespravnpo podignute crkve.

Potom su muslimani platili 370.000 KM za izgradnju nove džamije.

Suma sumarum, ni krivi ni dužni – muslimani su po nagovoru IZ zijanili preko milijun maraka. Umjesto da dobiju odštetu za porušenu džamiju, umjesto da SPC o svom trošku izmjeti bespravno podignuti objekat na vakufskom zemljištu, račun su platili oni, ionako već opljačkani…

Na otvaranju te džamije, bio je i reporter beogradskog „Blica“, koji bilježi  kako su tom svečanom činu nazočili visoki dužnosnici IZ, SDA i SBiH.

„Blic“ bilježi riječi tamošnjeg glavng imama. Citat:

„Glavni imam medžlisa Zvornik Nurija Čikarić rekao je na otvaranju da su meštani Diviča najbolji primer strpljenja jer su kroz iskušenja dočekali otvaranje džamije.

On je naveo da je Islamska zajednica prikupila oko 370.000 konvertibilnih maraka (185.000 evra) za izmeštanje iz Diviča srpske pravoslavne crkve, sagrađene 1995. godine na temeljima džamije porušene tokom rata 1992. godine.

Crkva je izmeštena 2008. godine, završena je i osveštana ove godine.“ Završen citat!

Prevedimo sada imamovu riječ „strpljenje“ u savim odgovarajuću riječ „dobrota“.

Upotrijebimo sada onu narodnu izreku koja kaže: „Dobar i budala, dva su brata rođena!“

Muslimane je budalama napravila Srpska pravoslavna crkva i onaj peder – zločinac – Kačavenda, ali uz pomoć Kavazovića i Cerića koji su dodatno opljačkali „strpljive“ muslimane koje oni prevode žedne preko vode nastavljaju tako dugu tradiciju IZ. Oni to sve rade u ime Allaha dž.š. i svoga, ali i džepa zločinačke i barbarske RS i SPC.

Pa i kada vlasti RS dadnu koju marku – onda to nije pod moranje na osnovu sudskih presuda – nego po dogovorima muslimanske nazovi uleme i ckvenih velikodostojnika.

Ako progovoriš o tim mutnim rabotama s novcem, o pljački muslimana, o novcu kojeg daje RS, onda ćeš biti izložen javnom vrijeđanju i lažnom prijavljivanju policiji kako ometaš gradnju neke džamije. Bćeš proglašen proivnikom Islama, obnove džamija, šjtanom.

Dok dvojica radnika rade, treći spava u hladovini na gradilištu

Dok dvojica radnika rade, treći spava u hladovini na gradilištu Mustafa-agine džamije: Muslimani plaćaju nerad odugvlačenje radova – što dulje radovi traju – više novca će pristići na adresu IZ… U ponedjeljak 26. augusta 2013. gradilište je bilo ponovno pusto

U međuvremenu je Kačavenda ražalovan.

SPC ga nije raščinila zato što je osumnjičeni ratni zločinac, što je trošio crkveni novac u gradnju svojih raskošnih dveri, niti je zijanio položaj što je gradio crkve na ruševinama džamija i svitskim avlijama kako one u Diviču i u avliji Fate Orlović, niti što je bio vlasnikom privatnih preduzeća.

Ražalovan je na pritisak javnosti jer dokazano video-snimcima da je peder, kao i mnogi u SPC, i na samo u SPC – što je pak u nekim zamljama – ozakonjeno pravo!

Iako je sklapao štetne ugovore po IZ i muslimane – kao ovaj u Diviču, iako nije tuživao RS za namirivanje štete za porušene džamije, mesidžide…, iako je trošio stotine hiljada maraka da bi amenstirao srpski barbarizam, Husein ef. Kavazović je uznapredovao u službi i uspeo se na najviši položaj u IZ u Bosni i šire.

Muftija Banjalučki Edhem ef. Čamdžić: zašto pokušava osporiti podatak da su  Vlasti RS osigurale 150.000 KM za obnovu džamije, zašto krije taj podatak i zašto ne udaljava iz službe imama koji psuje i vrijeđaju džematlije  na temeljima obnove porušene Božje kuće, a koji ni njega samoga kao starješinu ne poštuje?

Muftija Banjalučki Edhem ef. Čamdžić; zašto krije da su Vlasti RS osigurale 150.000 KM za obnovu Mustafa-agine džamije? Zašto ne udaljava iz službe imama Huskića koji na gradilištu te džamije psuje, a koji ni njega samoga kao starješinu ne poštuje?

Muslimani, onako „strpljivi“ (dobri, po onoj narodnoj…) nikad u bijednijem položaju, sve to šutke podnose i dozvoljavaju dalju pljačku, manipulaciju i psovke – kako uleme tako i političara, pa i hodža na gradilištima džamija – poput Mufida Huskića pokraj Božje kuće u Varcar Vakufu.

Varcar Vakuf je povjesno ime  Mustafa-agina Vakufa, danas Mrkonjić-Grada koje je dokinuto 1927.godine dizanjem ruke u vis muslimana – kotarskog šefa Cerića. IZ koja je dužna čuvati vakufe – raskućila je ovaj Vakuf davno, a staro ime Varcar Vakuf ne spominju njeni ovdašnji dužnosnici ni javno ni privatno. Oni su dobrovljne vjerne sluge okupatorskih vlasti, kojima cinkare muslimane u čije džepove ruku zavlače i koji ih plaćaju.

Čast izuzecima!

„Moji“ Varcarani – Ričani (čitaj Mrkonjićani, Riječani) uglavnom šute.

Žive u robovskom strahu od ovakvog hodže, makar bili daleko od rodnoga grada  u Nje-mačkoj, Americi, Australiji, Švedskoj..

Ali, otuda su imanom i prezimenom stigli i vrlo oštri protesti i zahtjevi za smjenom toga i takvog hodže „Džemata Mrkonjić-Grad“. Ričani i Varcarani, kao i mnogi drugi – ustali su časno u obranu vjere, istine i svoga obraza.

I da i nisu, niko – osim Boga Dragoga – mene ne može smesti sa moga puta.

http://www.blic.rs/Vesti/Republika-Srpska/267755/Otvorena-dzamija-u-Divicu-kod-Zvornika

MORALNA BIJEDA GLAVNOG IMAMA U VARCAR VAKUFU – MRKONJIĆ-GRADU I ONIH KOJI GA TAKVOGA DRŽE U SLUŽBI

Mufid Huskić, glavni imam Džemata Mrkonjić-Grad; psovke, lažne optužbe izrečene na gradilištu porušene Božje kuće

Mufid Huskić, samovoljni i drski Glavni imam Džemata Mrkonji-Grad; on vrijeđa i psuje, poziva policiju na osnovu svoje lažne prijave, uz podršku lažnih svjedoka

Imam džemata Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad Mufid Huskić je vjerski službenik koji nije dostojan te časti i položaja, privilegija koje uživa, te bi ga trebalo odmah smijeniti i ne dati mu se baviti hodžalukom.

On ne zaslužuje naziv „efendija“ jer on nije gospodin jer gazi Božje naredbe, vjerske zakone i necivilizacijski se ponaša prema džematlijama.

On psuje, kleveće i podnosi lažne prijave policiji. Gleda sve kroz novac, ne vidi čovjeka osim njegov novčanik, dok svoj teško poteže.

On nije oličenje duhovnosti, niti cijeni ičiji intelektualni rad na dobrobiti Vakufa i džemata.

On razgoni, umjesto da okuplja džematlije.

Ima ljudi u džematu koji ispunjavaju sve svoje islamske dužnosti, plaćaju članarinu, daju poklone za obnovu džamija u Varcar Vakufu – ali ne idu u džamiju.

Osobno ne bih nikada klanjao u džematu kojeg predvodi Huskić.

Pokraj takvog psovača i munafika, policijskog dojavljivača, moralnog bijednika – izgubio bih abdest na pragu čim bih ga ugledao u džamiji.

On se ponaša osiono, autokratski, vrijeđa i isljeđuje džematlije kao da je udbaški isljednik, iako ga oni plaćaju i trpe.

Novac važniji od vjere

Iako se poklonjenom konju ne gledaju zubi, Mufid Huskić sprovdi svoju strogu privatnu istragu da li je pojedini džematlija poklonio novac ili nije za obnovu džamije, koliko je svojih prijatelja nagovorio na darivanje, koliko su poznanika  nagovorili da daju! Malo ili puno – određuje taj hodža pomoću svoga kantara. Ako je poklonjen manji iznos nego što on očekuje, on će ismjiati toga džematliju. U tom strahu da će biti malo koliko god daju, neke džematlije se ne usude ni poklanjati novac.

Kod ovakvih „hodža“ i njihovih nadležnih  novac je važniji od vjere, – a pare koje nisu njihove, smatraju svojim, pa novcem tajno raspolažu uz pomoć svojih odanih poslušnika – munafika i lažova. I zbog toga islam u Bosni zapada u sve dublju krizu. Džamije nikad punije, a nikad više pohlepe, laži, otimačine, nepravde, amoralnosti, ali i težeg života džamatlija koji su predmetom manipulacije. Opljačkane u ratu, osiromašene u miru, moraju svojim novcem graditi ono što su drugi srušili.

Zašto se skriva istina da je RS osigurala 150.000 KM za onovu Mustafa-agine džamije

Mada je informacija o postojanju tog novca tačna, muftija Banjalučki pokušao je osporiti i zataškati postojanje tih para.

Zašto?  Odgovor na to pitanje zna Muftija i svi oni oko njega kojima ne ide u prilog (niti u džep) da javnost sazna istnu.

Isto se dogodilo ranije kao kada je RS dala 50.000 maraka za obnovu Hamdije džamije na drugom kraju grada. Novcem je raspolagao muftija Banjalučki.

Od kako sam na drugi dan Bajrama objavio podatak o novcu koji je osigurala RS, postao sam odmah nepoželjan na gradilištu.  Da li je pokušaj da me onemogući u snimanju samo Huskićeva samovolja, ili naređenje odozgo, Huskić to najbolje zna! Ali, to nije opravdanej na njegov ružan postupak.

Grdno su se prevarili oni kojima je novac važniji i od islama, i od vjernika i od istine, ako su pomislili kako je u tom nedoličnom poslu moguće manipulirati i sa mnom, zloupotrijebiti moju ljubav i privrženosti islamskim korijenima u rodnom gradu, dugogodišnji rad na istraživanju povijesti Mustafina Vakufa, javnoj bici za dobro uvakufljenog, kako je moguće skrivati istinu od javnosti.

Ni u gorim vremenima nisam  prešućivao istinu, pa šta koštali da koštalo. Stoga, prevaili su se ako su pomislili da ću odšutjeti da je novac darivala i RS i da ću pristati da me kao uglednog novinara profesionalca, koji je dvadeset godina bez posla baš zbog ovakvih munafika i objelodanjivanja istine, uvući u tu rabotu. Grdno se varaju ako misle kako me mogu  iskoristiti kao spoljnjeg suradnika u službi njihovoj halci – kako bi godinama kamčili pare od ljudi – posebno prognanika širom svijeta, onih koji u najljepšim namjerama doniraju novac, a sve na osnovu mojih izvještaja sa gradilišta – kako je sve u skladu sa predviđenom dinamikom…

Obnova džamija je veliki biznis za privilegovane.

Ne daj mi Bože biti ni blizu takvih! Jer meni je draža istina i od toga hože i od svih njegovih starješina, pa ću koliko mi mogućnosti dozvoljavaju pokušati spriječiti takav biznis.

muftija

Edhem ef. Čamdžić; Zašto on pokušava skriti istinu od javnosti o obećanim ili već uplaćenim 150.000 maraka od vlasti odgovornih za rušenje Mustafa-agine džamije

Takvima je važno da novac kapa, a kapaće sve dotle dok radovi teku, zato ih odugovlače.

Radnici su samo po đahkad na gradilištu; dok dvojica pristnih rade, treći spava u hladovini

Na gradilištu Mustafa-agine džamije bez munare (ta naći će se već donator koji će reći – “Od mene je munara!”) radnici se ne mogu vidjeti svaki dan na gradilištu; obično ih je trojica tamo – dvojica nešto rade, trećeg sam snimio kako u radno vrijeme spava u hladovini, ne bi ga top probudio, kamo li zvuk bušilice na radilištu.

Projektant je napravio projekat po kojem se u džamiju ne ugrađuje materijal makar sličan originalnom. Tako, obnovljena Rička džamija nije ni približno jednaka orginalu, a hodži još ne pada na pamet da iznad njenih vrata ugradi sačuvan originalan napis.

Možda je tako i bolje. Jer džamija nije original, to Rični najbolje znaju.

I datum rušenja Mustafa-agine džamije pogrešno je uklesan – umjesto 1992, u ploču je urezana godina 1993.  Po običaju, ne piše ko je srušio džamiju, da se, valjda barbari ne bi naljutili. Obično ispisuju i spominju imena donatora, vakifa, ali ako rušitelji što dadnu, to ne bilježe, i ne daju u javnost. Da li je u pitanju neki dogovor – po sistemu evo vama ovo para, a vi ih trošite kako znate i u što hoćete, mi vas nećemo ometati. (Koliko su visoki vjerski dužnostnici darežljivi u oprostu barzabrizma, slikovito govori primjer trgovine između tadašnjeg muftije Tuzlanskog, sada Reisa Kavazovića i ražalovanog vladike Kačavende.

Ogromnu sumu novca – 360.000 maraka – koju su od svog grla odvojili muslimani za IZ- Kavazović je isplatio Kačavendi (SPC) da ukloni bespravno podignutu crkvu na ruševinama džamije u Diviču kod Zvornika kako bi muslimani o svom trošku gradili novu džamiju. Lahko je izračunati koliko su novca zijanili muslimani u ovom dealu.

Nepisano je pravilo; ako nisi dao novac, možeš u borbi za istinu dati i svoj život ili u boljem slučaju možeš biti prognan na kraj svijeta, ali to IZ i Mufid Huskić „ne pikaju“. Daj ti pare!

Zbog toga je institucija darivanja – vakufljenja postala harač. Taj namet na muslimane služi za amnestiju barbarizma.

Svoje duhovne usluge hodže masno naplaćuju samo u  novcu. Pošto nema cjenovnika za te usluge, radnja radi po sitemu “daj šta daš, daj koliko ti nije žao…”, ali se u džemat proturi haber kako je taj i taj dao toliko – a spomene se viska ili niska cifra… Tako, džematlija nikad ne zna koliko je dovoljno platiti za hatmu, recimo,  pa su neki od njih  u strahu da će dati malo koliko god daju.

Dok dvojica radnika rade, treći spava u hladovini

Svoju je suprugu zaposlio Mufid Huskić u Uredu Odbora IZ. Određen joj je četiri puta veći honorar od onog koji je isplaćivan ranijoj blagajnici. Hodža nije ni sebe zaboravio pa je povisio sebi platu za 200 maraka .

Kada se toga hodžu uhvati u laži, on domah izmišlja novu, pa opet tako, a  onda iznerviran psuje i vrijeđa. Pravi se važniji od onih koji mu daju novac za plaću, ponaša se kao neko ko je iznad i od Muftije i samog Reisa.

O takvom jednom nedopustivom prostačkom istupu svjedoči video od 15. augusta/kolovoza 2013.

Mufid Huskić zabranjuje snimanje na gradilištu, vrijeđa, psuje, podnosi policiji lažnu prijavu

Iako Huskić zna za javno obznanjenu dozvolu muftije Banjalučkog za snimanje obnove džamije, on je – ničim izazvan – pokušao zabraniti snimanje, verbalno i fizički. Ismijavao, me i vrijeđaoi Psovao vrlo ružno.

Kada sam zatražio da pozove policiju (kako bi me zaštitila od zaštitila od ovog napasnika, Mufid Huskić je jedva dočekao, s tim da me lažno optuži kako ometam radove na gradilištu, što uopće nije istina.

Srećom po me, policijac koji je sigao na gradilište nije povjerovao tom „odži“, niti “muslimanima” –  kao lažnim hodžinim svjedocima. Samozvani svjedoci su  - bez da ih je policajac išta i pitao, dobrovoljno ponudili svoje usluge protiv mene. Njihove bestidne laži jedva bi dočako sudija musliman koji sudi u Mrkonjić-Gradu i ja bih se – ni kriv ni dužan, vrlo loše proveo. To znam iz lanjskog iskustva. Džaba bi bilo to što niti sam koga provocirao, niti ikoga ometao u poslu. “Dva bez duše, treći bez glave!”

Pristup Uredu Odbora IZ – Medžlisa u Mrkonjić-Gradu vodi jedino pokraj gradilišta. Kada sam se uputio ka Uredu, usput sam snimao istovar paleta cigle sa kamiona i to sa sigurne razdaljine.  Bilo mi je drago da se nakon dugog bajramskog ferja ipak nešto radi. Ali,  Mufid Huskić me osobno pokušao omesti i spriječiti u poslu. Mufid Huskić me spriječio da uplatim članarinu IZ i da doniram koju marku za obnovu džamije.

Naime, moji prijatelji su na osnovu moje informacije o početku gradnje džamije tražili od mene broj žiro računa kako bi poklonili svoj novac. Kako sam uvijek prvi radio ono što bih od drugih očekivao, naumio sam bio dati svoj prilog uz usmenu napomenu da očekujem da konačan račun obnove džamije plate njeni rušitelji. Baš zbog takvog moga stava, ovaj me hodža odavno ne podnosi.

IMG_9675

Zidanje Skadra  - gradilište Mustafa-agine džamije u Varcar Vakufu nakon dva i pol mjeseca

Hodža odbio primiti donaciju milicionera pravoslavca jer sam bio u njegovom društvu

Mufid Huskić spriječio je primiti moj novac – od kojeg se financira i njegova plaća i obnova Džamije. Što je još i gore, taj borac za prikupljanje novca iz tuđih džepova – koji smatra da se obnovom džamije pravi njemu novo radno mjesto – odbio je primiti donaciju koju mu je telefonski ponudio policajac pravoslavne vjere jer sam bio u društvu s tim policajcem.

kaurin, dva

Dragan Kaurin je telefnonski pozvao Mufida Haskića da dođe na terasu “Konobe” koja je pedesetak metara udljena od gradilišta Džamije, kako bi mu uručio svoj poklon – 50 maraka za njenu obnovu i najvjerojatnnije pokušao izgladiti naš spor. Ali, nakon što je Huskiću policjac rekao da sam prisutan – odbio je doći i primiti dar, pa će mu ga darodavac morati odnijeti na noge,.
Dragan Kaurin je rekao kako mu je drago da se Džamija obnavlja i to potvrdio svojim darom.
Građani svih narodnosti i vjera Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada koje sam sreo do sada i razgovarao na temu obnove, izrazili su radost i podršku gradnji – a Kaurin je svojim gestom pokušao sprati dio ljage za koju nije krivac. Hodža mu to nije dozvolio u mome prisustvu..Da je imalo mislio o tom o tom plemenitom gestu Dragana Kaurina,, te da je vijest pravovremeno objavljena, onda bi obnova džamije imala vjerovatno mnogo više darodavaca – i među pravoslavcima i katolicima, a posebno i muslimanima i bila bi prava injekcija multietičnosti…Dragan Kaurin je bio vrlo kulturan i uljudan prema meni, pokazao je osjećaj za pravdu. Nije nasjeo na hodžine marifetluke, pa hodži nisu možda ble ni drage Kaurinove pare, ali to može biti hodžina privatna stvar… Hodža je inače dobitnik nekakvog priznanja za multietničnost! Mogao bi se makar malo pozahmetiti da pomislimo kako je to priznanje i zaslužio…

Iako nije učio za građevinca, Mufid Haskić se proglasio šefom radilišta kojeg moram pitati kad i šta mogu tu snimiti. Ni toga dana, kao ni prije nisam uopće ni  pomislio pitati nikoga išta oko radova, a pogovo mi nije naumpao Mufid Huskić, jer ga nisam nikad ni zaticao u Uredu ili na gradilištu.  Nisam mu se ni obratio ni jednom riječju, jer je i budali jasno stanje na građevini. Ali, Huskić mi nije dao ni Sellam nazvati mu, nego me je – čim je istrčao iz Ureda, odmah napao i izričito zahtijevao da ne snimam, a zatim me je počeo vrijeđati, isljeđivati, psovati, lažno prijavljivati policiji….

Možda je hodža pomsilio da sam došao snimiti izjavu od njega (sic!).

On misli kako je on osoba koje se mora sve pitati, a on niti ima na glavi ahmediju, niti je u džubbetu. Kao da ga ahmedija čini pametnijim i moralnijim.

Možda hodža misli da ga građansko odijelo i gologlavost oslobađa svake druge odgovornosti i dopušta mu da prostački psuje pokraj srušene Božje kuće, mjestu koje je proglasio svojim neprikosnovenim vlasništvom.

Veli kako je on tu 24 sahata dnevno, što je najbičnija izmišljotina.

Nije li to mudžiza!

Hodža posjeduje nadnaravnu moć pa je u stanju u isto vrijeme biti na dva ili više mjesta, ali pri tom – jedno od tih mjesta sigurno nije Ured IZ. Hokus-pokus, i hodža je jednovremeno i u Ričkoj džamiji, i kod kuće, i na gradilištu, a i svojoj spavaćoj sobi.

Istina je kako sam ga za mjesec i po dana zatekao samo jednom u Uredu, mada na gradilište navraćam vrlo često, nekada dan za danom i nekada više puta dnevno.

Nema više halala

Neka niko ne računa na moj halal za sve ovo.

Halalio sam Mufidu Haskiću za drski pokušaj da zabrani džematlijama da razgovaraju sa mnom ucijenivši ih – ako oni razgovaraju sa mnom –  on onda neće razgovarati s njima. Džematlije su mu se suprostavile, ali on nastavlja sa svojim nedoličnim ponašanjem. To ni njemu, ni onima koji mu to dozvoljavaju, nikada neću oprostiti. Na ruku mu idu oni koji su ga i postavili.

Treba im pod hitno poslati nezavisnu financijsku kontrolu i građevnsku inspekciju koja bi najzad razbila te i takve mutikaše i pohlepnike u Cerićevoj halci.

Trebalo bi ih preispitati ne samo gdje je i kako utrošen novac, nego zašto na gradilištu radnici nemaju ni šljem i zašto se radovi otežu. Zašto pri odabiru projektanta, izvođača radova – ne biraju i najbolje i najjeftinije. Zašto mnoge poslove rade po sistemu halke, „ma on će to najbolje uraditi“ – bez tendera.

Da je novac važnji od morala, potvrđuje i sukob interesa – činjenica da je Mufid Haskić kao imam zaposllio svoju suprugu kao blagajnicu Odbora IZ, mada taj posao najčešće radi Mutevelija.

Osoba koja je to ranije radila je za mjesečni posao dobijala 50 maraka, a hožinica prima 200 maraka.

Hodža i hodžinica uživaju i druge privilegije, stanuju u kući čiji je vlasnik IZ, naprimjer.

U isto vrijeme – diskriminatorski, kao muški šovinista se ponaša prema predsjednici Odbora IZ u Mrkonjić-Gradu koju ne poziva ni na tako važne sastanke kao što je dogovor o početku radova na obnovi džamije. Biva, radi se o „muškom sastanku“ kako je rekao, pa tu nije mjesto za predsjednicu – pošto je ona žena!

Kao građanin i džematlija, jedan od onih koji ga plaća – osporavam mu takvo ponašanje, a oni koji Mufidu Huskiću dozvoljavaju – isti su kao i on.

Video link na ovaj događaj:

https://www.youtube.com/watch?v=2wLDPlJcRs4

In Memoriam HAJRUDIN ŠKANDRIĆ ŠKANDRO; ŠTA SU RIKA I VARCAR BEZ ŠKANDRE!

Prije petnaestak dana sretoh na plaži u Makarskoj Sejfudina Škandrića. Upitah ga za zdravlje njegova oca Hajrudina, a Sejfo mi kaza kako je teško bolestan. Reče i kako je došao na more nakratko nakon što je u Bugojnu prekrio bratovu kuću. Ostavio je nakratko oca, strijepi… Od tada smo nekoliko dana bili zajedno na plaži, sa koje je Sejfo odlazio prije nas da bi se telefonom raspitivao kako mu je otac, te mi poslje kazivao kako je očevo stanje teško, da Bog da da na dobro izađe. Osvojila bolest, osvojile godine.

Ovog ljeta odlomi se biser grana varcarska – odlomi se i iskruni se. Napusti nas Veselin Maoduš, ode danas i Anto Kotromanović, a evo za njima i Hajrudin Škandro, jedan od simbola moga rodnog mjesta. Smrt ga sustiže izvan njegove Rike i Varcara kojima je pripadao i bez koga je teško zamisliti i Riku i Varcar. Vijest od odlasku Hajrudinovom – saznao sam tek danas, u petak prije podne 16. augusta/kolovoza 2013. , na dan Antine sahrane.

Saznadoh od jednog pravoslavca, Sejfinog školskog druga Mirka Vučenovića, kako je neko od Škanrića umro, ali mi on ne umide kazati ko. Kasnije se raspitah: na Ahiret je preslio Hajrudin.

Rahmetli Hajrudin Škandrić, koga smo svi zvali „Škandro“,  bio je kočijaš i kirijaš, sitni preprodavac konja i  - voća. Najviše je deverao s konjima i kolima bivajući na usluzi građanima i tako je privriđivao za čeljad i za se. I kada je izbjegao u Bugojno, imao je konje i kola. Na njima sam se i vozio kada su ono Paša i Zakir kupili u Donjem Vakufu nekakav regal kojeg je jedan od Škandrinih sinova dovezao u Bugojno… Taj događaj sam zabilježio video-kamerom…

Škandro se šalio na svoj originalan način dovodeći nas ponekad u vezu sa svojim kobilama, ako smo ga zadirkivali ili dosađivali mu – ali imao je mjeru i takt, bio nadaren za društvo, imao osjećaj za humor i na svoj i na tuđi račun, ne pregonći.

Bio mi je drag, i Bog zna, faliće mi!

Bio je rička sirotinja, ali je na svoj način prolazio kroz surovi i nemilosrdni život. Bio je ratno siroče. Borio se i izborio za svoju obitelj.

Iako bez jedne noge, Škadnro je uz svoju vrijednu suprugu Ševalu, postigao sve što mnogi od nas u Rici nisu; podigao je lijepu kuću, imao konje, kola i štalu pokraj Crne rike, i ono što je najvažnije – svoju brojnu djecu je naučio pošteno raditi i zarađivati svoj kruh. Sva djeca čestita i poštena, odlični radnici, fine komšije…

Trgovao bi Škandro konjima, obično kljusadima, nekada ih je prodavao na stočnoj pijaci, nekada pred kućom nekome seljaku, ponekada Pedljiću, a ovaj njemu, džahkad jedan drugom prodajući i sipljiva konja kojeg bi prije prodaje napojili – uljem, da mu siplnja nakratko mine – dok ga ne “utate”. Znali su obojica za te sitne međusobne podvale. I, niko se ni na koga nije ljutio, često su sjedjeli zajedno u kafani, šalili se. Sve to je bila posebna vrsta našeg, ričkog, folklora. Kljusad bi ponekad završavala i u tužnom konjskom transportu; izrađeni, kost i koža, stari i sipljivi – više ni za šta – osim za neku italijansku mesnicu…

Naravno da su obojica hvalili svoje konje!

Odlazio je u Banju Luku gdje bi kupovao voće i dovozio ga na svojim konjskim kolima i prodavao u Rici ili na gradskoj pijaci. Tako je prehranjivao svoju brojnu čeljad, a Ševala i djeca su mu uvijek bili od pomoći.

Nikada nije radio na veliko – uostalom da bi otišao u Banju Luku i vratio se u Varcar – trebalo mu je tri dana;  iako ih je dobro pazio, konji su ponajčešće bili jeftino kupljeni, slabi, izmoreni, nisu bili za velika tereta i daleka puta. Osjetljivo voće bi sagnjilo dok oni nogu za nogom stignu do Varcara. Ponakd bi usput Škadnro bivao opljačkan, a jednom je napadnut na putu pokraj Vrbasa i opljačkan, a što je najgore, zadobio je teške ozljede da je jedva smrti izmakao.

Proganjao ga je tržini inspektor pokraj tolike zelene mafije.

Trefio sam se jednom kod pokojnog Uroša Anđelića, predsjednika Općine, kad je nenajvljen provirio kroz vrata tržišni inspektor Jovanović i pokušao se tužiti na Škandru, biva ne plaća placerinu, šverca voćem… Uroš je poznavao Škandru, znao je kakvom se „trgovinom“ i „švercom“ radi – (o sepetu krušaka!) te je sikterisao tržišnog inspektora i rekao mu da gleda svoja posla, da se okane Škandre…

Posebna priča je bilo Škandrino prijateljovanje sa ondašanjim milicionerom, kasnije penzionerom – pok. Štrbanom. Njih dvojica bi igrali karte u birtiji kod Velića. To je bila predstava za nas. Rički teatar u kojem smo uživali, a ponekad kakvom upadicom i učestvovali, najčešće kibicirajući ili slušajući njih dvojicu;  tada bi nas „besposlene“ kibicere koji bi virili u njegove karte Škandro pitao ne bi li otišli do njegove štale, tamo je kobila, ako bi gubio od Štrabana. Igrali bi „table“ u piće. Škandro bi dobijao ponekad kafu, a Štrban – rakiju.

Štrbanov i Šakandrin kartaroški jezik, šale, zastrašivanje jedan drugog dobrim kartama, slušali smo uživajući. Štrban bi držao cigaru na kraju usana (uvijek mu je visila sa nikad otresenim pepelom) i uzvraćo Škandri na svoj način, također šalom. Bili su nerazdvojni, nikad se nisu sporječkali.

Sejfudin mi priča na plaži u Makarskoj:

„Najmanje tri puta otac mu je zatvaran jer ga je cinkario jedan drugi penzionirani milicioner, Zeljković koji je stanovao u zgradi kod Zborišta. Dolazio bi u našu kafanu, sa svakim se munafički pozdravljao i lijepo ophodio, ali bi ćulio uši ne bi li neko u kafani rekao koju ružnu riječ o vlastima,“  priča mi Šejfudin i nastavlja:

„Jednom zatekoh oca i toga sitnog cinkaroša u kafani za istim stolom, što me je iznenadilo. Kažem kasnije ocu, što mu, bolan, plaćaš piće, pa on te prava zdrava zatvara, a Škandro samo odmahnu rukom i reče, „neka se on stidi i pred Bogom i pred narodom, a ja njemu zlo ne mislim.“

Kad god bi Škandru vidio kako umjesto drvene noge,  promiče u Čaršiju na štulama, sa presavijenom jednnom nogavicom, znao sam da ima posla s milicojom i vlastima. Ali, nikada se nije ni tužio zbog toga.

I danas kao da vidim Škandru kako – iako topal, s jednom nogom – čvrsto stoji na svojim konjskim kolima sa kajasima u rukama dok konjići kaskaju kroz Riku.

Vidim ga i danas kako konjima namiče zobnicu na glavu, kako ih timari, i, umorne i znojne – pokriva mutafom i tepa im sve obilazeći oko njih oslanjajući se na onu drvenu nogu. Gledam ga u njegovoj avliji kako uvijek nešto devera i radi…, kako upreže konje,  kako ričkoj sirotinji razvozi „afal“ sa Pilane na svojim kolima. Kao da ga gledam za kafanskim stolom sa Štrbanom ili Pedljićem. Izlazi mi na oči i slika Škandre pokraj sepeta punih krušaka.

Bio je uspravan, hrabar, ponosit, valjanica, uzorita glava obitelji, jedan od nezaobilaznih ričkih markantnih likova – dokaz kako je u Rici svako bio insan za se, baška, drugačiji od drugih, svoj – a naš.

Nestade Sejfudina s plaže, a da se i ne pozdravismo.

Pobojao sam se da je dobio tužnu vijest. Od tada, otac mu se otimao petnaestak dana, a onda je otišao.

Molim Allaha dž.š. da našeg komšiju Hajrudina Škandrića Škandru nagradi Lipim Džennetom u kojem je obilje svakojakog voća i kroz koji teče rika, poput one naše, u Škandrin vakat, čiste kao suza.

Šta je Rika  i Varcar bez Škandre!

Dennaza Hajrudina Škandrića u Bugojnu

Dženaza Hajrudina Škandrića u Bugojnu

In Memoriam ANTE KOTROMANOVIĆ, TIHI SUGRAĐANIN, VRSNI MAJSTOR, KINO-OPERATER, MUZIČAR

15. augusta/kolovoza 2013. u 77-moj godini umro je Anto KOTROMANOVIĆ, moj sugrađanin, a u petak 16. augusta pokopan na Katoličkom groblju ma ĆIMG_0581eliji.

Gradsko kino „Prvi maj“ i svi oni koji su u njemu radili stalno ili povremeno, a Ante je bio jedan od njih – bili su za nas djecu baška ljudi kojima smo se divili. Bili su uzvišeni, neobični i tajanstveni čarobnjaci koje smo poštovali i voljeli. Bojali smo se da im se što ne dogodi, pa da ne mognemo pogledati film koji je trebao biti prikazan u „predstavi za đake“. A to bi bila prava tragedija.

Dvorana kina je bila često posjećenija i od bogomolja, a svi koji su radili u Kinu i prikazivali nam filmove, bili su za nas djecu kao neki vanzemaljci, sveci čak – koji su nam otvarali širom vrata u svijet zabave, spoznaje, smijeha, radosti, tuge, plača, trijumfa pravde…, čarobni svijet koji je titrao sa ekrana, svijet u koji bi se već sa gašenjem svjetla u sali – presaljavali, s kojim bi se poistovjećivali, u dobrom i lijepom.

Naše Kino je imalo dva kinoopreatera – Ekrema Mešića Šilju i Antu Kotromanovića. Ekrem je bio zaposlen, a Anto ga je zamjenjivao kada bi iz nekog razloga bivao odsutan ili kada bi bio na odmoru.
Ekrem je napustio ovaj tužni svijet prije nekoliko godina u izbjeglištvu u Sanskom Mostu. Danas ode za njim i Ante. Svjetla našega Kina su danas zauvijek pogašena, ekran ne svjetluca. Samo iskre uspmomene.
Zadnji put sam Ekrema vidio kada sam negdje 1996. donosio pomoć koju su izbjeglice iz Varcara skupljale po Njemačkoj, Holandiji, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj…

Kruhari kod Sanskog Mosta.

Predvečerje, sunce klonulo ka zapadu, sjenke se izdužile. I Šilja se, možda i nehotice, pobrinuo da mi tog momenta kroz glavu prolete slične scene viđeene u filmovima sa Divljeg zapada; sjedio je duboko zavaljen u nekoj stolici na verandi neke tuđe kuće, obasjanoj blagim sunčevim zrakama. Izgledao je kao kauboj koji sjedi na stolici za ljuljanje , sa šeširem oborenim na nos. Možda se Šilja u mašti i preselio u neku od scena iz hiljada i hiljada filmova koje su prikazali on i Anto, kako bi makar na trenutak pobjegao iz svijeta koji ga je okruživao – svijeta ubogih, tužnih i unesrećenih izbjeglica bez svoga, u tuđem – izgubljeni; uz pomoć magičnog svijeta filma, kojem je i sam pripadao – zaboravio možda na trenutak sivu svakodnevicu.

Zahavljujući Šilji i Anti, nije nas mogao mašiti ni jedan film za đake – koji bi u onim drvenim kutijama oklopljenim željezom donosili sa pošte na njihov kinooperaterski stol, premotavali, a onda ga titrajućim zracima projecirali na platno da bi taj film postajao dio naše mašte i stvarnosti.

Ante je, kao i Šilja, bio i spiker – najavljivač, urednik i voditelj razglasne stanice koja je radila uz Kino u Narodnom univerzitetu; preko zvučnika obješenim po banderama u gradu, nakon onog „Pažnja, pažnja“ slijedilo je obavještenje ne samo o repertoaru Gradskog kina, redovnim predstavama i projekcijama za đake, nego je emitirana i probrana muzika, a i razne druge obavijesti.

Ante Kontromanović je bio i muzičar.

Prvi je u gradu davno, davno, još kao momak, nabavio elekričnu gitaru – koja je tada koštala pravo bogastvo. Zajedno sa Rasimom Velićem, sjajnim gitaristom, koji je svirao i „havajku“, zabavljali su goste u Hotelu „Krajina“ uživajući i sami kao vrsni umjetnici.

Antu Kotromanovića sam sreo prošle godine. Bio je srdačan, razgovarali smo o o svakodnevici, o nepravdama koje su nas poklopile – onoj zajedničkoj – i mojoj baška, koju sam u svom gradu upravo dramatično preživljavao koju su režirali nekadašnji sugrađani koji su svoje pravo lice pokazali u zlu vemenu. Kao da smo prepričavali neki ružan film. Razgovarali smo dugo. Anto je bio čovjek koji je radije slušao, nego govorio. A govorio je po onoj starinskoj – „Ispeci pa reci“ – samo kada je to u skladu sa njegovom istančanom smislu za odmjerenost i nenametljivost – trebalo. U pravom momentu, Anto je donisio svoj pravičan sud, bez povlađivanja, izgovarajući kratke riječi čuđnja, negodovanja ili odobravanja.

Uzdao sam se da ćemo se naeglenisati i ovog ljeta ovog ljeta, ali o vedrijim temama, da ćemo se našaliti, prepričati koju zgodu iz starih vremena, sjetiti se Šilje, Šefike, Refika, Enesa, ili neke scene iz nama dragih filmova…

Nažlost, tihi, dobri čovjek Anto, fini sugrađanin, odličan majstor – eletričar-kinooperater i muzičar – iznaneda je napustio ovaj svijet; u prošli ponedjeljak ga je zabolilo, u četvrtak je otišao u sjećanje.
Antu Kotromanovića mnogi današnji stanovnici našeg grada i ne poznaju – ali stariji znaju kako je njegovom smrću grad izgubio jednoga od posljednjih starinskih čestitih i jedinstvenih stanovnika koji je na svoj način udario pečat vremenu u kojem smo živjeli prije nesreće koja nas je poklopila.

VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA: PRVO JE TLO KOJE JE DOTAKLA MOJA KOŽA

Kizlar-agina - Mustafa-agina džamija  u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća - crtež nepoznatog autora

Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora

Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine.

Onginal:

Fotografije originala vakufname u Gazi Hrusrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, dok. br. 1326.

Opis:

Vakufnama je u vidu knjige, manjeg formata, broji 33 stranice. Napisana je na turskom jeziku, lijepim i sitnim „nesh“pismom.

Izdanje: Vakufnama nije do sada izdavana.

Prevod ovjere Vakufname:

uglednog i uvaženog gospodina, našeg kadije (mulle) Abdul bakija

Tekst ove  ispravne vakufname koja sadrži ugodne riječi i jasne tekstove, koja je naslovljena imenom (naslovom) velikog učenjaka, sina Muhamedovog – neka ih Bog uzvišeni sakupi u raju, kako je to lijepo mjesto – koji je kadija svoga vremena, sudija koji je oličenje pravde u svome vremenu u pobjedonosnim vojskama i brojnim oružanim jedinicama u naprednoj Rumeiiji, izliven je u svom originalnom kalupu, ispisan u originalnom obliku i svom prekrasnom stilu bez ikakve izmjene i preinake, posredstvom (rukom) siromašnog roba ovisnog od uzvišenog Boga, koji ima nade u Njegovu milost i dobrotu, (rukom) Abdul Halima, sina Muhamedova, kadije u najljepšem i najprijatnijem dijelu zemlje, carskoj prijestonici, uporištu sreće, bogomštićenom Carigradu – neka obojici (prepisivaču i njegovom ocu) oprosti grijehove Gospodar svih stvorenja svojim nevidljivim milostima.

kizlar agina džamija, pod snijegom

Prevod vakufname

Hvala Bogu koji poznaje sva stanja, koji bez mjesta opstoji. Zahvala Njemu je kruna koju stavlja onaj koji tekst piše: ona je zaglavlje i početak svake knjige, nove i stare. Kada pero ukrašava i ispisuje krunu (početak, zaglavlje knjige), njegovo ime je dostojno da bude ono najvrednije zrno bisera, u toj kruni. Najljepša hvala i blagodarnost, bezgranična i neizmjerna zahvala onome koji je svim stanovnicima cijelog svijeta svijeta podario mjesto; svim žiteljima škole spoznaje, onima koji pohađaju znanja i čvrstog vjerovanja dao je  da spoznaju tajne svijeta i vide stanja u prostoru i vremenu. Svaki pametni i oštroumni, svaki obrazovani i razboriti čovjek ili džin znade da je najljepše što se može uložiti, što je ljepše od svakog novca koji se brzo potroši, to su ljudski životi. Onome (hvala) koji obilato i neizmjerno daje bez povoda i bezgranično i općem darovatelju, koji je bez škrtosti – veliki Njegovi darovi  i neka Mu je veličina njegova uzvišena – Onom čijoj se veličini ljudi s molbom obraćaju, koji  je čovječije tijelo zaodjeo u lijepu odoru i oblikovao ga najljepšim oblikom, prema riječima Kur'ana: Čovjeka smo stvorili u najljepšem liku i obliku; a onda je dao da dobri ljudi i vjernici, oni učeni, spoznaju tajne Božjeg jedinstva, da saznaju kako će Ga najbolje štovati; uputio ih je kako će se truditi, da trajno budu u Njegovu zadovoljstvu; da u Njegovim veličanstvenim hramovima gdje se zahvaljuje za dobročoinstvo (Božje) budu upućeni na pravu stazu, da teže sadržaju i duhu (Kur'anskom) koji pravom putu vodi: Pravo dobročinstvo nećete postići dok ne budete dijelili od onog što je vama za srce priraslo  (što volite); dao  im je da nastoje da se uvrste u srećni smisao (Kur'anskog ajeta): Hramove gradi onaj ko vjeruje u Boga i sudnji dan, Onome (hvala) koji je nekoga uputio da se brine i preduzima put na hodočašće (hadždž) i borbu na božjem putu – putu (džihad) izgovarajući riječi: „Pokoravam ti se, Bože!“  a nekoga je uputio putevima dobročinstava, da u čvrstoj odluci čini razna dobročinstva, poduzima sve što može; neke pobožne robove je uputio da popravljaju bogomolje – džamije i mesdžide, da podižu građevine darežljivosti i zahvalnosti; neke pobožne čistog vjerovanja privikao je na ispunjavanje obaveza zekata, obavljanje namaza, na vakufljenje bogatstava i dijeljenje milostinje, a za svako dobročinstvo dao je sigurno obećanje da će to desetorostruko nagraditi, a prema smislu (Kur'anskom) koji sreću skriva; Ko učini dobročinstvo pripada mu deseterostruka nagrada; a onda ih je odlikovao da u raznovrsnim sretnim uvakufijenjima, u raznolikim dobrim djelima i dobročinstvima budu kao oblak koji trajnu nagradu izlijeva u vidu kiša i uvijek biser prosipa.

kizlar agina džamija - male kupole

Hiljade nepresušnih, neprekidnih hvala i pohvala: hiljade raznovrsnih draguljnih ogrlica hvala i pohvala, bezbroj darova blagoslova Onome poznavaocu tajni; Neka je slavljen onaj koji je omogućio noćno putovanje…, - onome koji nadzire ružičnjak… Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, sokolu zaleprša perjem prema vrhuncu; Ja sam prvak ljudskog roda feniksu koji se po odredbi Božjoj visoko vinuo; Poučio te je onom što nisi znao, onom oštroumnom i pronicljivom. Ja sam najduhovitiji miljenik koji je počašćen šećerom. Ja sam najrječitiji koji zauzima visoki položaj na prijestolju. Odabrao ga je koji je amblem na zastavi moralno najčistijih; ugledni sultan zemlje. Moje je da se držim Božjeg puta, ekselenciji na sretnom prijestolju, utočištu poslanstva, Muhamedu odabraniku – neka je Božja milost na njega i njegovo čisto potomstvo! Poštovanje njegovom čistom grobu, tački gdje se nalazi njegovo čisto tijelo koje je povod stvaranja “levha i kalema“, koje je uzrok stvaranju nebeskih tekstova, koji je potvrđen ovim dokazom jasnog sadržaja, čistim hadisom Samo radi tebe sam vasionu stvorio. Svi vjerovjesnici i svi oni koji su upućivali na pravi put su sljedbenici njegova čistog svjetla i svi su se služili njegovom sjajnim savjetima.

Pjesma: Prestigli su te po vremenu, a ti si njih prestigao vrijednošću

Ti si dakle onaj koji je prestigao, a i prestignuti.

Pjesma:

Na licu mu je sijalo svjetlo vjerovjesništva

Ljudi još nikada nisu vidjeli takvog stida

Prvo slovo koje je u riječi Ahmed

To su prvi reci uvodnog teksta

U ovoj družbi on je pročelnik

A dokaz mu je: Ja sam bio poslanik

Proza:

(Neka je milost Božja) na onoga na koga su bačena  svjetla. Zar ti nisam raširio grudi, koji je odlikovan riječima: I mi smo ti uzdigli tvoj spomen, na gospodina visokog ugleda, pozdanika visokog ranga koji posjeduje sva punomoćja; čija  sretna osoba je uzrok Božje milosti svim narodima, a slijeđenje njegova puta (šerijata) svim velikodušnim je razlog postizanja sreće ovog i budućeg svijeta, jer za to postoji jasan iskaz (kur’anski); Poslali smo te samo iz milosti prema narodima. Pri objašnjavanju vjerskih propisa i objavljivanju čvrstog verozakona (šerijata) u smislu riječi (Kur'anskih):

Pozivaj na Božji put, put tvoga Gospoda, mudrošću i lijepim savjetom, on je bičem mudrih i djelotvornih (uticajnih) riječi (Kur'anskih), te hadisa i dopadljivih izreka punih upute dovodio do stepena pokornosti nasilnike i neprijatelje koji su posjedovali atavističke naravi svojih predaka; javnom pozivanjem koji se sretno okončao, mase svijeta je priveo islamu – kući spasa, a onda je jednu grupu (neke od ljudi) upozorio i dao im na znanje da će požrtvovanje velikodušnih sljedbenika (vjere) nadmašiti tjelesna i imovinska bogougodna djela i donijeti postignuće velikih Božjih nagrada. Do nastupa sudnjeg dana i do časa proživljenja, mnogi ljudi iz svog najdražeg imetka osnivaju lijepe vakufe i prema vječnom smislu (Kur'anskih) riječi; Oni koji svoja bogatstva troše noću i danju, tajno i javno, njih čeka nagrada kod njihova Gospoda, oni su na putu da postignu vječnu veliku nagradu i trajni sevab.

kizlar agina džamija, kupola

Tako isto neka je Božja milost i spas na njegovo plemenito potomstvo, cijenjene i poštovane drugove i na njihove blagoslovljene grobove koji su kao zvijezde koje ukazuju na pravi put, kao svjetiljke u tami objave za koje je vjerovjesnik rekao:

„Moji drugovi su kao zvijezde: za kojim god pođete (povedete se) pošli ste pravim putem.“

Stih:

To su oni blagorodni, uvaženi iz Ahmedove družine

Oni su mu se obvezali na poslušnost „pod stablom“.

Neka je na njih božji spas sve dok ptice pjevaju i dok mjesec u tami putnicima sija i put obasjava – kao i na blagoslovljene grobove vođa u vjeri i učenjaka mudžtehida – neka je sa svima njima Bog zadovoljan – koji su bili velikani svijeta i džihada i istinskog uvjerenja i temelji sveobuhvatnog časnog zakona prvaka vjerovjesnika; koji su uložili veliki i nemjerljivi trud na uzdizanju visoke Božje riječi, te oživljavanju vjere cara vjerovjesnika, na obilježavanju pravaca upute i ukazivanja na put pravi, na rasvjetljavanju puteva poštenja i moralne ispravnosti, na razlaganju (vjerskih) pitanja  i revnosti na rješavanju pravnih pitanja tumačenjem izvora.  Naročito su pokazali veliku umješnost na objašnjavanju načina ulaganja bogatstava u dobrotvorne svrhe, te u dotjerivanju osnovnih odredaba registrovanja uvakufljenja  pokretnina i nekretnina, i tako postali uzrokom Božje milosti prema narodima i prouzrokovali oživljavanje pustih krajeva svijeta.  Divni li su ljudi oni, a nagradu im garantuje Allah. Kako su lijepe riječi onoga  koji je za njih rekao kada se iz njegovih usta prosulo biserje: Vođe u Božjoj vjeri su oni ljudi koji su izmjenjivali čaše stilske vještine i rječitosti u perivojima rasprava.

Ono što je zapisano u ovoj zakonitoj ispravi i što je uneseno u retke ovog lijepog dokumenta, i što čini osnov uvakufljenja i njegove odredbe smatram zakonski ispravnim; to je preda mnom utvrđeno i ja sam donio presudu o njegovoj pravnoj valjanosti i neopozivosti, i u načelu i u pojedinostima, a svjestan sam da postoje različita mišljenja (u ovom predmetu) među najstarijim pravnim autoritetima (imamima), potpuno upoznat sa onim što se mora uzeti u obzir pri donošenju i potpisivanju presude. Pisao Abdulbaki, sin Muhamedov, vojni kadija Rumelije – neka obojici budu grijesi oprošteni.

A onda uzrok, razlog i poticaj i povod pisanja, sastavljanje, nizanje u retke i diktiranje ovog teksta sa pokrivačem mirsa ambre, ovog sunca sa mošusnim oblacima, je slijedeći:

Ugledni, dalekovidi i brižni, ljubimac veličanstva sultanskog, hvale dostojni na carskom pragu, bliznac vlasti, povjerljiva osoba, sudionik u tajnama halifeta, ocean države pobjedonosne, paun bazena ponosne moći, čempres i platana ispravnosti i pravednosti, slavuj ružičnjaka rječitosti, onaj pronicljive naravi, oštrumni, istinska pjesma i izražajnost, simbol blistave poezije, taj o kome se priče pričaju, rudnik vrijednosti, mjesec dostojanstva, onaj koji slušanjem traži znanje i spoznaju, vladar nad zemljama znanja i oštroumnosti, onaj carskih osobina, velikodušni, rudnik postojanosti i iskrenosti, oblak darežljivosti, more nesbičnosti, aga dvora sreće (carskog dvora) njegova ekselencija hadždži Mustafa-aga, sin Mehmed-bega, sina Abdulvedudova, koji je poznat po svom velikom znanju i bistrini, koji posjeduje svojstva duhovne snage i stida, koji je brdo dostojanstva i rudnik bogatstva,  širokogrudi i moćni derviš po vladanju, dobronamjerni:  sjajni; od čistote njegova svijetlog srca postiđen je mjesec sjajni; od svjetlosti njegovog bistrog uma oko sunca je uznemireno.

vcm_s_kf_repr_846x614

Stih:

Pred njegovom svijetlom naravi mjesečeva svjetlost nestaje.

A sunčev izvor, premda ima svjetlost, sjaja nema.

Ova osoba srećnih osobina i pohvalna vladanja, od svog rođenja, a zbog velike duhovne čistote, pokazivao je veliku revnost i nešteđenu brigu za dobročinstvo, sticanje raznih vještina, pa je postigao mnoge vrline i dostojanstva. Sva njegova zdrava pojava, pred znanja, uresa i milosrđa, nakita čudorednih osobina, njegovo darežljivo biće je kao rudnik pun dragulja. Premda mnogi državnici, time što posjeduju mnoga savršena svojstva, zauzimaju važne položaje, pa su po svojim plemenitim osobinama stekli ugled širom svijeta, oni nisu postigli znanje niti vrlinu i sklonost za izučavanjem. Utvrđeno je i provjereno da ni jedan od njemu ravnih nije postigao da ovlada znanjima arapskog jezika i sposobnošću da pravna pitanja rješava. Pored toga što je onaj plemeniti čovjek opisan ovako značajnim svojstvima i savršenstvima, u njegovom učenom srcu je usađena savršena bogobojaznost i pobožnost i do krajnjeg stepena urođeno svojstvo traženja zadovoljstva Gospodara uzvišenoga. Sredina i strane njegovog čistog srca, to su svijetli dragulji istina i mudrosti, to su s kraja na kraj riznice i blagajne. Njegovo uvijek budno srce najčešće je zabavljeno spomenom Stvoritelja i Božjeg jedinstva; njegova čista namjera i puna odluka je da postigne i dođe do sreće na ovom i budućem svijetu, pa je odlučio da izvrši pripreme za ostvarenje toga cilja.  Na osnovu toga što je on u čvrstoj nadi da kroz trud i zalaganje postigne zadovoljstvo Vječnoživoga koji uvijek bdije, kroz ispunjavanje potreba ljudskih, u svesrdnom ispunjavanju tjelesnih i imovinskih dužnosti, posebno u popravljanju objekata vakufskih u dva časna harema (Meke i Medine), on je u tom razdoblju popravljanja vakufskih dobara, sticanju dozvoljenoga imetka za blagoslovljene vakufe, razmišljao o obilnim nagradama, sanjao o produženju lijepog spomena i velikom dobročinstvu.

Osim neizmjerne nagrade i obilnih plaća koje je stekao popravljanjem mnogih vakufskih objekata koji su bili ruševni, na poljanu njegovog čestitog srca došla je i pala, božjim nadahnućem i Božanskom dobrotom, iskrena namjera njegova da se u defter njegovih dobročinstava upiše i jedan veliki vakuf.

Kada je uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini Kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava: Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan, kao i prema značenju česne izreke Muhamedove: Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu sigurno podići kuću u raju, uvidio je da je spomenuta džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja, učenom srcu, koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.

Kada je uvidio da je dobro da džamija postoji, podigao je lijepu časnu džamiju u svom rodnom mjestu, u krasnoj kasabi nazvanoj i poznatoj pod imenom Jajce Jenidžesi u Bosanskom sandžaku u Rumeliji; sagradio je i jedan uzoran mekteb za muslimansku djecu da se podučavaju Kur'anu; jedan visoki i čvrsto ograđeni karavansaraj za dolazak, konačenje i prolazak svih putnika namjernika.

fotomonografija  - ,milošta - jedan, ispravno_0002

Za rashode i održavanje časne džamije i lijepog mekteba uvakufio je, a na osnovu mišljenja poznatih, najvećih pravnih autoriteta (imama) određenu sumu zlatnika. Da bi detaljno uknjižio uvakufljena dobra, postvaio je opunomoćenika jednog od viskoh činovnika, ekselenciju ugleda carskog dvora, ponosa armije hadždži Hodaverdi-čauša, sina Abdulvehabova, izjavio mu uvakufljenje, odredio troškove i svaku namjenu za što se vakufi i vakuf registruje, a što se mora uvažavati. Uglednog čauša visokog carskog dvora Ramadana, sina Abdullahova, postvio je za muteveliju.

Kada je predao (vakuf), sve dućane i gotov novac o kome će biti riječi – neka to Allah sačuva od nestajanja i nazadovanja – spomenuti vekil (Hodaverdi) i opisani mutevelija (Ramadan-čauš) došli su pred sud časnog šerijata – neka je Allah milostiv onome ko ga je uspostvaio sve dok se dan i noć smjenjuju – i kada su pred njegovom ekselencijom, savremenim kadijom koji donosi i provodi presude i u čijim su rukama uzde potpune vlasti, u čije pouzdane ruke su povjereni poslovi drugih kadija, sudska vlast u islamskoj vojsci, suđenje u pravednom carskom divanu, kome je povjereno rješavanje problema i donošenje pravednih presuda, koji je svojim časnim potpisom ukrasio zaglavlje ovog lijepog i rječitog teksta, pred uvaženim pročelnikom koji je sastavio ovaj vrijedni tekst, čije neopozive presude su važeće do dana proživljenja poput pravca časnih pouzdanika (Božjih), a njegova potpisana odluka važeća za svakoga na zemlji – neka Allah učini da dokumenti uvijek budu ukrašavani njegovim dugim životom koji je dar i dobro koje vrijeme može da daruje, spomenuti vekil je u prisustvu svoga protivnika u procesu dokazao svoje spomenuto zastupanje uz pomoć svjedoka: ponosa muderisa Sejjid Muhameda, sina Sejjd Muhamedova, i ponosa kadijskih pripravnika, mulazima hadždži Mustafe, sina Alije. Nakon toga je (vekil) pred spomenutim mutevelijom izjavo slijedeće:

„Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu, jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje svim vjernicima da u časnoj džamiji obavljaju obavezne molitve. Nakon što je izdato sultansko odobrenje, da svi vjernici, i odlični i obični, skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji. Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomenutom muteveliji, a postavio je slijedeće uslove:

Od spomenutog iznosa, 59.040 akči neka se ne daju u promet radi interesa, nego neka se čuvaju kod mutevelije, a za podmirenje plata službenika vakufa. Ostatak 615.060 neka se na dozvoljen način daju u promet uz 10 posto interesa.

Kolobara - gradski trg u Varcar Vakufu sa Kizlar-aginom džamojom: poštanska karta s početka XX stoljeća

Kolobara – gradski trg u Varcar Vakufu sa Kizlar-aginom džamojom: poštanska karta s početka XX stoljeća

Svake godine će se od dobiti što će nastati u visini 1/10, u iznosu od 61.506 akči, neka se troši na tekuće poslove. Mutevelija vakufa neka spomenuti iznos ne daje u promet bankrotima, lošim ljudima, svojeglavima i siromašnima. Neka dade u promet uglednim trgovcima, bogatim podanicima; neka se uzmu sigurni jamci koji će svojim imetkom jamčiti; neka se pazi da se ne učini kakav propust.

Pekarsku peć i navedene dućane neka mutevelija daje pod kiriju povjerljivim i poštenim. Godišnji prihod od novca i koristonosnih nekretnina koji preostane od vakufskih izdataka i službeničkih plata, to će biti vakufski višak i neka se zavede u knjigvodstveni  defter i pripoji glavnici da bi poslužio kao „rakaba“ (glavnica u koju se ne dira) i neka svake godine spomenuti vakuf postaje jači. Tako neka se svake godine 2.466 akči od prihoda spomenutog iznosa novca koji se prema obračunu tekućih troškova pokažu kao višak, pripoji glavnici. Kada se bude vršio vakufski obračun neka mutevelija položi račun, neka se to ne zanemari.

U pogledu izdataka vakufskih službi, plaća za to, te sveg novca i dobročinstva, izložio je na slijedeći jasni način:

Prvo neka se postavi za hatiba u časnoj džamiji pametan, učen, moralno čestit, pobožan, poznat po blagoj naravi i ispravnom ponašanju, koji dobro poznaje pravila učenja Kur'ana i koji se vlada po učenju  Kur'ana, koji posjeduje lijep i melodičan glas, da on petkom i bajramima na uobičajen način bude hatib.

On neka uživa dnevno sedam akči za hatibsku službu.

Neka se postavi za imama jedan moralno čestit i pobožan čovjek koji potpuno poznaje i osnovne, i glavne, i sporedne dijelove namaza (erkan, vadžitab, sunen, mustehabbat). On će biti imam muslimanskom džematu u pet propisanih dnevnih molitvi i drugim neobaveznim molitvama koje se skupno obavljaju (u džmatu). On neka prima dnevno osam akči.

Neka mujezini budu dva pobožna čovjeka, sa lijepim glasovima kao u slavuja iz ružičnjaka, koji poznaju mujezinske propise i znadu vremena nastupanja molitvi; oni neka uče ezan na svijetloj munari i neka oglašavaju ljudima nastup namaskih vremena; u danima džume (petkom) i bajrama neka na uobičajen način uče sallu među svijetom. Kada budu vršili svoju uobičajenu službu kako treba, prvi mujezin neka uživa dnevno šest akči, a drugi mujezin neka dobiva dnevno pet akči.

Svaki dan poslije jutarnjeg namaza neka uči časnu suru Jasin jedan moralno čestit poznavalac Kur'ana. On neka dobiva dnevno jednu akču.napis-na-ulazu-kizlar-agine-dc5beamije1 donja mahala

Svaku noć poslije noćne molitve neka jedan poznavalac Kur'ana koji ma lijep glas i sluh, uči polahko naglas suru Mulk.  On neka uživa dnevno po jednu akču. Nagradu (sveb) od učenja obje časne sure neka poklone za dušu časnog vakifa, za duše njegovih roditelja i za duše ostalih vjernika.

Neka u spomenutoj džamiji bude jedan vrijedan čovjek sallahan i neka za to dobiva tri akče dnevo.

Neka deverhani budu po sedam hafiza koji islam čuvaju, koji dobro poznaju pravila Kur'ana: Najodabraniji od njih neka neka budu sermahfili koji će prije molitve na visokom mahfilu džamije po običaju učiti jedno časno ašare, a nagradu neka pokloni čistoj duši predvodnika i prvaka božjih poslanika, vođi prvih i posljednjih pokoljenja, i neka uče dovu za dušu vakifa. Sermahfil neka dnevno dobiva po tri akče.

Muarrif lijepe džamije neka bude jedan moralno čestit čovjek koji ima lijep glas i koji poznaje način izvođenja ta’rifa. On neka dobiva dnevno dvije akče.

Tri osobe čistog skuta (moralno čiste) koje nemaju sklonosti griješenju, u službi istrajne, enka budu ferraš i kajjim, koji će se brinuti za održavanje čistoće unutrašnjosti časne džamije i harema. Svaki od njih neka dobiva dnevno po četiri akče.

Deset sposobnih hafiza neka budu džuzhani. Svaki dan poslije jutarnje molitve neka se sakupe u mirhabu časne džamije i prouče po jedan džuz. Svaki neka dobiva dnevno po dvije akče.

Dalekovidi vakif – neka mu Allah učini lahkim strahote sudnjeg dana  – postavio je i slijedeći uslov:

Spmenuti džuzhani neka nagradu od učenja jednog dana poklone za dušu njegove majke Aiše – hatun; nagradu od učenja drugog dana neka poklone za dušu njegovog preminulog oca Mehmed-bega; nagradu od učenja trećeg dana neka poklone za njegovu dušu. Svaki dan poslije učenja Kur'ana neka se mole za čistu dušu prvaka svijeta (Muhammeda), za duše njegovih žena i potomstva, za duše časnih drugova i njihovih bližih, za duše drugih božjih poslanika – neka je na sve njih Božja milost  – i neka se molbom sjete i mole za duše svih vjernika i neka njihove duše obrađuju; neka se iskreno mole da vakif dok je u životu postigne  što želi i za ovaj i za budući svijet, da mu život bude dug, a kraj života lijep i sretan.

Pogled na Kizlar-aginu džamiju iz Donje Mahale, zimi, šezdestih godina prošlog stoljeća

Uljudnom i pametnom mualimu u časnom mektebu odredio je dnevno šest akči plate; njegovom kreposnom prvom zamjeniku odredio je dnevno tri akče; drugom zamjeniku odredio je dnevno dvije akče.

Odredio je da se svake sretne godine kupi djeci koja uče u mektebu po jedna dolama i po jedne čakšire od bijele abe (čohe), po jedan ćulah (kapa) od čohe „yetmiš čile“ i po jedan šareni pojas. Prilikom „leyle“ i quadra“ neka im se to podijeli i obuče. Koliko god se nađe djece u mektebu, neka ni jedno dijete ne bude uskraćeno od poklona, ako je ikako moguće.

Ukratko, svake godine neka se na spomenuti način kupi odjeća od strane vakufa za do osamdesetoro djece. Svake godine za ovu svrhu odredio je 10.800 akči i ovako postavio uvjet: Svake godine neka se troši do ovoga iznosa. Ako se za spomenutu namjenu potroši manje od određenog iznosa, s tim da spomenuti trošak bude potpuno izmiren, onda je u redu; u protivnom slučaju, neka se kupi za određenu svotu, neka se ne troši više od toga, neka se zadovolji sa umanjenom količinom (robe) i neka se pazi da vakuf materijalno ne oslabi. U godinama u kojima se spomenuti trošak podmiri sa manjim iznosom od određenog, ostatak neka se sačuva. Ostatak od troška ulazi u vakufske viškove i neka se prilikom obračuna kao takav pojasni i specificira. Ukratko, neka čestiti mutevelija vodi punu brigu o ovom; a dobrovoljni naziri neka se besplatno, radi božjeg zadovoljstva, potrude oko odijevanja siročadi i siromašne djece.

Postavio je i ovakav uvjet:

Mutevelija neka bude čovjek moralno čestitt, povjerljiv, oštrouman, sposoban i vješt u vođenju vakufskih poslova, koji će se truditi da unaprijedi vakuf. Za mutevelijsku dužnost neka uživa dnevno petnaest akči.

Knjigovođa (računovođa) neka bude jedan čovjek koji poznaje način vođenja računskih knjiga, povjerljiv, iskren, koji je u moralnoj ispravnosti prav poput pera, koji će u jedan defter knjižiti prihode i rashode vakufske, sve onako kako se odvija, bilo sitne, bilo krupne dohotke i troškove. Kada bude to vršio, neka uživa dnevno osam akči plate.

Džabija neka bude jedan moralno ispravan čovjek koji će se truditi da pošteno prikuplja prihode i kirije od vakufskih dobara. Kada bude ispravno vršio svoju službu, neka uživa dnevno pet akči plate.

Naka bude i jedan majstor – nedžar (dunđer) radi popravljanja i otklanjanja kvarova na časnoj džamiji, lijepom mektebu, čistom hanu i drugim objektima pod krovom. On neka dobiva četiri akče dnevno.

Neka bude i jedan sujoldžija, čovjek koji se razumije u vodovodne puteve i kanale i u tom ima iskustva. On neka dobiva dnevno četiri akče plate. Ako je moguće spojiti dužnostmermetčije (sa dužnošću sujoldžije), pa obje dužnosti prihvati jedna osoba, neka se jedna dužnost uslovi drugom i neka  se dodijele jednom čovjeku.

Neke jedna osoba dobrog vladanja bude noktadžija džuzhana, da jednim znakom obavijesti muteveliju vakufa o onome koji je u svojoj službi nemaran. On neka uživa dnevno dvije akče.

Neka se postavi jedan ferraš radi čišćenja abdesthane časne džamije i nužnika karavansaraja. On neka dobiva dnevno dvvije akče.

Naka se odredi jedan bevab, čovjek koji stalno boravi u spmenutoj kasabi radi otvaranja i zatvaranja kapije karavan-saraja. On neka dobiva dnevno jednu akču.

Dalekovidi vakif – neka ga Allah sačuva od straha sudnjeg dana – postavio je slijedeći uvjet:

Osobi koja je handžija neka se dade 4.000 akči kao glavnica za nabavku (pripremu) zobi i ječma putnicima. Spomenuti iznos neka bude vakuf isključivo za ovu svrhu. Handžija osim što mora da bude pobožan moralno ispravan i stalno nastanjen, on mora da bude poznat službenicima vakufa, naročito da uživa povjerenje hatiba i imama. Spomenuti iznos neka mu se preda iz ruku mutevelije uz njihovo jamčenje i posredovanje. Mutevelija u ovom pitanju nije samostalan. Treba da pazi da 4.000 akči koje su uvakufljne da služe kao glavnica i ne budu upropaštene. Kada handžija umre ili napusti han, posredstvom vakufskih službenika i jamaca novac se oduzima i daje  drugom i valjanom čovjeku koji ima stalno boravište (u kasabi) i neka se na zakoniti način uzme jamac.

I postavio je ovaj uslov:

Osim vakufskog nazira, svi službenici vakufa moraju biti domaći ljudi iz kasabe i neka se ne dodjeljuje služba stanovnicima druge kasabe. Svi službenici vakufa i dobri ljudi spomenute kasabe neka dobrovoljno i besplatno budu naziri vakufskih dobara i neka prilikom  polaganja računa podnose izvještaj o predmetima o kojima je bila rasprava i neka tako postignu nagradu svemogućeg Gospodara.

Povjerljivoj osobi koja je čuvar vrijednih knjiga u časnoj džamiji koje je vakif uvakufio, neka bude dnevna plata dvije akče.

Za kandilje i svijeće u časnoj džamiji odredio je dnevno tri akče.

Odredio je da se u noćima mjeseca ramazana na svijetloj minari srećne džamije pale uljani kandilji. Za ulje i kandilje odredio je po dvije akče dnevno.

Postavio je i ovaka uvjet: Spomenuti troškovi i plate (službenicima vakufa) sve se podmiruje iz prihoda. Iznos koji preostane (preteče) od plata prema odredbi o platama koja je detaljno zapisana, pridodaje se gore spomenutim vakufskim viškovima i neka nikada ne dođe do deficita (manjka) u zapisanim troškovima i određenim platama (službenika vakufa). Vakufskoj glavnici (rekabi) se daje prednost u svim vremenima. Treba se čuvati neumjerenosti i neisparavnog postupka.

Neka se svake godine obnavlja prostirka (hasilrar) časne džamije i lijepog mekteba. Neka se ne uskraćuje kupovina prostirke prema potrebi vakufskih viškova i neka se u svim trošenjima pazi da se ne pretjeruje i ne škrtari.

Vidoviti vakif – neka mu Allah učini lahkim opasnosti sudnjega dana – postavio je i ovakav uvjet: Dok je on u životu da on bude nazir vakufskih dobara i da u njegovim rukama bude pravo postavljanja i smjenjivanja službenika vakufa. Iza njega neka bude nazir darusseade agasi i neka za to uživa dnevno tri akče. U svojoj nazirskoj službi i brizi o vakufskim dobrima neka čini kako najbolje zna i umije.

džamija

I postavio je uslov: U vakufskim pojedinačnim pitanjima i poslovima kao što je povećanje i mijenjanje odredaba i uvjeta neka bude u rukama njihovim i ako bude potrebno neka postupe prema spomenutom uvjetu.

Čim je spomenuti vekil završio svoje jasno izlaganje, navedeni mutevelija je u prisutnosti kadije koji sudi i presude provodi, potvrdio usmeno riječi da ih je spomenuti vekil (opunomoćenik Mustafe age, vakifa) izrekao i priznao je da je primio određeni iznos novca, spmenute objekte pod krovom čije su sve granice kod susjeda dobro poznate, kao i to da pripadaju glavnom vakufu i nije ih potrebno opisivati – primio ih je sa svim pravima, svim što njima pripada, sa svim granicama i prinosima i to u potpuno raspolaganje i upravljanje. On je izjavio: „Uistinu, spomenuta vakufska dobra sam primio pod utvrđenim i zapisanim uslovima od uvaženog vekila kao uvakufljenje (vakuf) izuzimajući časnu džamiju i han i ona su došla u moje raspolaganje kao što mutevelije raspolažu drugim vakufskim dobrima“(2)

Čim je navedeni kadija – neka Allah izlije svoje blagodeti i zadovoljstvo na nejga – od početka do kraja sa zadovoljstvom saslušao međusobnonu saglasnost blagorodnog vekila i uvaženog mutevelije, časna džamija i veliki čisti han sa svim što njima pripada su izdvojeni i predati u vakuf da služe vjernicima za obavljanje molitava i putnicima za odmor i stanovanje, da u džamiji muslimani obavljaju pet obeveznih molitava (namaza) a putnici da u veličanstvenom hanu nađu sklonište i prenoćište, da služi kao karavansaraj svim ljudima, pa je kadija donio odluku o valjanosti i pravosnažnosti uvakufljenja, a prema pravnom mišljenju najučenijih pravnih stručnjaka.

Panorama grada sa Mustafa-aginom džamijom, naslovnica Turitstičkog prospketa  (osamdesete godine prošlog stoljeća)

Kada su spomnuti han i časna džamija postali neopozivi, registrovani su u trajni vakuf, vekil dalekovidnog vakifa – neka im Allah olakša strah sudnjega dana – okrenuo se od sporazuma na stranu spora sa spomenutim mutevelijom, krenuo putem spora i parnice i izjavio:

„Ja kao vekil povlačim iz vakufa mekteb, spomenute dućane, i određeni novac, po mišljenju trojice uvaženih imama, vakufljenje novca nije valjano – i on se držao toga dokaza – a po mišljenju imama Azama, najvećeg učenjaka, nije neopozivo, vakufljenje koristonosnih nekretnina nije neopozivo, samo se znade da je valjano i dozvoljeno, ali ga je moguće opozvati“. Zastupajući to, zatražio je od mutevelije da povrati sve, i novac i nekretnine. Spomenuti mutevelija mu je dao na zakonu osnovani odgovor:

„Po mišljenju Abu Hanife iz Kufe, svjetionika naroda, krune pravnih učenjaka i vođe putokaza svih ljudi – neka bude dobrim nagrađen –  vakufljenje nekretnina (aquar) je daleko od neopozvosti (to jeste opozivo je). Po mišljenju dva uvažena učenjaka (imama) Muhamed b. Hasana i al-Šajbani i drugog imama, velikog učenjaka Abu Jaqub b. Ibrahima, valjanost vakufljenja, posebno poslije predaje muteveliji, je okončana i neopoziva. A što se tiče vakufljenja novca, po mišljenju Ali a-Bari, to je dozvoljeno.

Kada je mutevelija zatražio od kadije koji je vodio parnicu – neka pravda i istina uvijek izlaze na vidjelo pred njim – da u velikih  imama (Jusfufa i Muhameda), a u pitanju vakufljenja novca da uvaži mišljenje uvaženog učenjaka Zufera, navedeni kadija, koji ima posljednju riječ i donosi presudu – Allah mu dao dobro – iznio je mišljenje da smatra da je nagrada vakifu bolja od vraćanja imetka u vlasništvo i da je vakufljenje bolje i bliže pobožnosti, te je donio presudu o valjanosti i neopozvosti vakufljenja spomenutih nekretnina, a na temelju mišljenja dvojice velikih imama; na osnovu  mišljenja poznatog imama donio je odluku o valjanosti vakufljenja novaca.

Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad. Nažalost, to niko ne traži. Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti - kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada

Mjesto gdje je 400 godina stajala uzgor džamija Hadždži Mustafe-ege carskog Kizlar-age koju su srpski barbari srušili u kasnu jesen 1992. Džamija je nacionalni spomenk Bosne i Hercegovine kojeg je obavezna obnoviti Vlada RS i Općine Mrkonjić-Grad.   (Na obližnjem (Dedića) mezaru bespravno su podignuti mnogi objekti – kao i na vakufskom zamljištu na širem području grada.
Posljednje informacija: RS je osigurala 150.000 KM za obnovu Kizlar-agine džamije

Spomenuti vekil u pogledu vakufljenja novaca u izvjesnoj mjeri nije bio zadovoljan, pa je ponovo stupio u spor sa navedenim mutevelijom rekavši: „Premda je vakufljenje nekretnina prema spomenutom mišljenju valjano i neopozivo i ja nisam u mogućnosti poslije da ga vratim u vlasništvo svoga opunomoćitelja, ali presudom o valjanosti vakufljenja novaca, vakufljenje još nije neopozivo (još je opozivo) i nema smetnje da se vrati u vlasništvo i raspolaganje moga opunomoćitelja.  Jer, po mišljenju poznatog imama, u pojmu valjanosti vakufljenja ne leži pojam trajnosti i neopozvivosti. Pa kad je tako, ja kao opunomoćenik odustajem od vakufljenja spomenutih novaca. I kada je u tom času izjavio na šerijatskom sudu da predaje građevine, a odustaje od vakufljenja novaca i zahtijeva njihovo vraćanje, spomenuti mutevelija nije bio zadovoljan, pa je ponovo dao na zakonu osnovani odgovor: „Premda u mišljenju poznatog imamam nema jasno spomenute neopozvosti u pitanju valjanosti vakufljenja novaca, ali za valjanost vakufljenja presuda kadije je obavezna, njegovo pravno mišljenje mora da se uvažava. Prema mišljenju obojice imama za valjanost vakufljenja nama razlike u značenju pojmova „obaveznost“ i „neobaveznost“; ne postoji razlika između (vakufljenja) koristonosnih objekata i drugoga nečega, a naročito kada je utvrđeno da je to predato muteveliji. I kada je zatražio da se donese presuda o neopozvosti vakufljenja, kadija je izrekao presudu i po drugi put, svjestan različitih stavova pravnika (u ovom pitanju), pa je prekinuo uže parnice i spora, a uvakufljenje i (koristonosnih) nekretnina i novaca postade valjano, važeće, punovažno i neopozivo. „Ko ga izmijeni nakon što je ovo čuo, grijeh će pasti na one koji ga mijenjaju. Allah uistinu sve čuje i sve zna.“2mg_2294.jpg

Nagrada plemenitom vakifu je osigurana kod Gospodra milostivoga.

Ovo se dogodilo i zpisano u prvoj dekadi džumaza II 1031/11-20, II 1595. godine.

Svjedoci čina:

Najučeniji među učenjacima koji traže istinu Zejni ef., sin Hizrov, bivši muderrisValide-sultan edrese; ponos muderrisa.

Salih ef. muderris u medresi Šah-sultan; ponos kadijskih pripravnika Muslihuddin ef. sin Kasimov; Mehmebeg, sin Abdullahov, vratar sultanski; uzor kadija Ali čelebi; zaliha valija, Ahmed ef., pisar ovih slova (teksta) Sejjid Mehmed, zv. Šerif; Husrrem beg sin Abdullahov, džundija; Omerbeg, sin Abdullahov, džundija; Mehmedbeg, sin Abdullahov; Husre beg, sin Abdurrahmanov al-Wani; Ali, sin Muminov, vratar sultanski; ponos muderrisa Hasan ef., muderris medrese Baqqal-zade; uzor kadijskih pripravnika Ibn Jamin zv. Jemeni; ponos časnih emira Ibrahimbeg; ponos džundija Muhammed al Misri; Hajdarbeg, sin Abdullahov, džundija.3

 1 Ova vakufnama nije jedini izvor za pitanje nastanka Kizlaragina vakufa kojim su udareni temelji današnjeg Mrkonji-Grada. Katastarski defteri, naročito oni opširni (mufassl) sadrže mnogo podataka o nastanku mnogih naših sela, kasaba i gradova, među njima i o nastaku Varcar Vakufa – Mrkonjić-Grada. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo, 1976., str 133-169 o formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću.

šamadani, veća slika

Na ovom mjestu želimo iznijeti da su do danas sačuvani šamadani (svijećnjaci) u Kizlaragnoj džamiji u Mrkonjić-Gradu (do njenog barbarskog rušenja od strane srpskih vlasti i minera u jesen 1992. kada su nestali ili uništeni, op. I.H.) od kojih je jedan originalni, a drugi je po svoj prilici napravljen kasnije po uzoru na onaj originalni. Na šamadanima se nalazi napis sa tarihom (datumom) iz čega se vidi da su šamadani pravljeni u toku izgradnje džamije, a prije pisanja ove vakufname i legaliziranja ovog vakufa. S obzirom na to da ovaj napis predstavlja sačuvano svjedočanstvo o nastanku ovog vakufa i Mrkonjić-Grada, donosimo ga ovdje u doslovnom prevodu:

„Prosvijetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inad i prkos vakifovoj odredbi, neka se na njihove glave (vratove) sruče sve nesreće ovoga svijeta.”

Godine 1001. (1492-3.)“

Ova džamija koja bijaše oronula obnovljena je  Iz sredstava imovine Darus-Seade hadži Musta-agina vakufa. Obnova je uslijedila pod upravom mutevelije  hadži Muhameda efendije Adžemovića. Pa je tako ova ukrašena džamija obnovljena hiljadu dvije stotine i devedesete godine (1873)

Ova džamija koja bijaše oronula obnovljena je
Iz sredstava imovine Darus-Seade hadži Musta-agina vakufa.
Obnova je uslijedila pod upravom mutevelije hadži Muhameda efendije Adžemovića.
Pa je tako ova ukrašena džamija obnovljena hiljadu dvije stotine i devedesete godine (1873)
Napomena priređivača:
Obnovom Kizlar-agine džamije, koja je počela 24. juna 2013. biće potrebno na ovaj teksti tekst na ulaznim vratima i dopuniti podacima ko je i kada srušio ovu lijepu džamiju – nacicionalni spomenik i ko ga je obnovio iz temelja.

O

IMG_0053

IMG_9675

2 Iz ove mutevelijine izjave saznajemo da, pored džamije, ni uvakufljeni han nije bio koristonosni objekat, to jeste da je služio samo kao besplatno konačište putnika.

3 Iz proračuna vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889, vidi se da su spomenute godine u Kizlaraginu vakufu u Varcar Vakufu (danas Mrkonjić-Grad) postojale slijedeće službe: mutevelija i ćatib, imam i mualim, dva mujezina, džabija i popravljač vodovoda te džuzhan.

Iz tog proračuna vide se svi izvori prihoda i stavke rashoda kao i to da je saldo bio pozitivan. (Detaljnije vidjeti: Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889., sastavljen po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, str. 667.)

Linkovi:

Kzlar-agin vakuf, Islamska misao 1991.pdf

http://www.youtube.com/watch?v=CnwV9_jDnOU

http://www.youtube.com/watch?v=ieY1Xug9r_k

BAJRAM, A NIKO NAM VRATA NE OTVORI

Danas sam bajramovao u svom rodnom Varcar Vakufu.

Nisam bio u džamiji, ne umim klanjati, a ne želim glumiti i ispod oka pratiti kad drugi padaju na sedždu, pa oponašati. Ne želim hačiti se…

Dvoumio sam se otići i napraviti koji snimak na Bajram-namazu u Ričkoj džamiji – jer bi moja pojava mogla omesti virnike u klanjanju…

To što je rički imam Mufid ef. lani zabranjivao džematlijama svaki razgovor sa mnom, nije razlogom moga jutrošnjeg neodlaska u džamiju u kojoj predvodi klanjanje i vazi; kada smo se nedavno sreli na dan početka obnove Mustafa-agine džamije u Čaršiji, nazvao sam mu selam, koji je Mufid ef. prihvatio.

Za nedavne posite Počitelju, kupih fes.

IMG_9887

Nije starinski kakav je nosio moj rahmetli did Muharem i drugi Ričani koji su se naležali u varcarskim mezarevima; ne kalufi se – nije od čohe – od kartona je – obložen tankim crvenim platnom… (Didov kalufio bi Sinan u svojoj kahvi u teškom kalufu zagrijanom na šporetu, a kasnije i njegov sin Edhem, kahvedžija.)

Kada god bi ga iznenadan pljusak zatekao podalje od kuće, bez strihe i zaklona, boja fesa bi se se za tihni čas rastopila, pa je Did dolazio kući sav obliven crvenom kao krv bojom i izgledao – k'o da ga je klalo, a on se nekako oteo… Isto je bilo i sa drugim feslijama Ričanima kad bi se za kišna dana vraćali iz drva iz Lisine ili Ravnice, ili iz njiva prostrtih poput ponjava po brdima iznad Rike.

Danas – nebo vedro kao čivit. Nisam se bojao da će mi lice i vrat obliti crvene mlaznice sa moga surogat-fesa… Moje “pokrivalo” bi se na kiši jednostavno šljuhnulo i raspalo! Ovako, dan je bio za fesa. Na mubareć dan, vrućina je već jutrom bila džehenemska…

… Druga su vrimena danas.

Varcara, kao ni moga Dida, nema, osim u sićanju.

Našom mahalom i našim gradom ne promiču više fesovi.

Svit se uležao po mezarevima, fesovi nisu odavno u modi, zazire se od njih, ako bi iko i htio fes na glavu – taj nije više u Varcaru, nit u Rici; sve se rasulo po dalekom svitu; poneki fes može se još vidjeti na nekoj folklornoj priredbi kakvih bude i u Varcaru…

Mislio sam otići s fesom na glavi na jutrošnji Bajramski namaz, pa na mezar proučiti Elham svima koji su otišli na onu stranu Modre rijeke, ali sam pomišljao kako bi taj fes mogao možda izazvati čuđenje u džamiji, pa i gunđanja i neodobravanje ponekoga; pojava u fesu mogla bi se protumačiti i kako se pravim većim muslimanom nego što jesam i da nekome ćorlučim.

Za me je fes jedan od znamenja prohujalog života, moga i moga grada, mojih sugrađana. Dokaz kako se, makar i bez ikakvog izgleda da prominem bilo šta, ne mirim sa onim što se dogodilo mome rodnom gradu, mojoj Rici i mojim sugrađanima… Meni. Pod fesom sićanja teže blide…, mada, jasno fes kao fes, ne može ništa prominiti…

Bajrame čine ljudi, oni koji viruju u Boga, ali i oni koji poštuju one koji viruju…

U kući sam po običaju proučio Ja-Sin na našem jeziku, ovog Bajrama sa fesom na glavi.

Kada sam izišao pred zgradu u kojoj stanujemo, neki čojik priprema drva za zimu, čini mi se – reče da je nekoga Zeljkovića sin, ostavi se posla na tren, izvinjava se – želi mi čestitati “Praznik”.

Sada s fesom na glavi – uputio sam se autom niz Kujundžinicu i kroz Riku dovezao se do Ričkog mezara.

Na ulazu u mezar – proučio sam Elham svima – znanim i neznim koji su tu pokopani. Podigao sam ruke za Elham na mezarevima moje i Hajrine obitelji, Šerifa Darkulića – Šerke…,  i sa nišana i spomenika čitao znana i neznana imena…, oživljavao njihove likove smještene u ričko okruženje…

IMG_9919

Na povratku iz mezara prošao sam autom kroz sve ulice i sokake ričke, ne vidivši nikoga poznatog, kao da su svi ostali u mezaru.

Kasnije, morao u čaršiju, do Aničića pekare, u koju sam unišao s fesom na glavi.  Prodavačica mi čestita Praznik, blago se nasmiješivši.

Vukle su me ruševine moje obiteljske kuće.

Sve je zaraslo u korov i ižđikljalo rastinje, koje skriva ostatke ostataka naše kuće.

Sićanja naviru kako kada nabuja naša Rika – pa joj korito tisno.

Vidim Dida kako prede u našoj ćerhani na tavanu kuće.  Majku – koja u naručju drži brata Zaima, sideći pod jabukom, ispod krivog stabla. Vidim je za mutafdžijskim stanom kako tka ono što bi Did opreo, pivajući.  Oca – kako na leđima iznosi vriće pune mutafdžijske robe i meće ih na džamijski zid da bi tu, na samo njegovom autobuskom stajalištu, čekao Muftiju koji će zaustaviti autobus da bi primio Oca i njegove vriće na pazar u Banju Luku… Amidžu koji mi je o jednom davnom Bajramu kupio moje prvo odilo i koji mi je vavik davao para.

Čujem žagor, plač, pismu – sve isprepleteno i pomišano, u isto vrime.

Za sofrom – svi na okupu, slatko se jede iz iste tevsije. Zveče kašike o sofru kad u ćasi nestane… Često pečemo kompire i jedemo ih vrile. Odoše nam zubi od vrućih kompira i ledene vode kojom ih zalivamo, al džabe! Svi volimo pečene kompire!

Nižu se uspomene kao na filmskoj vrpci. (Na preostalim gredama doskora su se vihorili filmski kadrovi, preostali nakon montaže priloga u TV Sarajevu koje sam ostavljao na tavanu – jer mi je bilo žao baciti ih u smeće… (Ima još tih izblidilih komada filmskih traka i na ruševinama kućice u Podšiljku.) Oni ne svidoče o prošlom vrimenu, isprala ih kiša, snig i vitar, ali uspomene na stara vremena – kada je u ovoj avliji, u Rici, u našem gradu bujao život – nisu.  Ne treba ih dozvati – same se odazivaju. S fesom na glavi na Bajram – još se više roje.

Ovog lita zavraćam se češće u našu avliju.

Neko se nedavno iskrhao pred samim ulazom u Zaimovu kuću… Da li je to nečija ružna poruka, kakve godinama ne prestaju – ne umim reći, ali plaho je zasmrdilo. Pazim sada gdi ću stati.

U toj avliji – danas su svi na okupu.

Did – u fesu pokušava uklipati neku od preostalih šljiva na granama. Jesen je duboko zašla, Lisina se smrkla, šljive davno otresene, Mati ispekla pekmez na avliji, a višak i „padanice“ završile u komu u Stojanovoj kačari…

Did cipa drva, ono njegovo kratko „ha“ potmulo odjekuje u avliji; sav se zatrese pri svakom udaru sikire o drvo na cipalu, ali fes mu se drži, ne spada.

bajram u avliji

Vidim kako poguren odlazi u džamiju da bi mujezinio; na munari  naslućujem Zaima, malehan – ne vidi se, ali ide za Didom, odozdo vide mu se samo prsti na vrhovima šerefe, pomiču se za Didom…

Sjetim se ritualnog, svečanog paljenja kandilja s Didom uz Ramazan… Didovih Mukabela…

Na klupi iznesenoj iz Zaimove kuće, sidim ispod naše jeribasme; rodila je.

Brali  smo je zajmajući u komšiluku baška preuređene grablje sa zakačenom platnenom torbom; dokučivali zrile kruške koje su završavale u mekahnoj torbi…

Haman do prvih snigova – potkupljali bi budimke na drugoj strani bašče; „padanice“ bi pekli u rerni, „branice“ ostavljali da umeknu. Ne pamtim kad sam zagrizo budimku, ali u ustima  je i danas njen okus. Naša budimka davno je posičena;  na njenom mistu Amidža podigao kuću – i njenu ruševinu proždro korov, ali sićanje nije zatravljeno. Strina, na vratima, uvik srdačna, amidžići, amidžićke, puna ih kuća.

U travuljini pokraj naše „kuće“, vidjeh i jedan haman uveho cvit karanfila kojeg je nekad davno sadila moja rahmetli Majka.

Didova ruža, naslonjena na  ostatku ograde pokraj same ceste – cvitala i ove godine. Neubrani cvitovi – svehli. Eba Čama bi brala cvitove, krunila ih, sušila u hladu, pa potapala u oveće galone, metala na pendžer k suncu, i tako pravila mirišljavo ružino šerbe… Bivalo je da se to mirišljavo ružičasto šerbe naglo usirćeti; tada ga ne bi iznosili Hasmi, Zili, Alijinci – našim komšinicama koje bi dolazile na kahvu, nego ga popij mi dica. I danas mi taj sirćetli okus u istima…

Gledam Ebu kako sidi na sećiji, kako kroz pendžer izviruje na „cestu“; pogledom i pokretima glave prati svit koji tka tamo-vamo ispod naših pendžera.

A među tim šarenilom na cesti pod našim pendžerima – promiču ljudi u fesovima, Tribovci u kićankama i kožunima; Ahmet-ban ubočen o kevu, visok, zastaje, egleniše, malo poguren, u starom iznošenom fesu. (Imao je jedan baška, odavno nekalufljen; spavao bi s tim fesom na glavi.) Mlađen Tica, njegov ahbab, Tribovac, topal, u šubari. (Vezivao bi paripče u Ahmetovoj avliji kada siđi na pazar). Ivić – trgovac, iz Ćorića mahale, u čakširama – sa crnim fesom na glavi. Didovi ahbabi – Esad-beg, onizak brkat, ostao bez begluka… Uredan, u nakalufljenom fesu. Mlinar. Hifzo – promiče u džamiju ili u kahvu, u finom, čistom, nikad pokislom fesu. Geća. Šaćko, u čakširama, s fesom na glavi, nudio bi u kahvi sitnice, igle, prodavao snašama sa sela trosku kojom su bojile svoje carze. Anto, Miti, Kaluđer, Huska, Lale… u rici radnika koji prolaze sa Pilhane i iz “Metalca”.

Did, Otac, Amidža bi me obveseli za Bajram.

S Didom sam odlazio u džamiju, kradom pogledao kako Ričani na kraju Bajram-namaza na prostrtu sergiju spuštaju pare kojima su nagrađivali Sulejman-efendiju, ričkog imama – za ramazanske dove i teravije, Dida za mujezinsku službu; “banka” spuštena na tu sergiju, mogla bi, zahvaljujući Didu – biti moja. Otac – a bilo nas je djece puna kuća – pa ako je moglo me zapasti, kupovao bi mi bile teniske za koje sam obuvao samo u baška prilikama, nakon što bi ih ubilio – kredom. Amidža je uvik bio đomet, a na Bajram  pogotovo… Bio sam mu na dženazi u Švedskoj.

Trgnem se. Sam sam u avliji!

Zaima ne bi ni ove godine.

Glasovi i slike samo za tren nestadoše.

Iz Mutine bašče ne čuje se njegovo dozivanje ukućana, ne dopire rika njegovih volova, niti iko tovari plug i zubaču u volovska kola… Ne kuca Alijin čekić u kovačnici odmah ispod naše jeribasme, ne odzvanja nakovanj u Huskinoj kovačnici preko puta. Na balkonu kuće – sjede neki neznanci.

Oronula pusta kuća komšije Ismeta Šehovića, zarasla u korov. Nema Iđe na drugom kraju Šehovića bašče, uvijek raspoloženog za šalu. Mezar mu u Sanskom Mostu…

Iz stare Šehovića kuće nestalo je svih, osim Bebe r. Kemalove, koji je platio glavom od dušmana u Oborcima; u prizemlju, tamo gdje je nekad bila Hamidova prodavnica ili Edhemova kahva – odavno je birtija iz koje se često, i za ezana sa Ričke džamije, čuje pijano roljanje.

Sada – cestom niko znan ne promiče.

Onaj Ebin pendžer na našoj kući skrhao se zajedno sa preostalim duvarem naše male, ali za nas velike i nikad tisne kuće…

IMG_9942

Odlazim, ali  nosim i kuću i avliju sa sobom, kao i sve svoje uspomene na Riku.

Moji, znam, brinu što me nema. Vakat je bajramskom ručku, a ja se zabavio…

Za sofrom – miruh bajramskih jela.

Mirza, Carola, Bernd iz Njemačke, sestra Isma i njena Melita iz Danske, uz njih i prijatelji – doktor Semir, Mijo, moj liskovački đak, Mladen Klinjo Ćurić Varcaranin, Kadro, Besima, komšija Esad koji je odavno u Bugojnu…, već su se  javili priko interneta sa najlipšim željama za Bajram.

Čuli smo se sa Senom; guši se u suzama – prvi je Bajram bez svoga r. Omera, nikad ne prebolivši sina jedinca Aska, palog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Kćerka Alma i unuka Lejla – naš su razgovor, radost i razbibriga za današnjom bajramskom sofrom.

Sada gledaju Bajramski TV-program; „Ni Bajrami više nisu…“ piva neki feslija kucajući na saz.

Niko nam danas vrata ne otvori.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 759 other followers